Pratite nas

Intervju

RAZGOVOR S MARKOM RADOŠEM MAROM

Objavljeno

na

Jedan od „stupova“ Udruge Hrvatska zvona je Marko Radoš Mara, stopostotni hrvatski ratni vojni invalid iz Tomislavgrada. Marko Radoš je rođen u Kongori 1965. godine. Na relaciji Kongora-Zagreb-Kongora živi već gotovo 40 godina. Teško je ranjen u ljeto 1993. godine na dužnosti zapovjednika MTD Brigade „Kralj Tomislav“ iz Tomislavgrada i pomoćnika načelnika topništva ZP SZH. Na liječenju i rehabilitaciji uz 14 raznih operacija provodi više od 6 godina. Predsjednik je Udruge za zaštitu prirode i održivi razvoj „Naša baština“ Zagreb, tajnik Udruge 100%-tnih HRVI I. skupine, udruge koja od svog osnivanja za članove ima najteže stradalnike HV i HVO – a. Član je Predsjedništva političke stranke Neovisni za Hrvatsku i jedan od utemeljitelja Udruge Hrvatska zvona u RH.
Danas donosimo intervju upravo s ovim čovjekom.

1. Zašto Hrvatska zvona? Što je bio glavni razlog da ste se sa svojim istomišljenicima upustili u jednu ovakvu priču?

U ovoj, kako vi kažete, priči oko Hrvatskih zvona nisam se slučajno našao, kao što nisam slučajno niti u drugim inicijativama u kojima sudjelujem i za koje smatram da vode borbu za opstanak i boljitak hrvatskog naroda i općenito za bolje i pravednije društvo.
Moj sami život se preokrenuo prije 25 godina kada sam teško ranjen u ratu koji je vođen za goli opstanak mog hrvatskog naroda i taj rat i ta borba je nastavljena i dan danas, samo sada se vodi drugim sredstvima.
Svi smo svjedoci u kakvom je trenutnom položaju hrvatski narod u BiH i nitko od nas nema pravo promatrati kako njegov narod nestaje, iseljava se i umire, a ne činiti ništa da se to zaustavi, jer ovo što se događa nije više samo politička borba, ovo je pitanje i biološkog opstanka hrvatskog naroda na prostoru BiH.
Najmanje pravo gledati umiranje i nestanak svoga naroda imamo mi koji smo 90-tih godina spriječili fizičko uništavanje tog istog naroda, tako da sam ja osobno tu borbu odlučio voditi dokle god mogu i koliko mi dopušta moje zdravstveno stanje.

I sama pojava Udruge Hrvatska zvona i ljudi koji su me pozvali da se priključim toj inicijativi je nekako prirodni slijed mojih dugogodišnjih promišljanja o načinu kako bi se trebalo jednom širom idejom boriti za svoj narod kako u BiH, tako i u Republici Hrvatskoj.

2. „Časna imena Zlatana Mije Jelića, Željka Glasnovića, Marka Tokića, Marka Radoša, Zdenka Jurića Majora, Ranka Radoša, moje malenkosti i mnogih drugih djelovat će poput ledolomca koji će krčiti put stotinama mladih intelektualaca, radnika, studenata, djece branitelja HVO-a u zaustavljanju guranja hrvatskog naroda u ponor“, to je, pored ostalog, izjavio Dario Kordić kada je stao uz Udrugu Hrvatska zvona. Kakvo je Vaše promišljanje o rečenom?

Sama ova izjava Darija Kordića je obvezujuća i za mene i za ostale navedene, ali i za sve one koji su se uključili u rad Hrvatskih zvona. O Dariju Kordiću ne treba trošiti riječi, jer svi znamo kroz što je prošao on i njegova obitelj, a isto tako znamo da je mogao biti pošteđen svoje kalvarije da je samo upro prstom i označio kao krivce političko vodstvo RH i Franju Tuđmana i Gojka Šuška za nešto što nije napravio, a niti zapovjedio ni on, a niti oni. I kroz taj sudski proces je Repubika Hrvatska trebala biti proglašena agresorom na BiH, no budući da je ostao čvrst u obrani sebe i povijesne istine, Dario Kordić je platio svojim životom političke igre svjetskih moćnika koje su se provodile preko Haškog tribunala.

Ja trenutno od živih ljudi ne vidim čovjeka koji je za svoj narod dao više od Darija Kordića.
Svi gore spomenuti ljudi su moji prijatelji i suborci koji svojim životima svjedoče borbu za hrvatski narod i čast mi je opet biti zajedno s njima kako bismo pokušali mladim ljudima vratiti vjeru u borbu za politički, kulturni i na kraju i biološki opstanak hrvatskog naroda u BiH.
Nitko od nas ne želi i ne traži nikakve političke ili bilo kakve funkcije u BiH, ali imamo moralnu i svaku drugu obvezu idejom Hrvatskih zvona ukazati ne sve loše stvari koje se događaju hrvatskom narodu u BiH.
Naša obveza je ta da ukazujemo na sve moguće anomalije koje se zadnjih godina događaju unutar našeg društva, a ujedno ne želimo biti samo kritičari i suhoparni komentatori takvog stanja, dok hrvatski narod nestaje pred našim očima.
Mi jednostavno moramo shvatiti da je ovo sada naše vrijeme te da nećemo živjeti niti prije niti nakon ovog vremena i jedino ga sada možemo iskoristiti.
Hoćemo i možemo kroz ideju uključivanja mladih ljudi u društveni život ponuditi i konkretna rješenja za probleme koji pritišću hrvatski narod.

