Pratite nas

Povijesnice

Sarajevski Atentat – Dvadeset osmog lipnja 1914.

Objavljeno

na

Događaj koji je nedvojbeno obilježio početak kraja jednog dugoročnog mirnodopskog razdoblja u povijesti Europe sasvim sigurno predstavlja atentat na nadvojvodu Franza Ferdinanda, počinjen u Sarajevu 28. lipnja 1914, piše kamenjar.com

[ad id=”68099″]

Kompleksnost tadašnjih političkih odnosa, produbljenih etničkih podjelama na jugoistoku Europe, izbila je u prvi plan slijedom događaja koji su doveli do prvog velikog svjetskog sukoba. Po završetku Balkanskih ratova iz 1912. i 1913., krojitelji vanjske politike Kraljevine Srbije kao i veći dio srpskog javnog mnijenja pokazivali su, uz podršku Ruskog Carstva, sve veću razinu agresivnosti prema Austro-Ugarskoj monarhiji. Štoviše, pojedini elementi u institucijama vlasti radili su na osporavanju, po potrebi čak i oružanim sredstvima, Habsburške vlasti u Bosni i Hercegovini na koju je u predvečerje rata bila usmjerena velikosrpska tendencija za ekspanzijom.

Dvadeset osmog lipnja 1914. nadvojvoda Franz Ferdinand, prijestolonasljednik Austro-Ugarske monarhije, koji je nazočio velikim manevrima vojnih postrojbi u Bosni i Hercegovini, posjetio je Sarajevo. Kad se nadvojvodina povorka uputila prema gradskoj vijećnici, Franz Ferdinand je izbjegao bombaški atentat koji su pripremili pripadnici organizacije „Mlada Bosna“. Međutim, na povratku on i njegova supruga, vojvotkinja Honeberg, likvidirani su hicima drugog atentatora Gavrila Principa.

Cabrinovic29a121e3f433fb5c23a4abfc10e775d6Atentatori Nedeljko Čabrinović i Gavrilo Princip bili su austrougarski državljani srpske narodnosti i pripadnici udruženja „Mlada Bosna“, čiji je osnovni cilj bio pripajanje Bosne i Hercegovine Kraljevini Srbiji. Ubojstvo prijestolonasljednika bila je tragična epizoda sukoba političkih koncepata koji su kulminirali 1914. Sukobljavanje je kao i 1908. i 1909., kod Bosansko-hercegovačke krize, sučelilo Austro-Ugarsku monarhiju i Kraljevinu Srbiju, ali ovaj put sukob je doveo do općeg rata. Austro-Ugarska nije imala dokaza o neposrednoj sukrivnji srpskih službenih krugova u pripremanju atentata. Tek nakon rata otkrivena je uloga tajnog srpskog udruženja „Crna ruka“ i njegova vođe, pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa, šefa obavještajne službe glavnog stožera, ali i protivnika tadašnje srbijanske vlade.

U srpnju 1914. bečka je vlada znala samo to da su atentatori nabavili oružje u Beogradu i da im je pogranična straža pomogla pri prijelazu granice. Za to je srpska vlada mogla biti neizravno odgovorna jer, vjerojatno obaviještena o uroti, nije učinila sve potrebno da spriječi akciju urotnika. S druge strane, na energičnu i neposrednu akciju Austro-Ugarsku je navela unutrašnja politika.

Nezadovoljstvo Slavena unutar monarhije bila je opasnost za njezin opstanak a izostanak odlučne akcije nesumnjivo bi bio poticaj za djelovanje skupina iz redova drugih naroda. Kako bi takvu opasnost otklonilo, vodstvo monarhije se odlučilo na obračun sa Srbijom kojim bi istu trajno uklonilo kao opasnost po vlastiti opstanak. Budući je bilo teško napasti protivnika bez upozorenja, Austrougarska vlada pripremala je ultimatum kako bi zatražila zadovoljštinu i odštetu zbog sarajevskog atentata. Tekst je pripreman na način da je Beč mogao biti siguran kako će srbijanska vlada odbiti ultimatum. Uz pronalaženje i kažnjavanje svih sudionika atentata, bečka vlada tražila je od srpske da osudi propagandu koja se na njezinu teritoriju vodila protiv Austro-Ugarske, raspusti udruženja koja se posvećuju političkoj propagandi i primi austrougarske činovnike koji će sudjelovati u ukidanju „prevratničkih gibanja“. Nota je predana srpskoj vladi 23. srpnja i dan je rok od 48 sati za odgovor, bez pregovora ili rasprave.

Srbija je velikim dijelom, uz neka ograničenja, prihvatila zahtjeve, ali je odbacila klauzulu koja je predviđala djelovanje austrougarskih agenata na srpskom teritoriju. Bez opširnijeg ispitivanja, Austro-Ugarska je prekinula diplomatske odnose. Unatoč savjetima Velike Britanije da otpočnu izravni pregovori Austro-Ugarske i Srbije kojim bi se riješila nastala kriza, 27. srpnja sastavljen je tekst objave rata koji je slijedeći dan brzojavno predan srpskoj vladi.  Time je atentat u Sarajevu postao izravni povod koji je u slijedu događaja doveo do izbijanja Prvog svjetskog rata. Suprostavljeni politički koncepti, temeljeni na neriješenim nacionalnim odnosima, potvrdili su svu kompleksnost stanja u jugoistočnoj Europi koje se nakon rata dodatno intenziviralo. Na taj je način prestala dugoročna prisutnost dinastije Habsburg u hrvatskim krajevima što je u konačnici dovelo do novih društveno-političkih nestabilnosti i sukoba.

tekst: Mario Tomas

Sarajevski atentat poslužio je kao povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Naime, Gavrilo Princip, član tajne organizacije “Mlada Bosna” koja je imala za cilj da putem buna, ustanaka i oružanih atentata zbaci austrougarsku vlast u Bosni i Hercegovini, izvršio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika i nadvojvodu – Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, 28. lipnja 1914.

Prvobitni uzroci za planiranje i izvođenje Sarajevskog atentata leže još u godini 1878., točnije u odlukama donešenim na Berlinskom kongresu kada Austro-Ugarska dobiva pravo okupirati Bosnu i Hercegovinu na trideset godina protivno vanjskopolitičkim interesima Srbije i Crne Gore koji su htjeli zajedno anektirati tu Tursku pokrajinu. Formalno Bosna i Hercegovina je i dalje ostala Turska pokrajina, ali sada pod vojnom kontrolom Austro-Ugarske. Jedina potencijalna odšteta za očekivano teritorijalno širenje Srbiji postaje međunarodno priznanje nezavisnosti i pripojeno područje grada Niša i njegove pokrajine.

Bez obzira na situaciju u Bosni sada i službeno nezavisna Srbija se počinje u vanjskopolitičkim poslovima oslanjati na Beč i pokušaje teritorijalnog širenja na istočni Balkan. Srpska katastrofa u agresivnom ratu protiv Bugarske 1885-86 nije završila okupacijom i aneksijom Srbije samo zbog intervencije Austro-Ugarske koja tada spašava srpsku nezavisnost. Prijateljski odnosi između Beograda i Beča će trajati sve do završetka vladavine Obrenovića.

Državnim udarom u Srbiji i dolaskom na vlast bivšeg francuskog časnika Petra I. Karađorđevića 1903. godine politički ciljevi se počinju mijenjati i jedan od najvažnijih ciljeva postaje oslobađanje porobljene srpske braće u Austro-Ugarskoj. Vanjskopolitički oslonac za tu politiku se našao u novim prijateljskim, savezničkim odnosima s Rusijom i Francuskom, dok zahlađenje s Austro-Ugarskom dovodi do carinskog rata između 1906.-1911, a aneksija Bosne i Harcegovine 1908. godine dovodi gotovo do pravog rata. Pobjeda Srbije u Balkanskim ratovima (1912 i 1913) i njeno priključenje Kosova i Makedonije, ne sputava ambicije o oslobađanju porobljene braće u zapadnim srpskim zemljama koja neprestano jača.

S druge strane u Balkanskim područjima Austro-Ugarske dolazi da jačanja ideje o stvaranju južnoslavenske državne zajednice u kojoj prava Srba, Hrvata i Slovenaca neće biti ugnjetavana od strane Nijemaca i Mađara. To nezadovoljstvo Slavena je početkom dvadesetog stoljeća postalo očito i mlađoj generaciji državnih službenika u Beču čiji glavni predstavnik postaje prijestolonasljednik Franjo Ferdinand koji počinje zagovarati reformu dvojne Austrijsko-Mađarske unije u trojnu Austrijsko-Mađarsko-Slavensku uniju. Ta ideja je odbojna Mađarskim političarima koji bi tom reformom izgubili izlazak na more, ali ona je bila više nego odbojna Kraljevini Srbiji čiji premijer Nikola Pašić će kasnije izjaviti da se jedini put u životu uplašio kada je čuo za tu Ferdinandovu ideju

Gavrilo Princip ubija austro – ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinandai njegovu ženu Sofiju.

crna-rukaOsnovnu ulogu u atentatu će odigrati tajna srpska teroristička organizacija Crna ruka koja je službeno osnovana 10. lipnja 1910. godine iako su njeni članovi već ranije bili uključeni u terorističke operacije i politička ubojstva kao na primjer ubojstvo srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. Glavni zapovjednik Crne Ruke je bio ujedno i glavni zapovjednik Srpske vojne obavještajne službe pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis. Na području BosneCrna ruka je kontrolirala organizaciju Mlada Bosna čiji članovi će izvršiti atentat.

Planovi za ubojstvo Franje Ferdinanda počeli su se stvarati tek pošto se tajnim kanalima u Srpskoj obavještajnoj službi na čelu sa D.D. Apisomsaznalo da austro-ugarski prijestolonasljednik dolazi u Sarajevo da nadgleda vojne vježbe. Aktivnostima na granici, prebacivanju trojice mladića sa oružjem u Bosnu bio je obaviješten srpski premijer Nikola Pašić koji je navodno srpskom veleposlaniku u Monarhiji naredio da vijesti prenese državnom vrhu međutim, on je to prenio previše diskretno, govoreći da su vježbe i pokazivanje moći na srpski vjerski praznik možda previše provokativni. U samom atentatu sudjelovalo je sedam osoba raspoređenih po maršruti od polja gdje su se održavale vježbe do Gradske vijećnice:

  1. Mehmed Mehmedbašić
  2. Vasa Čubrilović
  3. Nedeljko Čabrinović je bacio bombu na povorku, ali je prijestolonasljednik bombu odgurnuo s krova te je ona pala na sljedeći automobil u koloni.
  4. Cvetko Popović
  5. Danilo Ilić
  6. Trifko Grabež
  7. Gavrilo Princip: kao i ostali atentatori niz ulicu su čuli eksploziju bombe i napustili svoja mjesta. Neobičnim spletom slučajnosti, nadvojvodin automobil je u trenutku prošao pored Gavrila Principa koji je iskoristio priliku i potegao revolver. Prvim hicem je pogodio nadvojvodu, a drugim, namijenjenim Oskaru Potioreku, vojvotkinju Sofiju. On, kao i ostali atentatori su uhvaćeni i suđeno im je od 12. do 28. listopada 1914. godine. Austro-Ugarska monarhija je odmah po dospijeću vijesti o atentatu optužila Srbiju i njenu vladu za organiziranje prevrata van svoje teritorije, zatim provela samo formalnu istragu. Vijest o ubojstvu je bila kao naručena za Austro-Ugarsku koja je tražila povod da zarati sa Srbijom, uvjerena da će je pokoriti i uništiti jednim udarcem. Namjere Austro-Ugarske najbolje se vide u ultimatumu upućenom Srbiji.

Početak Prvog svjetskog rata

Situacija za Austro-Ugarsku nakon atentata je bila prilično jednostavna. Prijestolonasljednik je bio ubijen od strane pripadnika udruženja Mlada Bosna koji su bili obučavani i naoružani u Beogradu. Također Austro-Ugarska policija je našla dokument o organizaciji atentara potpisan od Nikole Pašića 5. lipnja 1914 (23 dana prije atentata) u kojem je napisan i nadimak jednog od atentatora. Srbija će 1917 godine izvesti pred sud sada nepoželjnog Dragutin Dimitrijević Apisa zbog zločina nevezanih s ovim Sarajevskim atentatom i on će tada priznati da ga je organizirao u svojstvu “Glavnog zapovjednika Srpske vojne tajne službe”. Na kraju zbog drugih zločina koje nije ni počinio Apis je 1917 osuđen i strijeljan. Vrhovni sud Srbije će ga 1953. godine proglasiti nevinim za zločine zbog kojih je 1917 pogubljen !

[ad id=”93788″]

Austro-Ugarska će nakon zvršetke preliminarne istrage atentat uputiti takozvani Srpanjski ultimatum Srbiji koji će na početku Srbija više manje prihvatiti, da bi ga nakon dobijene podrške od Rusije potom odbila. S druge strane bez obzira na dokaze koji povezuju Srbiju s ubojstvom Franje Ferdinanda, Austro-Ugarski car Franjo Josip se žestoko protivio objavi rata. Bez obzira na narodnu želju za osvetom, vlastito ministarstvo vanjskih poslova (u liku ministra grofa Leopolda Bertholda), zapovjedništvo vojske koje zahtjeva rat od 1913 (nakon Balkanskih ratova) i punu podršku Njemačke on je odbijao potpisati objavu rata. U tom trenutku najveće moguće napetosti dio srpskih vojnika se “greškom” iskrcao na Austro-Ugarskoj obali na što su tamošnji vojnici pucali u zrak. To je bio završni “mirnodopski” akt krize stvorene atentatom u Sarajevu i Austro-Ugarska 28. srpnja 1914 objavljuje rat Srbiji. Navodne riječi Franje Josipa nakon potpisivanja mobilizacije su bile: “Ja sam sve uradio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo”. Ubrzo potom Rusija objavljuje rat Austro-Ugarskoj, a Njemačka Rusiji i Francuskoj s čime počinje Prvi svjetski rat !

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

21. srpnja 1992. – Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali sporazum o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i BiH

Objavljeno

na

Objavio

21. srpnja 1992. predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali su u Zagrebu Sporazum o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Ugovor je u zajedničkom interesu obje ratom zahvaćene države potpisan mjesec dana nakon što je Predsjedništvo BiH proglasilo ratno stanje i opću mobilizaciju, a kao agresore imenovalo Srbiju, Crnu Goru, „bivšu JNA“ i ekstremistički dio bosanskih Srba.

Sporazum je omogućavao vojno djelovanje hrvatskih snaga u pograničnim područjima, a što je pospješilo napadajne akcije Hrvatske vojske na Južnom bojištu.

Prigodu potpisivanja važnog sporazuma državna delegacija BiH iskoristila je kako bi zahvalila Hrvatskoj na zbrinjavanju izbjeglica iznad njezinih mogućnosti

Naime, uz 260 tisuća prognanika sa svojih okupiranih područja, Hrvatska je već u prva dva mjeseca rata primila 270 tisuća izbjeglica iz BiH. Sporazumom je oružani dio Hrvatskog vijeća obrane sastavni dio jedinstvenih oružanih snaga BiH.

S obzirom na to da velikosrpska agresija nije jenjala, Tuđman i Izetbegović su 23. rujna 1992. u New Yorku potpisali Dodatak Sporazumu o prijateljstvu i suradnji između Hrvatske i BiH kojim su predviđene zajedničke vojno-obrambene aktivnosti protiv srpskoga agresora.

Oba sporazuma nisu podrazumijevala cjelovito vojno savezništvo, kao Splitski sporazum koji je potpisan tri godine poslije i koji je bio temelj za oslobađajuće operacije na teritoriju Hrvatske i BiH, stoga ostaje nagađati u kojoj mjeri je taj nedostatak u ugovorima utjecao na sukob Bošnjaka i Hrvata koji je uskoro uslijedio.

No unatoč silnom stradanju Bošnjaka i Hrvata, Izetbegović je nakon potpisivanja sporazuma u srpnju 1992. izjavio da još nije vrijeme za vojni sporazum, jer bi to srpski narod „sigurno shvatio kao prijetnju“, te da bi „bilo bolje ostaviti još malo prostora za djelovanje međunarodnih faktora“.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1993 – Otvoren pontonski most u Maslenici (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Fotoarhiva HVGI-ja

Civilni zrakoplov s najvišim predstavnicima hrvatske države, predsjednikom doktorom Franjom Tuđmanom i premijerom Nikicom Valentićem, sletio je 18. srpnja 1993. u zadarsku zračnu luku Zemunik. Istoga dana predsjednik Tuđman svečano je otvorio pontonski most kod Novskog ždrila.

Bio je to važan događaj za prometno povezivanje južne i sjeverne Hrvatske, te jedan od prvih koraka koji su vodili reintegraciji okupiranih hrvatskih područja.

Dan prije, 17. srpnja, u Erdutu je između predstavnika hrvatske vlade i pobunjenih srpskih vlasti iz Knina potpisan sporazum kojim se trebalo omogućiti daljnje neometano postavljanje mosta na Maslenici.

Dokument je s hrvatske strane potpisao ministar prometa Ivica Mudrinić. Srpska je strana insistirala da se u blizini budućeg mosta ne smiju nalaziti predstavnici hrvatske policije i vojske.

Zbog toga je u sporazumu, između ostalog, stajalo da na području aerodroma Zemunik, brane Peruče i pontonskog mosta na Maslenici javni red i sigurnost mogu kontrolirati samo predstavnici UNPROFOR-a.

No, događaji idućeg dana na aerodromu Zemunik pokazali su kako je Hrvatska odlučna u želji da vrati silom oteta područja.

Mnogobrojni predstavnici europskih i svjetskih organizacija i zemalja, koji su prisustvovali svečanostima u Zemuniku i Maslenici, dokazali su da Hrvatska ima punu potporu za svoje želje.

(HRT)

 

Operacija Maslenica – Od poraza na Maslenici Srbi se nisu nikada oporavili

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari