Pratite nas

Povijesnice

Roman Leljak: Na Kočevskom Rogu partizani su proveli najveći genocid nad hrvatskim narodom

Objavljeno

na

Na Kočevskom Rogu su koncem svibnja i početkom lipnja 1945. godine, partizani proveli najveći genocid nad hrvatskim narodom.

Likvidacije nisu bile nužno zlo, greška ili likvidacije suradnika okupatora, bio je to planiran genocid protiv čovječanstva u ime ideologije, u ime komunističke revolucije. Žrtve su dovedene iz Bleiburga…

Tito je 13. svibnja izrazio žaljenje britanskom ambasadoru, što od saveznika, osim Sovjetskog Saveza, nije do tada dobio odgovor za uspostavljanje jugoslavenske okupacijske zone u Austriji, prema noti Jugoslavije od 2. travnja 1945. godine.

Britanska vlada je ostala kod svog zahtjeva od 12. svibnja 1945., kojim je tražila Tita da izda naređenje o trenutnom povlačenju partizana s teritorija Austrije na jugoslavensku stranu, podrazumijevajući granicu s Austrijom od 1937. godine.

Tito i predsjednik slovenske Vlade, Boris Kidrič, dobili su 17. svibnja depešu iz Klagenfurta – izvještaj o održanoj antifašističkoj konferenciji koja je izabrala Pokrajinski narodnooslobodilački odbor za Korušku. U izboru je sudjelovalo 280 delegata, a za predsjednika je izabran dr. France Petek.

Konferencija je obznanila deklaraciju kojom je odbacila Landesregierung – vladu koju su nazvali pronacističke obojenosti (Vlada Koruške) i pozvali narod na borbu protiv ostataka nacizma i priključivanje Koruške,Titovoj Jugoslaviji.

Izvlačenje ratnog materijala i zarobljenika

Tito tu deklaraciju nije komentirao, a još manje uvažio, pa je donio svoju odluku 19. svibnja 1945. godine. Tog dana je odgovorio na notu britanske Vlade od 17. svibja 1945. godine, da je Vlada Demokratske federativne Jugoslavije izdala naredbu jedinicama Jugoslavenske armije da se povuku iz Koruške na predratnu graničnu liniju. Dalje je Tito u tom odgovoru naveo, da je na taj način udovoljeno savezničkim željama.

Posebno je naglasio da povlačenje jugoslavenske vojske ovisi o prebacivanju ratnoga plijena. U 8,30 sati toga dana kada je predana Titova depeša Britancima, iz štaba 26. partizanske divizije je u štab odreda na Koruškoj, stigla vojna depeša u kojoj je stajalo: »Naša vlada odlučila je da iz Koruške povuče naše trupe na staru granicu, s tim, da se izvuku ratni materijal i zarobljenici.« Engleska vojska je pristala na predaju zarobljenika i ratnog materiala, a time je započeo – križni put hrvatskog naroda.

Prema svjedočenjima, na Kočevskom Rogu likvidirano je oko 40.000 Hrvata, oko 5000 slovenskih domobrana, te nekoliko tisuća pripadnika srpske i drugih narodnosti. Doveli su ih iz Bleiburga preko Jesenica u logor Šentvid kod Ljubljane. U tom logoru razvrstali bi ih prema narodnostima u posebne A, B i C kategorije. Raspored u B i C značio bi – smrt.

Poslije razvrstavanja, vlakovima bi ih dovezli u Kočevje, po nekim saznanjima i oko 8000 dnevno. Sa železničke stanice odveli bi ih u područje Kočevskog Roga. Likvidacije su obavljajli noću, sve do sredine lipnja 1945. godine.

Kočevski Rog su izabrali zbog poznavanja terena. Na tom području u ratu je bilo sjedište Glavnog štaba NOV-a Slovenije, rukovodstvo Osvobodilne fronte i vrh CK KP Slovenije. Sjedište je bilo u Bazi 20.

