Iran ponovo ključa. U tijeku su najveći antivladini prosvjedi u zadnjih nekoliko godina, ali takve masovne demonstracije u toj zemlji nisu izolirani događaji već konstanta društvenog konflikta između autoritarnih državnih elita i različitih dijelova društva.
U više od četiri desetljeća od rušenja šaha Reze Pahlavija, svaki val prosvjeda bio je potaknut drugačijim kombinacijama ekonomskih teškoća, političke represije i društvenih zahtjeva.
Korijeni sukoba: Islamska revolucija 1979.
Korijen svih budućih sukoba bila je Islamska revolucija 1979. godine. Prethodili su joj protesti protiv šaha koji su kulminirali masovnim demonstracijama širom zemlje i nasilnim obračunima sa sigurnosnim snagama i stotinama mrtvih.
“Crni petak” 8. rujna 1978. kada je u sukobu prosvjednika i policije, tada pod Pahlavijevom kontrolom, s više od stotinu ubijenih uzima se kao točka nakon koje nije bilo povratka.
Počeo je ustanak koji je doveo do kolapsa monarhije. Masovne demonstracije i štrajkovi različitih društvenih grupa, radnika, studenata i trgovaca, potaknule su pad šaha Reze Pahlavija i uspostavu Islamske Republike pod Ruholahom Homeinijem.
Od prozapadne države do teokracije
Islamska revolucija je donijela promjenu koja je potpuno izmijenila društvene i ekonomske parametre zemlje. Od prozapadne i otvorene države Iran je postao teokracija u kojoj je vrhovni vjerski vođa po ustavu iznad predsjednika države.
Prvi prosvjedi protiv nove vlasti zabilježeni su već 1980. godine. Ženske organizacije su pokrenule velike demonstracije protiv uvođenja obveznog hidžaba.
Vlast je privremeno odgodila primjenu zakona, ali je na kraju uspostavila strogo provođenje te mjere kao državne politike. Prosvjedi su brutalno ugušeni.
Te godine počinje i osmogodišnji rat s Irakom pa su prosvjedi bilo kakve vrste dodatno zabranjeni.
Ekonomski nemiri i prvi znakovi destabilizacije
Od 1992. do 1995. dolazilo je do više prosvjeda zbog ekonomske situacije. U postratnoj zemlji je divljala inflacija uz ogroman pad životnog standarda.
Takozvana pobuna siromašnih u Teheranu i Mašhadu brzo je ugušena. Po analitičarima, ovo je bio prvi znak da ekonomski prosvjedi mogu destabilizirati režim.
No mnogo opasniji su bili protesti mladih koji su tražili slobodu govora i ponašanja, osobito oni 1999. godine.
Studentski ustanak 1999. godine
Pobuna je započela kao snažan studentski otpor protiv zabrane reformističkog lista Salam i uvođenja stroge cenzure medija.
Brutalan noćni upad paravojnih formacija u studentski dom, gdje su studenti premlaćivani i bacani s prozora, šokirao je naciju i pokrenuo masovne prosvjede u dvadeset gradova.
Bio je to prvi put od revolucije 1979. da su mladi izravno napali autoritet vrhovnog vođe.
Režim je prosvjede ugušio masovnim uhićenjima i mučenjima, ali je time nepovratno izgubio povjerenje nove generacije obrazovanih Iranaca.
Zeleni pokret i izbori 2009.
Zeleni pokret 2009. godine buknuo je kao masovan odgovor na sumnju u namještanje predsjedničkih izbora u korist ultrakonzervativca Mahmuda Ahmadinežada.
Milijuni Iranaca preplavili su ulice Teherana pod sloganom “Gdje je moj glas?”.
Režim je odgovorio brutalnom silom, a smrt Nede Agha Soltan postala je globalni simbol državnog terora.
Socijalni slom i krvavi studeni 2019.
Nezadovoljstvo između 2017. i 2019. godine označilo je zaokret prema borbi za goli opstanak.
Tijekom “krvavog studenog” 2019. vlasti su ugasile internet i sigurnosne snage su ubile oko 1.500 ljudi u nekoliko dana.
Taj događaj stvorio je nepremostiv jaz između naroda i države.
Prosvjedi za Mahsu Amini 2022.
Revolucija pod sloganom „Žena, život, sloboda“ započela je nakon smrti Mahse Amini u pritvoru policije za ćudoređe.
Žene su postale predvodnice otpora javnim spaljivanjem marama i šišanjem kose.
Unatoč brutalnoj represiji, duh pobune nije ugašen.
Današnji prosvjedi i nova generacija
Trenutačni prosvjedi započeli su 28. prosinca 2025. zbog inflacije i pada vrijednosti valute.
Uključili su trgovce, studente, radnike i srednjoškolce te su se proširili na cijelu zemlju.
Analitičari ističu da je riječ o najvećem izazovu režimu u posljednjim desetljećima.
Iran je izrazito mlada zemlja – 42 posto stanovništva mlađe je od 25 godina. Nova generacija traži novi društveni poredak.
Hoće li uspjeti, ovisi o dubini mobilizacije i spremnosti režima na kompromis, a zasad nijedno nije jasno.