Prisiljavanje na zaborav!

[quote]Agresorsko okupatorska prisila žrtve na zaborav stradanja zapravo je zločin težak i brutalan kao i fizička likvidacija, okupacija i agresija[/quote]

Poznavanje prošlosti, kao orijentira u sadašnjosti, jedno je od najvećih jamaca sigurne i mirne budućnosti naroda. To je razlog zbog kojeg se  žrtvama prošlosti nameće zaborav ili se krivotvori to prošlo vrijeme njihova stradanja, pa i nestajanja. I stoga uvijek prisila na zaborav dolazi od agresora, okupatora, diktatora, krivaca i sukrivaca stradanja naroda, zajednice ili pojedinca. A to pak znači kako rat i stradanje ne prestaje njegovim zaustavljanjem na crtama bojišnice, već da on traje i dalje, s ciljem potpunog porobljavanja ili uništenja žrtve. Dakako, drugim sredstvima i drugim načinima, no uvijek s istim ciljem.

[dropcap]A[/dropcap]gresorsko okupatorska prisila žrtve na zaborav stradanja zapravo je zločin težak i brutalan kao i fizička likvidacija, okupacija i agresija. Genocid je to razmjera onoga u ratu već počinjenog. Vrijeme prisile žrtve na zaborav, zapravo je period agresorske pripreme na drugi, sljedeći pohod okupacije. Okupatorsko agresorska prisila žrtve na zaborav je također i skrivanje počinjenih zločina. No, zasigurno ne i pranje savjesti, a još manje traženje oprosta. Agresor i okupator nikada se ne mire gubljenjem osvojenog plijena.

Tamo gdje nastaje zaborav zločina, genocida i stradanja, iz bilo kojeg razloga i na bilo koji način, tu počima drugi zločin, drugi genocid, drugo stradanje. Zato se zaborav i nameće. Samo stoga se ni jedna ljudska, nacionalna pa ni svjetska tragedija ne smije predati zaboravu. Ne smije se zaboraviti. Sijećanja na to vrijeme pročišćava sadašnjost i osvjetljava budućnost. Svaki zaborav nečega mogućnost je da se ono ponovi. I to još u crnjim, tragičnijim i često puta opsežnijim dimenzijama. Povijest nam to pokazuje i potvrđuje, poglavito u tragedijama i stradanjima naroda i pojedinaca. Ono što se dogodilo mora biti škola da se ne ponovi.  Jer tamo gdje počima zaborav onog što se zbilo, tu pak na istom mjestu započima i ponavljanje toga što se, iz bilo kojih razloga, zaboravlja. Iz tog razloga velika ljudska i nacionalna stradanja ne smiju se nikada predati zaboravu, jer će se sigurno ponoviti. Zaborav ljudskih i nacionalnih stradanja uvijek nameće onaj koji ih je i počinio. I na zaborav zločina prisiljava zločinac.

Ratovi su često puta procesi koji traju i poslije njihovih zaustavljanja. Potvrđuje to i bosanskohercegovački slučaj ratne jučerašnjice. Naime, iako je bosanskohercegovačka zemlja još uvijek krvava od zaustavljenog građansko-konfesionalnog sukoba, na njoj i dalje traje rat prisile na zaborav. Strane koje su počinile najstravičnije zločine etničkog čišćenja, ubijanja i genocida istinu zaustavljenog rata tumače na svoj način. Istina je za njih samo ono što oni kažu da je istina, a sve drugo, poglavito druge hrvatske gubitničke strane, proglašava se lažima ili se prisiljava na zaborav.

Srpsko muslimanska-strana kao dobitnici u krvavom građansko-konfesionalnom bosanskohercegovačkom sukobu, koji je zaustavljen velikom nepravdom u Daytonu, istinu toga vremena tumače i nameću kao apsolutni pobjednici. Srbi to prisilom nameću u Republici srpskoj, Muslimani Bošnjaci u Federaciji. Treća hrvatska strana nema nikakve mogućnosti da kaže svoje viđenje ratnog vremena, što pak kazuje kako je tim dvijema stranama u interesu istinu iskriviti, sakriti i jednostavno ju ne priznaju. A to nije ništa drugo nego li nastavak agresije, s ciljem potpunog osvajanja neosvojenih bosanskohercegovačkih prostora. Svaki hrvatski pokušaj iznošenja istine dočekivan je od druge dvije strane kao pobuna. Hrvatsko ukazivanje na počinjene zločine u ratu i nametnutu nepravdu u Daytonu, zapravo je nastojanje ispravljanja istih kako bi se bosanskohercegovačka budućnost počela graditi na pravdi i jednakosti, kao temeljima opstojnosti te multinacionalne i multikonfesionalne zajednice. A to nije u interesu ni Srbima ni Bošnjacima Muslimanima, kao ni međunarodnoj zajednici kao sudioniku toga vremena i zbivanja u njemu.

Zbog toga se i prisiljava Hrvate na zaborav toga zločina počinjenog nad njima i prema njima. I haaške političke presude hrvatskim braniteljima oblik su prisile hrvatskog naroda na zaborav stradalničke prošlosti. Zbog toga rad toga Međunarodnog suda u Haagu nikako ne doprinosi izgradnji potrebitoga miroljubivog suživota bosanskohercegovačkih nacionalnih i vjerskih razlika. Dapače, njegovi politički elementi s kojima se služi više su u službi razbijanja Bosne i Hercegovine, s karakteristikama etničkog čišćenja bosanskohercegovačkih Hrvata, kao najmalobrojnije i najstradalnije bosanskohercegovačke strane. Hrvatska obrana u Bosni i Hercegovini proglašava se „zločinačkim pothvatom“, velikosrpski genocid Haaški sud nagrađuje oslobađanjima, a muslimansko-bošnjačko etničko čišćenje prostora Središnje Bosne i Lašvanske doline, od Križančeva Sela, Buhini Kuća, Bugojna, Travnika, Guče Gore, Maljina, Grahovčića, Čukala, Miletića, Putkovića, Banovića, Šarića, Bukovica, Radonjića… čak i ne procesuira. Takva diskriminatorska politika prema toj trećoj hrvatskoj strani u Bosni i Hercegovini je zapravo „udruženi zločinački pothvat“ i protiv Hrvata i protiv istine. Udruženi zločinački pothvat prisile na zaborav, koja nikako ne gradi potrebito povjerenje kao preduvjet suživota, duboko podijeljenih bosanskohercegovačkihsastavnica.

U cilju traženja jednakosti i ravnopravnosti, slobode i pravednosti u bosanskohercegovačkomnacionalno vjerskom šarenom društvu, nitko, jednako iz svoga ili drugoga naroda, ali i iz međunarodne zajednice kao strane u tom problemu, ne smije biti pošteđen kritike koja ukazuje na zločine nejednakosti, neravnopravnosti, neslobode i nepravednosti u kojoj žrtva živi, otkuda se kritika  zapravo i čuje.

Vinko Đotlo/HrFokus

Što vi mislite o ovoj temi?