3. Jedan ste od istaknutijih boraca za prava branitelja. Podsjetit ćemo da ste cijelo vrijeme bili u Savskoj 66 u Zagrebu za vrijeme prosvjeda prije par godina. Zanima me Vaš komentar odnosa prema braniteljima u Republici Hrvatskoj u ovom trenutku?

Da, bio sam jedan od aktivnijih u prosvjedu branitelja u Savskoj ulici u Zagrebu koji je trajao punih 555 dana i na svaki od tih dana sam ponosan kao i na svakog branitelja koji je sudjelovao na tom prosvjedu.
Promjenom vlasti u Republici Hrvatskoj, i na Pantovčaku i u Banskim dvorima, kojoj je uvelike doprinio i prosvjed u Savskoj, a posebno odlaskom Predraga Matića s mjesta ministra hrvatskih branitelja i dolaskom Tome Medveda, poboljšao se odnos same vlasti prema hrvatskim braniteljima.

Najviše zahvaljujući samom ministru Tomi Medvedu i njegovom otvorenom pristupu prema svakom branitelju i pokušavanju rješavanja problema koji su se nakupili u zadnjih 20 godina. Veliki uspjeh je i donošenje Jedinstvenog zakona o hrvatskim braniteljima kroz koji će biti riješeni mnogi dosadašnji problemi hrvatskih branitelja i njihovih obitelji.
Na žalost ni taj zakon na kraju nije u potpunosti obuhvatio sva potrebna riješenja da bi se eliminirali svi problemi koji su se nagomilali od završetka Domovinskog rata. Tu je veliku ulogu odigrala dnevna politika kojoj je po tko zna koji put dan prioritet u odnosu na rješavanje problema hrvatskih branitelja i njihovih obitelji.
Posebno me boli to što pripadnicima HVO – a nije kroz ovaj zakon priznat barem moralni status hrvatskog branitelja, u čemu je opet najveću ulogu imala dnevna politika.
Iako sve vlade od nastanka Hrvatske tvrde da su branitelji temelj moderne hrvatske države i kunu se prigodom obljetnica u te branitelje, malo njih istinski drži do ljudi koji su dali sve, od svojih života do dijelova svog tijela, da bi ta hrvatska država bila stvorena. Hrvatski branitelji zaslužuju puno bolji odnos nego što ga sada imaju.

4. Kako komentirate progon koji doživljavaju hrvatski branitelji u BiH i koji će se, očito je, i nastaviti? U isto vrijeme kako komentirate razjedinjenost među hrvatskim braniteljima u BiH, koja je očita s obzirom na golemi broj braniteljskih udruga?

Na žalost, progon hrvatskih branitelja je počeo odmah nakon završetka Domovinskog rata i to je krenulo iz centara koji nam nikada neće oprostiti rušenje Jugoslavije, kako centara u bivšoj državi, tako i centara bivših mentora iz europskih saveznica bivše države.
Kulminacija progona se dogodila s presudom političkom i vojnom vodstvu HR HB u Hagu na, opet znakovit datum 29.11., i tragičnom smrću generala Slobodana Praljka.

Tom presudom je otvorena mogućnost sudskog progona svakog pripadnika HVO – a i to ne na osnovu mogućeg djela koje je on počinio, već se otvara mogućnost konstruiranja političke optužnice za bilo koga od nas koji je nosio odoru HVO – a i mogu sa sigurnošću tvrditi da će se progoni pripadnika HVO – a nastaviti dokle god adekvatno ne reagira RH i političko vodstvo Hrvata u BiH, a takve reakciju čekamo više od 20 godina.
Presuda u Hagu nije bila presuda našoj prošlosti već presuda našoj budućnosti kojom će se pokušati nametnuti zločinačka hipoteka hrvatskom narodu kao što se to radi s Jasenovcem već više od 70 godina.
I ovo o čemu govorim je još jedan od razloga osnivanja Udruge Hrvatska zvona, jer je potrebno ukazati na razičite kriterije suđenja pripadnicima HVO – a i pripadnicima drugih vojski u BiH.

Političko vodstvo Hrvata u BiH je učinilo jako malo ili skoro ništa da bi pomoglo našim ljudima protiv kojih su se vodili ili se i dalje vode sudski procesi pred Međunarodnim sudom u Hagu ili u BiH.
Veliki problem kako u RH tako i u BiH je razjedinjenost branitelja i braniteljskih udruga što nije slučajno napravljeno, jer ujedinjeni branitelji bi bili jedna snaga koja ne bi dopustila veći dio negativnih procesa koji pogubno djeluju na hrvatski narod i tu snagu treba rascjepiti da bi se moglo upravljati njome.
Dogodilo se i to da su braniteljske udruge u službi politike i političara, a to se nikako nije smjelo dopustiti, jer samo hrvatski narod i njegov interes je trebao i mogao biti iznad braniteljskih udruga. Upravo to vidim kao najveći problem braniteljske populacije, ali se ne nadam da bi se nešto moglo promijeniti na bolje po tome pitanju.

5. Hrvati u Bosni i Hercegovini suočavaju se brojnim problemima, od ustavne nejednakopravnosti do masovnog iseljavanja. Je li to moglo drugačije? Tko snosi odgovornost za situaciju u kojoj se nalazimo i što je potrebno napraviti da se stvari počnu mijenjati, u korist naroda?

Na stanje u kojem se sada nalazi hrvatski narod u BiH utjecaj je imalo dosta čimbenika, od samoga rata, potpisivanja i provedbe Daytonskog mirovnog sporazuma do mnogih drugih ugovora i sporazuma koji su išli na štetu hrvatskog naroda.
Uzmimo u obzir sami završetak rata i činjenicu da smo s oružjem obranili fizičku opstojnost hrvatskom narodu na velikom dijelu BiH što na žalost nismo uspjeli u Posavini i dijelovima Središnje Bosne. Kada je politički trebalo kapitalizirati tadašnje stanje, dolazi do potpisa mirovnog sporazuma u Daytonu.
Taj sporazum je mijenjan kroz stotine zakonskih i ustavnih promjena da bi svim tim silnim izmjenama hrvatski narod kao i najmalobrojniji narod u BiH bio doveden u potpuno nezavidan položaj.
Za ovo trenutno nezavidno stanje hrvatskog naroda u BiH najveću odgovornost snose politike koje su vođene u zadnjih 20 i nešto godina. Odgovornost snosi vanjska politika Republike Hrvatske koja je supotpisnica Daytonskog sporazuma i koja ima ustavnu i zakonsku obvezu brinuti se o dijelu svog naroda u BiH. Veliku odgovornost imaju i hrvatski političari u BiH koji nisu posvetili dovoljnu brigu prema svome narodu i teško se oteti dojmu da većina političara puno više brine za svoje osobne interes nego li za interese svog naroda.
Mi kao Hrvati i kao najmalobrojniji konstutivni narod u BiH da bi opstali moramo biti jedinstveni sa svojim strateškim programom u kojem se mora podvući crta ispod koje se ne ide, neovisno o tome kojoj političkoj stranci ili opciji pripadamo.

Iskreno bih volio i više uključivanje katoličke crkve kao temeljne institucije hrvatskog naroda, ne u politiku, nego u društveni i socijalni život naroda te da bude aktivni moralni korektiv koji bi ukazivao na sve anomalije i nepravde koje se događaju unutar hrvatskog naroda.
I nama Hrvatima, da bi biološki opstali kao narod, potrebno je JEDINSTVO, a ne JEDNOUMLJE. Na sve pozicije koje predstavljaju Hrvate u bilo koje institucije i na bilo kojim razinama vlasti moramo birati samo stručne i sposobne, a nikako samo poslušne i podobne i u tome vidim spas i opstanak hrvatskog naroda. U protivnom, kroz idućih nekoliko desetljeća više nas neće biti u mnogim dijelovima BiH.
I to su neke od ideja Hrvatskih zvona koje ćemo širiti i za koje ćemo se zalagati.

6. Hrvatska zvona okupljaju veliki broj mladih intelektualaca koji imaju želje i volje mijenjati društvo u kojem živimo. Neke od njih već smo predstavili kroz intervju, no zanima me Vaše mišljenje, jeste li zadovoljni odazivom i angažmanom mladih?

Kako sam već nekoliko puta i spomenuo, osnovna ideja Hrvatskih zvona je okupljanje mladih koji žele ostati i boriti se za sebe i svoj narod i u Republici Hrvatskoj i u BiH, a obveza i zadaća nas starijih koji imamo više životnog iskustva je da njima otvorimo put i budemo svojevrsni ledolomci u tim nastojanjima, kako je to jednom prigodom rekao i Dario Kordić.
Jednostavno želimo omogućiti djeci i našim mladima ostanak i opstanak, a i drugima povratak i u BiH i u Hrvatsku, jer ne možemo biti slijepi i ne vidjeti koji se politički i demografski procesi događaju u cijeloj Europi zadnjih godina.
I na prostorima BiH i Hrvatske se može i treba kvalitetno i dostojanstveno živjeti i od svoga rada, a mi želimo da ovdje žive naša djeca i djeca njihove djece, a ne netko drugi.

Do sada sam osobno zadovoljan brojem, kvalitetom i karakterom mladih ljudi koji pristupaju ideji Hrvatskih zvona i na nama je da niti jednog trenutka ne smijemo razočarati tu mladost koja prema nama iskazuje vjeru i povjerenje.

7. Hoće li Hrvatska zvona uspjeti napraviti ono što su sebi stavila pred cilj?

Hrvatska zvona su relativno mlada udruga koja postoji manje od godinu dana, ali njihovi članovi, barem ovi relativno stariji imaju toliko životnog iskustva koji daleko premašuje našu životnu dob i u sebi još uvijek, unatoč svemu, imamo pozitivne životne energije i optimizma da bi jednostavno bio grijeh ne prenijeti sve to na mlade ljude u kojima vidimo sebe prije 25-30 godina u vrijeme početaka borbe za opstanak hrvatskog naroda i stvaranja hrvatske države.
Ciljevi Hrvatskih zvona nikako nisu i ne smiju biti jednokratni i kratkoročni. Ja prije svega vjerujem u ljude, a ne u napisana slova bilo kakvih programa i projekata.

Ovdje imamo ljude čiji su sami životi jači od bilo čijih programa, govora ili proglasa, zato i vjerujem da će Hrvatska zvona još dugo biti pozitivni zvon i snaga hrvatskog naroda čiji je glavni cilj s našim mladim ljudima sačuvati Hrvatski Dom i u BiH i u Hrvatskoj na mjestima gdje su ga podigli naši pradjedovi.

Hrvatska zvona

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Ruža Tomašić: Za neke u Bruxellesu smo Divlji zapad

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić u  razgovoru za 100posto govorila je o radu u toj instituciji i kakav je odnos prema zastupnicima iz Hrvatske.

To što u parlamentu sjedi 751 zastupnik, pa ne dolazite svaki tjedan do riječi, ne znači ništa. Pojašnjava nam, glavni rad je u odborima, a u samom parlamentu je – finale. Na primjeru njezinog izvješća oko izlova plave ribe u Jadranu, za što je bila izvjestiteljica, možemo i dočarati kako teče ovaj proces.

‘U parlamentu zapravo govorite o onome što ste napravili u odborima. Odbori traju po cijele dane, počinju od 8,30 ili 9, a pauza je u 12,30. Potom se u 15 nastavljaju i budu do 18 ili 18,30, a ako ima puno posla iza tog se nastavlja bez prevoditelja. Tamo se rješavaju glavne stvari. Kad vi donese izvješće i kad se ono prihvati na odboru, s njime idete u parlament. Ako ste izvjestiteljica ili izvjestiteljica u sjeni, o tome govorite i kad bude glasovanje, pa ako se usvoji, onda idete i na trijalog s Vijećem i Komisijom kao predstavnik parlamenta’, pojašnjava nam proceduru.

Posebno naglašava da za uspješan rad u odboru morate steći respekt svojih kolega. Kaže, dolazit će vam na vaše odbore tek ako vas shvate ozbiljno.

‘Ako vas ne poštuju, i ako samo dođete i odrađujete izvješće, neće ni oni sami dolaziti, niti možete išta završiti. Dakle, morate se dokazati, pogotovo mi koji smo iz male države, nekima smo još uvijek kao nekakav ‘Divlji zapad’.’

‘Predsjednik europarlamenta je ekstremni desničar’

Prošlog tjedna šokirao nas je predsjednik europarlamenta Antonio Tajani koji je na komemoraciji Dana sjećanja na žrtve fojbi uskliknuo ‘Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija’, pa smo odmah pomislili: ‘Ako je takav predsjednik, kakvih tek ima zastupnika.

‘Ima i tamo ‘svašta’, ali kad se s tako visoke pozicije tako nešto izjavi, zaista je šokantno. Ali, kad pogledate tko je on, nekad je bio ekstremni desničar, također i novinar, shvatite da jako dobro zna težinu tih riječi, gdje ih i kad treba izgovoriti, na koji način i kome. Idu izbori i započeo je kampanju, tako da je bio jako, jako svjestan što govori. Nije ni glup, ni lud’, kaže o njemu Tomašić, a kad je riječ o ‘promašenim zastupnicima’, procjenjuje da ih je najviše 20-ak.

‘Većina njih i ne dolaze, a kad dolaze ‘valjaju gluposti’, ali to se uglavnom ignorira.

Ovo što rade Britaniji oko Brexita je prijetnja za sve nas male

Kad govori o lošim iskustvima, kaže da ih nije imala previše. ‘Nisam plašljiva, pa se ne dam’, kaže, no ipak ako nešto treba izdvojiti to su predrasude političara iz velikih zemalja prema ‘malima’.

‘Ima i tamo ljudi koji se nisu ostvarili i onda svoju nesigurnost i neostvarenost pokušavaju iskaliti na nekome. I ako im to dozvolite nije ugodno, ali ako im kažete što ih ide… Imala sam takvih problema s Englezima, njih je 20-ak u mom klubu, i naravno, bili su povezani sa Srbima, imali drugačije mišljenje o ratu, cijeloj situaciji kod nas… Kad mi je jedan počeo držati lekciju ‘oni su Englezi, mi smo mala Hrvatska’, nisam odšutjela.

Rekla sam mu: ‘Gledaj, mogu vam priznati jedino to što ste veći od nas, a drugo, mi smo imali svoje kraljeve, i mi smo jeli iz tanjura s noževima, vilicama i žlicama, dok ste vi još uvijek jeli prstima s onim drvenih pladnjeva. Bili ste toliko prljavi jer se niste kupali, pa su se vaše žene udavale za Vikinge jer su i oni bili čistiji od vas. Dakle, nemoj mi molim te govoriti o Engleskoj. Porobili ste pola svijeta, pa imate što pokazati, a Hrvatska koja je toliko puta porobljena i pokradena, još uvijek u svojim muzejima ima svoje. A što je u vašim: predmeti iz Indije, Pakistana, Irana, Afrike…’ Nakon tog sam dobila deset puta veći respekt od njih’, prepričala nam je.

Ruža Tomašić otkrila je i zanimljiv pogled na Brexit.

‘To će biti velike posljedice, shvatit ćemo tek poslije, kad ne bude novca za kohezijsku politiku, razne fondove… Ali, osobno, mislim da je glavna stvar ta da su Njemačka i Francuska htjeli izgurati Britaniju iz Europske unije. Nisam odvjetnik Britanije, ali oni su ipak zagovarali Europu ravnopravnih država članica i nisu se mogli slagati s onim što Berlin i Pariz hoće, jednu nadnacionalnu Europu u kojoj će države biti svedene na regije. A to što im sada rade tolike probleme, nije to zbog Britanaca, to je radi nas koji smo ostali. Da mi pomislimo, ako njima to rade, što će tek nema malim članicama.’

Za kraj, pitali smo je koliko je promijenila svoje mišljenje o Europskoj uniji s obzirom da su je neki nazivali i euroskeptikom, piše 100posto.hr

‘Moje mišljenje se nije promijenilo. Europska komisija, oni koji već vuku konce, kako god hoćete, imaju svoju agendu, a to je da Europa bude jedna država, i vidim da sve vodi prema tomu. S druge strane, ja vjerujem u Europu ravnopravnih država članica, a ne u neku nadnacionalnu, ‘nadnaravnu’ Europu jer to ne može biti.

Puno ljudi se poziva na Ameriku, i mi ćemo biti, kao, isti, ali to nije tako. Vi kad odlazite u Ameriku, ostavljate kuću, zemlju, kulturu, jezik, ma sve… Mi smo u Europsku uniju ušli sa svim tim i sad netko traži da se odreknemo svega. To je za mene neprihvatljivo, u Europskoj uniji kakvu ja vidim svatko treba poštivati tuđu kulturu, jezik i običaje, a ne da idemo na brisanje naših posebnosti.’

 

Ruža Tomašić: Zbog svojih laži, patrijarh Irinej nikad više ne smije stupiti na tlo Hrvatske

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Mirjana Hrga – Ako nekom pomogneš, populist si, ako ne, ohol si

Objavljeno

na

Objavio

U prvom intervjuu od kada je preuzela dužnost savjetnice predsjednice Republike za strateške politike i odnos s Vladom i Saborom, Mirjana Hrga otkriva kako je došla na Pantovčak, komentira stanje u medijima, ali i odnos medija prema političarima, iznosi vlastite političke stavove i objašnjava zašto imovinske kartice dužnosnika ne bi trebale biti servirane javnosti, piše Jutarnji List.

Možete li otkriti kako je došlo do vašeg angažmana u Uredu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

– Predsjednica i ja smo se znale isključivo kroz profesionalni odnos nje kao predsjednice i mene kao novinarke. Iznenadio me njen poziv. Premda sam život posložila u sasvim drugom smjeru, na kraju sam ipak prihvatila ponudu. U zadnjem razgovoru je izgovorila ključnu rečenicu koja je bila svojevrsni okidač. Ne želim reći što je izgovorila, jer vjerujem da ni ona sama nije svjesna koliku je to težinu imalo, ali rezultiralo je time da u predstojećem razdoblju stavim sve iza dužnosti koju prihvaćam. Možda će nekima zvučati staromodno, ali meni je velika čast služiti svojoj domovini.

Jeste li nakon preuzimanja dužnosti na Pantovčaku bili u kakvom kontaktu sa svojim prethodnikom Matom Radeljićem?

– Ne. Matu poznajem isključivo kao kolegu. 90-ih smo radili zajedno i mogu samo reći da je bio iznimno korektan kolega, dobar i od pomoći.

Govorilo se da je u pozadini vašeg dolaska u Ured predsjednice “bjelovarska veza”, pri čemu se mislilo na predsjednika Sabora i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića koji je također iz Bjelovara.

– Čula sam i gore spekulacije, a ova mi se činila čak normalnijom u nizu netočnih. Nije bilo nikakve konspiracije, nikakvih posrednika, ničeg što bi moglo zagolicati maštu pobornicima teorija zavjere.

Kako izgleda radni dan u Uredu predsjednice?

– Dolazim ujutro oko 8.30 sati, cijeli dan radim na analizama, iščitavam zakone, razgovaram s ljudima koji traže posredovanje ili pomoć predsjednice. Ima jako puno posla.

Bilo je negativnih reakcija na vaše imenovanje s desnih portala. Tako vam se izvukao intervju koji ste na Al Jazeeri radili s akademikom Iblerom i pitali ga što imaju Hrvati s Dubrovnikom kada je sve napravljeno prije 600 godina. Kako ste doživjeli te reakcije?

– Ne razumijem od kuda ti napadi. Pa zar nisu mene stalno optuživali da sam desničarka? Izgleda da je sve podložno promjenama i tumači se kako kome treba. Pa ja sam osoba koja se u srcu Hezbolaha jasno predstavljala Hrvaticom i katolkinjom. Ne pada mi na pamet upuštati se u jalove rasprave kako bih objašnjavala da nisam antihrvatski element koji dovodi u pitanje hrvatsku povijest Dubrovnika. Kada je 2000. godine SDP došao na vlast ja nisam mijenjala stavove, nisam se prodala za Judine škude, nego sam dostojanstveno izdržala tri godine suspenzije i onda izašla na tržište. To su moje vrline. Ja tu ne nalazim manu.

Što je bio motiv za napade s desnih portala?

– Ni jedna bolest nije zdrava. Pa tako ni zavist. To su pokušaji podmetanja. Ako umanjiš mene, automatski umanjuješ i predsjednicu. Ako ja ne vrijedim, onda ne vrijedi puno ni ona koja me izabrala. Igra je savršeno jasna.

Je li još uvijek prisutan osjećaj gorčine nakon odlaska iz novinarstva?

– Ta se gorčina isključivo odnosi na moju zadnju godinu rada u novinarstvu i to nakon šest godina provedenih u nekim drugim zemljama, na drugoj profesionalnoj televiziji. Novinarstvo će ostati u mom srcu kao jedna od najvećih ljubavi. Ali ono s čime sam se suočila nakon povratka u Hrvatsku je bio stres i ne bih si to više priuštila.

Znači li prihvaćanje dužnosničke funkcije u Uredu predsjednice definitivno zbogom novinarstvu, ili su vrata i dalje odškrinuta?

– Ne bih voljela da netko za pet godina pročita kako sam izričito rekla da se neću vratiti u novinarstvo. Ali bih voljela ostati pri ovom stavu da nakon 24 godine novinarstva pošto sam zaklopila knjigu i ušla u politiku, više nema povratka.

Kakvo je danas novinarstvo u Hrvatskoj?

– Možda je bolje pitanje u kakvoj je situaciji današnje novinarstvo. Ovo su iznimno teška vremena kada su PR-ovci i financijski moćnici pobijedili novinare i vijest. Ako ne pronađemo način kako osnažiti novinarstvo, doći će još teži dani. To u konačnici neće biti šteta samo za novinare, nego za društvo u cjelini. Novinari su kontrolori vlasti, i tko će to činiti ako oni nestanu? Naravno, govorim o odgovornom novinarstvu, a ne onima koji nisu u stanju provjeriti informaciju, pa čak ni nazvati drugu stranu.

Uz sve smo se našli na meti sudova koji dosuđuju velike odštete za vrlo suspektne slučajeve povrede časti i ugleda.

– Pobornik sam toga da se novinarstvo mora osnažiti i da mora biti odgovorno. Novinari su nekada bili gospoda, a danas se sve svelo na fore i fazone. Ne možete nekoga iz vlastite komocije nazivati šovinistom, ultradesničarem, pripadnikom ovog ili onog tabora kao što su meni napravili. To netko čita, narušava se nečiji ugled. Novinarstvo mora biti odgovorno da bi bilo jako.

Je li gotov proces povodom vaše tužbe protiv Novosti zbog teksta u kojem se vaš dolazak na RTL komentirao kao profesionalno samoubojstvo?

– Još traje pa ne bih o tome.

Kako će se odnos s Miloradom Pupovcem reflektirati na aktualnu dužnost? Vi ste savjetnica predsjednice države, a on, uz to što je predsjednik SNV-a, je saborski zastupnik i član vladajuće većine.

Milorad Pupovac i ja nemamo nikakav odnos. Ako se kroz posao sretnemo, to više neće biti odnos političara i novinarke nego može biti postupanje na tragu zajedničkog društvenog interesa.

Nedavno ste u funkciji savjetnice predsjednice šetali Zagrebom s Milanom Bandićem s kojim također imate vrlo neugodno iskustvo jer vas je vrijeđao nakon emisije u kojoj ste ga suočili s teškim materijalnim uvjetima u kojima funkcioniraju zagrebački vrtići.

– On se davno, još kada sam bila na televiziji, ispričao zbog toga. Šira javnost je upoznata s našim turbulentnim odnosima u kojima je dolazilo i do žestokih sukoba, ali to je tako i nije moglo biti drugačije. Ja sam inzistirala na odgovorima, a on na svojoj poziciji.

A što se tiče šetnje Zagrebom, on je bio u funkciji domaćina i ni na koji način se nije mogla osjetiti nekakva nelagoda.

Mediji su primijetili kako u Zagrebu, za razliku od drugih mjesta u Hrvatskoj, nitko nije zaustavljao predsjednicu, niti tražio da se fotografira s njom. Što vam to govori?

– Ništa, jer neke medije ne zanima što se stvarno dogodilo. Oni dobiju nalog i imaju točno razrađen plan kako će priča na kraju izgledati. Šetnja za koju me pitate bila je Tkalčićevom ulicom u jutarnjim satima, u vrijeme kada ljudi rade. Predsjednica je odlučila obići svih 20 županija, i normalno je da na isti način tretira Grad Zagreb koji ima poseban status. Ne možete ga zanemariti i to ne bi bilo u redu. Istina, neobično je jer je to grad u kojem predsjednica živi i djeluje. Bilo je izazovno napraviti program u tako velikom gradu u kojem ima puno uspješnih kompanija i pojedinaca. Kome posvetiti posebnu pozornost, koga izostaviti? Otišlo se na dvije lokacije, a treća je, s obzirom na rastući turizam, bila šetnja Tkalčićevom. Ništa neobično. Umjesto u uredu, s informacijama smo upoznati u jednoj od najljepših zagrebačkih ulica.

Činjenica je da mediji prenose ono što političari serviraju. A na meniju je svašta, ponajviše populizma.

– Mogu govoriti samo o Uredu predsjednice. Rad Ureda je transparentan, a ja navijam da se još više otvorimo prema javnosti. To su uostalom i molbe koje su mi iznijeli novinari, a moja je dužnost bila da ih prenesem predsjednici.

Ne poseže li i predsjednica Grabar-Kitarović za populizmom?

– A što bi to kod nje bio populizam?

Praćenje nogometnih utakmica, farbanje zidova, udomljavanje psa…

– Ne slažem se! I drago mi je što ste otvorili ovu temu jer ona pokazuje jal, pretjeranu kritičnost i neobjektivnost dijela hrvatskog društva. Dobro je pratiti i strane medije i vidjeti kako su oni pisali o nazočnosti predsjednice na sportskim borilištima i usporediti s tim kako su to pratili neki naši mediji. Kada čovjek ne bi bio u stanju pratiti strane medije, doista bi stekao negativan dojam. Ono što strani mediji ističu kao nešto pozitivno, nekome kod nas smeta pa to naziva populizmom.

Ipak, više znamo o predsjedničinoj dijeti nego o tome kako je i zašto promijenila stav o Marakeškom sporazumu.

– U Marakeš nije otišla jer smatra da je pitanje imigracija pitanje unutarnjih poslova. Rezerve koje ima prema sporazumu odnose se na ‘mehanizme kontrole provedbe’ nečega što bi trebalo biti dobrovoljno. Dakle, stav je poznat, a problem je možda i novinara kojima je važnija tema dijeta, nego što misli o uistinu ključnim temama: demografskoj politici, na osnovu čega je pisala prijedlog programa za otoke, za brdsko-planinska područja, o njenom doprinosu rješavanja pitanja blokiranih, što je sve radila u Slavonskom Brodu da se riješi problem zagađenja… Budimo realni, novinarima je interesantnije sve drugo, sami se bave trivijalnim pitanjima i onda isti ti mediji nešto zamjeraju. Odakle im pravo?

Ne nudi li predsjednica sama trivijalni sadržaj? Kad je otišla u Slavonski Brod, problem zagađenja je začinila informacijom da je udomila psa.

– To je opet drska medijska interpretacija. Predsjednica ni na koji način nije komunicirala taj potez, svjesna mogućih osuda za populizam, nego su mediji koji su pratili njen posjet to nametnuli kao priču. Dakle, idemo do toga da će političar, ako će htjeti preživjeti, morati imati vlastiti medij. Kika? Taj pas nije bio namješten! Dogodio se. I danas živi ovdje u Uredu. Kada Barack Obama kupi psa, aplaudira mu cijeli svijet, a u ovom slučaju je to populizam.

U izbornoj smo godini i spominje se puno kandidata za predsjednika, a ankete šanse za drugi krug daju Zoranu Milanoviću. Poznajete ga, a pamtimo vaš žestoki intervju s njim na RTL-u. Može li on, po vama, ugroziti drugi mandat Kolindi Grabar-Kitarović?

– Predsjednica se još nije izjasnila o kandidaturi. A Zoran Milanović, kao i svatko drugi tko se odluči, može biti ozbiljan kandidat ako se potrudi i ako ga isprati malo sreće, zašto ne? A što se intervjua tiče, ja sam dvije godine prije drugih kolega otvorila pitanje njegovih suradnika. Među ostalima, pitala sam ga i za Milanku Opačić koja je danas tema i ostalim kolegama tako i samom SDP-u. Tada mi se to strašno zamjeralo.

Je li Milanović to zamjerio?

– Nikako! Što bi zamjerio? Nakon tog intervjua najnormalnije smo sjeli, popili piće i ugodno razgovarali. Milanović nema problem s tim da novinari rade svoj posao i propituju. Mislim da više imaju problema oni koji se iz petnih žila trude njemu pomoći, a pitanje je koliko njemu ta pomoć uopće treba.

Od kada ste na Pantovčaku, predsjednica je angažirana po pitanju korištenja ulja kanabisa za liječenje. Ima li tu još aktivnosti osim pomilovanja Huanita Luksetića i podrške onima kojima je kanabis lijek?

– Predsjednica je detaljno upoznata s tim slučajem od prvog dana i pozorno ga prati. Jasno je da se ne može priča zatvoriti s jednim pomilovanjem. Pun mi je stol pisama ljudi koji mole pomoć. Ne govorimo samo o oboljelima od multiple skleroze kojih je oko 6500, nego o ljudima s teškim epilepsijama, oboljelima od karcinoma kojih ima na desetke tisuća. Svi oni su probali, ili koketiraju s idejom da koriste pripravak koji bi im ublažio simptome. Hrvatska je 2015. godine bila prva zemlja koja je odobrila prodaju pripravaka na bazi kanabisa u svojim ljekarnama. Međutim, od tada se dogodilo puno stvari koje nisu išle na ruku ljudima. Ako je neki lijek legalan, ne znači da je dostupan. Od ožujka ga nema u ljekarnama i ljudi ga moraju tražiti na crno. A kad ga ima, jako je skup.

Postoji nekoliko načina da se to riješi. Pritom ne govorim o legaliziranju marihuane u rekreativne svrhe, nego o korištenju pripravaka na bazi kanabisa isključivo u medicinske svrhe. Treba odlučiti što učiniti da se ljudima olakšaju muke. Ovo je tema na kojoj se ne smiju skupljati politički bodovi, niti se itko treba bojati da će ih izgubiti neovisno o tome koliko je dio javnosti konzervativan.

Kako to riješiti?

– Jedan od mogućih i najbržih načina je da se možda razmisli da umjesto jednog bude više dobavljača, pa će onda tržište samo po sebi regulirati cijenu koja je sada previsoka. Nadalje, liječnici trebaju koristiti svoje pravo da propisuju recepte ako postoji opravdani medicinski razlog za to, bez obzira koje specijalizacije bili.

Treba li dopustiti uzgoj marihuane u medicinske svrhe?

– Podijeljena su mišljenja. Europski parlament ovih dana poziva na financiranje novih istraživanja o kanabisu. Tome treba pristupiti pametno kako bi se postigao valjani cilj, bez da se ode u sivu zonu.

Nismo li u sivoj zoni. Ljudi smiju koristiti ulje kanabisa, ali je skupo i ne smiju ga proizvoditi?

– U tome se mogu složiti. Ovo je problem koji se mora riješiti.

Treba li marihuanu tretirati jednako kao i druge teške droge?

– Čitala sam neki dan o tome koliko se tona marihuane potroši samo u Zagrebu, a ona je zabranjena. To su ogromne količine, a onda se netko poigrao i izračunao da bi proračun bio bogatiji za nekoliko milijuna kada bi se ubirao porez na marihuanu kao na cigarete. No to je ozbiljno političko pitanje o kojem treba provesti temeljitu raspravu.

U kojoj je fazi postupak pomilovanja Huanita Luksetića?

– Ministar pravosuđa će se očitovati ovih dana. Pitanje je dana kada će se to riješiti.

Je li došlo još zahtjeva za pomilovanje?

– Koliko ja znam nije. Ali je došlo puno pisama i molbi za pomoć. Ljudi su očajni.

Zaduženi ste za savjetovanje o odnosima s Vladom i Saborom. Što radite na tom polju?

– Kako koja tema nalaže. Trenutačno radim na otvorenim vratima s temom doniranja organa gdje Hrvatska ima odlične rezultate, a tu surađujem s Ministarstvom zdravstva. U slučaju Huanita komuniciram s Ministarstvom pravosuđa, a s Ministarstvom financija razgovaram o blokiranima.

Priprema se novi Ovršni zakon. Ima li i predsjednica primjedbe na nacrt?

– Predsjednica se očitovala na novi prijedlog Ovršnog zakona i dala svoje mišljenje. U kontaktu je s blokiranim građanima i u odnosu na to da se izbjegne šteta ili problemi riješe na primjereniji način, dala je četiri konkretna prijedloga i dvije sugestije na razmatranje kao rezultat konkretnih razgovora s ljudima koji su uistinu očajni.

Uvijek ste javno iznosili svoje političke stavove. Ima li onih u kojima se ne slažete s predsjednicom?

– Za sada ne.

A oko Thompsona?

– Ne znam kakav je njen odnos prema njemu.

Predsjednici je omiljen pjevač, a vi ste svojevremeno prema njemu bili kritični radi koketiranja s ustaštvom?

Thompsona sam dovela u studio i pitala ga zašto već jednom ne završi s time. Rekla sam da vjerujem kako ne veliča ustaštvo, ali i kazala da mora pod to podvući crtu i jasno se izjasniti. Uostalom, to su trivijalne teme. Meni je njegova ‘Lijepa li si’ jedna od omiljenih pjesama.

Ne bih se složila. Isticanje ustaških i fašističkih simbola je veliki problem u Hrvatskoj.

– Ne mislim da je on proustaški orijentiran. On pjeva o ljubavi prema domovini. Može ga se u političkom smislu nazvati konzervativcem, ali mislim da je svima jasno da je bilo kakvo koketiranje s tekovinama totalitarnih režima, pod kojima se naravno podrazumijeva i ustaški režim – nedopustivo.

Puno ste kao novinarka putovali Bliskim istokom. Kakav je vaš stav prema Marakeškom sporazumu?

– Kada bih vam pričala što sam sve vidjela u tom svijetu gdje su stotine tisuća ljudi poslani na put bez povratka, kako su ti nesretnici postali valuta za potkusurivanje ne samo svojih zemalja, nego i drugih, mogli bismo dane provesti u razgovoru. Naš pogled je iskrivljen i priča za nas počinje 2015. kada su izbjeglice došle na naše granice. Ja sam ih pratila od 2011. godine i vidjela da žele blizu svoje zemlje dočekati mogućnost povratka. No, to je dio priče. Više ne možemo govoriti samo o izbjeglicama nego govorimo o migrantima.

A Marakeški sporazum? Migracije su dio ljudske povijesti i jedan od većih izazova sadašnjosti.

– Migracije su tema koja nas tek čeka. Mi smo se zatvorili u svoje okvire i ne znamo koliko je milijuna ljudi migriralo samo radi klimatskih promjena. Držimo se samo toga je li predsjednica podržala Marakeški sporazum ili nije, i što kaže Vlada. Birokrati se uvijek potrude nešto staviti na papir, no to ne mora uvijek odgovarati stvarnom stanju na terenu i odgovarati spremnosti da se ljudima doista pomogne.

Predsjednica bi čvrsto zatvorila granice i poslala vojsku da spriječi ulaz ilegalnih migranata.

– Ono što predsjednica zastupa je čvrsta kontrola ilegalnih prelazaka granice. Dakle, ako netko traži azil, čemu pokušaji ilegalnih ulazaka? Mišljenja sam da kada uđu u našu zemlju, oni su naša briga i treba prije dati njima nego nama da se što prije uklope u društvo. Ali mi moramo štititi svoje granice u ime sadašnjih i budućih generacija. Ne trebamo ih otvoriti i plaćati grijehe imperijalističkih politika.

Vaša je imovinska kartica izazvala dosta interesa. Vidi se da vam nije loše, a pola plaće dajete dvjema obiteljima. Je li to populizam.

– Danas je sve populizam. Nikad nije dobro. Ako nekome pomogneš – populist si. Ako ne pomogneš – ohol si. Objava imovinske kartice je bila jedna od žešćih čitulja u Hrvatskoj, pravi poziv na linč. Ne mogu to razumjeti. Suprug i ja smo s ponosom naveli do zadnje lipe sve što imamo.

U redu je da se imovina dužnosnika prijavi kako bi nadležna institucija mogla pratiti jeste li poziciju iskoristili za vlastito bogaćenje, ali smatram da nije u redu da to bude javno servirano. Čemu to služi? Da mi, kome god padne na pamet, pokuca na vrata?

Kako ste izabrali obitelji?

– Nisam mogla vjerovati da ću se morati ispričavati zbog toga što dajem dio plaće. Poznato je da ja nemam djecu, ali to nije razlog da ne pomognem djeci koja su rođena u neimaštini, od prvog se dana suočavaju s grubošću života i nemaju isti start kao ostali. Što je ljepše nego im pomoći. Kako sam ih izabrala? Htjela sam znati gdje novac ide i da s njime dvije obitelji lakše dišu. Obje obitelji imaju dječicu.

Ostavit ćete dojam da novinari super zarađuju.

– Ja sam uvijek jako dobro zarađivala i možda zato nisam nikada dobro kotirala u hrvatskim novinarskim krugovima. Prva sam imala transfer od 100.000 DEM kada sam prešla s HTV-a na Novu TV i još uz to dobru plaću. Super sam zarađivala i na Al Jazeeri. Dakle, uvijek sam jako dobro živjela od novinarstva.

Jutarnji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari