Već prvoga dana pohoda ruskih „mirovnjaka“ na Ukrajinu pod egidom specijalne operacije, u sklopu koje se nakon zauzimanja više od pola ukrajinskog primorja i koječega još posve jasno razaznaje velikoruska agresija, Vladimir Putin je, pojašnjavajući ciljeve, u bitnome zapravo reciklirao izjavu Zorana Milanovića danu tjedan dana ranije.
Od ograničavanja prava Ukrajini na suvereno odlučivanje i izbor društva kojem će pripadati sve do potrebe za denacifikacijom onih koji, kako bi rekao Milanović, slave gore nacističke zločince od Pavelića. Oba su predsjednika duboko zabrinuta zbog možebitnog pogoršanja geostrateškog položaja Rusije, premda nije jasno u čemu bi se to pogoršanje bitno razlikovalo u odnosu na već provedeno uključivanje baltičkih država euro-atlantskim integracijama, što izaziva razumljivu nervozu i tamo. Unatoč upadljivim sličnostima u govoru, gotovo svi su jednodušni kako Putin svako malo rekne ponešto užasno, dok kod Milanovića to zasad uviđa tek jedna izbjegla ukrajinska studentica. No, treba reći da se viđenja dvojice predsjednika ne poklapaju u cijelosti. Obojica su se, naime, ipak suzdržala od krajnjeg cinizma.
Tako Putin Ukrajini predbacuje svašta, ali, za razliku od Milanovića, ipak ne i raširenu korupciju. S druge strane, Milanović ne dijeli Putinovo gledište o ukrajinskom vodstvu kao sve samim narkomanima. E, da su to jedine stvari oko kojih se predsjednici Putin i Milanović razilaze, gdje bi im bio kraj? Jer dok Putin u postupanju Ukrajine naspram dvije odmetnute ruske krajine vidi genocid, dotle Milanović traži novu, blažu zamjensku riječ za na međunarodnom sudu već presuđeni genocid u Srebrenici. No, kad se pomnije promotri, možda to i nije znak neslaganja? Nego prije – slaganja?
Jesu li svi potencijalni monstrumi jednaki?
Milanović je, doduše, u svojstvenoj mu maniri mahnitog vrtirepa naizgled reterirao glede ukrajinsko-ruskog spora, oštro osudivši rusku agresiju u pisanom priopćenju, što ga je, kako bi umanjio štetu nastalu uslijed prethodno ispaljenih kanonada verbalnih kaćuša, po svoj prilici sastavio neki njegov suradnik vičniji pristojnom izražavanju. Ipak, da vuk, iako je načas zameketao, dlaku promijenio nije, pokazalo je Milanovićevo usmeno obraćanje koje je uslijedilo nedugo potom. Ruski narativ o sprječavanju širenja NATO-a upakirao je u prilično prozirni celofan, ponudivši viziju NATO-a kao nekakvog ekskluzivnog kluba u kojem je mjesto samo najboljima, a to Ukrajina i BiH sigurno nisu, niti će to biti barem još stotinu godina, odrješito ponovivši kako je dosta širenja. Usput je pitijski dometnuo kako su sve velike države potencijalni monstrumi i kako njihov potencijal da naprave štetu treba shvaćati ozbiljno. Drugim riječima, nije agresija na Ukrajinu do Putina i njegove volje i odluke, nego ona proizlazi iz povijesne nužnosti što se našao na čelu velike države, za čiju je ugroženost Milanović samo tjedan dana ranije pokazivao iznimno razumijevanje. K tome, valja imati na umu kako Rusija nije jedina velika država na svijetu. I Sjedinjene Američke Države su velika država, stoga po Milanoviću također imaju potencijal monstruma. Ipak, čini se da Amerika taj potencijal, barem kad je odnos prema europskim narodima posrijedi, ne koristi ni približno često i intenzivno kao majčica Rusija.
Štoviše, povijest uči da kad god bi se narodima manjih europskih država pružila prilika iskazati svoju slobodnu volju, opredijelili bi se za Ameriku i zapadni način života, dok su im se Rusi mogli nametnuti tek golom silom. Je li baš slučajno što sve države u koje je 1945. godine kročila ruska noga, barem one koje su objavile odgovarajuće statistike i procjene, bilježe bitno više umrlih te godine nego prethodnih, također krvavih ratnih godina? Tako je Mađarska, našavši se pred naletom osloboditelja s istoka, 1945. godine zabilježila 211 tisuća umrlih, dok ih je prethodnih ratnih godina imala u prosjeku oko 130 tisuća. Pa i Srbija, nakon što je pomilovana oslobodilačkom ruskom šapom, poimence broji gotovo 60 tisuća osoba tada oslobođenih od života i imovine. Istina, Rusi su se pritom posvuda mogli osloniti na indoktrinirane domaće sadiste koji su, slijedeći izvorni recept i modus operandi, posebno vidljiv trag ostavili na području Hrvatske i Slovenije, o čijim razmjerima još uvijek ne postoje relevantne službene procjene. Ipak, o broju i dobno-spolnoj strukturi pobijenih mahom Hrvata zorno svjedoče kako bezbrojne kosti u jamama, tenkovskim rovovima i rudarskim oknima, tako i vidno usporeni prirast stanovništva u poratnom razdoblju u odnosu na usporedivo okruženje.
Krhki europski korijeni sasječeni s Romanovima i Obrenovićima
Znakovito je i da Amerika nikad nije posezala za golom silom kako bi obuzdala neku zemlju saveznicu, onako kako je to Rusija činila, primjerice, s Mađarskom 1956. i Čehoslovačkom 1968. Moguće i zato što im je, čak i ostave li se razlike u naravi političkog sustava postrani, davala bitno više slobode i ekonomske perspektive u odnosu na u svakom pogledu poprilično kratak ruski lanac. Pa i u novije doba čak i geografski udaljenije bivše države SSSR-a pod utjecajem europskog kulturno-civilizacijskog kruga, čim dobiju priliku slobodno se izjasniti, hrle na zapad. Gruzija i Armenija su već skupo platile takve želje, a ovih je dana red došao i na Ukrajinu, zemlju gdje je čak i ruski favorit Janukovič svojedobno došao na vlast obećavajući orijentaciju ka EU, da bi se nakon moskovskog uvjeravanja naprasno predomislio pod izlikom da Ukrajina još nije spremna za taj iskorak (a nisu li navlas istu priču u to vrijeme prodavali i neki u Hrvatskoj?).
I dok je u pogledu Gruzije, a poglavito Armenije, Rusija pokazala određenu suptilnost kako bi ih odvratila od ulaska u zapadnu sferu interesa, u slučaju Ukrajine je skinula rukavice. Kako stvari stoje, uza sve objektivne razlike, jer ne postoje dva ista rata, u strateškom smislu „specijalna operacija“ ruskih „mirovnjaka“ podsjeća na operaciju srbizirane JNA protiv Hrvatske 1991. Primarni cilj je obezglaviti neposlušno vodstvo, a ako to ne prođe, prelazi se na sekundarni cilj – oteti žrtvi što više teritorija, koji ona ne zaslužuje budući da joj ga je oslobodio i darovao bivši skrbnik, a sada krvnik. Pritom se Ukrajincima ne odriče samo pravo na suverenu, međunarodno već priznatu državnost, nego i ono na zasebni nacionalni identitet. Podrugljivo ih se patronizira kao Maloruse, slično kao što su Srbi Hrvate prikazivali Srbima katolicima. No, danas Ukrajinci nisu više (ni)malo Rusi, jedini „mali Rusi“ u Europi ostaju Srbi. To i toliko ne čudi, jer se ovdje, bez obzira na europski jezik i fenotip, u biti radi o kulturološki više azijatskim, nego europskim narodima. Rusi nastupaju poput stepskih azijatskih osvajačkih hordi, dok Srbi djeluju više kao slitina fanatičnih obožavatelja Rusa, „oplemenjena“ što bizantskim, što otomanskim primjesama. Pa i nije preveliko čudo što, uz militaristički organiziran duhovni okvir u službi pokoravanja drugih naroda, dijele i jedini oblik demokracije koji u kulturoloških stepskih Azijata može funkcionirati, a podrazumijeva barem 70-80% mjesta za vladajuće u parlamentu, dok oporba služi tek kao ikebana. Možda i zadnja prilika da Rusi i Srbi srcem i dušom prionu uz obitelj europskih naroda propuštena je svrgavanjem dinastija Romanovih i Obrenovića, u čijem razdoblju oba ova naroda bilježe značajniji kulturološki pomak prema Europi. Možda i nije slučajno što su obje te loze onako čudovišno sasječene?
Plodovi gnjeva
Ni u Hrvatskoj ništa nova. Hm,… skoro ništa nova. Zasad šok i nevjerica još ne dopuštaju bacanje uobičajenih mudrolija o tomu da je Putin samo namamljen u stupicu zapada, još manje da agresijom globalnog odjeka samo pokušava skrenuti pozornost s HDZ-ovih afera. Štoviše, do jučer revni promicatelji protuzapadnjačke agende, te svi oni koji su s njima koketirali ustreptalih srdaca, sad su najednom zgroženi Putinovim postupcima. Domalo ih oštre ideološke protimbe nisu sprječavale da složno stupaju kako bi osujetili svaki pokušaj energetske diverzifikacije Hrvatske – od termoelektrane u Pločama, preko „ne damo Cetinu“, do LNG-a na Krku. Da bi sad pomalo počeli shvaćati da ih je Putin zaveo. Za koju godinu možda čak shvate da ih je zaveo i Božo Petrov, pa Škoro… da bi siroti, tako zavedeni konačno zaglibili u rasputici, što je naziv za glasovito, tenkovima neprohodno ukrajinsko blato, zavodnika Raspudića.
No, nije tu riječ o onoj – i slijepi progledaše! Razlog salta mortale je, čini se, ipak daleko prozaičniji. Jednostavno, lakše se solidarizirati s napadnutim ranjivim narodom na daljinu nego, recimo, sa starijima i bolesnima u neposrednoj blizini. No, s druge strane, nije ostalo uzalud zapisano – po plodovima ćete ih prepoznati! Jer onaj tko se dade zavesti, moguće i zato što želi biti zaveden, nažalost, ne ostaje samo na tomu. Taj zavodi i druge, poglavito umno ograničene i povodljive. Posljedično, uz Putina i slijepo mu odane slijednike ideološke baštine sadista iz 1945., ostaju tek „domoljubni“ sadomazohisti, kao fenomen svojstven novijem dobu. Riječ je mahom o hipersoničnim rusofilima koji ovih dana ekstatično hiperventiliraju na svaki ruski vojni uspjeh, nekrofilski se naslađujući nad posljedicama orgijanja Putinovih orgulja. Misle li zbilja da se najavljena denacifikacija ne odnosi i na njih, i da „mudri vođa Volođa“, pruži li mu se prilika, ne bi ovdje proveo isto što je svojedobno nakanio „dobri čovek Sloba“? Koliko god se sve ovo vrijeme iz petnih žila opirali tomu da ih denacificiraju lijevo-liberalni mediji, čini se da ne bi imali ništa protiv kad bi to isto učinio „veliki Vladimir“. Taj kratki spoj rigidno nemisleće mlađarije i drugih, vrlo mladih za svoje, nerijetko i poodmakle godine, snažnog protuzapadnog sentimenta, usporedivog tek s onim u Srba s dna kace, nastao je kao nusprodukt hrvatskom duhu i tradiciji posve stranog, neokonzervativnog uličnog paradiranja i popratne društveno-politikantske akcije zasnovane na metodama i sredstvima ideoloških im suparnika.
Nastupajući poput neke vrste novovjeke reinkarnacije staljinista iz ’48, u Putinu sad vide novog Škoru, viteza u borbi protiv Sorosa, LGBT propagande, kulturnog marksizma i Istanbulske konvencije, svodeći čitav zapad isključivo na zastranjenja. Pa ako ih to zbilja toliko muči, ne bi li bili znatno uvjerljiviji kad bi odmah potražili bolje sutra negdje na potezu od Jekaterinburga do Novosibirska? No, čak i oni koji ovih godina odlaze iz Hrvatske, kao za inat sele u posve suprotnom smjeru, tamo gdje se Istanbulska konvencija primjenjuje ne samo doslovce, nego i između redaka upravo onako kako ju iščitavaju viđeniji konzervativci, a ponegdje čak i referendumski ovjerenom voljom naroda. Začudo, nikome od njih ne pada na pamet otići, ako već ne u ruski raj, onda čak ni u zemlje Unije u kojima Istanbulska konvencija nije na snazi. Naposljetku, nisu li u zbjegu prema heretičkoj Njemačkoj slobodnom voljom, a ne što bi ih netko baš tamo tjerao, poprilično iznadprosječno zastupljeni Hrvati porijeklom iz BiH, za koje se nipošto ne može reći da su manje privrženi katoličanstvu od hrvatskog prosjeka? Što se iz tog svojevrsnog narodnog referenduma može zaključiti o njihovim životnim prioritetima?
Raspetljavanje BiH čvora na vidiku?
Nepokolebljivo stupanje „uz Zorana i Putina, dva junačka sina…“ nesumnjivo najviše šteti položaju Hrvata u BiH, poglavito sad, kad se, neovisno o daljnjem razvoju prilika na ukrajinskom bojištu, širom otvaraju vrata pojačanom angažmanu zapada u susjednom zemlji. Ovaj put s bitno izmijenjenom retorikom u odnosu na minulo vrijeme kad se Hrvate s predumišljajem sustavno obespravljivalo. U okolnostima zgusnute povijesti, s puno prijelomnih događaja u malo vremena, bura na istoku zapadu pruža novu, domalo nekonvencionalnu polugu za raspetljavanje čvora u BiH.
Dok se svijet koprca na prijelazu iz 1938. (aneksija Krima pokazala se pandanom aneksiji Sudeta) u 1939. (napad na Ukrajinu podsjeća na ondašnji na Poljsku), centrifuge povijesnih silnica Hrvatsku i BiH vraćaju u 1994. (na pomolu je novi povijesni dogovor između Hrvata i Muslimana kojim bi se napokon okončao i njihov rat u miru), a potom i u 1995. (slabljenje položaja Republike Srpske uz izglednu federalizaciju čitave BiH i njezin prekoredni ulazak u euroatlantske integracije, što nasuprot Milanovićevu viđenju, predstavlja hrvatski nacionalni interes prvog reda). Unatoč svim opasnostima koje novo miješanje karata nedvojbeno donosi, napose bude li popraćeno rezanjem sjekirom a ne skalpelom, posve su utemeljena nadanja da će na visini zadatka ostati oni koji su ustrajnim radom, te odvažnom, istinski suverenističkom politikom promijenili dotad pretežito negativnu sliku BiH Hrvata u zapadnjačkim krugovima. Ma koliko ustrajno im unutarnji i vanjski neprijatelji tovarili na pleća sve nepodnošljiviju prtljagu očijukanja s Putinom, obilno se koristeći streljivom kojim ih korisni idioti nesebično opskrbljuju. Prozor se dovoljno proširio i bliži se pravi trenutak za postizanje rješenja na zadovoljstvo kako Hrvata u BiH, tako i Hrvatske u cjelini. Živi bili pa vidjeli!
Grgur S.