Prvi hrvatski svetac – sveti Nikola Tavelić

Već u 14. stoljeću fra Nikola Tavelić pružio je prijateljsku ruku islamskom svijetu.

O životu svetog Nikole Tavelića ne zna se mnogo. Bio je iz ugledne plemićke obitelji. Na temelju poznatih podataka povjesničari zaključuju da se rodio oko 1340. godine. U franjevački red stupio je u rodnom Šibeniku. Po završenom studiju i svećeničkom ređenju poglavari Nikolu šalju u Bosnu, gdje je u to vrijeme bilo ”mnoštvo raskolnika i krivovjeraca”, kako nam potvrđuju pisma pape Grgura XI.

Pod krivovjercima se misli na bogumile koji su imali jaku obranu u Vukšićima, Hrvatinićima i nekim drugim bosanskim banovima i kraljevima. U Bosni je Nikola djelovao 12 godina, nakon čega je otputovao u Svetu Zemlju.

U samostanu na brdu Sionu, u Jeruzalemu, boravio je ”više godina”. Uz Nikolu su bila još trojica njegove braće. Franjevci su u Jeruzalemu bili dušobrižnici za katolike u Svetoj Zemlji. K tome su nastojali obraćati i muslimane koji su zemljom vladali. Oni su gotovo jedini vodili brigu o bolesnicima, siromasima i hodočasnicima. Time se bavio i Nikola, a bio je neumoran u propovijedanju vjere. Nikolin zanos i odanost kršćanstvu, kao i žar propovijedanja Evanđelja, bili su zaista izvanredni i prožimali su sav njegov život i rad.

Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, koje je napisao očevidac i svjedok njihova mučeništva, govori da su franjevci u Jeruzalemu bili ljudi veoma velike pobožnosti i vodili su veoma krjepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma mnogo cijenjeni. A, njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onom času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti Njegovo evanđelje.

Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakom, otišli su k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do kadije, koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bilo je to 11. studenoga godine 1391. Slavio se blagdan Kurban-bajram, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kadijinu kuću, sasvim slobodno i smjelo govorili su o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku.

Svojim nastupom razljutili su kadiju, njegove vijećnike i nazočne muslimane, tako da su sva četvorica osuđena na smrt. Najprije su ih isprebijali, zatim bacili u tamnicu te treći dan, 14. studenoga 1391., isjekli i tjelesa bacili u vatru. Detaljan izvještaj poslao je u Europu fra Gerard Chalvet, gvardijan sionski, koji je nazočio izvršenju smrtne presude. On je s fra Martinom Šibenčaninom opisao njihovu mučeničku smrt i izvještaje poslao u Vatikan, Leipzig, Šibenik i drugamo.

Ne zna se za njegov grob ni za grobove njegove trojice braće iz Francuske i Italije. Grobovi su ostali nepoznati, ali imena su postala slavna. Čini se da je Nikoli najdublja želja srca bila – umrijeti za Krista. Jednostavno umrijeti za Onoga koji je za njega umro. Takav je bio Nikola.

Papa Lav XIII. proglasio ga je blaženim 1889., a papa Pavao VI. uzdigao ga je na čast oltara i svečano uvrstio u popis svetaca Katoličke crkve 21. lipnja 1970. Važan je kao prvi Hrvat kojega, kao svetca, slavi cijela Crkva.

Duhovni vođa hrvatskog narodnog hodočašća u Svetu Zemlju, zagrebački nadbiskup koadjutor, kasnije kardinal, a sada blaženi Alojzije Stepinac, svečano je posvetio 25. srpnja 1937. u kapeli Apostolske delegature, u Jeruzalemu, oltar u čast jeruzalemskom mučeniku, bl. Nikoli Taveliću.

Sv. Nikolu Tavelića prikazuje se s dugom sijedom bradom, u franjevačkom odijelu. Po tijelu i na čelu ožiljci su od mučenja. Obično je na slici na lomači ili pokraj nje. Nekad ga se prikazuje s raspelom u ruci, a najčešće kao propovjednika.

Kao relikvije sv. Nikole Tavelića u njegovu svetištu, u Šibeniku, pri samostanu franjevaca konventualaca sv. Frane, čuvaju se njegove sandale. (Laudato.hr)