Reakcija na detuđmanizatorske laži Denisa Romca u Novom listu

U riječkom „Novom listu“ inače glasilu ekstremističke antihrvatske ljevice objavljen je  18. lipnja 2019. članak Denisa Romca pod  naslovom „Plenković za Tuđmana i partizane“.  Između  ostalog, u tom detuđmanizatorskom pamfletu Romac je napisao i ovo:

„Plenković je kazao da je HDZ pod Tuđmanovim vodstvom u prvih deset godina samostalne i slobodne Hrvatske ostvario ključne ciljeve, ubrojivši u to stvaranje demokratskih institucija, obranu i oslobađanje zemlje od agresora, reintegraciju Podunavlja i, kako je rekao, jasno zacrtani put prema Europskoj uniji i NATO-u.

Naravno da to nije točno. Niti se autokrat Tuđman istaknuo u stvaranju demokratskih institucija, niti je njegova vladavina osigurala Hrvatskoj put prema Uniji i NATO-u. Baš naprotiv, Tuđmanov režim pamtimo po podređivanju i gušenju demokratskih institucija, a tek je njegovom smrću u prosincu 1999. godine i porazom HDZ-a na izborima u siječnju 2000. godine Hrvatska izašla iz međunarodne izolacije, u koju su je odveli upravo Tuđman i HDZ, s čijim se »postignućima« Plenković danas toliko ponosi.“ (Izvor: http://novilist.hr/Komentari/Kolumne/Zlu-ne-trebalo-Denisa-Romca/DENIS-ROMAC-Plenkovic-za-Tudmana-i-partizane?meta_refresh=true )

Denis  Romac, porijeklom iz Glavica kod Sinja, sela kojeg  stanovnici sinjske krajine zovu „mala Moskva“  (što će sve reći o habitusu  istog) široj hrvatskoj javnosti poznat je po izvješćivanju  iz Haaga  sa suđenja za Oluju, gdje  je izvješćivao nerealno i u korist optužbe.
Međutim, dan prije same presude, vjerojatno čuvši u haškim kuloarima da će presuda biti  oslobađajuća, čini kopernikanski obrat i piše jedan tekst u korist  optuženika, i to vjerojatno zato jer je i sam povjerovao, kako u vlastite laži tako i u laži manje-više svih ljevičara u Hrvatskoj,  kako  je general Gotovina nekakav programirani Tuđmanov zločinac koji će se ognjem i mačem osvećivati kad se vrati iz Haaga. Međutim, kako general Gotovina, kao uostalom ni  Predsjednik Tuđman nije takav, odnosno nije lik iz  njihovih jugo-ljevičarskih bajki, jer on  nikad nije  bio zločinac, onda su jugo-ljevičari, bizarno i apsurdno, ostali  „ugodno iznenađeni“ kad su  vidjeli da su njihove vlastite laži i mitomanija upravo to – laži i mitomanija, odnosno da   Gotovina neće „sječi glave“ i  osvećivati se.

Ista stvar je i u  slučaju predsjednika Tuđmana. Tuđman kao prvo nije bio autokrat, nego demokrat i  to demokrat ispred svog vremena, koji je dopuštao i zagovarao razne frakcije čak i u vlastitoj stranci, a što je i dan-danas za sve političke stranke u Hrvatskoj nemoguća misija i demokratski standard kojeg niti jedna stranka neće postići još bar 20 do 30 godina. Štoviše, Tuđman je čak  i Mesića i Manolića nakon neuspješnog državnog puča 1994. godine pozvao da ostanu u HDZ-u i djeluju sa svojom ljevičarskom frakcijom unutar HDZ-a i bore se za svoje ciljeve, a što  je demokratski standard neviđen čak i u najdemokratskijim zemljama svijeta. Na   primjer, kad  bi neka strana sila napala „svjetionik  demokracije“ SAD, i okupirala 27%  američkog kopna, vjerojatno bi svatko  tko bi  u trenutku takve okupacije  pokušao izvesti državni  puč protiv legalno i legitimno demokratski izabrane vlasti SAD-a završio na vješalima ili na električnoj  stolici, a ne da bi ga  se  pozivalo da ostane u krilu  vladajuće stranke i  nastavi  neometano djelovati unutar vladajuće stranke.

Kao drugo, naravno da se upravo predsjednik Tuđman istakao u  izgradnji demokratskih institucija, jer su  iste stvarane dok je on  bio na čelu države, pa je pomalo maloumno tvrditi da netko za  koga tvrdiš da je „autokrat“ nije imao nikakvog utjecaja u  izgradnji institucija. Nu, već je tradicionalno da ljevičari s  niskim IQ (jer da im je IQ viši onda ne bi bili ljevičari)  sami sebi uskaču u usta.
Jedna od demokratskih  institucija  je svakako i institucija Predsjednika Republike.  U  vrijeme Tuđmana  upravo je tu demokratsku  instituciju, pomoću svojih pijuna  u Hrvatskoj pokušao rušiti autokrat  George Soros, koji bi, valjda u „demokratskoj“ maniri rušio vlast svugdje po svijetu gdje ona nije po njegovoj volji. I to se ne odnosi  samo  na Tuđmana u Hrvatskoj nego i na Mečiara u Slovačkoj,  Orbana u Mađarskoj,  Janukoviča u  Ukrajini, Gruevskog u  Makedoniji, Netanyahua u Izraelu, Trumpa u Americi itd.

Po Sorosu, Romcu  i  sličnima, valjda je demokratski standard rušiti volju naroda iskazanu  na  slobodnim demokratskim izborima i rušiti ljude koje je taj isti narod izabrao na  demokratskim izborima u demokratskoj proceduri. I to ih rušiti kojekakvim „demokratskim“ metodama kao što su  prosvjedi izmanipuliranih masa koji su često nasilni ili podzemnim što  medijskim što pravosudnim (lažne optužbe za korupciju, ratne zločine i slično) što inim podrivanjima kojima je „mali rog“ tako sklon. Dakle, jasno je svakom prisebnom čovjeku da njihov moto  „demokracija da, ali samo  ako se ja  (Soros) složim  s  rezultatima izbora“  predstavlja klasični čin ne samo autokracije, nego i posve otvoreno antidemokratskih i totalitarnih  tendencija.

Što se tiče fantomske  „međunarodne izolacije u doba Tuđmana“, tu je pak riječ o otvorenoj, klasičnoj detuđmanizatorskoj laži.
Naime, činjenica je da je Republika Hrvatska 6. studenog 1996. postala punopravna članica Vijeća Europe.
(Izvor: http://www.tudjman.hr/govori/primanje-republike-hrvatske-u-clanstvo-vijeca-europe )

Kako je moguće da „država u izolaciji“ bude primljena u jednu značajnu europsku asocijaciju? Pa u lažima i mitovima detuđmanizatora, pogotovo onih  ljevičarskih, sve je moguće.

Slična je stvar s ulaskom u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO). Doduše, činjenica je da je Opće vijeće WTO-a potvrdilo ulazak Hrvatske u WTO 17. srpnja 2000. godine i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom WTO-a 28. studenog 2000. godine.  Međutim, u  WTO se, kao ni u bilo koju ozbiljnu svjetsku ali i europsku asocijaciju ne ulazi ad hoc, preko noći, nego je riječ o procesu a koji je preko 90% bio dovršen upravo u  vrijeme vlasti Predsjednika Tuđmana i njegovog HDZ-a.
Uostalom, predanost Predsjednika Tuđmana ulasku  u WTO vidi se primjerice iz  njegovog govora u Izvješću Predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1998. godini na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskoga državnog sabora (20. siječnja 1999.) gdje  među ostalim Predsjednik Tuđman kaže:

„ Ključne zadaće u međunarodnoj politici, glede članstva Hrvatske u međunarodnim asocijacijama, ostaju priključenje Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) i CEFTI, uklanjanje smetnji ulasku u europske integracije, te jačanje prijateljskih i partnerskih odnosa sa SAD, zemljama Europske unije, susjednim državama, ali i s Ruskom Federacijom, s Kinom i s drugim zemljama“
(Izvor: https://hr.wikisource.org/wiki/Izvje%C5%A1%C4%87e_predsjednika_Republike_Hrvatske_dr._Franje_Tu%C4%91mana_o_stanju_hrvatske_dr%C5%BEave_i_nacije_u_1998._godini )

Što se tiče ulaska u EU, činjenica je da je glavni  kočničar hrvatskog  ulaska u EU bio  Tuđmanov nasljednik na Pantovčaku, Stjepan Mesić. On je  svojim krivokletstvom u Haagu  a  zatim i protu-ustavnim i nezakonitim dilanjem dokumenata s oznakom  državne tajne, među kojima je bio  i   famozni Brijunski transkript prvo servisirao lažne haške optužbe protiv Hrvatske, a  zatim, kad je kao posljedica istog čina uslijedio bijeg generala Gotovine iz  Hrvatske taj  isti Mesić lažima obasipao glavnu hašku tužiteljicu Carlu  Del Ponte da se Gotovina skriva u Hrvatskoj. To je objavio čak i Novi  list i taj članak je potpisao čak i Tihomir  Ponoš, jer se to nije moglo sakriti.
(Izvor: http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/WikiLeaks-Carli-del-Ponte-je-Mesic-rekao-da-je-vidio-Gotovinu-2002.-u-Zagrebu )
Dakle, svakom prisebnom čovjeku je jasno da laži poput ove Mesićeve da je on  „vidio Gotovinu u  Zagrebu 2002. godine“ nisu doprinijele bržem ulasku Hrvatske  u EU nego upravo suprotno, a razloge Mesićeve sabotaže ulaska Hrvatske u EU vidjeli smo  upravo s danom ulaska Hrvatske u EU, dakle 1. srpnja 2013. kad je, u njemačkom stilu, bez bespotrebnog gubitka vremena, upravo iz  Njemačke stigao prvi europski uhidbeni nalog.
Upravo zbog toga, tek nakon odlaska Mesića s Pantovčaka, Hrvatska je odblokirana, a i nakon toga, (jer ulazak u takve asocijacije nije ad hoc potez preko noći nego proces)  Hrvatskoj je  trebalo 3 i pol godine do punopravnog članstva u  EU.

Teza  o „međunarodnoj izolaciji RH u vrijeme Tuđmana“ je čista detuđmanizatorsko-ljevičarska laž koju  oni  ne mogu dokazati nikakvim dokumentom kao što bi bila neka deklaracija, rezolucija, odluka, priopćenje bilo EU-a, bilo UN-a, bilo WTO-a bilo Vijeća Europe, bilo OESS-a bilo State Departmenta ili bilo kojeg drugog  tijela koje obično uvodi sankcije i  gura u izolaciju.
I stoga su oni, detuđmanizatorski ljevičari, u  nedostatku pravih argumenata, posegnuli  za pejorativnim kvaziargumentom kako se „na sprovodu Tuđmanu od svjetskih  državnika nije pojavio nitko osim turskog predsjednika Demirela, za razliku od sprovoda Josipa Broza  kojem je  došlo xy svjetskih državnika“.
Na stranu sad i to što je čista laž da je „od svjetskih državnik a došao samo turski predsjednik Demirel“, jer je činjenica da je sprovodu nazočio primjerice i  tadašnji mađarski premijer Viktor Orban.
Naime, to  što Tuđmanu na sprovod nisu došli takvi  „demokratski državnici“ koji su  došli  Brozu,   kao što su, primjerice Nicolae Causescu, Wojciech Jaruzelski, Erich Honecker, Idi Amin Dada, Saddam Hussein,  Mobutu Sese Seko, Jean-Badel Bokassa, Moamer El Gadaffi, Robert Mugabe i slični  diktatori, autokrati, zločinci i komunjare, ja  osobno ne vidim kao neki minus za Tuđmana, više kao  minus za Broza.
Što se  tiče „zapadnih državnika“ kao što su  mama američkog predsjednika, britanska kraljica itd, oni su došli više zbog strateškog značaja bivše države SFRJ nego da bi se poklonili diktatoru Brozu, a za taj  strateški  značaj  ponajmanje su zaslužni Broz i njegova KP, nego je taj strateški značaj rezultat  spleta okolnosti nastalih dogovorom Churchila, Roosevelta i Staljina na Jalti.
S druge strane, Republika Hrvatska u vrijeme smrti Predsjednika  Tuđmana nije imala takav strateški značaj  a i opsegom je bila puno manja, ali unatoč tome niti jedna država s  kojom je Hrvatska tada imala uspostavljene diplomatske odnose,  a u  koje  spadaju i sve tadašnje članice EU  kao  i SAD, Kanada, Australija itd, nije  bojkotirala sprovod Predsjednika Tuđmana.
S obzirom da sam na tom sprovodu bio nazočan kao dio počasnog špalira sastavljenog od pripadnika svih 7 gardijskih brigada HV-a i  1. Hrvatskog gardijskog zdruga, i  pošto sam bio vrlo blizu samom grobu pokojnog Predsjednika Tuđmana, to mogu iz prve ruke posvjedočiti da je  tom sprovodu nazočio kompletan diplomatsko-konzularni zbor u Republici Hrvatskoj, dakle veleposlanici i konzuli svih zemalja koji su na sprovod došli zajedno, što je bila vrlo snažna  i znakovita simbolička gesta koja direktno ruši izmišljene teze o „izolaciji Hrvatske“.
Uostalom, 15. prosinca 1999. dakle svega dva dana nakon sprovoda Predsjednika Tuđmana, održana je komemoracija Predsjedniku Tuđmanu u Općoj skupštini UN-a.

Tom prilikom, među ostalim istaknuto je i slijedeće:

Naš život na zemlji nije vječan, ljudski život je prolazan. Međutim, neki su životi ipak vječni, to su oni koji ostaju i preživljavaju u ljudskom sjećanju po sjaju kojim su svjetlili, i djelima kojima su ostavili trajan trag. Život doktora Franje Tuđmana bio je jedan od takvih, njegovom narodu sada pripada da nastavi njegovo djelo, njegov završen put na tragu demokracije, mira, pobjede i napretka.
( Martin Belinga Ebouto, predstavnik afričkih zemalja na komemoraciji predsjedniku Tuđmanu u općoj skupštini UN-a 15. 12. 1999. godine)

Predsjedniku Tuđmanu divit ćemo se kao gorljivom branitelju demokracije i ljudskih prava. Bio je dalekovidan državnik. koji je pokrenuo dalekosežne promjene, ne samo u svojoj zemlji već i u cjeloj regiji. Njegovi neumorni napori u rukovođenju državom donijeli su mu poštovanje i ugled svjetskog vođe. Promjenio je sliku Hrvatske, od ratom uništene do miroljubive i progresivne zemlje.
(Anwarul Karim Chowdhury, predstavnik azijskih zemalja na komemoraciji predsjedniku Tuđmanu u Općoj skupštini UN-a 15. 12. 1999. godine)

Predsjednik Tuđman vodio je život ispunjen hrabrošću i odanošću svome narodu i cilju. S dostojanstvom je proživio iskušenja i burne događaje koji su proteklih 70 godina pogađali njegov narod i cijelu regiju. Od antifašističke borbe u drugom svjetskom ratu, do akademskih postignuća i kasnijeg pobunjeništva i političkog zatočeništva, čvrsto je slijedio svoju viziju koja je na kraju dovela do neovisne Hrvatske, Predsjednik Tuđman u posljednjem je desetljeću simbolizirao i doveo Hrvatsku do moderne europske države.
(Vladimir Galuška, predstavnik istočnoeuropskih zemalja, govor na komemoraciji Predsjedniku Tuđmanu u Općoj Skupštini UN-a 15. 12. 1999. godine)

Doktor Franjo Tuđman nesumnjivo je zaslužio počasno mjesto u srcima i umovima svijeta kao znanstveni autor, aktivist, vojni general, državnik i borac za ljudska prava. Uvjerenje, istina, čast i nepopustljiva potreba da se zalaže za pravednost, trebali bi biti sjajna baklja, i pomoći nam u određivanju naših ciljeva i djela u dvoranama ove velike institucije u kojoj mu danas odajemo počast. Njegovo je ime, tijekom godina, postalo sinonimom za ideje i čast.
(Julian Robert Hunte, predstavnik latinskoameričkih zemalja, govor na komemoraciji Predsjedniku Tuđmanu u Općoj Skupštini UN-a 15. 12. 1999. godine)

Doktor Franjo Tuđman svoj je narod napustio u trenutku kada još nije mogao do kraja dosegnuti cilj svojih i njihovih napora. Uvjereni smo da će njegovi sunarodnjaci sa sigurnošću kročiti naprijed razvijajući partnerstvo na regionalnoj i međunarodnoj razini.
(Hubert Wurth, predstavnik zapadno-europskih zemalja, govor na komemoraciji Predsjedniku Tuđmanu u Općoj Skupštini UN-a 15. 12. 1999. godine)

Dobro sam ga poznavao i s njime blisko surađivao. Bio je važna povjesna osoba i ispisao je važnu stranicu u povijesti Europe. O njegovoj će se ulozi još dugo raspravljati, no njegova se važnost ne može osporiti. Povijest mora zabilježiti činjenicu da bez njegova odlučna stajališta u Daytonu, mir u Bosni i Hercegovini ne bi bilo moguće postići. Doktor Franjo Tuđman imao je san o Hrvatskoj koji se velikim djelom, ali još ne i potpuno ostvario. Nadam se da će idući naraštaji vođa u Hrvatskoj biti dostojni njegove vizije i nastaviti je do mira i demokracije.
(Richard Holbrooke, predstavnik SAD-a, govor na komemoraciji Predsjedniku Tuđmanu u Općoj Skupštini UN-a 15. 12. 1999. godine)

Možete li zamisliti da predstavnici cijelog svijeta na komemoraciji u Općoj skupštini UN-a govore ovako o čelniku  „države u izolaciji“? Možete li zamisliti da Opća skupština UN-a uopće održava  komemoraciju  čelniku  „države u  izolaciji“?
Pametnom dosta…

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?