Nabava borbenih aviona Rafale ponovno je otvorena kao tema dnevne politike, ali rasprava koja se vodi daleko nadilazi uobičajene prijepore između Pantovčaka i Banskih dvora. Riječ je o pitanju koje zadire u samu srž razumijevanja nacionalne sigurnosti, obrambenog planiranja i odgovornosti države prema vlastitim oružanim snagama.
Rafale nije simbol političkog prestiža niti marketinški projekt Vlade, nego rezultat nužne, vremenski ograničene i strateški racionalne odluke donesene u okolnostima kada je Hrvatskoj prijetilo potpuno gašenje mlazne komponente ratnog zrakoplovstva.
U tom kontekstu, pokušaji da se ovakva odluka svedu na populizam ili površne usporedbe sa Srbijom ne doprinose ozbiljnoj raspravi, nego zamagljuju činjenice i potkopavaju povjerenje u ključne sigurnosne odluke države.
Rafale – ključna strateška odluka, a ne dnevno politički populizam
U svijetlu zadnjih istupa predsjednika Republike prema Vladi, a posebice prema premijeru i ministru obrane ponovo je aktualizirano pitanje nabavke francuskih borbenih aviona Rafale i to sve kroz prizmu usporedbe koga drugog doli Srbije i Hrvatske.
Odmah na početku valja istaknuti kako se ovdje više ne radi o tek pukom političkom stilu ili osobnom neslaganju, nego izravnom zadiranju u temeljno razumijevanje ključnih sigurnosnih odluka države.
Posebice jer takve izjave sad već kontinuirano dolaze od predsjednika, a koji je ujedno i vrhovni zapovjednik oružanih snaga.
Nužnost odluke i prijetnja gašenja mlazne komponente
Kupnju francuskih borbenih aviona Rafale ne treba promatrati kao nečiji hir ili pak PR projekt Vlade niti kao isključivo rezultat navodnog „francuskog marketinga uvaljivanja rabljenje robe”, a kako se to uporno pokušava prikazati u dijelu javnog prostora.
Naime, ovdje je bila riječ o nužnoj, značajno vremenski ograničenoj i strateški racionalnoj odluci države koja se suočila s vrlo konkretnom prijetnjom, a to je potpuno gašenjem mlazne komponente borbenog zrakoplovstva.
Nije se biralo idealno, nego trenutno najbolje moguće
U trenutku donošenja odluke o nabavi francuskih Rafalea, Hrvatska nažalost više nije imala luksuz vremena. Resursi postojećih borbenih mlaznih aviona MIG-21 bili su praktički, a i doslovno iscrpljeni.
Dio flote već je bio prizemljen dok je tehnička i logistička potpora realno neumoljivo svakim danom bivala sve slabija.
Svaki daljnji odmak značio bi ono što je za ozbiljnu državu neprihvatljivo, a to je gubitak nadzora vlastitog zračnog prostora ili trajnu ovisnost o tuđim sposobnostima.
I u konačnici ono najgore u vidu gašenja mlazne komponente borbenog zrakoplovstva.
Cijena gubitka sposobnosti
Zamislimo da smo doista ugasili mlaznu komponentu i da je nakon nekoliko godina pokušavamo ponovno uspostaviti.
U tom slučaju ostaje otvoreno pitanje znaju li zagovornici floskule o „broju vrtića koje smo mogli izgraditi za cijenu polovnih Rafalea“ kolika bi bila stvarna cijena takve avanture.
I to ne samo financijski, nego u izgubljenom znanju, pilotima, infrastrukturi i vremenu koje se više ne može nadoknaditi.
Operativni kriteriji izbora
U okolnostima u kojima je Hrvatskoj realno prijetilo gašenje mlazne komponente, izbor se više nije mogao temeljiti na kriteriju „najjeftinijeg“, niti na „politički najzgodnijem“ rješenju.
Odluka se nužno svela na ono što se može u kratkom roku isporučiti, brzo integrirati i odmah operativno koristiti.
A francuski borbeni mlažnjak Rafale F3R upravo je to i omogućio.
Financijski aspekt – iznad očekivanja
Tvrdnja kako je Hrvatska financijski loše prošla naprosto ne stoji. Naprotiv.
Ugovor je sklopljen u trenutku u kojem je Francuska imala interes zatvoriti posao, a Hrvatska jasnu pregovaračku poziciju.
Još važnije, kupovina je od početka bila koncipirana kao ulazak u razvojni ekosustav, s unaprijed predviđenim nadogradnjama.
Standard F4 i dugoročna perspektiva
Kada govorimo o standardu F4 kod Rafale aviona, a koji se danas često spominje kao nešto „što nismo dobili“, u trenutku potpisivanja ugovora gotovo da nije postojao kao gotov paket.
Radilo se o planiranoj nadogradnji koja je trebala uvesti napredne sposobnosti avionike i naoružanja.
Hrvatska se time opskrbila platformom s dugoročnom perspektivom i jasnom razvojnom putanjom.
Usporedba sa Srbijom – površna i nekompetentna
Teza o „lukavim Francuzima“ koji su Hrvatsku namjerno prevarili, dok su Srbima dali „nabrijane“ avione, ne spada u analizu.
Takva argumentacija više nalikuje kafanskom folkloru nego ozbiljnoj sigurnosnoj raspravi.
Hrvatska je članica NATO-a, integrirana u zapadne sigurnosne strukture, dok Srbija to nije.
Radi se o neusporedivim okolnostima.
Retorika u krivom trenutku
Najproblematičniji dio predsjednikova nastupa nije tehničke, nego političke naravi.
U trenutku najveće sigurnosne nestabilnosti u Europi od kraja Hladnog rata, ovakva retorika je kontraproduktivna.
Pumpanje frustracije i politička uloga
Predsjednik se u javnosti percipira kao ventil frustracije, ali ne i kao nositelj odgovornosti.
Država funkcionira unatoč njemu, a ne zahvaljujući njemu.
Gripen – mit o boljoj alternativi
Švedska u trenutku sklapanja ugovora nije bila članica NATO-a.
Hrvatskoj nisu nuđeni najnoviji Gripeni E/F, već starije C/D varijante.
Rafale je dolazio iz države s jasnom političkom voljom za dugoročnu suradnju.
F-16 Block 70/72 – krivo vrijeme
Problem nije bio u kvaliteti F-16 platforme, nego u rokovima isporuke.
Čekanje bi značilo privremeno gašenje borbenog zrakoplovstva.
Rafale kao odluka epohe
Kupovinu Rafalea treba promatrati u kontekstu epohe, a ne mandata.
U trenutku donošenja odluke, Rafale je bio najbolja moguća opcija za Hrvatsku.
Sve ostalo su naknadne pameti i dnevnopolitičke konstrukcije.
Dubravko Gvozdanović