Pratite nas

Kronika

Priče iz Hercegovine: Šeher Blagaj, a kasaba Mostar

Objavljeno

na

Točno je da su u i oko Blagaja vršena brojna istraživanja, točno je i da su pronađeni brojni artefakti koji život uz rijeku Bunu datiraju valjda otkako je čovječanstva, no točno je da i (de)urbanizacija i nesklad u masovnom naseljavanju i gradnji dovršetak tog posla čini nemogućim.

Priče iz Hercegovine: Šeher Blagaj

Dakako, uz činjenicu da se u nas za istraživanja u toj znanstvenoj oblasti izdvajaju uvredljivo mala sredstva i to što je otkriveno, zasada je – to. Izuzmemo li lokalitete i brdske masive oko Blagaja, uglavnom istočno.

Trgovačke ceste

U službenim dokumentima našeg resornog ministarstva, dostupnim svima i svugdje, mnoštvo je detalja koji se bave spomeničkom ostavštinom ovdje, no, premda su neke odluke o zaštiti rangiranoj u tri stupnja, donesene nedavne 2005, devastacija se nastavila, nepoštivanje podrazumijevajućih kriterija i nehumanog odnosa prema vlastitoj baštini vidljivo je na svakom koraku, te se dovelo u pitanje smisao te zaštite. Da banaliziram ili parafraziram jednu iskonsku “Čuvaj sam svoju povijest pa će ti i ministarstvo pomoć!”, prema kojoj, osim sizifovskih nastojanja i aktivnosti raznih udruga građana, uglavnom mladih, koji nastoje spasiti što se spasiti dade, makar očistiti što se očistiti dade, ne vidim sustavnu skrb na očuvanju. Neki značajni objekti naše opće kulture, svih nas, dakle – i svjetovne i duhovne, polako otpadaju s popisa zaštićenih materijalnih vrijednosti, a sve se polako pretvara u brzu utrku do brze zarade, i ne smijem ni pomisliti kakav će jednom biti kraj te priče.

Priče o mjestu o kojemu se ne zna početak prije svih zabilježenih početaka, a “Prvi indirektni pisani izvori o Blagaju, kao jednom od gradova Zahumlja, potječu iz “Spisa o narodima” bizantijskog cara i pisca Konstantina Porfirogenita, nastalog između 948. i 952. godine, u kojima se spominju dva grada – Bona i Hum. I poslije X stoljeća, Blagaj je imao veliku ulogu u razvoju Huma ili Zahumlja. Na njegov razvoj i značaj, utjecala je blizina važne saobraćajnice koja je dolinom Neretve povezivala Jadransko more sa bosanskim zaleđem (“via Narenti”).
Srednjovjekovne ceste su koristile trasu starih rimskih puteva, tako da su najvažnije trgovačke ceste u zemlji u srednjem vijeku prolazile kroz Bišće i Blagaj. Na tim cestama razvilo se i nekoliko naselja koja su imala karakter trgovišta ili varoši. U Blagaju je rezidirao humski knez Miroslav, u čije vrijeme se gradi Crkva sv. Kozme i Damjana. (Orbini, Il Regno, str. 350) Podatke o gradnji crkve možemo pronaći na ploči (tzv. Blagajska ploča), sa natpisom na bosanskoj ćirilici, koji govori o Crkvi sv. Kuzme i Damjana, a time i o značajnom centru, bar u lokalnim okvirima, koja je 1912. godine pronađena u blizini ruševina starog dvorca Bišća i lokaliteta Vrači. (Vego, 1957, str. 15) Ploča se danas nalazi u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. Tragovi života u kasnijem srednjem vijeku (XII – XVI stoljeće) znatno su brojniji.

Stjepan-grad-blagaj

Stjepan grad Blagaj

Pored upravnog centra i strateški vrlo važnog grada Blagaja, o kome govori lokacija vladarskog dvora u Podgrađu kod Blagaja, i kamena sudačka stolica, nađena u obližnjem selu Kosor, ovdje nalazimo i stećke, koji svjedoče o umjetničkom i duhovnom izrazu tog vremena, i ukazuju na gustinu naselja i društveno-ekonomske odnose u njima. Bosanski vladari u Blagaju, još od vremena kralja Tvrtka, izdaju povelje, a u maju 1404. godine Blagaj postaje jedno od sjedišta vojvode Sandalja Hranića, a zatim i hercega Stjepana Vukčića Kosače, po kojem je grad u narodu dobio ime Stjepan-grad. Prvi pisani izvor u kojem se grad spominje je Ugovor o miru između vojvode Sandalja Hranića i Mlečana od 1. novembra 1423. godine, izdat “u našem gradu Blagaju”. U XV stoljeću spominje se u sve tri povelje aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa V. Kontinuitet razvoja grada Blagaja kod Mostara ne prekida se ni u osmanskom periodu, kada on ponovo zadobija administrativni i politički značaj. Pod vodstvom Ahmed-vojvode, osmanska vojska je zauzela Blagaj poslije 3. juna 1466. godine. (Šabanović, 1982, str. 44) Nakon zauzimanja Blagaja, osmanske vlasti uspostavljaju stalnu posadu u tvrđavi na čelu sa dizdarom. Dolaskom šerijatskog sudije u Podgrađe, počinje formiranje Blagajskog kadiluka, koji će egzistirati sve do 1851. godine, kada ga ukida Omer-paša Latas. Blagajski kadiluk je u prvim stoljećima obuhvatao veliko teritorijalno prostranstvo koje se protezalo u smjeru zapad – istok, između Neretve sa jedne, i Drine i Tare sa druge strane.

Oko 1470. godine, Blagaj postaje sjedištem Blagajskog vilajeta sa istovjetnim granicama kadiluka. Narodna izreka “šeher Blagaj, a kasaba Mostar” sačuvala se kao svjedočanstvo o nekadašnjem primatu grada na izvoru Bune. (Mujezinović, 2000, str. 62)(…)” samo je dio istinski vrijedne literarne retrospektive ovoga kraja, na službenim stranicama Ministarstva kulture i sporta Federacije BiH, ali, kao i do ovog stupnja povijesnog razvoja, vrijeme opet mijenja sve; i ljudi i običaji drukčiji su, i njihov odnos prema jučer drukčiji je te je i pogled u budućnost maglovit i nejasan. Kao stari odbačeni i nevažeći pečat, samo je jedan stećak danas u Blagaju. Premda se svi sjećaju da je oduvijek bio baš tu, lijevo ili desno koji metar (nevažno?!), ničim nije istaknut niti zaštićen. Praktički, on je najstariji znani grob nekom srednjovjekovnom neznancu u mjestašcu. Teško je znati što je bilo i gdje su se nalazila groblja koja su dočekala Osmanlije, osim nekropola o drugim grobljima se ništa ne zna, ali je većina harema, mezarja očuvana, premda, kako sam i svjedočio u dosadašnjem hodopisanju, puno je šehitluka i starih mezarja koje je posve uništio zub vremena i nebriga, jer, kada se živi neki prostor napuni svojim mrtvima, onda ih oni vjerojatno više ne zanimaju, te ne znam čemu se mi u smrtima imamo nadati.

Nedavno sam, sasvim usputno, na televiziji vidio i čuo akademika Katičića; star, prastar, razgovijetan do nevjerice, živi negdje u Beču, član je svih značajnijih akademija današnjice, ima prikolice knjiga iza sebe, gostovao u svoje nekadašnje studentice Vlatke Kolarović, (Drugi format) stari Katičić, i veli učenjak nekako ovako: ”Prije pet godina prošao sam rubom između Dalmacije i Hercegovine. Tamo je bila vjera koja je nama ostala nepoznata, o kojoj mi ništa ne znamo!…” Bome, akademiče, čast vama, ali vamo se, izgleda, sve – zna… I ko da je biti akademik danas nešto! I zar ste i prije pet godina uopće mogli ustati! Dobro, hoću reći, treba znati da još puno toga dugo nećemo saznati, ali i ovo što se zna, dovoljno je da se bolje razumijemo.

Prijepis sa stećaka

Najstarija džamija u Blagaju je Careva ili Sulejman sultanova džamija, izgrađena nešto iza gradnje tekije, 1520 – 1521. godine. Ova džamija je uvijek ostajala uzgor, povremeno je potrebna njena restauracija, a posljednja je izvedena nakon ovog rata. U mjesnim haremima ispisana je cijela jedna prelijepa antologija islamske kulture i epitafa; teško je odabrati i najuži izbor njih, no ja tek citiram nekolicinu, (Blagaj. com, a epigrafija je objedinjena u knjigama M. Mujezinovića, “Islamska epigrafika u BiH”, a ova koja tretira Blagaj je njezin treći dio), čisto radi uvida u odnos prema umrlima u osmanska vremena ovdje, premda ih se većina odnosi na ne tako davno vrijeme, – od sredine osamnaestoga pa do pretkraj devetnaestoga stoljeća i teško da će se igdje u nas naći toliko poezije – makar ju ja tako doživljavam – posvećene mrtvima, i lako je uvidjeti da su neki epitafi dijelom i prijepis epitafa i poruka sa stećaka srednjovjekovlja. Obrađen je Veliki harem i danas aktivno groblje, a naići ćete uza nj obvezno kad ulazite u Blagaj: ” (…) Najstarji datirani nišan je iz 1764. godine. Jedan od grobova se pripisuje i Haseći Ali-agi koji je sagradio han uz Carevu džamiju i navodno, zavještao ovo zemljište za mjesno groblje. (Vilušić)”, dok je puno više detalja prevedeno i citirano iz Velikog mezaristana,” nalazi se lijevo od glavnog puta. Zauzima veliku površinu na kojoj se nalaze mnogobrojni nišani. Pošto je mezaristan i danas aktivan, pored starih nišana ima i mnogo novih. Stari i novi nišani nisu odvojeni, nego su pomiješani na cijelom prostoru mezaristana. Nišani članova jedne porodice su koncentrirani jedan uz drugi, tako da je cijeli mezaristan sastavljen od više skupina nišana. Svaka od tih skupina je koncentrirana oko najstarijih članova određene porodice pokopanih u ovom mezaristanu. Najstariji datirani nišan koji smo pronašli je iz 1127. (1715) hidžretske godine i pripada Nefisi, ženi Arslan-paše. U ovom mezaristanu, evidentirali smo slijedeće nišane: Na jugoistoku mezaristana je manji ograđeni dio u kojem su pokopani uglavnom članovi porodice Velagić.

Smrtno piće

1. Muški kameni nišan sa turbanom, pravougaone osnovice 17×16 cm u dnu nišana, i 20×26 cm u vrhu nišana, visine 170 cm, stoji na mezaru koji okružuje kameni santrač, dimenzija 110×280 cm. Nesh stilom arapskog pisma na dvije strane nišana napisan je ovaj tarih:

هو الحي الباقي حق شرابين كل نفس ذائقه المرحوم و المغفور له الحاج علي بك بن محمد بك ولي الدين اغا زاده طيب الله ثراه و اجعل الجنة مثواه روحيجون الفاتحة

On je Živi i Vječni. Piće istine svako će kušati. Pomilovani i oprošteni hadži Ali-beg, sin Mehmed-bega Velagića. Bog mu učinio zemlju lahkom, a Dženet vječnim prebivalištem. Fatiha za njegovu dušu.

…….سنة 1294 في 12 ذالقعده
…Godine 1294, 12. zulkade
(19. novembar 1877)

2. Muški kameni nišan sa turbanom, čija je osnovica 20×19,5 cm, visine 190 cm, stoji na mezaru koji je okružen kamenim santračem, dimenzija 110×295 cm. Tarih je napisan sulus-stilom arapskog pisma u osam polja.

اهل عبرت قيل نظر با فاتحة حق شرابين كل نفس ذائقه ا لا يا زائر بقبري متفكرا بامري بالامس كنت مثلك غدا تثير مثلي المرحوم الحاج نوح نيازي بك بن الحاج محمد بك ولي اغا زاده روحيجون الفاتحة قد فات في ماه ذي الحجة 28

Ti, koji crpiš pouku, pogledaj i prouči Fatihu, smrtno piće će svako kušati. Ti, koji stojiš na mom grobu, razmisli o mom stanju, jučer sam bio poput tebe, a ti ćeš sutra biti poput mene. Pomilovani hadži Nuh Nijazi-beg, sin hadži Mehmed-bega Velagića. Fatiha za njegovu dušu. Umro je 28. zulhidžeta (30. oktobra). (…)”

Piše Dragan Marijanović/oslobođenje

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Tito – najveća laž, najveća obmana i najveća prijevara

Objavljeno

na

Objavio

U četvrtak 23. svibnja bio sam u posjetu međimurskom glavnom gradu – Čakovcu. Nakon nekoliko provedenih sati u Čakovcu otišao sam u mjesto Kumrovec, u kojem je rođen Hrvat i komunist Josip Broz. Bio je to dugo planirani posjet, kako bi na svoj način razotkrio i upozorio na veliku laž, obmanu i prijevaru, koja je nedvojbeno duboko izvorište i svih današnjih teških problema u samostalnoj hrvatskoj državi. U Kumrovcu sam želio zabiti kolac u srce Walter Titove umjetne Jugoslavije i najveće zločinačke ideologije i organizacije u povijesti čovječanstva – Komunističke partije i komunizma. Nažalost, u Hrvatskoj je danas premalo ljudi koji imaju hrabrost javno izgovarati istinu i javno djelovati protiv jugoslavenskog i komunističkog raka, koji izjeda Hrvatsku i hrvatski narod. Ja se ne bojim i neću šutjeti sve dok ne umrem, ili dok me ne ubiju.

VRLO UGODAN BORAVAK U ČAKOVCU

U Čakovcu sam, u društvu s dragim prijateljima, gospođom Miro Cepanec i Zvonkom Zubčićem, koji su mi jako puno pomogli, proveo više od tri sata družeći se i razgovarajući s osobama svih mogućih uzrasta, koji danas žive u Hrvatskoj, ali i u raznim dijelovima svijeta, od Njemačke, Velike Britanije i Šri Lanke. Bilo je to još jedno poučno iskustvo i novi dokaz da o bolesnom stanju u Hrvatskoj s jednako velikim nezadovoljstvom govore ljudi u svim dijelovima naše lijepe Domovine, kojoj prijeti najozbiljnija opasnost od propasti i nestanka. Nemojmo taj zaključak samo tako lagano odbaciti. Prosječan hrvatski čovjek je strašno zbunjen i neinformiran.

Iako sam imao malu rezervu prije dolaska u Čakovec, većina ljudi, kojima smo dijelili letke i s kojima smo se upustili u razgovor, rekli su mi da imam njihov glas ako budem i službeno kandidat na predsjedničkim izborima. Posebice su se zanimali za novitet moje predkampanje, koju sam ja prvi uveo u praksu u Hrvatskoj.

Iz Čakovca smo se uputili na gotovo dvjesto kilometara dug put do Kumrovce. Vozili smo se sporednim cestama, a malo nam je “pomogao” i GPS da se duže vozimo.

DOLAZAK U MJESTO DUHOVA – KUMROVEC

 U Kumrovec smo stigli oko 4 sata popodne. Mjesto je izgledalo kao da je puno duhova – gotovo nismo vidjeli ni jednu osobu na malobrojnim ulicama. Brzo smo pronašli tri mjesta koja sam planirao posjetiti – Kuću Josipa Broza, Kumrovečku školu i Ured općinskog Vijeća.

Prvo smo otišli do spomenika zločincu i komunističkom diktatoru Walteru Titi, koji se nalazi pokraj rodne kuće Josipa Broza, čiji je identitet Walter Tito uzeo nakon što je Josip Broz ubijen u Španjolskom ratu 1939. godine.

Ispred spomenika održao sam šestominutni govor, držeći plakat, u kojem sam rekao da Walter Tito nije bio Josip Broz iz Kumrovca, nego da je ubačen u Komunističku partiju Jugoslavije nakon što je Josip Broz ubijen u Španjolskoj 1939., na zapovijed Staljina.

O sudjelovanju Josipa Broza u Španjolskom ratu u svojoj knjizi – Reason in Revolt, objavljenoj u Londonu 1948. godine, svjedoči engleski komunist Fred Copeman, koji je bio zapovijednik bataljona engleskih dragovoljaca u Španjolskom ratu. Josip Broz je bio zapovijednik bataljona Dimitrov, dragovoljaca s Balkana. Josip Broz je imao nadimak “Šapajev”. Copeman je u svojoj knjizi objavio i fotografiju Josipa Broza, na kojoj se jasno vidi da mu nedostaju dva prsta na lijevoj ruci. Ta fotografija zorno pokazuje kako gotovo da nema nikakve sličnosti između Josipa Broz i podmetnutog Waltera Tite.

TITO JE DAO POUBIJATI HRVATE ZATO ŠTO ON SAM NIJE BIO HRVAT

U govoru, koji se nadam da ću moći objaviti i na Facebooku (imam tehničke poteškoće) pozvao sam hrvatski narod, a posebno bivše i današnje hrvatske komuniste i Jugoslavene da konačno progledaju i odbace laž, obmanu i prijevaru, u koju su duboko vjerovali preko pola stoljeća, a, nažalost, mnogi i danas i dalje vjeruju. Drugi svjetski rat bio je laž, Komunistuička partija Jugoslavije bila je laž izgrađena na zločincu i masovnom ubojici Walteru Titu, koji je preuzeo identitet Hrvata Josipa Broza. To je ujedno i najbolje objašnjenje zašto Walter Tito nije imao nikakvih problema za pokolj preko pola milijuna Hrvata po završetku Drugog svjetskog rata. Da je to uistinu bio Josip Broz jako je malo vjerojatno da bi postupio tako krvoločno kao što se, bez imalo osjećaja krivnje, ponio masovni ubojica Walter Tito.

Ispred zloglasne Kumrovečke škole, u kojoj su se školovali, između ostalih, Ivica Račan, predsjednik SDP-a i Jadranka Kosor, predsjednica HDZ-a (danas ideološki identične globalističke i lijevo liberalne “partije”) istaknuo sam kako je to zapravo bila škola u kojoj su se školovali komunistički kadrovi, čija je jedina zadaća bila poslušno provoditi politiku Waltera Tite u držanju hrvatskog naroda u zarobljeništvu u Jugoslaviji te ubijati hrvatske državotvorne borce u emigraciji, kao i progoniti disidente u Hrvatskoj.

KINA ĆE OBNAVLJATI KOMUNIZAM U HRVATSKOJ

Upozorio sam i na suludu politiku premijera Plenkovića, koji i danas pozitivno gleda na ulogu zločinca Waltera Tita, i koji radi na ulasku Srbije u Europsku uniju, što će dovesti do novog i konačnog posrbljavanja Hrvatske i hrvatskog naroda.

Naravno, upozorio sam i na dogovor Plenkovića s kineskim političarima da članica Komunističke partije Jiang Yu kupi Komrovečku školu, koja bi trebala postati novo sjeme širenja komunizma u Hrvatskoj i obnove Jugoslavije.

Draga hrvatska braćo i sestre,  čuvajmo i spasimo Hrvatsku I hrvatski narod od velikog zla koje je u nama i među nama.

Antun Babić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Dr. sc. Vukelić o ubijenoj djeci u Domovinskom ratu: Najmlađa žrtva je imala svega dva mjeseca

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Sisačka biskupija

Predavanje „Ukradeno djetinjstvo – djeca ubijena u Domovinskom ratu na području Sisačko-moslavačke županije“ održala je u četvrtak 23. svibnja u Dvorani Sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu povjesničarka doc. dr. sc. Vlatka Vukelić, predstojnica Odsjeka za povijest Hrvatskih studija. Predavanju su nazočili i sisački biskup Vlado Košić te generalni vikar mons. Marko Cvitkušić.

Na početku predavanja Vukelić je rekla kako je kao suvremenica Domovinskog rata ostala šokirana kada je shvatila da tema stradanja civilnih žrtava, a posebno djece, 25 godina nakon završetka rata nije adekvatno obrađena. „Ja sam bila sigurna da je brojka ubijene djece već odavno utvrđena, ali međutim to nije tako, iako su brojne institucije imale moralnu obvezu i prema žrtvama i prema njihovim obiteljima to učiniti. U početnim istraživanjima otkrila sam da najtočnije podatke imaju, ne državne institucije i uprave, već udruge civilnih žrtava Domovinskog rata. Utvrđivanje ovih činjenica jedan je od projekta Hrvatskih studija i čeka nas velik posao. Rekla bih da se trenutno nalazimo na sredini tog istraživanja i nadam se da ćemo kroz pet godina doći do neke konačne brojke“, ustvrdila je predavačica i dodala kako je veliki problem nedostatak konsenzusa među povjesničarima oko metodologije istraživanja, davši za primjer žrtve stradale od minsko-eksplozivnih naprava koje neki ne svrstavaju u žrtve rata već to čine samo s onima koji su stradali u direktnim sukobima.

Vukelić je rekla i kako je trenutno prema popisu Ministarstva zdravstva tijekom rata poginulo i umrlo od posljedica stradanja 4137 civilnih žrtava, ali i upozorila kako u to nisu uključeni civili koji su ekshumirani i identificirani iz masovnih grobnica na području RH. „Dakle ni tu nemamo apsolutne brojke jer nisu sve masovne grobnice istražene. Smatra se da u njima ukupno postoji oko 2500 civilnih žrtava pa bi se ta brojka mogla popeti na oko 6500 osoba. Ovdje također nema ni broja civilnih žrtava, uglavnom Hrvata, koji nisu uspjeli pobjeći ili nisu željeli napustiti svoj dom na okupiranom području te su ubijeni. Znamo kako se i tu radi o ne tako malim brojkama. Nužno je potrebno precizno i pouzdano popisati žrtve jer će se uskoro pojaviti neki drugi popisi koji negiraju Domovinski rat, svi i svatko se prozivaju civilnim žrtvama, a sve zbog obeštećenja“.

Vukelić je rekla i kako je specifičnost ovog rata što djeca nisu bila izostavljena iz ratnih strahota već su bila na prvoj crti bojišnice. „Ratu je bilo izloženo milijun djece, dok ih je šest stotina tisuća bilo direktno pogođeno ratom. Mnogima su ubijeni roditelji ili netko iz obitelji, razoreni su im domovi. Vladin izvještaj iz 1996. godine prvi je donio brojke o ubijenoj djeci na području Republike Hrvatske. Tu se govorilo o nešto više od 300 ubijene djece, već nakon pet godina došlo se do brojke od 350, a danas se govori o oko 400 ubijene djece. Najviše djece je ubijeno u prvih 6 mjeseci agresije na Republiku Hrvatsku i to njih 110. Najmlađe dijete koje je stradalo imalo je svega dva mjeseca, a najčešće su stradala usred zrakoplovnih i topničkih napada te vatrenog oružja. Strašno je da u ovo suvremeno vrijeme mi nemamo knjigu mrtvih i točne podatke. Jedini od podataka koji su poprilično precizno vođeni su oni iz bolnica, a koji govore da je ranjeno 1260 djece…“

Govoreći o Sisačko-moslavačkoj županiji predavačica je rekla kako se prema trenutnom privremenom popisu radi o više od 25 ubijene djece. Navodeći inicijale djece te mjesto i načine kako su poginuli upozorila je i kako je iz popisa vidljivo o kakvom je tu zapravo ratu bilo riječ gdje su mučene i ubijene cijele obitelji. „Dobro se podsjetiti kako je 54% teritorija ove županije bilo okupirano te je s tog područja protjerano 50 000 Hrvata i 4 000 stanovnika drugih nacionalnosti. O obimu stradanja na samom području Banovine govori i to da je do sada pronađeno 37 masovnih grobnica te je ekshumirano 570 osoba, od čega je 430 identificirano, a 361 osoba još se vodi kao nestala.

Civilne žrtve mahom su bile nemoćne starije osobe i obitelji, a karakter ovog rata dodatno osvjetljuje i brojka da je ubijeno tri puta više civila od vojnika i policajaca, njih 1600. Ovo je bolna tema, ali mi moramo definirati broj naših žrtava kako se u skoroj budućnosti ne bi izjednačila žrtva i agresor. Treba reći kako su ova djeca ubijena od agresora usred terorističkog čina i to je prava istina“ rekla je Vukelić te je na kraju upoznala okupljene s pokrenutom inicijativom za proglašenjem spomendana djece stradale u obrambenom Domovinskom ratu, a kojim bi se dao zasluženi pijetet ubijenima.

Izvor: Sisačka biskupija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari