Povijesnice
Sarajevski Atentat – Dvadeset osmog lipnja 1914.
Događaj koji je nedvojbeno obilježio početak kraja jednog dugoročnog mirnodopskog razdoblja u povijesti Europe sasvim sigurno predstavlja atentat na nadvojvodu Franza Ferdinanda, počinjen u Sarajevu 28. lipnja 1914, piše kamenjar.com
[ad id=”68099″]
Kompleksnost tadašnjih političkih odnosa, produbljenih etničkih podjelama na jugoistoku Europe, izbila je u prvi plan slijedom događaja koji su doveli do prvog velikog svjetskog sukoba. Po završetku Balkanskih ratova iz 1912. i 1913., krojitelji vanjske politike Kraljevine Srbije kao i veći dio srpskog javnog mnijenja pokazivali su, uz podršku Ruskog Carstva, sve veću razinu agresivnosti prema Austro-Ugarskoj monarhiji. Štoviše, pojedini elementi u institucijama vlasti radili su na osporavanju, po potrebi čak i oružanim sredstvima, Habsburške vlasti u Bosni i Hercegovini na koju je u predvečerje rata bila usmjerena velikosrpska tendencija za ekspanzijom.
Dvadeset osmog lipnja 1914. nadvojvoda Franz Ferdinand, prijestolonasljednik Austro-Ugarske monarhije, koji je nazočio velikim manevrima vojnih postrojbi u Bosni i Hercegovini, posjetio je Sarajevo. Kad se nadvojvodina povorka uputila prema gradskoj vijećnici, Franz Ferdinand je izbjegao bombaški atentat koji su pripremili pripadnici organizacije „Mlada Bosna“. Međutim, na povratku on i njegova supruga, vojvotkinja Honeberg, likvidirani su hicima drugog atentatora Gavrila Principa.
Atentatori Nedeljko Čabrinović i Gavrilo Princip bili su austrougarski državljani srpske narodnosti i pripadnici udruženja „Mlada Bosna“, čiji je osnovni cilj bio pripajanje Bosne i Hercegovine Kraljevini Srbiji. Ubojstvo prijestolonasljednika bila je tragična epizoda sukoba političkih koncepata koji su kulminirali 1914. Sukobljavanje je kao i 1908. i 1909., kod Bosansko-hercegovačke krize, sučelilo Austro-Ugarsku monarhiju i Kraljevinu Srbiju, ali ovaj put sukob je doveo do općeg rata. Austro-Ugarska nije imala dokaza o neposrednoj sukrivnji srpskih službenih krugova u pripremanju atentata. Tek nakon rata otkrivena je uloga tajnog srpskog udruženja „Crna ruka“ i njegova vođe, pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa, šefa obavještajne službe glavnog stožera, ali i protivnika tadašnje srbijanske vlade.
U srpnju 1914. bečka je vlada znala samo to da su atentatori nabavili oružje u Beogradu i da im je pogranična straža pomogla pri prijelazu granice. Za to je srpska vlada mogla biti neizravno odgovorna jer, vjerojatno obaviještena o uroti, nije učinila sve potrebno da spriječi akciju urotnika. S druge strane, na energičnu i neposrednu akciju Austro-Ugarsku je navela unutrašnja politika.
Nezadovoljstvo Slavena unutar monarhije bila je opasnost za njezin opstanak a izostanak odlučne akcije nesumnjivo bi bio poticaj za djelovanje skupina iz redova drugih naroda. Kako bi takvu opasnost otklonilo, vodstvo monarhije se odlučilo na obračun sa Srbijom kojim bi istu trajno uklonilo kao opasnost po vlastiti opstanak. Budući je bilo teško napasti protivnika bez upozorenja, Austrougarska vlada pripremala je ultimatum kako bi zatražila zadovoljštinu i odštetu zbog sarajevskog atentata. Tekst je pripreman na način da je Beč mogao biti siguran kako će srbijanska vlada odbiti ultimatum. Uz pronalaženje i kažnjavanje svih sudionika atentata, bečka vlada tražila je od srpske da osudi propagandu koja se na njezinu teritoriju vodila protiv Austro-Ugarske, raspusti udruženja koja se posvećuju političkoj propagandi i primi austrougarske činovnike koji će sudjelovati u ukidanju „prevratničkih gibanja“. Nota je predana srpskoj vladi 23. srpnja i dan je rok od 48 sati za odgovor, bez pregovora ili rasprave.
Srbija je velikim dijelom, uz neka ograničenja, prihvatila zahtjeve, ali je odbacila klauzulu koja je predviđala djelovanje austrougarskih agenata na srpskom teritoriju. Bez opširnijeg ispitivanja, Austro-Ugarska je prekinula diplomatske odnose. Unatoč savjetima Velike Britanije da otpočnu izravni pregovori Austro-Ugarske i Srbije kojim bi se riješila nastala kriza, 27. srpnja sastavljen je tekst objave rata koji je slijedeći dan brzojavno predan srpskoj vladi. Time je atentat u Sarajevu postao izravni povod koji je u slijedu događaja doveo do izbijanja Prvog svjetskog rata. Suprostavljeni politički koncepti, temeljeni na neriješenim nacionalnim odnosima, potvrdili su svu kompleksnost stanja u jugoistočnoj Europi koje se nakon rata dodatno intenziviralo. Na taj je način prestala dugoročna prisutnost dinastije Habsburg u hrvatskim krajevima što je u konačnici dovelo do novih društveno-političkih nestabilnosti i sukoba.
tekst: Mario Tomas
Sarajevski atentat poslužio je kao povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Naime, Gavrilo Princip, član tajne organizacije “Mlada Bosna” koja je imala za cilj da putem buna, ustanaka i oružanih atentata zbaci austrougarsku vlast u Bosni i Hercegovini, izvršio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika i nadvojvodu – Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, 28. lipnja 1914.
Bez obzira na situaciju u Bosni sada i službeno nezavisna Srbija se počinje u vanjskopolitičkim poslovima oslanjati na Beč i pokušaje teritorijalnog širenja na istočni Balkan. Srpska katastrofa u agresivnom ratu protiv Bugarske 1885-86 nije završila okupacijom i aneksijom Srbije samo zbog intervencije Austro-Ugarske koja tada spašava srpsku nezavisnost. Prijateljski odnosi između Beograda i Beča će trajati sve do završetka vladavine Obrenovića.
Državnim udarom u Srbiji i dolaskom na vlast bivšeg francuskog časnika Petra I. Karađorđevića 1903. godine politički ciljevi se počinju mijenjati i jedan od najvažnijih ciljeva postaje oslobađanje porobljene srpske braće u Austro-Ugarskoj. Vanjskopolitički oslonac za tu politiku se našao u novim prijateljskim, savezničkim odnosima s Rusijom i Francuskom, dok zahlađenje s Austro-Ugarskom dovodi do carinskog rata između 1906.-1911, a aneksija Bosne i Harcegovine 1908. godine dovodi gotovo do pravog rata. Pobjeda Srbije u Balkanskim ratovima (1912 i 1913) i njeno priključenje Kosova i Makedonije, ne sputava ambicije o oslobađanju porobljene braće u zapadnim srpskim zemljama koja neprestano jača.
Gavrilo Princip ubija austro – ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinandai njegovu ženu Sofiju.
Osnovnu ulogu u atentatu će odigrati tajna srpska teroristička organizacija Crna ruka koja je službeno osnovana 10. lipnja 1910. godine iako su njeni članovi već ranije bili uključeni u terorističke operacije i politička ubojstva kao na primjer ubojstvo srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. Glavni zapovjednik Crne Ruke je bio ujedno i glavni zapovjednik Srpske vojne obavještajne službe pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis. Na području BosneCrna ruka je kontrolirala organizaciju Mlada Bosna čiji članovi će izvršiti atentat.
Planovi za ubojstvo Franje Ferdinanda počeli su se stvarati tek pošto se tajnim kanalima u Srpskoj obavještajnoj službi na čelu sa D.D. Apisomsaznalo da austro-ugarski prijestolonasljednik dolazi u Sarajevo da nadgleda vojne vježbe. Aktivnostima na granici, prebacivanju trojice mladića sa oružjem u Bosnu bio je obaviješten srpski premijer Nikola Pašić koji je navodno srpskom veleposlaniku u Monarhiji naredio da vijesti prenese državnom vrhu međutim, on je to prenio previše diskretno, govoreći da su vježbe i pokazivanje moći na srpski vjerski praznik možda previše provokativni. U samom atentatu sudjelovalo je sedam osoba raspoređenih po maršruti od polja gdje su se održavale vježbe do Gradske vijećnice:
- Mehmed Mehmedbašić
- Vasa Čubrilović
- Nedeljko Čabrinović je bacio bombu na povorku, ali je prijestolonasljednik bombu odgurnuo s krova te je ona pala na sljedeći automobil u koloni.
- Cvetko Popović
- Danilo Ilić
- Trifko Grabež
- Gavrilo Princip: kao i ostali atentatori niz ulicu su čuli eksploziju bombe i napustili svoja mjesta. Neobičnim spletom slučajnosti, nadvojvodin automobil je u trenutku prošao pored Gavrila Principa koji je iskoristio priliku i potegao revolver. Prvim hicem je pogodio nadvojvodu, a drugim, namijenjenim Oskaru Potioreku, vojvotkinju Sofiju. On, kao i ostali atentatori su uhvaćeni i suđeno im je od 12. do 28. listopada 1914. godine. Austro-Ugarska monarhija je odmah po dospijeću vijesti o atentatu optužila Srbiju i njenu vladu za organiziranje prevrata van svoje teritorije, zatim provela samo formalnu istragu. Vijest o ubojstvu je bila kao naručena za Austro-Ugarsku koja je tražila povod da zarati sa Srbijom, uvjerena da će je pokoriti i uništiti jednim udarcem. Namjere Austro-Ugarske najbolje se vide u ultimatumu upućenom Srbiji.
Početak Prvog svjetskog rata
Situacija za Austro-Ugarsku nakon atentata je bila prilično jednostavna. Prijestolonasljednik je bio ubijen od strane pripadnika udruženja Mlada Bosna koji su bili obučavani i naoružani u Beogradu. Također Austro-Ugarska policija je našla dokument o organizaciji atentara potpisan od Nikole Pašića 5. lipnja 1914 (23 dana prije atentata) u kojem je napisan i nadimak jednog od atentatora. Srbija će 1917 godine izvesti pred sud sada nepoželjnog Dragutin Dimitrijević Apisa zbog zločina nevezanih s ovim Sarajevskim atentatom i on će tada priznati da ga je organizirao u svojstvu “Glavnog zapovjednika Srpske vojne tajne službe”. Na kraju zbog drugih zločina koje nije ni počinio Apis je 1917 osuđen i strijeljan. Vrhovni sud Srbije će ga 1953. godine proglasiti nevinim za zločine zbog kojih je 1917 pogubljen !
[ad id=”93788″]
Austro-Ugarska će nakon zvršetke preliminarne istrage atentat uputiti takozvani Srpanjski ultimatum Srbiji koji će na početku Srbija više manje prihvatiti, da bi ga nakon dobijene podrške od Rusije potom odbila. S druge strane bez obzira na dokaze koji povezuju Srbiju s ubojstvom Franje Ferdinanda, Austro-Ugarski car Franjo Josip se žestoko protivio objavi rata. Bez obzira na narodnu želju za osvetom, vlastito ministarstvo vanjskih poslova (u liku ministra grofa Leopolda Bertholda), zapovjedništvo vojske koje zahtjeva rat od 1913 (nakon Balkanskih ratova) i punu podršku Njemačke on je odbijao potpisati objavu rata. U tom trenutku najveće moguće napetosti dio srpskih vojnika se “greškom” iskrcao na Austro-Ugarskoj obali na što su tamošnji vojnici pucali u zrak. To je bio završni “mirnodopski” akt krize stvorene atentatom u Sarajevu i Austro-Ugarska 28. srpnja 1914 objavljuje rat Srbiji. Navodne riječi Franje Josipa nakon potpisivanja mobilizacije su bile: “Ja sam sve uradio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo”. Ubrzo potom Rusija objavljuje rat Austro-Ugarskoj, a Njemačka Rusiji i Francuskoj s čime počinje Prvi svjetski rat !
Što vi mislite o ovoj temi?