Likvidacije su obavljali dragovoljci 11. dalmatinske brigade, 26. dalmatinske divizije Jugoslvenske armije. U drugoj polovini svibnja 1945., u tu jedinicu došla je komesarka Milja (Milka Planinc) i tražila dragovoljce za likvidacije »bandita«. Obećala im je velike nagrade, ordenje i potom odvela u Kočevski Rog. Danas znamo, da joj je desna ruka bio Simo Dubajić. U Kočevju su pripadnike dragovoljaca 11. dalmatinske brigade dočekali slovenski partizani koji su ih razvozili u teško dostupna područja puna prirodnih jama.

Miljino ‘kanibalsko’ ubijanje…

O tome je mnogo u Hrvatskom slovu pisao istraživač, Zoran Božić. Posebno o Milki Planinc kao – đavoljoj komesarki: »Ona je bila obdarena maštom sotonskog stručnjaka za mučenje i ubijanje ljudi. Ona je masovne likvidacije pretvorila u kanibalsko ubijanje“, pisao je Zoran Božić.

Komesarka Milja, napisao je Zoran Božić, prema izjavi dragovoljca 11. dalmatinske brigade, partizana Jure, živim je žrtvama zabijala čavao u lubanju i pritom govorila: »Da li sam ti konačno izbila iz glave Nezaviznu hrvatsku državu?« Drugi njen specijalitet se zvao – »slano hrvatsko srce«. Nakon četiri jakih udaraca sjekirom u području prsa, u obliku četverokuta, izvukla bi žrtvi srce i vukla ga po podu.

Rekorder likvidator na Kočevskom Rogu bio je Ante Čepić, Hrvat iz Makarske. On je likvidirao 3800 Hrvata. Drugi na listi likvidatora sa 3000 žrtava bio je Ljubo Periša iz Šibenika, dok je treće mjesto zauzeo Ado Dragić, likvidiravši 2200 nesretnika. Nikola Marić iz Boke Kotorske i komesarka Milja (Milka Planinc) našli su se na četvrtom i petom mjestu.

Inače, Ljubo Periša svoj je životni put završio u Novom Sadu – pobio je svoju djecu, ženu i sebe. Svi likvidatori ubojice 11. dalmatinske brigade su poslije zločina, za nagradu dva tjedna boravili na Bledu.

Slovensko Društvo za obilježavanje stratišta, koje je tada vodio g. Janez Perme, 1992. godine je na stratištima na Kočevskom Rogu postavilo 14 skulptura, spomenika stradanju žrtava na Kočevskom Rogu. Društvo je 2015. godine svom nazivu dodalo i naziv Huda jama, i kao samostalna pravna osoba registrirano je i u Hrvatskoj. Predsjednik Društva Huda jama u Zagrebu je Roman Leljak.

IMG_20170410_114747DSC_0017

Obnova spomenika na Kočevskom Rogu

Misa za žrtve na Kočevskom Rogu upriličit će se 3. lipnja 2017. u 11 sati, kod najvećeg stratišta – jame pod Krenom

Danas su spomenici u slabom stanju, pa je Društvo Huda jama, posjetom Kočevskom Rogu, 9. travnja ove godine, počelo s realizacijom programa, da se do kraja godine obnove svi spomenici. Početak radova predviđen je za drugi tjedan u svibnju.

Svi koji žele financijski pomoći obnovi spomenika, mogu to učiniti uplatom sredstava na račun Društva Huda jama: Privredna banka Zagreb. Društvo Huda jama, HR4623400091170014856, za Kočevski Rog.

Misa za žrtve na Kočevskom Rogu upriličit će se 3. lipnja 2017. u 11 sati, kod najvećeg stratišta – jame pod Krenom. Misa će biti na slovenskom jeziku. Informacije za dolazak na misu, telefon 099/68-80-366.

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari