Pratite nas

Prognali vareške Hrvate pa ih sada optužuju za samoprogon!

Objavljeno

na

Bosanskohercegovački lonac sve je vrući, sve više kuha i miriše mirisom laži, mržnje, klevete, netolerancije, isključivosti, pa čak i nekim mirisom novog rata. A taj miris rata, kao da tom europskom Libanonu nije dovoljno ratova i ubijanja, razaranja i progona, gotovo najviše zaudara iz političkih krugova bošnjačkog naroda, koji si uzima za pravo da u Daytonu zaustavljeni a u toj zemlji dalje nastavljeni sukob priznaje i ocjenjuje isključivo onako kako to njima odgovara. Tolika laž i mržnja prema drugom i drukčijem, svemu nemuslimanskom i nebošnjačkom, podsjeća na onu velikosrpsku laž i nesrbima tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća.
Nakon što je propala muslimanska laž o milijun poubijanih Muslimana, jer je taj broj desetak puta, na svu ljudsku sreću, manji, i što sve žrtve sukoba u BiH – muslimanske, srpske i hrvatske – ne prelaze sto tisuća, što je ogromna brojka, jer je i jedna žrtva prevelika, bošnjačka se strana okrenula svome narodu pripremajući ga novim lažima i mržnjom za novi rat. Zar može biti išta drugo nego li priprema za rat, na agresiju na Hrvate, pisanje neki njihovih novinarki o tome kako su Hrvati Vareša sami na sebe izvršili agresiju, sami sebe prognali, poubijali i svoja mjesta od samih sebe očistili. No ta laž je poslijeratni kontinuitet muslimansko-bošnjačke politike i ona se pokušava nametnuti cijelom bosanskohercegovačkom hrvatskom narodu, da je sam sebe protjerao, poubijao, sela opustošio, crkve porušio. I ta hrvatska samoagresija, samoetničko i vjersko čišćenje, samoprogon, razlog je njihova nestanka i u Varešu, i u Bugojnu, i u Travniku, i u Kaknju, i u Fojnici, i u Zenici, i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Samoagresiju i samoprogon Hrvati su na sebe izvršili i u poslijeratnom Sarajevu, i zahvaljujući njihovoj agresiji sami na sebe  taj grad je danas sto posto muslimanski grad, glavni grad tzv. multinacionalne i multikonfesionalne Bosne i Hercegovine.
Talibanska laž o kojoj piše neka Elmedina Muftić, vjerojatno po nalogu političko-vjerskog vodstva ratnih Muslimana i današnjih Bošnjaka, da su Hrvati Vareša sami sebe poubijali, prognali i tako taj grad i okolinu etnički i vjerski čiste ostavili Muslimanima, nije ništa drugo nego li ponovno ubijanje ubijenih, ponovni progon prognanih i ponovna priprema za novu, sada bošnjačku agresiju i na preostale Hrvate Vareša i na sav hrvatski narod u Bosni i Hercegovini.
Može li se logikom te talibanske laži pisati i to da su Muslimani Ahmića sami sebe poubijali i prognali iz tog sela? Ili Muslimani  Srebrenice da su se sami poubijali, ili da su Muslimani i Hrvati samo sebe poubijali i prognali sa cijeloga genocidnog prostora Republike srpske. Znači li to, kako piše navedena novinarka, i kako se bosanskohercegovački sukob pokušava svijetu predstaviti, da su u građansko-konfesionalnom sukobu za teritorij Muslimani poubijali Muslimane, Srbi Srbe, a Hrvati Hrvate. Po tom muslimansko-bošnjačkom pokušaju opravdanja za progone i etnička čišćenja što su ih počinili nad Hrvatima, pa i Srbima, rat u Bosni i Hercegovini bio je suicid naroda. Zašto onda optuživati jedni druge, kad smo se sami poubijali, prognali. Nezabilježeno u povijesti čovječanstva.
Na portalu Bošnjaci.net Elmedina Muftić o stradanju vareških Hrvata i priznanju vareškog načelnika da je nad Hrvatima izvršen zločin etničkog čišćenja od strane Muslimana, piše: „Ono što nije bilo uobičajeno proteklih godina, a dogodilo se ove godine, to je da su i Hrvati 8. 11. 2013. godine organizirali “Akademiju u povodu 20. godišnjice stradanja Hrvata Općine Vareša”, na kojoj se obratio i načelnik općine Vareš Avdija Kovačević i, svojim “dirljivim govorom”,stavio trajnu hipoteku zločina na leđa Bošnjaka. Pozivajući se na pravo, istinu i mnoge druge vrijednosti, u svom govoru je kazao: “Na pitanje je li se na teritoriju općine Vareš koncem 1993. godine desio zločin nad hrvatskim narodom Vareša, odgovorno, suhoparno pravnički odgovaram da jest. Počinjen je zločin! Na moguća pitanja, može li se pravno kvalificirati taj zločin, također odgovaram da može i da u tome kvalifikovanom ili produženom krivičnom djelu ima elemenata društvene kataklizme hrvatskog naroda, progona hrvatskog naroda, etničkog čišćenja hrvatskog naroda i ratnog zločina protiv civilnog hrvatskog stanovništva općine Vareš. Danas u svijetu postoje dvije grupe pravnih učenjaka i eksperata koji kažu da postoje dvije pravne istine, i to istina kao opće prihvaćeno mišljenje i istina iz sudskog spisa. Priznajem da sa skromnim pravničkim znanjem pripadam ovoj drugoj grupi ljudi i da je po meni Istina ono što je zapisano, a ne ono što je kazano. Istina je pravomoćna sudska presuda.”
Pa kad PRAVNIK definira da je “nad Hrvatima izvršen zločin”, što ne reče, tko ga je izvršio i na koji način?! U Varešu se jest dogodio egzodus hrvatskog naroda, to je očito, pokazat će to i popis stanovništva, ali činjenica je – kako sada pametuju Bošnjaci – da Hrvate iz Vareša nisu otjerali Bošnjaci, njihove komšije i prijatelji, nego tadašnja politika Herceg-Bosne. „Hrvati su žrtve pogrješno vođene politike i separatističkih stremljenja Bobana, Šuška, Prlića i ostale ustaške bratije, a ne etničkog čišćenja koje su proveli Bošnjaci“,kažu oni.
Ako je to tako, a to bošnjačka strana pokušava nametnuti kao istinu, zašto onda tolika opstrukcija, tolike zabrane, tolika kršenja ljudskih i vjerski prava i sloboda, povratka prognanih Hrvata, i onih koji su preživjeli taj suicid. Zašto tako agresivna zabrana ostatku ostataka hrvatskog naroda na uspostavljanju vlastitog entiteta, uspostavljanju vlastitih nacionalnih institucija koje bi štitile hrvatski narod od ponovnog samoubojstva i samoprogona. Dakako, štitile bi hrvatski narod, u prvom redu od bošnjačkoga i srpskog progona i zaustavile taj planirani zločinački pothvat srpsko-muslimanske diobe Bosne i Hercegovine.
Vjerojatno zbog takvoga bošnjačkog definiranja građansko-religioznog bosanskohercegovačkog sukoba za teritorij svjetska zajednica i ostavlja ovdašnje narode da sami dovrše svoja ubojstva, svoje progone i da kao neka samoubilačka plemena zauvijek nestanu s tih europskih prostora. Bošnjačko ustrajavanje u laži o razlozima i posljedicama sukoba sve više bosanskohercegovačku suvremenost čini zagrijanijom, težom i nesnošljivijom, pa čak u nekim težinama napisane i izrečene laži o tom ratnom stanju koje traje, Bosnu i Hercegovinu vraćaju u devedesete godine prošlog stoljeća. Zbog toga nisu rijetke ni pojave bošnjačkog veličanja turskoga okupatorskog polutisućljetnog perioda i nastojanje da se Bosna i Hercegovina vrati  u to krvavo genocidno vrijeme danka u krvi i prisilne islamizacije.
https://i1.wp.com/sarajevo.co.ba/wp-content/uploads/Prvi-masakr-na-Markalama-Sarajevo-5.-februar-19941.jpg?w=740
Markala prije dva desetljeća kada su Srbi optužili Muslimane za samoubijanje
Kočenje Bosne i Hercegovine da ne krene u budućnost, odnosno njezino guranje u prošlost, bošnjačkom vodstvu omogućava i činjenica da je tim strašnim izmišljotinama i lažima o stradanju, progonu i izbjeglištvu bosanskohercegovačkih Hrvata, ta strana sebi to postavila kao glavni cilj u dijalogu traženja rješenja toga složenog pitanja i pozicioniranja naroda u tim traženjima. Muslimansko, a zatim i bošnjačko sotoniziranje Hrvata i njihove prošlosti, kao da nema granica, te se ide u smjeru da se i hrvatski nobelovac Ivo Andrić, zbog pisanja istine turskog zuluma i njihove ostavštine u BiH, proglašava genocidnim o čemu čak i film spremaju. Dvadesetogodišnja muslimansko-bošnjačka monstruozna laž o stradanju Hrvata, klon je velikočetničke propagande koja je i tijekom granatiranja Sarajeva i pokolja u tom gradu (simbol pokolja prije 20 godina – Markala, 5. veljače 1994.) svijetu govorila da to Muslimani sami sebe granatiraju, masakriraju i ubijaju. Tom istom lažnom propagandom, koja je sada još teža od velikosrpske budući da se širi u miru, služe se i današnji Bošnjaci prema Hrvatima. Klon je to  velikočetničke politike skrivanja zločina i genocida koje su počinili nad Hrvatima.
Sve to govori da proces etničkog čišćenja traje i da Bošnjaci ne prihvaćaju Bosnu i Hercegovinu kao multinacionalnu i multireligioznu zajednicu naroda i vjera. Biti protiv takve multi Bosne i Hercegovine, znači ili njeno ubijanje ili progon malobrojnijih naroda, ili etnička čišćenja i genocid, ili centralizam i unitarizam. Iako je to sve pokušavano u Bosni i Hercegovini ratovima i diktaturama, progonima i etničkim čišćenjima, ipak zbog njezine povijesne specifičnosti to nikad nije uspjelo, čak ni jačim i brojnijim narodima i diktaturama od današnje bošnjačke, koja nikako da spozna i prizna te propale pokušaje i nešto od njih nauči.
Međutim, poslije svih tih propalih i tragičnih neuspjelih pokušaja, svi ti zagovornici i vođe tih zločinačkih pohoda na Bosnu i Hercegovinu, vrijeme je da se u toj zemlji priđe na jedan drugi mirni način njenog pravednog uređenja, koje će donijeti mir svakom njenom narodu i zemlji u cjelini. Zbog tih univerzalnih vrijednosti pravde i jednakosti, slobode i pravednosti, kojima ide cijeli svijet, žurno je potrebno Bosnu i Hercegovinu federalizirati na način kako je složeno i njezino društvo. Potrebna je federalizacija triju nacionalnih entiteta, županija/kantona ili republika unutar cjelovite Bosne i Hercegovine, jer to je jedini način mirnog rješenja nemirne njezine složenosti. To je način na kojem funkcioniraju još neke europske također složene, zemlje, kao što je Belgija, Švicarska, Savezna Republika Njemačka ili svjetska velesila Sjedinjene Američke Države. Jedino takav federalni, konfederalni ili savezni ustroj Bosne i Hercegovine na cijelom njezinom prostoru može zaustaviti dva radikalno suprotstavljena procesa, velikosrpski separatizam i velikobošnjački unitarizam, koji su sve veća opasnost ne samo za propadajuću Bosnu i Hercegovinu, već  i za susjedstvo i Europu u cijelini.

Vinko Đotlo

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad bi svaki Hrvat bar jednom otišao u Vukovar, Škabrnju, Bleiburg, Čavoglave, Siget…

Objavljeno

na

Objavio

Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici i zato nas krše tisućljećima bez uspjeha. U nama gori hrvatski bunt i gorjet će dok nas god bude.

Jučer sam putovao kroz nekoliko različitih zemalja, a nikad nisam otišao iz Lijepe naše… Jedan od najboljih prijatelja koje najduže znam slavio je rođendan, požurili smo iz Vukovara u Zagreb kako bih stigao na druženje. Prijatelji s kojima sam putovao u Vukovar ljubazno su me ostavili u centru iako su iz krajnje južnog dijela grada samo kako bih što prije došao jer je već bilo kasno.

Već u centru primjećujem da sam došao u drugu stvarnost. U drugu zemlju. Ovdje su ljudi drugačije nasmijani, drugačije obučeni, drugačije postavljeni. Smijali smo se i mi u Vukovaru, grlili, razgovarali, ali drugačije. Drugačije od ovoga, na drugačiji način, iz drugih razloga…

Sjedio sam s prijateljima u pubu, a povremeno sam pogledao oko sebe ljude za svim stolovima koji pričaju o poslovima, o craft pivu, kako pjevuše pjesme koje sviraju i prepričavaju neke meni u tome trenutku potpuno besmislene stvari. Odjednom sam osjetio tugu koja je prerasla u frustraciju. Bio sam žalostan jer sam osjetio da ovdje ne pripadam.

Nedostajalo mi je ono što sam imao par sati ranije. Falili su mi prijatelji s kojima sam uživao u razgovoru, pričali smo satima o ratu, Vukovaru, drugim bojištima, o onome što se događalo tada, što se događa sada, što treba napraviti i o svemu onome što uglavnom već i znamo i stalno ponavljamo, no i dalje je to bilo sto puta zanimljivije, prirodnije i ugodnije od svih razgovora koje sam oko sebe čuo u ovom okružju.

U obitelji se gradi osjećaj pripadnosti

Djecu nemam, ali ako ću ih ikada imati, neću propustiti niti jednu priliku odvesti ih na sve događaje gdje će vidjeti i naučiti o svojoj Domovini, o svojoj krvi i svome narodu. Neka idu i sa školom, neka uče tamo, ali iz obitelji to mora poteći. U obitelji se gradi ljubav, odgovornost i osjećaj pripadnosti. Kako reče naša nova heroina Barbara Turk: “To se dobiva majčinim mlijekom“. Moja djeca neće na dan pada Vukovara u ritmu strane glazbe njihati glave i pričati o novim serijama, nego će uzdignuta čela hodati u Koloni sjećanja i odavati počast poginulima i pobijenima u Gradu heroju. A obići ćemo i sve druge gradove heroje te odati počast svim žrtvama Domovinskog rata, svim našim herojima svih ratova. Jer moja djeca će znati tko nam teče venama, ne što nego tko! Čija herojska ratnička krv! Moja djeca će znati tko su Hrvati!

Zato će obilaziti Vukovar, ući u bolnicu, pogledati gdje su bez sanitetske opreme u malom prostoru liječili desetine novih ranjenika svakog dana, gdje su bebe u inkubatoru bile par metara dalje od mjesta gdje je zločinačka JNA bacila razornu bombu krmaču na bolnicu. Osjećao sam da mi suze kreću kad sam na pločicama vidio popis ljudi koji su u bolnici ubijeni i onih koji su odvedeni, koje su četnici i komunisti izveli iz bolnice i poubijali. Za mnoge se ni danas ne zna gdje su im ostaci. A ovi šute, ne žele reći gdje su. Ljudi desetljećima ne znaju gdje su im ostaci najmilijih, a ovi znaju i šute, neće ni anonimno dojaviti. S tim “ljudima” da mi živimo u nekakvom suživotu i dajemo im milijune da nas vrijeđaju kroz svoje časopise i zastupnike u Saboru?!

Abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna

Bili smo na Ovčari, doveo nas je domaćin Vlado, čovjek koji je preživio logore i koji je pričao što je i kako doživio, pričao je o mučenjima kojima su vukovarske civile i zarobljenike podvrgnuli njihovi susjedi, ali i pijani četnici koji su dolazili iz Srbije. Pričao je kako su ih izvlačili iz bolnice i s raznih mjesta gdje su ih zarobili, odvodili na mučenja, stratišta. Pričao je kako su susjedi Srbi ulazili u autobuse, izvlačili ljude koji su im se ikada u životu zamjerili, mučili ih i ubijali, silovali žene zato jer su mogli. Ovi koji su dolazili iz Srbije bili su izgubljeni od alkohola i mržnje, ubijali su koliko su mogli, ali tek nakon mučenja, pričao je tome kako su se tek rijetki spasili i to na nevjerojatne načine, poput iskakanja iz kamiona dok su išli na stratište.

Jedna od najsnažnijih priča koje sam čuo, koje su ostavile snažan dojam je o čovjeku koji je bio četvrti na redu za smaknuće, kad su trojicu prije njega ubili, došao je red na njega, prislonili su mu pištolj na glavu, on se okrenuo refleksno i izbio pištolj te preskočio ogradu i pobjegao. Takvih priča ima previše, priča o surovosti Srba i jugoslavenske vojske koja je ušla u grad klati, silovati, ubijati i pljačkati.

Mnogi od njih još i danas žive tamo abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna. Dok naši ljudi ne znaju gdje su im ostaci pobijenih članova obitelji. Postoje ljudi kojima su silovali sestre, očeve i majke, silovali su im cijele obitelji pred očima, silovali, ubijali, mučili. Ti ljudi danas žive sa svojim mučiteljima i krvnicima. Nemoćni tražiti pravdu jer na vlasti u Hrvatskoj sjede isti oni od kojih smo Hrvatsku oslobađali.

Teške su to priče, teško je bilo slušati sve što su ti ljudi prošli, teško je bilo na Ovčari, suze nisam zadržao, pred punim memorijalnim centrom nije me bilo sram plakati od tuge i bola dok smo slušali priču o tome što se dogodilo. Zato mislim da bi svaki Hrvat trebao otići u Vukovar, proći sva stratišta, bolnicu, hodati u koloni s brojnim herojima. Volio bih da svaki Hrvat ima svog domaćina kao što je Vlado koji će mu pričati o onome što bi svatko od nas morao znati, da će imati svoga Nevena iz planinske satnije, svoju Tatjanu, Roberta, Marijana, Lovru, Damira, Bobbya i sve one ljude koje sam imao danas u svome društvu, s kojima sam bio u koloni i na koje sam ponosan što sam hodao s njima i palio svijeće. Nadam se da će osjetiti srdačnost i gostoljubivost domaćina kao što mi osjetili kod Vladinih roditelja gospođe Evice i gospodina Milana koji su nas dočekali s tonom predivne preukusne hrane i kolača, omogućili nam da se daleko od kuće osjećamo kao kod kuće.

Stotinu tisuća, toliko nas je bilo

Bilo je divno, zajedništvo i sloga. Puno puta sam nekoga trknuo ili oni mene, nakon toga bismo se s osmijehom ispričali, zagrlili, dodirnuli… voljeli smo se svi. Bilo je nemoguće da se dogodi nešto ružno. Bio sam ponosan na sve ljude u koloni. Na sve navijače koji su hodali jedni pored drugih bez ijednog incidenta, na sve udruge, na sve heroje, na sve ožalošćene, na sve one koji tiho mole ispred križa na groblju. Ponos i ljubav – to je ono što nas je sve spojilo. Da to imamo ostale dane Hrvatska bi s pravom bila raj – najljepša i najsretnija zemlja ikada.

Na jednoj od benzinskih crpki na kojima smo stajali parkirali smo pored kombija beogradskih oznaka. Često sam putovao takvim sličnim kombijima poslovno u Beograd i znam da imaju nekoliko linija dnevno. Kad bih sjedio naprijed pričao bih cijelim putem s vozačima i bilo ih je svakakvih, ali u konačnici to su ljudi koji rade svoj posao, koji ni nije lagan i nisu ni krivi ni dužni za mnogo drugih stvari. Na crpki je bila gomila autobusa i automobila punih branitelja u uniformama i navijača sa svojim obilježjima. Vidio sam da vozač “štrika” u kombiju koji radi. Prvi put sam vidio da vozač sjedi u kombiju i čeka putnike, obično je riječ o pauzi od 15 minuta i vozač je to vrijeme zajedno s putnicima vani. Ovaj je sjedio u kombiju i na licu mu se vidjelo što proživljava. Pogledao sam ga pokušavaju se sjetiti je li jedan od onih s kojima sam pričao da ga umirim jer sam znao da mu se neće ništa dogoditi. Neki klinci navijači nešto su mu dobacili, ništa ozbiljno, nešto kratko, neki stih neke pjesme, nisam prepoznao o čemu se radi, on je doslovno glavu okrenuo što je više mogao od njih vjerojatno želeći biti nevidljiv i žaleći zbog dana kad je prihvatio ovaj posao. U jednom trenutku je otišao nekud bez putnika, bez ičega, samo je ubacio u rikverc i zgibao. Bilo mi je žao jer boji se bez razloga. Mi nismo oni koji rade zlo ljudima koji nisu ništa napravili. Mi mu nećemo ništa. Klinci su bili nabrijani, a i oni su mu samo dobacili, a ni nije bio jedini s “njihovim” registarskim oznakama pa nikome ništa nije bilo. Mi smo svoje odratovali, ako će trebati opet ćemo, ali nećemo sigurno izvlačiti vozače iz automobila jer nam nisu ništa napravili i mi svi to znamo pa i klinci koji su nešto tek otpjevali zbog čega je ovaj zbrisao, iako je razumljivo to što je osjećao.

Voditi ću djecu u Vukovar, u Škabrnju i na Bleiburg

Želim svojoj djeci usaditi pozitivne vrijednosti, naučiti kako se i zašto voli svoja zemlja, koje su normalne vrijednosti i što je pozitivno, a što suludo u našem društvu. Zato ću ih voditi u Vukovar. Da vide hrabrost jedva naoružanih ljudi koji su se herojski odupirali napadima i okupaciji tri mjeseca, koji su podnijeli strašne muke i slomili njihov napad dok se ostatak zemlje stigao pripremiti i obraniti zbog čega im doživotno dugujemo zahvalnost. Odvest ću djecu i u Škabrnju da im pokažem što znači biti Hrvat i HOS-ovac i 43 dana braniti mjesto od sve siline JNA, a što su komunisti i Srbi napravili kad su ušli u palu Škabrnju pa kad sljedeći put negdje čuju da udbaški mediji i policija nešto pričaju protiv IX. bojne HOS-a da znaju na čiju stranu stati, kome pružiti ruku i podršku.

Odvest ću ih u Bleiburg da vide gdje se dogodio sličan pokolj kao devedesetih i da se podsjetim što bi se dogodilo nama da smo 95. godine mi bili na poraženoj strani. Želim da djeca vide snagu, zajedništvo i ponos koji se osjeti u svim tim kolonama, komemoracijama i okupljanjima. U našu djecu moramo usaditi vjeru i ljubav prema Domovini i obitelji. Tek tad ćemo imati zdravo društvo, a ne društvo izgubljenih otpadnika koji sanjaju o tome kako će u znak inata otići iz zemlje.

Želim da vide prave domoljube, da shvate da ih nisu pokrali oni koji vole Hrvatsku, nego oni koji ju nikada nisu ni htjeli ni voljeli. Da nauče razlike između pravih Hrvata, domoljuba i onih koji se pretvaraju, a proizlaze iz jugoudbaških kadrova, nasljednih nob-jugo-miješanih linija kojima je urođena mržnja prema svemu hrvatskome, koliko god to zvučalo kao klišej. Naučit ću ih istinu o Drugom svjetskom ratu i pokazati im svrhu te stvarnu pozadinu svih laži kojima su nas učili i na kojima još uvijek inzistiraju kako bi prikrili svoje zločine, svoju mržnju i svoju tiraniju.

Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici….

Teško je objasniti i opisati snagu koja se osjeća na tim događanjima. Tko nije bio mora otići, promijenit će mu se sklop u glavi. Tko nije osjetio što je njegov ili njezin hrvatski narod mora doći na neko od tih mjesta, mora doći u Čavoglave ili na bilo koju proslavu Oluje da osjeti ponos pobjede, ponos junačke obrane, snage hrvatskog nacionalnog bića. Da osjeti što mi sve možemo napraviti i bez oružja samo sa snagom svoje volje i željom. Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici i zato nas krše tisućljećima bez uspjeha. U nama gori hrvatski bunt i gorjet će dok nas god bude. Na koncertu gdje slavimo moćne pobjede zagrljeni, okruženi jedni drugima najbolja su mjesta za naučiti prave vrijednosti. Iz tekstova Marka Perkovića Thompsona djeca mogu naučiti samo kako voljeti i živjeti za pozitivne vrijednosti. Ničeg lošeg tu nema, a i glazbeno je vrhunski napravljeno. Kad ološ proziva Thompsona uglavnom mu moraju izmišljati laži o neplaćenom porezu što je dokazana laž, o tome da pjesme ne valjaju iako imaju milijune pogleda i oduševljenih komentara te posjetitelja na koncertima i ono najgore je što mu pokušavaju prišiti fašizam i nacizam iako pjeva o pozitivnim obiteljskim vrijednostima, vjeri te ljubavi prema Bogu i Hrvatskoj.

Kada bi svi Hrvati znali o našoj slavnoj prošlosti, kada bi osjetili bar dio ponosa za naše junačke pretke, kada bi im se divili bar djelomično koliko nam se dive drugi… u Sigetu su Mađari izgradili čuda, kod nas rijetko tko zna što se tamo dogodilo. Rijetko tko zna da su hrvatski junaci s malo Mađara zaustavili stotinu tisuća Turaka u pohodu na Beč i slomili ih zbog čega je pohod prekinut. Trideset tisuća Turaka svoje je kosti ostavili kod Sigeta, a i dvije tisuće naših branitelja. Uvijek su naši heroja ostavljali kosti da bi Domovina mogla živjeti. Ostavljali su obitelji i za njih ginuli posvuda ostavljajući kosti tko zna gdje. Mnogi ni prije ni u ovom ratu ni u prijašnjima nisu nikada pronađeni, ali zauvijek će živjeti u srcima i mislima svih nas. Nas koji to znamo i poštujemo. Nas koji i jesmo Hrvatska.

Svatko od nas bi trebao barem na jedan dan osjetiti kako je to biti okružen svojima, gdje se svi razumijemo, gdje je sloga, ljubav i zajedništvo, gdje stotinu tisuća ljudi hoda zajedno i nitko glas ni na koga ne podigne. Ma očeši me kišobranom, stani mi na cipelu, nije problem, znam da nisi htio i ispričavam se i ja tebi i daj da se zagrlimo, brate. Svatko mora osjetiti kakav je osjećaj hodati između Bad Blue Boysa i Torcide i osjetiti zajedništvo, među svim udrugama iz cijele zemlje, gdje možeš viknuti “Kaj ima dečki?” ekipi iz bilo kojeg dijela Hrvatske i svi će ti uzvratiti smiješkom, a vjerojatno se nećeš izvući bez zdravice. Jer smo jedno, jer smo svi zajedno, jer tamo pripadamo. To je Hrvatska u kojoj želim živjeti, u kojoj sam sretan, to je budućnost koju želim ostaviti djeci, to je zajedništvo o kojem sanjam kad se vratim u turobnu zagrebačku stvarnost iskvarenu i izopačenu sa stotinu strana. A dok sanjam svoju Hrvatsku u srcu nosim ovakve dane, sve svoje prijatelje, heroje i mjesta gdje pripadam.

Domagoj Pintarić / Projekt Velebit

 

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari