Pratite nas

Intervju

RAZGOVOR S MARKOM RADOŠEM MAROM

Objavljeno

na

Jedan od „stupova“ Udruge Hrvatska zvona je Marko Radoš Mara, stopostotni hrvatski ratni vojni invalid iz Tomislavgrada. Marko Radoš je rođen u Kongori 1965. godine. Na relaciji Kongora-Zagreb-Kongora živi već gotovo 40 godina. Teško je ranjen u ljeto 1993. godine na dužnosti zapovjednika MTD Brigade „Kralj Tomislav“ iz Tomislavgrada i pomoćnika načelnika topništva ZP SZH. Na liječenju i rehabilitaciji uz 14 raznih operacija provodi više od 6 godina. Predsjednik je Udruge za zaštitu prirode i održivi razvoj „Naša baština“ Zagreb, tajnik Udruge 100%-tnih HRVI I. skupine, udruge koja od svog osnivanja za članove ima najteže stradalnike HV i HVO – a. Član je Predsjedništva političke stranke Neovisni za Hrvatsku i jedan od utemeljitelja Udruge Hrvatska zvona u RH.
Danas donosimo intervju upravo s ovim čovjekom.

1. Zašto Hrvatska zvona? Što je bio glavni razlog da ste se sa svojim istomišljenicima upustili u jednu ovakvu priču?

U ovoj, kako vi kažete, priči oko Hrvatskih zvona nisam se slučajno našao, kao što nisam slučajno niti u drugim inicijativama u kojima sudjelujem i za koje smatram da vode borbu za opstanak i boljitak hrvatskog naroda i općenito za bolje i pravednije društvo.
Moj sami život se preokrenuo prije 25 godina kada sam teško ranjen u ratu koji je vođen za goli opstanak mog hrvatskog naroda i taj rat i ta borba je nastavljena i dan danas, samo sada se vodi drugim sredstvima.
Svi smo svjedoci u kakvom je trenutnom položaju hrvatski narod u BiH i nitko od nas nema pravo promatrati kako njegov narod nestaje, iseljava se i umire, a ne činiti ništa da se to zaustavi, jer ovo što se događa nije više samo politička borba, ovo je pitanje i biološkog opstanka hrvatskog naroda na prostoru BiH.
Najmanje pravo gledati umiranje i nestanak svoga naroda imamo mi koji smo 90-tih godina spriječili fizičko uništavanje tog istog naroda, tako da sam ja osobno tu borbu odlučio voditi dokle god mogu i koliko mi dopušta moje zdravstveno stanje.

I sama pojava Udruge Hrvatska zvona i ljudi koji su me pozvali da se priključim toj inicijativi je nekako prirodni slijed mojih dugogodišnjih promišljanja o načinu kako bi se trebalo jednom širom idejom boriti za svoj narod kako u BiH, tako i u Republici Hrvatskoj.

2. „Časna imena Zlatana Mije Jelića, Željka Glasnovića, Marka Tokića, Marka Radoša, Zdenka Jurića Majora, Ranka Radoša, moje malenkosti i mnogih drugih djelovat će poput ledolomca koji će krčiti put stotinama mladih intelektualaca, radnika, studenata, djece branitelja HVO-a u zaustavljanju guranja hrvatskog naroda u ponor“, to je, pored ostalog, izjavio Dario Kordić kada je stao uz Udrugu Hrvatska zvona. Kakvo je Vaše promišljanje o rečenom?

Sama ova izjava Darija Kordića je obvezujuća i za mene i za ostale navedene, ali i za sve one koji su se uključili u rad Hrvatskih zvona. O Dariju Kordiću ne treba trošiti riječi, jer svi znamo kroz što je prošao on i njegova obitelj, a isto tako znamo da je mogao biti pošteđen svoje kalvarije da je samo upro prstom i označio kao krivce političko vodstvo RH i Franju Tuđmana i Gojka Šuška za nešto što nije napravio, a niti zapovjedio ni on, a niti oni. I kroz taj sudski proces je Repubika Hrvatska trebala biti proglašena agresorom na BiH, no budući da je ostao čvrst u obrani sebe i povijesne istine, Dario Kordić je platio svojim životom političke igre svjetskih moćnika koje su se provodile preko Haškog tribunala.

Ja trenutno od živih ljudi ne vidim čovjeka koji je za svoj narod dao više od Darija Kordića.
Svi gore spomenuti ljudi su moji prijatelji i suborci koji svojim životima svjedoče borbu za hrvatski narod i čast mi je opet biti zajedno s njima kako bismo pokušali mladim ljudima vratiti vjeru u borbu za politički, kulturni i na kraju i biološki opstanak hrvatskog naroda u BiH.
Nitko od nas ne želi i ne traži nikakve političke ili bilo kakve funkcije u BiH, ali imamo moralnu i svaku drugu obvezu idejom Hrvatskih zvona ukazati ne sve loše stvari koje se događaju hrvatskom narodu u BiH.
Naša obveza je ta da ukazujemo na sve moguće anomalije koje se zadnjih godina događaju unutar našeg društva, a ujedno ne želimo biti samo kritičari i suhoparni komentatori takvog stanja, dok hrvatski narod nestaje pred našim očima.
Mi jednostavno moramo shvatiti da je ovo sada naše vrijeme te da nećemo živjeti niti prije niti nakon ovog vremena i jedino ga sada možemo iskoristiti.
Hoćemo i možemo kroz ideju uključivanja mladih ljudi u društveni život ponuditi i konkretna rješenja za probleme koji pritišću hrvatski narod.

3. Jedan ste od istaknutijih boraca za prava branitelja. Podsjetit ćemo da ste cijelo vrijeme bili u Savskoj 66 u Zagrebu za vrijeme prosvjeda prije par godina. Zanima me Vaš komentar odnosa prema braniteljima u Republici Hrvatskoj u ovom trenutku?

Da, bio sam jedan od aktivnijih u prosvjedu branitelja u Savskoj ulici u Zagrebu koji je trajao punih 555 dana i na svaki od tih dana sam ponosan kao i na svakog branitelja koji je sudjelovao na tom prosvjedu.
Promjenom vlasti u Republici Hrvatskoj, i na Pantovčaku i u Banskim dvorima, kojoj je uvelike doprinio i prosvjed u Savskoj, a posebno odlaskom Predraga Matića s mjesta ministra hrvatskih branitelja i dolaskom Tome Medveda, poboljšao se odnos same vlasti prema hrvatskim braniteljima.

Najviše zahvaljujući samom ministru Tomi Medvedu i njegovom otvorenom pristupu prema svakom branitelju i pokušavanju rješavanja problema koji su se nakupili u zadnjih 20 godina. Veliki uspjeh je i donošenje Jedinstvenog zakona o hrvatskim braniteljima kroz koji će biti riješeni mnogi dosadašnji problemi hrvatskih branitelja i njihovih obitelji.
Na žalost ni taj zakon na kraju nije u potpunosti obuhvatio sva potrebna riješenja da bi se eliminirali svi problemi koji su se nagomilali od završetka Domovinskog rata. Tu je veliku ulogu odigrala dnevna politika kojoj je po tko zna koji put dan prioritet u odnosu na rješavanje problema hrvatskih branitelja i njihovih obitelji.
Posebno me boli to što pripadnicima HVO – a nije kroz ovaj zakon priznat barem moralni status hrvatskog branitelja, u čemu je opet najveću ulogu imala dnevna politika.
Iako sve vlade od nastanka Hrvatske tvrde da su branitelji temelj moderne hrvatske države i kunu se prigodom obljetnica u te branitelje, malo njih istinski drži do ljudi koji su dali sve, od svojih života do dijelova svog tijela, da bi ta hrvatska država bila stvorena. Hrvatski branitelji zaslužuju puno bolji odnos nego što ga sada imaju.

4. Kako komentirate progon koji doživljavaju hrvatski branitelji u BiH i koji će se, očito je, i nastaviti? U isto vrijeme kako komentirate razjedinjenost među hrvatskim braniteljima u BiH, koja je očita s obzirom na golemi broj braniteljskih udruga?

Na žalost, progon hrvatskih branitelja je počeo odmah nakon završetka Domovinskog rata i to je krenulo iz centara koji nam nikada neće oprostiti rušenje Jugoslavije, kako centara u bivšoj državi, tako i centara bivših mentora iz europskih saveznica bivše države.
Kulminacija progona se dogodila s presudom političkom i vojnom vodstvu HR HB u Hagu na, opet znakovit datum 29.11., i tragičnom smrću generala Slobodana Praljka.

Tom presudom je otvorena mogućnost sudskog progona svakog pripadnika HVO – a i to ne na osnovu mogućeg djela koje je on počinio, već se otvara mogućnost konstruiranja političke optužnice za bilo koga od nas koji je nosio odoru HVO – a i mogu sa sigurnošću tvrditi da će se progoni pripadnika HVO – a nastaviti dokle god adekvatno ne reagira RH i političko vodstvo Hrvata u BiH, a takve reakciju čekamo više od 20 godina.
Presuda u Hagu nije bila presuda našoj prošlosti već presuda našoj budućnosti kojom će se pokušati nametnuti zločinačka hipoteka hrvatskom narodu kao što se to radi s Jasenovcem već više od 70 godina.
I ovo o čemu govorim je još jedan od razloga osnivanja Udruge Hrvatska zvona, jer je potrebno ukazati na razičite kriterije suđenja pripadnicima HVO – a i pripadnicima drugih vojski u BiH.

Političko vodstvo Hrvata u BiH je učinilo jako malo ili skoro ništa da bi pomoglo našim ljudima protiv kojih su se vodili ili se i dalje vode sudski procesi pred Međunarodnim sudom u Hagu ili u BiH.
Veliki problem kako u RH tako i u BiH je razjedinjenost branitelja i braniteljskih udruga što nije slučajno napravljeno, jer ujedinjeni branitelji bi bili jedna snaga koja ne bi dopustila veći dio negativnih procesa koji pogubno djeluju na hrvatski narod i tu snagu treba rascjepiti da bi se moglo upravljati njome.
Dogodilo se i to da su braniteljske udruge u službi politike i političara, a to se nikako nije smjelo dopustiti, jer samo hrvatski narod i njegov interes je trebao i mogao biti iznad braniteljskih udruga. Upravo to vidim kao najveći problem braniteljske populacije, ali se ne nadam da bi se nešto moglo promijeniti na bolje po tome pitanju.

5. Hrvati u Bosni i Hercegovini suočavaju se brojnim problemima, od ustavne nejednakopravnosti do masovnog iseljavanja. Je li to moglo drugačije? Tko snosi odgovornost za situaciju u kojoj se nalazimo i što je potrebno napraviti da se stvari počnu mijenjati, u korist naroda?

Na stanje u kojem se sada nalazi hrvatski narod u BiH utjecaj je imalo dosta čimbenika, od samoga rata, potpisivanja i provedbe Daytonskog mirovnog sporazuma do mnogih drugih ugovora i sporazuma koji su išli na štetu hrvatskog naroda.
Uzmimo u obzir sami završetak rata i činjenicu da smo s oružjem obranili fizičku opstojnost hrvatskom narodu na velikom dijelu BiH što na žalost nismo uspjeli u Posavini i dijelovima Središnje Bosne. Kada je politički trebalo kapitalizirati tadašnje stanje, dolazi do potpisa mirovnog sporazuma u Daytonu.
Taj sporazum je mijenjan kroz stotine zakonskih i ustavnih promjena da bi svim tim silnim izmjenama hrvatski narod kao i najmalobrojniji narod u BiH bio doveden u potpuno nezavidan položaj.
Za ovo trenutno nezavidno stanje hrvatskog naroda u BiH najveću odgovornost snose politike koje su vođene u zadnjih 20 i nešto godina. Odgovornost snosi vanjska politika Republike Hrvatske koja je supotpisnica Daytonskog sporazuma i koja ima ustavnu i zakonsku obvezu brinuti se o dijelu svog naroda u BiH. Veliku odgovornost imaju i hrvatski političari u BiH koji nisu posvetili dovoljnu brigu prema svome narodu i teško se oteti dojmu da većina političara puno više brine za svoje osobne interes nego li za interese svog naroda.
Mi kao Hrvati i kao najmalobrojniji konstutivni narod u BiH da bi opstali moramo biti jedinstveni sa svojim strateškim programom u kojem se mora podvući crta ispod koje se ne ide, neovisno o tome kojoj političkoj stranci ili opciji pripadamo.

Iskreno bih volio i više uključivanje katoličke crkve kao temeljne institucije hrvatskog naroda, ne u politiku, nego u društveni i socijalni život naroda te da bude aktivni moralni korektiv koji bi ukazivao na sve anomalije i nepravde koje se događaju unutar hrvatskog naroda.
I nama Hrvatima, da bi biološki opstali kao narod, potrebno je JEDINSTVO, a ne JEDNOUMLJE. Na sve pozicije koje predstavljaju Hrvate u bilo koje institucije i na bilo kojim razinama vlasti moramo birati samo stručne i sposobne, a nikako samo poslušne i podobne i u tome vidim spas i opstanak hrvatskog naroda. U protivnom, kroz idućih nekoliko desetljeća više nas neće biti u mnogim dijelovima BiH.
I to su neke od ideja Hrvatskih zvona koje ćemo širiti i za koje ćemo se zalagati.

6. Hrvatska zvona okupljaju veliki broj mladih intelektualaca koji imaju želje i volje mijenjati društvo u kojem živimo. Neke od njih već smo predstavili kroz intervju, no zanima me Vaše mišljenje, jeste li zadovoljni odazivom i angažmanom mladih?

Kako sam već nekoliko puta i spomenuo, osnovna ideja Hrvatskih zvona je okupljanje mladih koji žele ostati i boriti se za sebe i svoj narod i u Republici Hrvatskoj i u BiH, a obveza i zadaća nas starijih koji imamo više životnog iskustva je da njima otvorimo put i budemo svojevrsni ledolomci u tim nastojanjima, kako je to jednom prigodom rekao i Dario Kordić.
Jednostavno želimo omogućiti djeci i našim mladima ostanak i opstanak, a i drugima povratak i u BiH i u Hrvatsku, jer ne možemo biti slijepi i ne vidjeti koji se politički i demografski procesi događaju u cijeloj Europi zadnjih godina.
I na prostorima BiH i Hrvatske se može i treba kvalitetno i dostojanstveno živjeti i od svoga rada, a mi želimo da ovdje žive naša djeca i djeca njihove djece, a ne netko drugi.

Do sada sam osobno zadovoljan brojem, kvalitetom i karakterom mladih ljudi koji pristupaju ideji Hrvatskih zvona i na nama je da niti jednog trenutka ne smijemo razočarati tu mladost koja prema nama iskazuje vjeru i povjerenje.

7. Hoće li Hrvatska zvona uspjeti napraviti ono što su sebi stavila pred cilj?

Hrvatska zvona su relativno mlada udruga koja postoji manje od godinu dana, ali njihovi članovi, barem ovi relativno stariji imaju toliko životnog iskustva koji daleko premašuje našu životnu dob i u sebi još uvijek, unatoč svemu, imamo pozitivne životne energije i optimizma da bi jednostavno bio grijeh ne prenijeti sve to na mlade ljude u kojima vidimo sebe prije 25-30 godina u vrijeme početaka borbe za opstanak hrvatskog naroda i stvaranja hrvatske države.
Ciljevi Hrvatskih zvona nikako nisu i ne smiju biti jednokratni i kratkoročni. Ja prije svega vjerujem u ljude, a ne u napisana slova bilo kakvih programa i projekata.

Ovdje imamo ljude čiji su sami životi jači od bilo čijih programa, govora ili proglasa, zato i vjerujem da će Hrvatska zvona još dugo biti pozitivni zvon i snaga hrvatskog naroda čiji je glavni cilj s našim mladim ljudima sačuvati Hrvatski Dom i u BiH i u Hrvatskoj na mjestima gdje su ga podigli naši pradjedovi.

Hrvatska zvona

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Povjesničar Stjepan Lozo: U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima, a onda su ‘strašne’ ustaše optužili za zločin nad njima

Objavljeno

na

Objavio

Više od 15 godina splitski povjesničar Stjepan Lozo radio je na prikupljanju građe za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“ kojom razotkriva kako su Srbi izvršili genocid nad Hrvatima, a onda svoje žrtve optužili za zločin nad njima! Četiri godine intenzivno je radio na pisanju knjige, pri čemu je bio izložen prijetnjama i pritiscima koji ga ipak nisu zaustavili u naumu. Za prilog Spektar Slobodne Dalmacije je pristao progovoriti i o mnogim drugim tabuima iz novije hrvatske povijesti.

Rekli ste da “nije zdravo napisati ovakvu knjigu”, a ipak ste je napisali. Zašto nije zdravo i zašto ste je napisali, što vas je nagnalo?

– Nije zdravo jer doslovce narušite zdravlje, a napisao sam je jer sam osjećao obvezu povjesničara i zov stotina tisuća nevinih pobijenih Hrvata u velikosrpskom genocidu. Svi mi očekujemo da će neke teške stvari za zajedničko dobro odraditi netko nepoznat drugi. Onda u jednom trenutku shvatite da je gluho doba noći, a taj “drugi“ ne pristiže, da ste taj “drugi“ zapravo vi sami, i da valja ustati i krenuti. Knjigu sam pisao godinama, sjedio, slabio vid i sve tjelesno što s tim ide. To je više od 700 stranica moga rukopisa, gotovo u cijelosti zahtjevnog historiografskoga govora, diskursa, pri čemu sam nastojao slijediti ideal kako dobra historiografija istodobno treba biti i književno djelo. Duhovni napor, gubitak nekih vještina i memorije osobnog života, to je posebna priča. Ujedno se i financijski devastirate, a nakon svega shvatite kako je tiho nestao vaš prethodni društveni život i da osim najuže obitelji komunicirate tek s još pokojim usamljenim jahačem kao što ste i sami.

Ja sam još i dobro prošao. Citirao sam na predstavljanju gospodina Hudelista, koji je 2005. godine krenuo pisati knjigu o sukobu Hrvata i Srba u 20. stoljeću, dakle ono o čemu govori i ova moja knjiga. Zbog te se knjige razbolio i praktično jedva živ ostao, a knjigu nije dovršio. Ja sam se, u nekom čudesnom hodočašću, uspio probiti kroz prašumu.

Tvrdite da su četnici i partizani izvršili genocid nad Hrvatima, a onda su upregli sva propagandna oružja da Hrvate optuže za genocid?

– Još gore od toga. Oklevetali su Hrvate za genocid nad Srbima preventivnom propagandom, s predumišljajem, već u lipnju 1941. godine, a onda počeli genocid nad Hrvatima. Nakon šoka koji je u velikosrpskim redovima usljedio uspostavom NDH 10. travnja 1941. godine, ne i komunista, jer oni tada nisu bili na suprotnoj strani od ustaša, usljedilo je konsolidiranje velikosrpskih redova. Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati. Tako krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ SPC. “Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.

“Valerijanov memorandum“ široj javnosti u Hrvatskoj nije poznat. Što je to zapravo i zašto je to važno?

– Srpska pravoslavna Crkva izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za genocid nad Srbima, te istodobno provedbe genocida nad Hrvatima već od lipnja 1941. godine. “Valerijanovim memorandumom“ treba mahati, i to pred nosom mnogih ignoranata koji s dozom apartheida i velikim neznanjem gledaju na Hrvate i njihove probleme. Od, primjerice, Carla Bildta i Efraima Zuroffa, do ovih moralnih jadnika i neznalica s domaćeg hrvatskog terena. A svakako da bi trebalo mahati i pred nosom rimskog biskupa Bergoglia, da ne govorimo o nosu njegove braće u vjeri i biskupstvu od Porfirija do Irineja iz Srpske pravoslavne Crkve.

“Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, ni 1 %, u knjizi to dokazujem, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu. Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega.

O kakvoj se propagandi i lažima radi može se vidjeti iz tvrdnji da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni. Riječ je o potpunim izmišljotinama što se lako može vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate.

Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske, jednog od najvećih europskih zločinaca. U danima kada SPC plasira prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo neselje. Tako su Srbi počeli genocid nad Hrvatima uz istodobnu klevetu Hrvata za genocid nad Srbima. Sada ta propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve rekonstrukcije i saznanja.

O projektu “Homogena Srbija” 1941. ne govori se u školskim udžbenicima, a ne pamtim ni da je ikad spomenut u vrijeme obrazovanja u bivšoj državi. A vidim da je riječ o projektu Velike Srbije i granicama koje su Srbi pokušavali ostvariti i 1991. napadom na Hrvatsku…

– Upravo tako. Taj je projekt dugo vremena bio potpuno prešućen, dok je hrvatska strana istodobno bila stigmatizirana i progonjena i za relativno sasvim bezazlena očitovanja. Hrvatska strana nikada nije izradila jedan takav dokument genocidnog i osvajačkog karaktera kao što je “Homogena Srbija“. Najviši velikosrpski interes bio je i jest da projekt “Homogena Srbija“ ostane u sjeni. I to je jedan od razloga zbog kojih su Hrvati goloruki ušli pod novu velikosrpsku agresiju i ponovno pretrpjeli seriju genocidnih zločina od 1990. do 1995

Prelistavajući knjigu koja je doista opsežna, da se zaključiti kako je Srbima obnova Jugoslavije 1945. bila nužna kako bi zataškali dotadašnje zločine i dokrajčili Hrvate koji su, po njihovoj propagandi, ionako, genocidni? Jesam li dobro zapazila taj detalj?

– Svaka Jugoslavija je zamrznuti konflikt i perspektivno neodrživ projekt. Ona, dakle, može poslužiti Hrvatima za okupljanje svoga etničkoga i povijesnog prostora, može Srbima za pokušaj stvaranja Velike Srbije, a može i nekim bosanskim Muslimanima za inauguriranje nacije i osvajanje prostora nepoznate veličine na štetu najprije starosjedilaca Hrvata, a onda i Srba i Crnogoraca. Malobrojni jugoslavenski nacionalisti ne mogu se prepoznati kao povijesni subjekt, prije kao sredstvo. Obje Jugoslavije nastale su nakon ratova. Međunarodne sile probleme ovoga prostora ne mogu razriještiti, a ni jedna nema potpunu prevagu, pa postupaju linijom odgode i prikrivanja problema. Kao domaćica koja nakon večernjeg druženja pospremi stol i vidljive plohe, a brdo nečistog nabaca u sudoper za sutra. Ili službenik koji na radnom stolu prikuplja predmete koje ne može tek tako riješiti, pa ih stavlja na hrpu dok ih ne strpa u neku ladicu i pobjegne od njih do daljnjega. Eto to su Jugoslavije. Nekakvo napuhavanje da bi masonska organizacija iz nekih svojih razloga “višega reda“ htjela baš Jugoslaviju, to se u mojim uvidima nije potvrdilo. Drugi je problem što je velikosrpska mreža aktivna u angažiranju masonske organizacije po nekim protuhrvatskim principima, o čemu ja u knjizi ponešto govorim. Na toj osnovi vidim i sada neke pokušaje, no po svim pokazateljima ta Srbija neće uspjeti, a ne vidim po čemu bi masonska organizacija u takvim pokušajima mogla profitirati.

Stevan Moljević i njegovi četnici, kao najsnažnija struja srpske politike, Jugoslaviju su prihvaćali tek kao prijelazni oblik Velike Srbije. Nakon izvršenja planiranoga genocida “po uskrsu Jugoslavije“, svi preostali Hrvati bili bi smješteni u smanjenu Hrvatsku nad kojom bi bila uspostavljena srpska hegemonija. To bi bio veliki koncentracijski logor potpunog uništenja Hrvata. Socijalistička Republika Hrvatska nije bila takva Moljevićeva Hrvatska, ali je imala neke njezine elemente.

Bojite li se da će vas optužiti za reviziju povijesti i još gore – za rehabilitaciju ustaškog pokreta i NDH?

– Tko će me optužiti, a da bih ga se ja bojao? Optuživali su me još u Jugoslaviji kao studenta povijesti. Nisu mi dali da uđem u hram božice Klio, ali me ipak nisu zaustavili. No ovdje mogu reći da postoji jedan drugi rizik. Kada sam počeo raditi ovo djelo, krio sam što radim i pazio koje stranice otvaram na internetu. Nadamnom je vršen progon kao da je ovo Velika Srbija o čemu ovdje nema prostora podrobnije govoriti. Oko hrama velikosrpskog zločina i laži izgrađeni su čitavi sustavi strašila i zapreka, tabua i falsifikata, pa i represije, koji tjeraju ili zavode nepoželjne. Ja sam porušio te lubanje i kosti, prošao pokraj straža i srušio im stupove hrama. Knjiga je tu i sada više ništa nije isto.

Tko će mene optužiti za revizionizam i rehabilitaciju ustaša i NDH? Četnici koji su rehabilitirali jednog od najvećih europskih zločinaca Dražu Mihailovića i kojem dižu spomenike. Oni koji daju nazive ulica po Stevanu Moljeviću, jednom od najmonstruoznijih zločinaca Europe. Ili oni koji to ne vide, a mene bi vidjeli? A gdje su tek povijesne činjenice.

Primjerice, u srednjoj Dalmaciji niti jedno srpsko selo nije uništeno. Kakve su to onda “strašne“ ustaše? U Imotskoj krajini prije rata i poslije rata postojala su i postoje sela u kojima ima pravoslavaca izjašnjenih kao Srbi, Glavina Donja, Nebriževac ili Crnogorci. Tko je tu pretrpio genocid? Pravoslavaca, izjašnjenih kao Srbi, bilo je i u zaseocima na Tijarici, kod Aržana, u Svibu, pa tko je tu pretrpio genocid? Ili u zaseocima u Dicmu, Lučanima, Biteliću? Ili u zaseocima Kaštelanske zagore, Broćancu, Ublima, Radošiću, nekolicini kuća u Brštanovu? Tko je tu pretrpio genocid? Kakav je to genocid ako ni jedan zaseok u kojem su živjeli Srbi nije, ne samo istrijebljen, nego ni pretrpio i jedan masovni zločin. A što je najzanimljivije, kad već govorimo o tim “strašnim“ ustašama i toj “strašnoj“ NDH, na istom tom prostoru srednje Dalmacije, srpski zločinci su pobili tisuće i tisuće potpuno nedužnih hrvatskih civila, uključivo i nebrojene žene i djecu, od Mosora i Kamešnice do Biokova, od Krke do Neretve.

Netko će reći da branite NDH?

– NDH je bila brod koji je puštao na sve strane. U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima i tko želi više o tome znati neka uzme moju knjigu u ruke. U tom smislu je i postojeća paradigma o “strašnim“ ustašama na neki način tvorevina velikosrpske propagande. Prava je, međutim, istina da ustaše do ljeta 1941. i srpske pobune nisu činili nikakve posebne zločine prema Srbima, to svatko može provjeriti u mojoj knjizi, te da su funkcionirali kao neka vrsta narodne samoobrane od velikosrpskoga genocida. Ne bi se, dakle, smjelo i dalje nasjedati na srpsku propagandu, niti bi trebalo s prljavom vodom nekih ustaša izbacivati i hrvatsko dijete. Tu moramo izoštriti pogled. Također, postoji nekoliko konceptualnih rješenja koje je afirmirala NDH i koja nisu nadomještena naročito uspješnijima. Primjerice, hrvatska nacija kao zajednica ravnopravnih katolika, muslimana i pravoslavaca. Također i pristup obrani hrvatske granice na Drini. I jedno i drugo je i danas aktualno i pripada korpusu moderne europske političke podloge, naravno uz specifičan pristup u odnosu na Drinu.

Kako se u sve to uklapaju srpske teze o ustancima i antifašizmu?

– Pitanje srpskih pobuna, “ustanaka“, ključno je u NDH 1941. godine, a nedovoljno je poznato ili krivotvoreno. Zbog boljeg razumijevanja šire prikazujem uspostavu Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji 1939. godine. Ona je nastala mirnim putem uz suglasnost i ključnih čimbenika međunarodne scene.

Nisu je uspostavili ni fašisti ni nacisti i nisu je vodili ni Pavelić ni ustaše. Pa ipak je i na takvu demokratsku Hrvatsku organiziran pokret “Srbi na okup“, koji se pretvorio u pravu prijetnju oružane pobune. Vojska je već do 1941. godine izišla na ekstremne srpske pozicije, to je učinila i SPC, to je činio i Srpski kulturni klub, a Srbi su snažno razvijali i dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane. Sve to ukazuje da bi do oružanog okršaja Hrvata i Srba došlo i u Kraljevini Jugoslaviji i da se nije dogodio napad sila Osovine. Već je i Maček imao silnih problema s otvorenim četništvom, tako da je u cilju obrane Banovine počeo i represivne mjere. Po raspadu Jugoslavije. Hrvati su nastavili osnovno konstituiranje države, sada NDH, a Srbi su nastavili pobunjeničko gibanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju pokrenuti “Jurjevdansku“ pobunu (“Đurđevdansku“), no ona ne dobiva šire razmjere. Od kraja lipnja 1941. godine krenuli su u širu “Vidovdansku“ pobunu, posebno u istočnoj Hercegovini. Krajem srpnja nastavljaju s “Ilindanskom“ pobunom i širenjem oružane agresije pri čemu čine daljnje masovne zločine genocidnih razmjera nad Hrvatima. Srbi “ustanke” nisu dizali spontano, zbog nekakvih ustaških zločina, niti to ima ikakve veze s antifašizmom, već planirano i organizirano, sa svojom ideologijom, ikonografijom i ciljevima, nošeni protuhrvatskom mržnjom i strastima. To se s fascinantnom sličnošću ponavlja i 1990., odnosno 1991. godine.

U tom smislu, žrtve krivotvorine su i hrvatski partizani. Iz građe se vidi da nisu hrvatski partizani noć u kojoj su sve krave crne. Poraz sila Osovine bio je neminovan i mnogi hrvatski ljudi su mogli vidjeti prijeteću opasnost općeg velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Valjalo je zadržati oružje u rukama. Zbog toga treba izoštriti pogled u odnosu na partizane Srbe i u pitanju provedbe “poratnog pokolja Hrvata“, kako ja nazivam partizansku fazu genocida nad Hrvatima od listopada 1944. do lipnja 1945. godine. Prije toga provedena je četnička faza genocida. Istodobni zločini komunističke revolucije zasebno su događanje s vlastitom genezom.

Prokazali ste i neke Hrvate koji su Srbima poslužili za provedbu paklenog plana likvidacije Hrvata i izlaska na more.

– Dosta prostora dao sam obradi Jure (Đure) Vilovića i osvjetlio ga u nepoznatom svijetlu prave sitne duše i, bez pretjerivanja, moralnog jadnika gotovo u svakom pogledu. Za razumijevanje “modusa operandi“ velikosrpskog uništavanja Hrvata historiografski je vrlo značajan, a vidio sam da nije dovoljno duboko osvjetljen, te da je neprecizno i lociran kao orjunaš, Jugoslaven. No ja sam pokazao da je on prezirao jugointegraliste i da je bio posrbica, četnički zločinac koji je pozivao na potpuni nestanak hrvatskog naroda prijelazom na srpstvo. Karijeru je okrunio radom u vrhu propagadne četničkog pokreta Draže Mihailovića, odmah uz Stevana Moljevića. Četnicima je propagandno marljivo služio i posebno im bio vrijedan kao “Hrvat“. Život je konačno završio plačući nad samim sobom. Ukazujem na fascinantnu sličnost takvog Vilovića s kasnijom pojavom nekolicine novinara-pisaca podrijetlom Hrvata, čak i u današnjoj Republici Hrvatskoj, pa se zaključci nameću sami od sebe.

Na predstavljanju knjige u Splitu rekli ste kako su službeni arhivi prepuni falsifikata koji su postavljeni da hrvatske povjesničare odvedu na krivi trag i da istina ostane nedosegnuta?

– Kada vas zanatu i etici povjesničara uče Mate Suić, Petar Selem, Ljubo Boban, Nada Klaić ili Mirjana Gross, da još neke druge iznimne osobe ovdje ne spominjem, onda je za vas kritičko mišljenje preduvjet i osnova na kojoj možete pokušati pisati povijest “onako kako je to zaista bilo“. Pri tome je odnos povjesničara prema izvoru temeljni moment historiografske kreacije. Svaki izvor mora se svestrano vrednovati, provesti kritiku izvora. Dokumenti u arhivima mogu biti krivotvorine nastale u suvremenosti događaja ili naknadno pa “uvaljene“ među drugu arhivsku građu. Mogu biti potpune ili djelomične krivotvorine. I tako dalje. U knjizi ukazujem na veći broj krivotvorina, no za to valja uzeti knjigu u ruke. Jako vidljivi dio današnje hrvatske historigrafije, posebno mislim na neke katedre suvremene povijesti čiji se čelni ljudi ističu svojim najčešće protuhrvatskim politikantskim komentiranjem svakodnevnice, daleko je na nižim granama od srpske, a nažalost i daleko je na nižim granama u odnosu na onu koja se razvila u komunističkoj Hrvatskoj.

Za Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu na kakvom sam ja studirao čak i u vremenu komunizma, bila bi sramota da predavaju pojedinci koji danas predavaju i deformiraju nove generacije hrvatskih povjesničara. U svakom slučaju, htio sam poručiti i nešto drugo: moramo pisati hrvatsku povijest čak i u slučaju da nam je uskraćena neka prvorazredna arhivska građa. Ako nam Srbi ne daju naše arhive koji se sada nalaze u Beogradu, što ćemo sjesti i kukati? Povjesničar mora pronaći način i davati odgovore na ključna pitanja svoje generacije.

Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Imamo bizarne situacije 2018. godine gospođa Esih, ja, NZH činimo oporbu, a gospođa Opačić je vlast

Objavljeno

na

Objavio

Saborski zastupnik Nezavisnih za Hrvatsku Zlatko Hasanbegović komentirao je za RTL prebjege u saborskim klubovima.

27 prebjega, pa i vi više niste dio HDZ-a, Sabor otpočetka do danas izgleda prilično različito, je li to prevara birača? 

“Promjena stranke u politici nije nešto neuobičajeno. Ovdje uz rijetke iznimke nije riječ o razilaženju zbog političkih ili ideoloških razloga, ovdje je riječ o moralnoj političkoj kaljuži koja je porušila sve kriterije političkog života, mi u Saboru imamo tektonski poremećaj.

Sabor bi trebao biti izraz biračke volje, bez obzira je li riječ o oporbi ili većini, ova saborska većina je prevara birača, ona nema temeljni izborni legitimitet.

Trebaju li nam onda prijevremeni izbori?

“To je jedini način kako bi se začeo proces konsolidacije hrvatske politike i parlamentarizma. Imamo bizarne situacije 2018. godine. Gospođa Esih, ja, Neovisni za Hrvatsku činimo oporbu, a gospođa Opačić je vlast.

Premijeru je očito glavni partner Bandić koji skuplja zastupnike, mislite li da će tražiti svoju poziciju u Vladi? 

“O tome ne znam, ako tražimo utjelovljenje te moralne kaljuže, to je ono što se naziva tzv. Klubom Milana Bandića u Saboru. On je započeo svoju nacionalnu politiku s jednim mandatom, a sada završava s 11. Javnosti je promaknuo jedan detalj, koja je geneza nastanka toga kluba, koji je u osnovi sakupljalište političkog otpada.

Supstrat toga kluba čine zastupnici nacionalnih manjina i o tome se nikada nije govorilo. Neki od njih su zlorabili poslovničku mogućnost i doveli sebe u privilegiranu pozticiju da su istvoremeno članovi dvaju saborskih klubova, što nijednom drugom zastupniku nije omogućeno.

Ovdje se ne radi samo o kameleonstvu, ovdje ima jasnih elemenata, ovdje je riječ o političkoj korupciji. Ovdje se ne okupljaju politički istomišljenici. Budući da Bandićeva stranka nema ni ideologiju ni vrijednosti, ti ljudi se okupljaju radi interesa.

U pozadini toga interesa stoji politička moć gospodina Bandića koju on crpi iz zloporabe položaja zagrebačkog gradonačelnika i človjeka koji bez bilo kakvih ograničenja raspolaže milijardama.

Parafrazirat ću Stipu Mesića – idimo tragom novca. Potražimo poveznicu između određenih financijskih dotacija koje idu iz Grada prema nekim manjinskim udrugama, manifestacijama, pokroviteljstvima i onda ćete imati odgovor što adi zastupnik mađarske, romske ili neke druge manjine u Bandićevom klubu.”

Vi ste i u Gradskoj skupštini, podržavate li ondje Bandića?

“Parlamentarna situacija se iz zakonskih razloga ne može uspoređivati s onom u Zagrebu. Vlast Milana Bandića ne proizlazi iz Skupštine nego iz njegovog mandata. U Skupštini ne postoji koalicija već tehnička radna većina oko konkretnih točaka i o svakoj točci na dnevnom redu se glasa.”

“U Gradskoj skupštini imamo različite situacije. Neki od zastupnika koji sad nastupaju kao moralni autoriteti prema Bandiću, koji fingiraju oporbu u Skupštini, na nacionalnoj razini s njime čine većinu, su donosili odluke i glasovali u korist nekih prijedloga kada smo mi bili u oporbi.”

Koliko na račun grada Zagreba Bandić skuplja nacionalne političke bodeove – danas rukovanje s Putinom, prije neki dan s kontroverznim političarem iz Jagodine?

Sakupljanje nacionalnih bodova. Ja neću ulaziti u motive jedne velike i ozbiljne države da daje odličje Bandiću. Samo ću podsjetiti na jednu stvar, i time ću reći što mislim o onome tko daje i onome tko prima odličje, prije malo vremena isto ovo odličje je dobio notorni Milorad Dodik, Ivica Dačić, Šešeljev šegrt Tomislav Nikolić i poznati Emir Kusturica.

Ne mogu zamislit da na svojim prsima nosim značku, a kamoli odličje koje su dobili ti ljudi. To je isto vezano uz kontroverzni susret s gospodinom Palmom, političkim blizancem gospodina Bandića.

Ovdje je pogaženo, ne ljudsko i političko dostojanstvo Milana Bandića, to je njegova stvar, nego je pogažano, političko i nacionalno dostojanstvo hrvatskog naroda, rekao je Hasanbegović za RTL

 

Marijan Knezović: Milan Bandić je definitivno čovjek s najmanje obraza u politici

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari