Pratite nas

Povijesnice

Sarajevski Atentat – Dvadeset osmog lipnja 1914.

Objavljeno

na

Događaj koji je nedvojbeno obilježio početak kraja jednog dugoročnog mirnodopskog razdoblja u povijesti Europe sasvim sigurno predstavlja atentat na nadvojvodu Franza Ferdinanda, počinjen u Sarajevu 28. lipnja 1914, piše kamenjar.com

[ad id=”68099″]

Kompleksnost tadašnjih političkih odnosa, produbljenih etničkih podjelama na jugoistoku Europe, izbila je u prvi plan slijedom događaja koji su doveli do prvog velikog svjetskog sukoba. Po završetku Balkanskih ratova iz 1912. i 1913., krojitelji vanjske politike Kraljevine Srbije kao i veći dio srpskog javnog mnijenja pokazivali su, uz podršku Ruskog Carstva, sve veću razinu agresivnosti prema Austro-Ugarskoj monarhiji. Štoviše, pojedini elementi u institucijama vlasti radili su na osporavanju, po potrebi čak i oružanim sredstvima, Habsburške vlasti u Bosni i Hercegovini na koju je u predvečerje rata bila usmjerena velikosrpska tendencija za ekspanzijom.

Dvadeset osmog lipnja 1914. nadvojvoda Franz Ferdinand, prijestolonasljednik Austro-Ugarske monarhije, koji je nazočio velikim manevrima vojnih postrojbi u Bosni i Hercegovini, posjetio je Sarajevo. Kad se nadvojvodina povorka uputila prema gradskoj vijećnici, Franz Ferdinand je izbjegao bombaški atentat koji su pripremili pripadnici organizacije „Mlada Bosna“. Međutim, na povratku on i njegova supruga, vojvotkinja Honeberg, likvidirani su hicima drugog atentatora Gavrila Principa.

Cabrinovic29a121e3f433fb5c23a4abfc10e775d6Atentatori Nedeljko Čabrinović i Gavrilo Princip bili su austrougarski državljani srpske narodnosti i pripadnici udruženja „Mlada Bosna“, čiji je osnovni cilj bio pripajanje Bosne i Hercegovine Kraljevini Srbiji. Ubojstvo prijestolonasljednika bila je tragična epizoda sukoba političkih koncepata koji su kulminirali 1914. Sukobljavanje je kao i 1908. i 1909., kod Bosansko-hercegovačke krize, sučelilo Austro-Ugarsku monarhiju i Kraljevinu Srbiju, ali ovaj put sukob je doveo do općeg rata. Austro-Ugarska nije imala dokaza o neposrednoj sukrivnji srpskih službenih krugova u pripremanju atentata. Tek nakon rata otkrivena je uloga tajnog srpskog udruženja „Crna ruka“ i njegova vođe, pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa, šefa obavještajne službe glavnog stožera, ali i protivnika tadašnje srbijanske vlade.

U srpnju 1914. bečka je vlada znala samo to da su atentatori nabavili oružje u Beogradu i da im je pogranična straža pomogla pri prijelazu granice. Za to je srpska vlada mogla biti neizravno odgovorna jer, vjerojatno obaviještena o uroti, nije učinila sve potrebno da spriječi akciju urotnika. S druge strane, na energičnu i neposrednu akciju Austro-Ugarsku je navela unutrašnja politika.

Nezadovoljstvo Slavena unutar monarhije bila je opasnost za njezin opstanak a izostanak odlučne akcije nesumnjivo bi bio poticaj za djelovanje skupina iz redova drugih naroda. Kako bi takvu opasnost otklonilo, vodstvo monarhije se odlučilo na obračun sa Srbijom kojim bi istu trajno uklonilo kao opasnost po vlastiti opstanak. Budući je bilo teško napasti protivnika bez upozorenja, Austrougarska vlada pripremala je ultimatum kako bi zatražila zadovoljštinu i odštetu zbog sarajevskog atentata. Tekst je pripreman na način da je Beč mogao biti siguran kako će srbijanska vlada odbiti ultimatum. Uz pronalaženje i kažnjavanje svih sudionika atentata, bečka vlada tražila je od srpske da osudi propagandu koja se na njezinu teritoriju vodila protiv Austro-Ugarske, raspusti udruženja koja se posvećuju političkoj propagandi i primi austrougarske činovnike koji će sudjelovati u ukidanju „prevratničkih gibanja“. Nota je predana srpskoj vladi 23. srpnja i dan je rok od 48 sati za odgovor, bez pregovora ili rasprave.

Srbija je velikim dijelom, uz neka ograničenja, prihvatila zahtjeve, ali je odbacila klauzulu koja je predviđala djelovanje austrougarskih agenata na srpskom teritoriju. Bez opširnijeg ispitivanja, Austro-Ugarska je prekinula diplomatske odnose. Unatoč savjetima Velike Britanije da otpočnu izravni pregovori Austro-Ugarske i Srbije kojim bi se riješila nastala kriza, 27. srpnja sastavljen je tekst objave rata koji je slijedeći dan brzojavno predan srpskoj vladi.  Time je atentat u Sarajevu postao izravni povod koji je u slijedu događaja doveo do izbijanja Prvog svjetskog rata. Suprostavljeni politički koncepti, temeljeni na neriješenim nacionalnim odnosima, potvrdili su svu kompleksnost stanja u jugoistočnoj Europi koje se nakon rata dodatno intenziviralo. Na taj je način prestala dugoročna prisutnost dinastije Habsburg u hrvatskim krajevima što je u konačnici dovelo do novih društveno-političkih nestabilnosti i sukoba.

tekst: Mario Tomas

Sarajevski atentat poslužio je kao povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Naime, Gavrilo Princip, član tajne organizacije “Mlada Bosna” koja je imala za cilj da putem buna, ustanaka i oružanih atentata zbaci austrougarsku vlast u Bosni i Hercegovini, izvršio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika i nadvojvodu – Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, 28. lipnja 1914.

Prvobitni uzroci za planiranje i izvođenje Sarajevskog atentata leže još u godini 1878., točnije u odlukama donešenim na Berlinskom kongresu kada Austro-Ugarska dobiva pravo okupirati Bosnu i Hercegovinu na trideset godina protivno vanjskopolitičkim interesima Srbije i Crne Gore koji su htjeli zajedno anektirati tu Tursku pokrajinu. Formalno Bosna i Hercegovina je i dalje ostala Turska pokrajina, ali sada pod vojnom kontrolom Austro-Ugarske. Jedina potencijalna odšteta za očekivano teritorijalno širenje Srbiji postaje međunarodno priznanje nezavisnosti i pripojeno područje grada Niša i njegove pokrajine.

Bez obzira na situaciju u Bosni sada i službeno nezavisna Srbija se počinje u vanjskopolitičkim poslovima oslanjati na Beč i pokušaje teritorijalnog širenja na istočni Balkan. Srpska katastrofa u agresivnom ratu protiv Bugarske 1885-86 nije završila okupacijom i aneksijom Srbije samo zbog intervencije Austro-Ugarske koja tada spašava srpsku nezavisnost. Prijateljski odnosi između Beograda i Beča će trajati sve do završetka vladavine Obrenovića.

Državnim udarom u Srbiji i dolaskom na vlast bivšeg francuskog časnika Petra I. Karađorđevića 1903. godine politički ciljevi se počinju mijenjati i jedan od najvažnijih ciljeva postaje oslobađanje porobljene srpske braće u Austro-Ugarskoj. Vanjskopolitički oslonac za tu politiku se našao u novim prijateljskim, savezničkim odnosima s Rusijom i Francuskom, dok zahlađenje s Austro-Ugarskom dovodi do carinskog rata između 1906.-1911, a aneksija Bosne i Harcegovine 1908. godine dovodi gotovo do pravog rata. Pobjeda Srbije u Balkanskim ratovima (1912 i 1913) i njeno priključenje Kosova i Makedonije, ne sputava ambicije o oslobađanju porobljene braće u zapadnim srpskim zemljama koja neprestano jača.

S druge strane u Balkanskim područjima Austro-Ugarske dolazi da jačanja ideje o stvaranju južnoslavenske državne zajednice u kojoj prava Srba, Hrvata i Slovenaca neće biti ugnjetavana od strane Nijemaca i Mađara. To nezadovoljstvo Slavena je početkom dvadesetog stoljeća postalo očito i mlađoj generaciji državnih službenika u Beču čiji glavni predstavnik postaje prijestolonasljednik Franjo Ferdinand koji počinje zagovarati reformu dvojne Austrijsko-Mađarske unije u trojnu Austrijsko-Mađarsko-Slavensku uniju. Ta ideja je odbojna Mađarskim političarima koji bi tom reformom izgubili izlazak na more, ali ona je bila više nego odbojna Kraljevini Srbiji čiji premijer Nikola Pašić će kasnije izjaviti da se jedini put u životu uplašio kada je čuo za tu Ferdinandovu ideju

Gavrilo Princip ubija austro – ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinandai njegovu ženu Sofiju.

crna-rukaOsnovnu ulogu u atentatu će odigrati tajna srpska teroristička organizacija Crna ruka koja je službeno osnovana 10. lipnja 1910. godine iako su njeni članovi već ranije bili uključeni u terorističke operacije i politička ubojstva kao na primjer ubojstvo srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. Glavni zapovjednik Crne Ruke je bio ujedno i glavni zapovjednik Srpske vojne obavještajne službe pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis. Na području BosneCrna ruka je kontrolirala organizaciju Mlada Bosna čiji članovi će izvršiti atentat.

Planovi za ubojstvo Franje Ferdinanda počeli su se stvarati tek pošto se tajnim kanalima u Srpskoj obavještajnoj službi na čelu sa D.D. Apisomsaznalo da austro-ugarski prijestolonasljednik dolazi u Sarajevo da nadgleda vojne vježbe. Aktivnostima na granici, prebacivanju trojice mladića sa oružjem u Bosnu bio je obaviješten srpski premijer Nikola Pašić koji je navodno srpskom veleposlaniku u Monarhiji naredio da vijesti prenese državnom vrhu međutim, on je to prenio previše diskretno, govoreći da su vježbe i pokazivanje moći na srpski vjerski praznik možda previše provokativni. U samom atentatu sudjelovalo je sedam osoba raspoređenih po maršruti od polja gdje su se održavale vježbe do Gradske vijećnice:

  1. Mehmed Mehmedbašić
  2. Vasa Čubrilović
  3. Nedeljko Čabrinović je bacio bombu na povorku, ali je prijestolonasljednik bombu odgurnuo s krova te je ona pala na sljedeći automobil u koloni.
  4. Cvetko Popović
  5. Danilo Ilić
  6. Trifko Grabež
  7. Gavrilo Princip: kao i ostali atentatori niz ulicu su čuli eksploziju bombe i napustili svoja mjesta. Neobičnim spletom slučajnosti, nadvojvodin automobil je u trenutku prošao pored Gavrila Principa koji je iskoristio priliku i potegao revolver. Prvim hicem je pogodio nadvojvodu, a drugim, namijenjenim Oskaru Potioreku, vojvotkinju Sofiju. On, kao i ostali atentatori su uhvaćeni i suđeno im je od 12. do 28. listopada 1914. godine. Austro-Ugarska monarhija je odmah po dospijeću vijesti o atentatu optužila Srbiju i njenu vladu za organiziranje prevrata van svoje teritorije, zatim provela samo formalnu istragu. Vijest o ubojstvu je bila kao naručena za Austro-Ugarsku koja je tražila povod da zarati sa Srbijom, uvjerena da će je pokoriti i uništiti jednim udarcem. Namjere Austro-Ugarske najbolje se vide u ultimatumu upućenom Srbiji.

Početak Prvog svjetskog rata

Situacija za Austro-Ugarsku nakon atentata je bila prilično jednostavna. Prijestolonasljednik je bio ubijen od strane pripadnika udruženja Mlada Bosna koji su bili obučavani i naoružani u Beogradu. Također Austro-Ugarska policija je našla dokument o organizaciji atentara potpisan od Nikole Pašića 5. lipnja 1914 (23 dana prije atentata) u kojem je napisan i nadimak jednog od atentatora. Srbija će 1917 godine izvesti pred sud sada nepoželjnog Dragutin Dimitrijević Apisa zbog zločina nevezanih s ovim Sarajevskim atentatom i on će tada priznati da ga je organizirao u svojstvu “Glavnog zapovjednika Srpske vojne tajne službe”. Na kraju zbog drugih zločina koje nije ni počinio Apis je 1917 osuđen i strijeljan. Vrhovni sud Srbije će ga 1953. godine proglasiti nevinim za zločine zbog kojih je 1917 pogubljen !

[ad id=”93788″]

Austro-Ugarska će nakon zvršetke preliminarne istrage atentat uputiti takozvani Srpanjski ultimatum Srbiji koji će na početku Srbija više manje prihvatiti, da bi ga nakon dobijene podrške od Rusije potom odbila. S druge strane bez obzira na dokaze koji povezuju Srbiju s ubojstvom Franje Ferdinanda, Austro-Ugarski car Franjo Josip se žestoko protivio objavi rata. Bez obzira na narodnu želju za osvetom, vlastito ministarstvo vanjskih poslova (u liku ministra grofa Leopolda Bertholda), zapovjedništvo vojske koje zahtjeva rat od 1913 (nakon Balkanskih ratova) i punu podršku Njemačke on je odbijao potpisati objavu rata. U tom trenutku najveće moguće napetosti dio srpskih vojnika se “greškom” iskrcao na Austro-Ugarskoj obali na što su tamošnji vojnici pucali u zrak. To je bio završni “mirnodopski” akt krize stvorene atentatom u Sarajevu i Austro-Ugarska 28. srpnja 1914 objavljuje rat Srbiji. Navodne riječi Franje Josipa nakon potpisivanja mobilizacije su bile: “Ja sam sve uradio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo”. Ubrzo potom Rusija objavljuje rat Austro-Ugarskoj, a Njemačka Rusiji i Francuskoj s čime počinje Prvi svjetski rat !

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. 9. 1946. ubojstvo hrvatskih domoljuba ‘Škripara’ na Mosoru

Objavljeno

na

Objavio

Škripari su bili križari koji su 1945. godine odbijali priznati novu vlast i nastavili su se boriti svojim posebnim gerilskim načinom nekoliko godina iza toga. Bili su problem tadašnjoj komunističkoj vlasti. Njihova prebivališta i skrovišta bila su u kamenjaru, u takozvanim škripinama pa su po tome i dobili ime.

Godinama je poistovjećivanje s Škriparima značilo imati posla s policijom, riskiranje batina i zatvora. U spomen na njih, širokobriješki navijači se poistovjećuju s njima i svojoj navijačkoj skupini daju ime po njima.

Kada se govori o škriparima na Mosoru, oni su bili sinovi Hercegovine, katolici i Hrvati, koji su mučki, bez suđenja, ubijeni 18. 9. 1946. godine; dakle, više od godinu dana nakon što je Drugi svjetski rat završio.

Riječ je, stoga, o klasičnom zločinu za koji još nitko nije ni procesuiran ni osuđen. O škriparima se nije smjelo ni moglo javno govoriti sve do početka 1990-tih. Od tada se redovito za njih i sve ubijene škripare služi sv. Misa na Mosoru u nedjelju najbližu danu njihove pogibije. Njima u spomen podignuto je na mjestu pogibije i obilježje s njihovim imenima, križem i hrvatskim grbom, te zavjetna kapelica.

Na mjestu ubojstva stoji spomen ploča s uklesanim imenima desetorice hrvatskih domoljuba koji se nisu htjeli predati partizanima do u jesen 1946. godine, kada ih je jugoslavenska Udba na prevaru ubila.

Imena stradalih hrvatskih branitelja su: Marijofil Mandić (Š. Brijeg), Zlatko Ćavar (Oklaji), Jure Zovko (Oklaji), Bože Hrkać (Mokro), Jakiša Alpeza (Ledinac), Vidak Prskalo (Mokro), Veselko Rezić (D. Crnač), Ivan Jurčić (Ružići), Ivan Kolobarić (Mamići), Ivan Katura (Višnjica).

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

17. rujna 1939. – Invazija SSSR-a na Poljsku

Objavljeno

na

Objavio

Samo 16 dana nakon što je nacistička Njemačka napala Poljsku, invaziju na ovu zemlju započeo je SSSR, pod izlikom “zaštite Bjelorusa i Ukrajinaca”. Bila je to operacija kojom je Staljin ostvarivao svoj dio plana prema dogovoru sa saveznikom Hitlerom a vezano za sporazum potpisan 23. kolovoza te 1939. godine.

Otpor Poljske vojske slomljen je već 6. listopada i tada je uspostavljena crta razgraničenja u odnosu na njemačke snage. Staljin je u ovom kratkotrajnom ratu anektirao Zapadnu Bjelorusiju i Ukrajinu, a sve je prikazano kao “oslobodilački pohod Crvene armije”.

Pakt između Staljina i Hitlera od 23. kolovoza 1939. godine sadržavao je tajne protokole kojima je bilo utanačeno kako će (nakon osvajanja istočne Europe) dvije sile podijeliti svoje interesne zone.

Tjedan dana kasnije, Hitler je (inscenirajući tobožnji “napad Poljske na Njemačku”) napao Poljsku s juga i zapada, a poljske trupe u nemogućnosti pružanja značajnijeg otpora najvećim dijelom su se povukle na jugoistok zemlje, pripremajući se za obranu i u očekivanju francuske i britanske pomoći.

Staljin je tvrdio kako SSSR “mora zaštititi Bjeloruse i Ukrajince” u istočnoj Poljskoj, jer ona u uvjetima raspada države nije u stanju jamčiti njihovu sigurnost. U suštini, koristio je istu propagandnu matricu kao i njegov tadašnji saveznik Hitler.

Očekivane pomoći od zapadnih saveznika nije bilo, a Poljska suočena s otvaranjem druge fronte nije u stanju nastaviti ovaj neravnopravni rat, te započinje evakuacija kompletne vojske u tada još uvijek neutralnu Rumunjsku.

Brojčano nadmoćna, Crvena armija je zarobila 230.000 Poljaka, a nakon okupacije (u studenome 1939.), 13,5 milijuna poljskih građana postalo je građanima SSSR-a. Sovjeti su prema poljskim zarobljenicima i civilnom stanovništvu bili veoma surovi. Smaknute su tisuće ljudi, a stotine tisuća potjerane u Sibir u četiri vala deportacija između 1939. i 1941. godine.

Crvenu armiju je iz istočne Poljske potisnula njemačka vojska u ljeto 1941. godine u okviru plana Barbarossa, tijekom invazije na SSSR i to je područje slijedeće 3 godine bilo pod nacističkom okupacijom. Sovjetske trupe ulaze u taj dio Poljske u ljeto 1944.

Dvoličnost zapadnih saveznika prema Poljskoj došla je do izražaja i prigodom konferencije na Jalti, kad je SSSR-u dopušteno pripajanje gotovo cijelog teritorija druge poljske republike (prema sporazumu Molotov-Ribbentrop), dok je Poljska dobila zapadni dio, južnu polovicu istočne Pruske i teritorij istočno od rijeke Odre. SSSR je poljska područja kojih se dočepao dodijelio Ukrajinskoj SSR i Bjeloruskoj SSR.

Iako je Poljska imala najjači i najrazvijeniji antifašistički pokret u Europi, ona od strane zapadnih saveznika nikad nije tretirana ravnopravno. Čak je godinama poslije rata u nekim krugovima bila optužena za “suradnju s nacistima u istrebljenju Židova”, što je povijesna neistina i čista propagandna laž. U pozadini svega krili su se razlozi strateške naravi i egoistični interesi prije svega Velike Britanije i Francuske.

Istina je da je sovjetska propaganda već tijekom rata u svijetu predstavljala poljski pokret otpora kao “slab i nespreman za borbu”, pa su tijekom lipnja i srpnja 1944. godine (u vrijeme kad je Crvena armija nadirala prema istoku) sovjetske radio-postaje pozivale poljski narod opći na ustanak, iako je poljska Domovinska vojska pod oružjem tada imala 23.000 od ukupno 50.000 vojnika.

Poljska je, nažalost, dugo bila “moneta za potkusurivanje” između Istoka i Zapada, a Poljaci najveće žrtve jednih i drugih – narod koji je proživio strašnu golgotu tijekom svjetskog sukoba, izložen jednako surovim napadima i s jedne i druge strane.

Povijest bilježi kako su pri samome kraju rata sovjetske trupe čekale na granici s Poljskom i dopustile nacistima masovnu odmazdu nad Poljacima i Židovima, što je samo još jedan od dokaza da su Staljin i njegova klika kalkulirali i taktizirali gledajući u svemu svoje interese. Tako se, uostalom, ponašao i Zapad i tu među njima nije bilo velike razlike.

Dok je Europa još uvijek krvarila uz milijune mrtvih i desetke milijuna ranjenih, gladnih i bolesnih, “vrla” gospoda s Istoka i Zapada dijelila su svijet i pripremala se za buduće obračune.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Glasnović: Od memoricida do civilizacijskog suicida

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari