Preminuo je brigadir Slavko Grubišić, hrvatski književnik iz Bosne i Hercegovine, politički emigrant, iseljenički djelatnik, organizator obrane Hrvata preminuo je u nedjelju 29. rujna u 86. godini života.
Ispraćaj pokojnika je u srijedu 2. listopada u 15 sati s Markova polja u Zagrebu. Pogrebna povorka kreće ispred mrtvačnice u Posuškom Gracu u četvrtak 3. listopada u 16 sati, a pogreb će se obaviti na groblju Crkvine u Posuškom Gracu.
Život ispunjen patnjom za Domovinu
Slavko Grubišić izravni je sudionik ratnih i političkih zbivanja od početka rata pa sve do danas. Slavko Grubišić utemeljitelj je prve profesionalne postrojbe HVO-a bojne “Knez Branimir” koja je poslije prerasla u pukovniju i naposljetku u brigadu “Ante Bruno Bušić”. Slavko Grubišić dugogodišnji je hrvatski emigrant koji se početkom rata vratio u domovinu i stao u njezinu obranu.
Rodio se je 25. rujna 1933. godine u Posuškom Gradcu od oca Ivana, zvanog Dulan, i majke Anice, rođene Vranjković. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, a zatim je upisao građansku školu na Širokom Brijegu koju je morao napustiti jer je Široki Brijeg bio okupiran i poubijani su svi svećenici, profesori, učitelji. Godine 1946. otišao je u Mostar u đački dom gdje se suprostavio partizanskom nasilju pa je morao pobjeći iz doma.
Kada se vratio u svoje selo počeli su ga proganjati jer nije htio surađivati sa skojevcima. Skojevci su ga uhvatili i kao dijete strašno mučili. Usprkos mučenjima nikada nije pokleknuo duhom niti je koga odao. Godine 1948. prisilno su ga poslali u ‘omladinsku’ brigadu gdje je bilo i staraca od sedamdeset godina.
Odatle uspijeva pobjeći, a kasnije se smjestio u Zenici gdje je nakon godinu dana boravka završio u istražnom zatvoru i tek nakon pet mjeseci bio oslobođen zatvora i suda. Poslije Zenice nastaju slične muke po zatvorima u Sarajevu, Konjicu, Imotskom, Posušju, Foči, Kotoru i Cetinju u Crnoj Gori, odakle je pušten na “crnu” slobodu 1955. godine. Iza odsluženja nasilnog vojnog roka u Srbiji u Aleksincu 1955. – 1958. godine, smjestio se u selu Šoljane.
Radio je kopanju kanala sve dok nije u Osijeku preko prijatelja dobio posao u svojoj struci. Godine 1961. uspijeva dobiti posao kao električar i počeo je stalno raditi na terenu: u Iloku, Baću, Novom Sadu, Subotici, Parabuću, Somboru, Senti, Pridrijevcima, Kotoru, Bačkoj Palanci, Budvi, Bosanskom i Slavonskom Brodu, Križevcima i mnogim drugim mjestima. Najviše je osjetio djelovanje krvoločne Udbe u Zagrebu. Pošto mu je Udba stalno bila za petama morao je misliti samo na to kako će se spasiti pa je konačno uspio pobjeći u slobodni svijet, u Švedsku.
Na poziv predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana vraća se u Domovinu i stavlja se na raspolaganje njenoj obrani. Godine 1991. radi na logistici i prikupljanju sredstava za obranu Domovine. Želja mu je bila da dođe u rodni kraj, kao i Miri Barešiću. On je u svom rodnom selu uspio sa svojim ljudima i svojim narodom, a uz zapovijed generala Ante Zorislava Rose, ustrojiti postrojbu koja je nosila ime “Knez Branimir”.
Poslije Domovinskog rata, u Domovini je Grubišić izdao opsežnu knjigu “Nad ponorom pakla”, svjedočanstvo o komunističkim zločinima poslije Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata. Također i knjigu “Svjedok istine o Domovimskom ratu” koja je krunsko svjedočanstvo istine o zlotvorima i neprijateljima domovine Hrvatske i hrvatskim izrodima koji su sramno služili neprijatelju. (Radioposusje.ba)