Pratite nas

Povijesnice

Roman Leljak: Na Kočevskom Rogu partizani su proveli najveći genocid nad hrvatskim narodom

Objavljeno

na

Na Kočevskom Rogu su koncem svibnja i početkom lipnja 1945. godine, partizani proveli najveći genocid nad hrvatskim narodom.

Likvidacije nisu bile nužno zlo, greška ili likvidacije suradnika okupatora, bio je to planiran genocid protiv čovječanstva u ime ideologije, u ime komunističke revolucije. Žrtve su dovedene iz Bleiburga…

Tito je 13. svibnja izrazio žaljenje britanskom ambasadoru, što od saveznika, osim Sovjetskog Saveza, nije do tada dobio odgovor za uspostavljanje jugoslavenske okupacijske zone u Austriji, prema noti Jugoslavije od 2. travnja 1945. godine.

Britanska vlada je ostala kod svog zahtjeva od 12. svibnja 1945., kojim je tražila Tita da izda naređenje o trenutnom povlačenju partizana s teritorija Austrije na jugoslavensku stranu, podrazumijevajući granicu s Austrijom od 1937. godine.

Tito i predsjednik slovenske Vlade, Boris Kidrič, dobili su 17. svibnja depešu iz Klagenfurta – izvještaj o održanoj antifašističkoj konferenciji koja je izabrala Pokrajinski narodnooslobodilački odbor za Korušku. U izboru je sudjelovalo 280 delegata, a za predsjednika je izabran dr. France Petek.

Konferencija je obznanila deklaraciju kojom je odbacila Landesregierung – vladu koju su nazvali pronacističke obojenosti (Vlada Koruške) i pozvali narod na borbu protiv ostataka nacizma i priključivanje Koruške,Titovoj Jugoslaviji.

Izvlačenje ratnog materijala i zarobljenika

Tito tu deklaraciju nije komentirao, a još manje uvažio, pa je donio svoju odluku 19. svibnja 1945. godine. Tog dana je odgovorio na notu britanske Vlade od 17. svibja 1945. godine, da je Vlada Demokratske federativne Jugoslavije izdala naredbu jedinicama Jugoslavenske armije da se povuku iz Koruške na predratnu graničnu liniju. Dalje je Tito u tom odgovoru naveo, da je na taj način udovoljeno savezničkim željama.

Posebno je naglasio da povlačenje jugoslavenske vojske ovisi o prebacivanju ratnoga plijena. U 8,30 sati toga dana kada je predana Titova depeša Britancima, iz štaba 26. partizanske divizije je u štab odreda na Koruškoj, stigla vojna depeša u kojoj je stajalo: »Naša vlada odlučila je da iz Koruške povuče naše trupe na staru granicu, s tim, da se izvuku ratni materijal i zarobljenici.« Engleska vojska je pristala na predaju zarobljenika i ratnog materiala, a time je započeo – križni put hrvatskog naroda.

Prema svjedočenjima, na Kočevskom Rogu likvidirano je oko 40.000 Hrvata, oko 5000 slovenskih domobrana, te nekoliko tisuća pripadnika srpske i drugih narodnosti. Doveli su ih iz Bleiburga preko Jesenica u logor Šentvid kod Ljubljane. U tom logoru razvrstali bi ih prema narodnostima u posebne A, B i C kategorije. Raspored u B i C značio bi – smrt.

Poslije razvrstavanja, vlakovima bi ih dovezli u Kočevje, po nekim saznanjima i oko 8000 dnevno. Sa železničke stanice odveli bi ih u područje Kočevskog Roga. Likvidacije su obavljajli noću, sve do sredine lipnja 1945. godine.

Kočevski Rog su izabrali zbog poznavanja terena. Na tom području u ratu je bilo sjedište Glavnog štaba NOV-a Slovenije, rukovodstvo Osvobodilne fronte i vrh CK KP Slovenije. Sjedište je bilo u Bazi 20.

Likvidacije su obavljali dragovoljci 11. dalmatinske brigade, 26. dalmatinske divizije Jugoslvenske armije. U drugoj polovini svibnja 1945., u tu jedinicu došla je komesarka Milja (Milka Planinc) i tražila dragovoljce za likvidacije »bandita«. Obećala im je velike nagrade, ordenje i potom odvela u Kočevski Rog. Danas znamo, da joj je desna ruka bio Simo Dubajić. U Kočevju su pripadnike dragovoljaca 11. dalmatinske brigade dočekali slovenski partizani koji su ih razvozili u teško dostupna područja puna prirodnih jama.

Miljino ‘kanibalsko’ ubijanje…

O tome je mnogo u Hrvatskom slovu pisao istraživač, Zoran Božić. Posebno o Milki Planinc kao – đavoljoj komesarki: »Ona je bila obdarena maštom sotonskog stručnjaka za mučenje i ubijanje ljudi. Ona je masovne likvidacije pretvorila u kanibalsko ubijanje“, pisao je Zoran Božić.

Komesarka Milja, napisao je Zoran Božić, prema izjavi dragovoljca 11. dalmatinske brigade, partizana Jure, živim je žrtvama zabijala čavao u lubanju i pritom govorila: »Da li sam ti konačno izbila iz glave Nezaviznu hrvatsku državu?« Drugi njen specijalitet se zvao – »slano hrvatsko srce«. Nakon četiri jakih udaraca sjekirom u području prsa, u obliku četverokuta, izvukla bi žrtvi srce i vukla ga po podu.

Rekorder likvidator na Kočevskom Rogu bio je Ante Čepić, Hrvat iz Makarske. On je likvidirao 3800 Hrvata. Drugi na listi likvidatora sa 3000 žrtava bio je Ljubo Periša iz Šibenika, dok je treće mjesto zauzeo Ado Dragić, likvidiravši 2200 nesretnika. Nikola Marić iz Boke Kotorske i komesarka Milja (Milka Planinc) našli su se na četvrtom i petom mjestu.

Inače, Ljubo Periša svoj je životni put završio u Novom Sadu – pobio je svoju djecu, ženu i sebe. Svi likvidatori ubojice 11. dalmatinske brigade su poslije zločina, za nagradu dva tjedna boravili na Bledu.

Slovensko Društvo za obilježavanje stratišta, koje je tada vodio g. Janez Perme, 1992. godine je na stratištima na Kočevskom Rogu postavilo 14 skulptura, spomenika stradanju žrtava na Kočevskom Rogu. Društvo je 2015. godine svom nazivu dodalo i naziv Huda jama, i kao samostalna pravna osoba registrirano je i u Hrvatskoj. Predsjednik Društva Huda jama u Zagrebu je Roman Leljak.

IMG_20170410_114747DSC_0017

Obnova spomenika na Kočevskom Rogu

Misa za žrtve na Kočevskom Rogu upriličit će se 3. lipnja 2017. u 11 sati, kod najvećeg stratišta – jame pod Krenom

Danas su spomenici u slabom stanju, pa je Društvo Huda jama, posjetom Kočevskom Rogu, 9. travnja ove godine, počelo s realizacijom programa, da se do kraja godine obnove svi spomenici. Početak radova predviđen je za drugi tjedan u svibnju.

Svi koji žele financijski pomoći obnovi spomenika, mogu to učiniti uplatom sredstava na račun Društva Huda jama: Privredna banka Zagreb. Društvo Huda jama, HR4623400091170014856, za Kočevski Rog.

Misa za žrtve na Kočevskom Rogu upriličit će se 3. lipnja 2017. u 11 sati, kod najvećeg stratišta – jame pod Krenom. Misa će biti na slovenskom jeziku. Informacije za dolazak na misu, telefon 099/68-80-366.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

‘Bijeli put’ – Paradigma hrvatskoga jedinstva

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Iz knjige 'Bijeli put za Novi Bilu i Bosnu Srebrnu'

Hrvati srednje Bosne, a posebice Nove Bile, koncem 1993. trpjeli su pravu humanitarnu katastrofu: cijeli kraj bio je mjesecima u potpunom okruženju postrojbi Armije BiH, a tamošnja bolnica, koja se nalazila u franjevačkoj  crkvi, bila je pretrpana ranjenicima koji su počeli umirati zbog nedostatka osnovnih lijekova i medicinske opreme. Nova Bila bila je na izdisaju, a cijeloj Lašvanskoj dolini prijetila je glad, piše Večernji List

Zahvaljujući ljudima velika srca, vijesti o pogibelji koja se nadvila nad tamošnje civilno stanovništvo probile su medijsku blokadu i stigle do Zagreba. I onda je, tog 10. prosinca 1993. godine, na Dan ljudskih prava, na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru točno u podne izdana zapovijed: “Neka konvoj krene!”

I krenuli su, na dug, neizvjestan put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, poznat i kao Bijeli put.

Točno 25 godina kasnije, ova inspirativna, istinita priča živi u kolektivnom sjećanju, ali i u sjećanju sudionika ovog humanitarnog pothvata koji će se okupiti danas u isto vrijeme na istome mjestu.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” s desecima šlepera krcatih lijekovima, odjećom i hranom, u pratnji medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja krenuo je na dug i neizvjestan put, pod vodstvom dr. Slobodana Langa i zapovjedništvom Hermana Vukušića kako bi pružio novu nadu bespomoćnim civilima u ratom zahvaćenoj središnjoj Bosni.

Konvoj se i danas, nakon 25 godina, pamti kao jedinstven herojski čin nekolicine hrabrih ljudi koji su preko prvih linija bojišnice, uz vlastite žrtve, krenuli dostavili nužnu medicinsku pomoć u Novu Bilu u kojoj je zbog ratne blokade bilo onemogućeno liječenje ranjenih i bolesnih.

– Na taj put nade, ali i velike tjeskobe i strepnje krenuli smo zbog velike ljudske potrebe i želje da pomognemo našoj braći, Hrvatima u Lašvanskoj dolini. Na put smo krenuli jer više nismo mogli  mirno promatrati njihovu ratnu i ljudsku dramu, veliku ljudsku bol i patnju – prisjeća se danas negdašnji zapovjednik konvoja Herman Vukušić stariji, otac poznatog psihijatra istoga imena, koji je također sudionik konvoja.

Naime, bolnica u Novoj Bili “pokrivala” je potrebe čak 70 tisuća žitelja u nemogućim ratnim uvjetima. Teški ranjenici smještani su po crkvenim klupama, kirurška ekipa bila je neprekidno u pogonu, na rubu snaga.

Kako će kasnije svjedočiti dr. Tihomir Perić, medicinski ravnatelj bolnice, liječnici su često bili prisiljeni raditi operacije čak i bez anestezije, a bolnica je ostala bez antibiotika, infuzijskih otopina pa i hrane. Djeca su se rađala po hodnicima, a za 50-ak novih ranjenika svakoga dana skrbilo se u uvjetima bez grijanja i struje, pa su strah i nevjerica pacijenata i liječnika prerasli u očaj. Za cijelo to vrijeme, međunarodna zajednica slijepo je i nijemo promatrala patnju Hrvata iz Srednje Bosne. No, ne i Hrvati iz Hrvatske i iseljeništva.

Kako su se u tako kratkom vremenu od osnutka udruženja “Akcija Bijeli put” pa do pokreta sa Zapadnog kolodvora, za svega 35 dana uspjeli prepuniti svi ti teretnjaci, krcati sa svim vrstama pomoći?

>> Pogledajte kako je hrabra hrvatska vojska zaustavila agresora nakon pada Vukovara

– Ključnu ulogu u upoznavanju javnosti odradila je Jadranka Kosor, tada novinarka Hrvatskog radija, za koji je svakodnevno pratila rad Akcije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu – kaže Vukušić, pa se prisjeća fantastičnog odaziva “malih” ljudi i velikih poduzeća uoči kretanja konvoja.

– Kada je, na današnji dan prije 25 godina krenula, rijeka Bijelog puta od Zagreba postajala je sve veća. Iz Rijeke, iz Splita, iz Tomislavgrada rasla je, bujala ova rijeka ljubavi – prisjeća se bivši zapovjednik golemom odazivu Hrvata.

– Konvoj je zajedničko djelo desetak tisuća ljudi dobre volje iz svih slojeva hrvatskog društva, a poseban doprinos dala je humanitarno-karitativna  organizacija bosanskih franjevaca “Kruh sv. Ante” iz Zagreba i Splita – ističe naš sugovornik.

Nakon dva tjedna i 900 prijeđenih kilometara naposljetku, osim nužne pomoći, na Badnju večer donio i tračak svjetlosti u Lašvansku dolinu u kojoj se živjelo, borilo, rađalo, umiralo od gladi i žeđi i nedostatka lijekova.

Osim troje ranjenih, Bijeli put, na žalost, uzeo je i jednu ljudsku žrtvu. Jedan od vozača, 59-godišnji Ante Vlaić, poginuo je 22. prosinca kada su Bošnjaci napali konvoj pri povratku u Zagreb.

– Poginuo je čovjek u želji da pomogne. Nakon 20 godina još uvijek se pitam zašto je dragi Bog odabrao baš njega, o kojemu sve najbolje govore susjedi u Podsusedu, suputnika na Bijelom putu koji je na pitanje što ako pogine odgovorio da želi pomoći svom narodu i da bolje da pogine on, a ne netko mlađi. Metak je odabrao baš njega upravo zbog njegove plemenitosti, da bude simbol Bijelog puta – kaže Herman Vukušić.

I nije Ante zaboravljen: u spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlaića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime.

Simbol hrvatskog jedinstva

U konvoju spasa sudjelovalo 99 šlepera sa 143 članova medicinskog osoblja koja su potrebitima dostavili 1000 tona pomoći: hrane, lijekova, medicinskih aparata, odjeće,obuće, ogrjeva.

– Međutim, svi ti brojevi i statistički podaci ne mogu ispričati cjelovitu priču o Bijelom putu, jer svatko od nas u svojemu srcu i duši ima svoju intimnu priču, svoja sjećanja i svoje osjećaje, pa iako su naše priče  o Bijelom putu u detaljima možda drukčije, ono što ih povezuje jest uvjerenje kako smo poslije Bijelog puta svi mi bili drukčiji i bolji. Konvoj je okrijepio naše duše, osnažio ih vjerom i nadom da je dobro uvijek snažnije od zla, istina od laži, nada od malodušja, ljubav od mržnje – kaže Vukušić, dodajući kako je o ovom događaju napisano mnogo knjiga, no čitateljima bi svakako preporučio “Bijeli put i sivi Haag” Borislava Arapovića s autentičnim dokumentima i svjedočanstvima.

– Bijeli put u Lašvanskoj dolini doživljen je kao paradigma hrvatskog jedinstva. Značio je više, mnogo više od običnog konvoja s hranom i lijekovima. Kazivao je da Hrvati Lašvanske doline nisu zaboravljeni, ostavljeni na milost i nemilost ratnim zbivanjima, da ima netko tko misli na njih – sumira Herman Vukušić značaj Bijelog puta.

– Prema mišljenju mnogih ljudi i institucija, civilnih, političkih i vojnih, konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, usto što je imao presudan značaj za opstojnost Hrvata u Srednjoj Bosni, također je širom otvorio vrata pomirenju hrvatskog i bošnjačkog naroda – zaključio je naš sugovornik Herman Vukušić.

Možda i najveća važnost ovog događaja, o kojem su snimani i filmovi, leži u tome što su utabanim stazama konvoja “Bijeli put” kasnije otvoreni humanitarni koridori za pomoć svim civilima u BiH bez obzira na vjeru i naciju, a u tamošnjoj bolnici koja je obnovljena 1999. novcem RH  danas se liječe i Bošnjaci i Srbi i Hrvati.

Renata Rašović /Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

IN MEMORIAM: Dr. Franjo Tuđman (10. prosinca 1999. – 10. prosinca 2018.)

Objavljeno

na

Objavio

Dr. Franjo Tuđman, utemeljitelj moderne hrvatske države i HDZ-a, najveći je državnik kojeg je hrvatski narod imao u svojoj slavnoj i vihornoj nacionalnoj povijesti.

S neizmjernom zahvalnošću i ponosom prisjećamo se prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, utemeljitelja suvremene hrvatske države i Hrvatske demokratske zajednice.

Pod vodstvom dr. Tuđmana, najvećeg državnika u povijesti hrvatskog naroda, Republika Hrvatska međunarodno je priznata, obranjena i oslobođena, a svojom je državotvornom vizijom zacrtao i njen euroatlantski put.

Pod njegovim vodstvom, Hrvatska demokratska zajednica postala je stožerna stranka nacionalnog zajedništva u Domovini, BiH i iseljeništvu, stranka koja je zahvaljujući svojoj snazi okupljanja i mogla povesti hrvatski narod do stoljećima sanjane slobode.

Demokratska, samostalna i neovisna Hrvatska Tuđmanov je trajni spomenik. Neka mu je vječna hvala i slava!

 

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

 

 

Dr. sc. Franjo Tuđman – Veličanstven čovjek u strašnom vremenu

 

 

 

Orban: Ne znam je li to moderno ili nije, ali ja sam uvijek bio prijatelj gospodina Tuđmana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari