Sastanak Donalda Trumpa i Vladimira Putina, iako zavijen u maglu zakulisnih igara i nejasnih dogovora, otvorio je temeljno pitanje o kojem se u Europi sve glasnije govori – što zapravo znači biti saveznik Amerike? Kako primjećuje Dubravko Gvozdanović, povijest uči da je američko prijateljstvo često prolazno, a jamstva izrečena na papiru vrijede samo dok se poklapaju s interesima Washingtona. Ukrajina, razoružana u ime međunarodnih sporazuma, danas je najbolji primjer koliko to može biti kobna iluzija.
AMERIKA, SAVEZNIK ILI ILUZIJA?
Iako još uvijek u magli nejasnih dogovora i zakulisnih igara, sastanak Putina i Trumpa, sada već povijesni, temeljno se bavio pitanjem Ukrajine.
No, ovaj, još jedan u nizu činova globalnog političkog teatra, također je otvorio i jedno staro pitanje.
Što zapravo znači biti saveznik Amerike?
Ako je vjerovati povijesti, ponekad je gore biti američki prijatelj nego neprijatelj.
U ovo turbulentno vrijeme kada se međunarodni pravni poredak ustrojen nakon Drugog svjetskog rata, direktno pred našim očima i brže nego ikada stubokom mijenja, jedan od ciničnih komentara Henry Kissingera, simbola američke realpolitike, odzvanja sve jače kao svojevrsno upozorenje.
Naime, tijekom krize uzrokovane Vijetnamskim ratom Kissinger je izjavio, odnosno pripisan mu je komentar izvučen iz šireg konteksta, a koji glasi otprilike ovako: „Može biti opasno biti neprijatelj Amerike, ali biti prijatelj Amerike je fatalno.”Je li nam to Kissinger ponudio istinu i je li to stvarni odraz američke vanjske politike koji bi svaka država trebala uzeti u obzir? Je li nam danas Ukrajina najbolji primjer takvog vida prijateljstva?
Ukrajinska iluzija sigurnosti
Nakon raspada SSSR-a, Kijev je posjedovao treći najveći nuklearni arsenal na svijetu. Budimpeštanski memorandum iz 1994. godine trebao je biti jamstvo. Obećavao je Ukrajini teritorijalni integritet i suverenitet, u zamjenu za njeno razoružanje i predaju trećeg najvećeg nuklearnog arsenal’s na svijetu.
Dakle, Ukrajina se odriče nuklearnog oružja, a zauzvrat dobiva sigurnost od SAD-a, Velike Britanije i Rusije.
I što se dogodilo?
Kad je Rusija 2014. godine anektirala Krim, papir je, međutim, ostao papir. Obećana sigurnost se rastopila poput snijega na ožujskom suncu. Zapad je reagirao sankcijama i ohrabrujućim riječima, ali ne i vojnom zaštitom. Kad je 2022. krenula ruska invazija punog opsega, Ukrajina se našla u situaciji da ratuje do posljednjeg Ukrajinca, dok Amerika mjeri svaki dolar, svaku raketu i svaku političku korist.
Ukrajina je tako postala najbolja potvrda da međunarodna jamstva vrijede samo dok se poklapaju s interesima velikih sila.
Povijest potrošnih, ali i korisnih prijatelja
Upravo zato gornji Kissingerov komentar, a sad već i uzrečica „Što je gore od biti neprijatelj Americi? Biti prijatelj!“ zvuči bolno istinito. Kurdi i Afganistanci su to osjetili na vlastitoj koži. Južni Vijetnam također. Ukrajina osjeća danas.
Kad se interes izgubi, saveznik postaje teret.
Kao što lijepo možemo vidjeti Trumpova politika, naglašeno transakcijska, samo ogoljava ono što je očito oduvijek bila srž američke vanjske politike.
Ako mu se isplati, Trump će pregovarati s Putinom i držati mač nad glavom Ukrajine, jednako kao što je svojedobno preko noći povukao američke snage iz Sirije, ostavivši Kurde na milost i nemilost Ankari i Damasku.
Radi se o svojevrsnom paradoksu američke vanjske politike. Ako si neprijatelj Amerike, ona će te pokušati izolirati, pritisnuti sankcijama ili vojno poraziti. Ako si njen prijatelj, često riskiraš da postaneš potrošna roba, iskorišten dok odgovaraš američkim interesima, a zatim odbačen ili ostavljen bez zaštite kad se prioriteti promijene.
S druge strane, postoje i oni prijatelji koji od odnosa s Amerikom strateški profitiraju.
Izrael je, primjerice, saveznički odnos s Washingtonom pretvorio u jamstvo sigurnosti i tehnološki napredak. Japan i Južna Koreja također su iskoristili Ameriku kao ekonomski i sigurnosni kišobran koji im je omogućio procvat. Treba biti iskren i priznati kako je i „Zapadna Europa“ dobrano profitirala od savezništva s Amerikom prošavši put od “Marshallova plana” do današnje sigurnosne arhitekture i ekonomske stabilnosti. Iako trenutno dobiva packe od aktualne američke administracije.
Da zaključimo, ona uzrečica „Što je gore od biti neprijatelj Americi? Biti prijatelj!“ možda nije univerzalna istina, nego upozorenje kako Amerika ne poznaje vječne prijatelje ni neprijatelje, ona poznaje samo vječne interese.
Ako si dovoljno snažan, a ujedno potrebno zanimljiv te znaš pregovarati savez ti donosi stabilnost i dobit. Ako si slab i oslanjaš se isključivo na američku volju, riskiraš da postaneš samo fusnota u njihovim globalnim planovima.
Sastanak Putin-Trump stoga ne znači samo dogovor dvojice lidera.
To je podsjetnik Ukrajini, ali i svima nama, da se povjerenje u američko prijateljstvo skupo plaća. A možda je i pozivnica Europi da se zapita, jesmo li saveznici ili samo pijuni u američko-ruskoj partiji šaha?
Je li Budimpeštanski memorandum najveća politička naivnost 20. stoljeća?
Ukrajina je 1994. godine, potpisujući Budimpeštanski memorandum, vjerovala da ulazi u krug zaštićenih država. Američka riječ, britanska riječ, pa čak i ruska riječ, tada su trebale vrijediti više od tisuća nuklearnih bojevih glava. A danas, s odmakom od tri desetljeća, jasno je je jedno. Ukrajina je ostala gola i izložena. Europa se trudi no dojam je da će ipak Ukrajina manje-više ostati sama.
Kad se pogleda današnji rat, postavlja se bolno pitanje. Je li to bila najveća politička naivnost 20. stoljeća?
Jer kako vidimo povijest nas uči da se nuklearno oružje teško stječe, a nikako ne predaje. Ono je jedina prava polica osiguranja. Sjeverna Koreja to zna i zato mirno provocira svijet. Pakistan i Indija, koliko god nestabilni bili, nikad neće doživjeti invaziju izvana. Izrael svoju „nepriznatu, ali svima znanu“ nuklearnu silu koristi kao jamstvo opstanka u neprijateljskom okruženju. A Iran, unatoč prijetnjama i sankcijama, grčevito teži upravo tom statusu.
Amerika, međutim, igra svoju staru igru: Prijateljima daje obećanja, neprijatelje prijeti slomiti, ali na kraju jedino što ostaje trajno su, američki interesi. Ako si im vrijedan poput Izraela ili Japana, imat ćeš koristi. Ako si samo simbol u velikoj geopolitičkoj igri, poput Ukrajine, bivaš gurnut naprijed da krvariš dok drugi pregovaraju nad tvojom sudbinom.
Putin i Trump, sjedeći za stolom, simboliziraju upravo to, Ukrajina se ne pita. Njezina budućnost postaje moneta u globalnom pregovaranju.
A Budimpeštanski memorandum pokazuje se ne jamstvom, nego smrtnom presudom.
I zato ostaje gorko pitanje: „Da je Kijev zadržao svoje nuklearne bojeve glave, bi li danas bio u istom položaju?“
Ako ništa drugo, barem bi pregovarao s Moskvom i Washingtonom iz pozicije sile, a ne iz pozicije žrtve.
Možda će povjesničari jednoga dana Budimpeštanski memorandum doista nazvati „najvećom političkom naivnošću 20. stoljeća“, dokumentom koji je trebao donijeti sigurnost, a donio je rat.
Nuklearna dilema-pravo na sigurnost ili prijetnja čovječanstvu?
Danas, kada gledamo devastaciju ukrajinskog teritorija, uništenu infrastrukturu, milijune raseljenih i stotine tisuća mrtvih uistinu se pitamo, što bi bilo da je Ukrajina ipak zadržala svoje nuklearno oružje? Bi li Rusija uopće imala hrabrosti prijeći granicu? Ili bi postojanje nuklearnog arsenala djelovalo kao ultimativni štit protiv agresije?
Povijest i sadašnjost pokazuju jednu gorku istinu.
Nuklearno oružje, koliko god bilo zastrašujuće, često se pokazuje kao najefikasnije sigurnosno jamstvo.
Pogledajmo realnost: Izrael nikada službeno nije potvrdio posjedovanje nuklearnog oružja, no svi znaju da ga ima i upravo ta maglovita, ali stvarna prijetnja drži njegove neprijatelje na odstojanju. Sjeverna Koreja, premda međunarodno izolirana i gospodarski uništena, opstaje upravo zahvaljujući svom nuklearnom arsenalu. Pakistan i Indija, dva povijesna rivala, održavaju krhki mir upravo zbog međusobne nuklearne prijetnje. Iran pak godinama pleše na rubu, neprestano pokušavajući doći do bombe, jer zna da je posjedovanje nuklearnog oružja ulaznica u klub nedodirljivih i posebno snažnih.
U tom svjetlu Ukrajina izgleda kao naivna žrtva vlastitog povjerenja u međunarodne sporazume. Vjerovala je papirima i potpisima, a ne vlastitoj moći odvraćanja.
Ako je povijest išta pokazala, to je da se međunarodna jamstva često pokažu bezvrijednima kad naiđu na brutalnu silu.
No, tu dolazimo do strašne dileme.
Ako svi krenu tim putem, hoće li svaka država imati pravo na vlastitu nuklearnu bombu? Bi li svijet postao sigurniji kad bi se ravnoteža straha proširila na desetke država? Ili bismo stvorili globalni ekosustav stalne prijetnje, gdje bi jedan nesporazum, jedan fanatik ili jedan propali vjerski režim mogao izazvati kataklizmu planetarnih razmjera?
Nuklearno oružje nije samo oružje, ono je oruđe za uništenje čitavih civilizacija. Njegova destruktivnost prelazi granice ratnog sukoba. Ono briše gradove, narode, povijest i budućnost. Upravo zato njegova privlačnost raste naprosto zato jer ga se svi boje.
Glavno polemičko pitanje danas, koje je ukrajinski slučaj nametnuo glasi: „Imamo li svi pravo na nuklearno oružje ili bi ljudska civilizacija trebala stati i reći: NUKELARNA ENERGIJA, DA, NUKLEARNA BOMBA, NIKADA VIŠE?
U svojoj naivnosti ili bolje rečeno interesnoj jednadžbi Ukrajina je najbolji primjer tragične dvosmislenosti te dileme.
Razoružana u ime mira, napadnuta unatoč jamstvima.
Istodobno, svijet u kojem bi svaka država imala vlastitu bombu bio bi svijet na rubu samouništenja.
I tu leži najveća ironija jer jedino oružje koje jamči sigurnost ujedno je i ono koje bi moglo uništiti samu ideju sigurnosti.