Pratite nas

Povijesnice

Sarajevski Atentat – Dvadeset osmog lipnja 1914.

Objavljeno

na

Događaj koji je nedvojbeno obilježio početak kraja jednog dugoročnog mirnodopskog razdoblja u povijesti Europe sasvim sigurno predstavlja atentat na nadvojvodu Franza Ferdinanda, počinjen u Sarajevu 28. lipnja 1914, piše kamenjar.com

[ad id=”68099″]

Kompleksnost tadašnjih političkih odnosa, produbljenih etničkih podjelama na jugoistoku Europe, izbila je u prvi plan slijedom događaja koji su doveli do prvog velikog svjetskog sukoba. Po završetku Balkanskih ratova iz 1912. i 1913., krojitelji vanjske politike Kraljevine Srbije kao i veći dio srpskog javnog mnijenja pokazivali su, uz podršku Ruskog Carstva, sve veću razinu agresivnosti prema Austro-Ugarskoj monarhiji. Štoviše, pojedini elementi u institucijama vlasti radili su na osporavanju, po potrebi čak i oružanim sredstvima, Habsburške vlasti u Bosni i Hercegovini na koju je u predvečerje rata bila usmjerena velikosrpska tendencija za ekspanzijom.

Dvadeset osmog lipnja 1914. nadvojvoda Franz Ferdinand, prijestolonasljednik Austro-Ugarske monarhije, koji je nazočio velikim manevrima vojnih postrojbi u Bosni i Hercegovini, posjetio je Sarajevo. Kad se nadvojvodina povorka uputila prema gradskoj vijećnici, Franz Ferdinand je izbjegao bombaški atentat koji su pripremili pripadnici organizacije „Mlada Bosna“. Međutim, na povratku on i njegova supruga, vojvotkinja Honeberg, likvidirani su hicima drugog atentatora Gavrila Principa.

Cabrinovic29a121e3f433fb5c23a4abfc10e775d6Atentatori Nedeljko Čabrinović i Gavrilo Princip bili su austrougarski državljani srpske narodnosti i pripadnici udruženja „Mlada Bosna“, čiji je osnovni cilj bio pripajanje Bosne i Hercegovine Kraljevini Srbiji. Ubojstvo prijestolonasljednika bila je tragična epizoda sukoba političkih koncepata koji su kulminirali 1914. Sukobljavanje je kao i 1908. i 1909., kod Bosansko-hercegovačke krize, sučelilo Austro-Ugarsku monarhiju i Kraljevinu Srbiju, ali ovaj put sukob je doveo do općeg rata. Austro-Ugarska nije imala dokaza o neposrednoj sukrivnji srpskih službenih krugova u pripremanju atentata. Tek nakon rata otkrivena je uloga tajnog srpskog udruženja „Crna ruka“ i njegova vođe, pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa, šefa obavještajne službe glavnog stožera, ali i protivnika tadašnje srbijanske vlade.

U srpnju 1914. bečka je vlada znala samo to da su atentatori nabavili oružje u Beogradu i da im je pogranična straža pomogla pri prijelazu granice. Za to je srpska vlada mogla biti neizravno odgovorna jer, vjerojatno obaviještena o uroti, nije učinila sve potrebno da spriječi akciju urotnika. S druge strane, na energičnu i neposrednu akciju Austro-Ugarsku je navela unutrašnja politika.

Nezadovoljstvo Slavena unutar monarhije bila je opasnost za njezin opstanak a izostanak odlučne akcije nesumnjivo bi bio poticaj za djelovanje skupina iz redova drugih naroda. Kako bi takvu opasnost otklonilo, vodstvo monarhije se odlučilo na obračun sa Srbijom kojim bi istu trajno uklonilo kao opasnost po vlastiti opstanak. Budući je bilo teško napasti protivnika bez upozorenja, Austrougarska vlada pripremala je ultimatum kako bi zatražila zadovoljštinu i odštetu zbog sarajevskog atentata. Tekst je pripreman na način da je Beč mogao biti siguran kako će srbijanska vlada odbiti ultimatum. Uz pronalaženje i kažnjavanje svih sudionika atentata, bečka vlada tražila je od srpske da osudi propagandu koja se na njezinu teritoriju vodila protiv Austro-Ugarske, raspusti udruženja koja se posvećuju političkoj propagandi i primi austrougarske činovnike koji će sudjelovati u ukidanju „prevratničkih gibanja“. Nota je predana srpskoj vladi 23. srpnja i dan je rok od 48 sati za odgovor, bez pregovora ili rasprave.

Srbija je velikim dijelom, uz neka ograničenja, prihvatila zahtjeve, ali je odbacila klauzulu koja je predviđala djelovanje austrougarskih agenata na srpskom teritoriju. Bez opširnijeg ispitivanja, Austro-Ugarska je prekinula diplomatske odnose. Unatoč savjetima Velike Britanije da otpočnu izravni pregovori Austro-Ugarske i Srbije kojim bi se riješila nastala kriza, 27. srpnja sastavljen je tekst objave rata koji je slijedeći dan brzojavno predan srpskoj vladi.  Time je atentat u Sarajevu postao izravni povod koji je u slijedu događaja doveo do izbijanja Prvog svjetskog rata. Suprostavljeni politički koncepti, temeljeni na neriješenim nacionalnim odnosima, potvrdili su svu kompleksnost stanja u jugoistočnoj Europi koje se nakon rata dodatno intenziviralo. Na taj je način prestala dugoročna prisutnost dinastije Habsburg u hrvatskim krajevima što je u konačnici dovelo do novih društveno-političkih nestabilnosti i sukoba.

tekst: Mario Tomas

Sarajevski atentat poslužio je kao povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Naime, Gavrilo Princip, član tajne organizacije “Mlada Bosna” koja je imala za cilj da putem buna, ustanaka i oružanih atentata zbaci austrougarsku vlast u Bosni i Hercegovini, izvršio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika i nadvojvodu – Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, 28. lipnja 1914.

Prvobitni uzroci za planiranje i izvođenje Sarajevskog atentata leže još u godini 1878., točnije u odlukama donešenim na Berlinskom kongresu kada Austro-Ugarska dobiva pravo okupirati Bosnu i Hercegovinu na trideset godina protivno vanjskopolitičkim interesima Srbije i Crne Gore koji su htjeli zajedno anektirati tu Tursku pokrajinu. Formalno Bosna i Hercegovina je i dalje ostala Turska pokrajina, ali sada pod vojnom kontrolom Austro-Ugarske. Jedina potencijalna odšteta za očekivano teritorijalno širenje Srbiji postaje međunarodno priznanje nezavisnosti i pripojeno područje grada Niša i njegove pokrajine.

Bez obzira na situaciju u Bosni sada i službeno nezavisna Srbija se počinje u vanjskopolitičkim poslovima oslanjati na Beč i pokušaje teritorijalnog širenja na istočni Balkan. Srpska katastrofa u agresivnom ratu protiv Bugarske 1885-86 nije završila okupacijom i aneksijom Srbije samo zbog intervencije Austro-Ugarske koja tada spašava srpsku nezavisnost. Prijateljski odnosi između Beograda i Beča će trajati sve do završetka vladavine Obrenovića.

Državnim udarom u Srbiji i dolaskom na vlast bivšeg francuskog časnika Petra I. Karađorđevića 1903. godine politički ciljevi se počinju mijenjati i jedan od najvažnijih ciljeva postaje oslobađanje porobljene srpske braće u Austro-Ugarskoj. Vanjskopolitički oslonac za tu politiku se našao u novim prijateljskim, savezničkim odnosima s Rusijom i Francuskom, dok zahlađenje s Austro-Ugarskom dovodi do carinskog rata između 1906.-1911, a aneksija Bosne i Harcegovine 1908. godine dovodi gotovo do pravog rata. Pobjeda Srbije u Balkanskim ratovima (1912 i 1913) i njeno priključenje Kosova i Makedonije, ne sputava ambicije o oslobađanju porobljene braće u zapadnim srpskim zemljama koja neprestano jača.

S druge strane u Balkanskim područjima Austro-Ugarske dolazi da jačanja ideje o stvaranju južnoslavenske državne zajednice u kojoj prava Srba, Hrvata i Slovenaca neće biti ugnjetavana od strane Nijemaca i Mađara. To nezadovoljstvo Slavena je početkom dvadesetog stoljeća postalo očito i mlađoj generaciji državnih službenika u Beču čiji glavni predstavnik postaje prijestolonasljednik Franjo Ferdinand koji počinje zagovarati reformu dvojne Austrijsko-Mađarske unije u trojnu Austrijsko-Mađarsko-Slavensku uniju. Ta ideja je odbojna Mađarskim političarima koji bi tom reformom izgubili izlazak na more, ali ona je bila više nego odbojna Kraljevini Srbiji čiji premijer Nikola Pašić će kasnije izjaviti da se jedini put u životu uplašio kada je čuo za tu Ferdinandovu ideju

Gavrilo Princip ubija austro – ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinandai njegovu ženu Sofiju.

crna-rukaOsnovnu ulogu u atentatu će odigrati tajna srpska teroristička organizacija Crna ruka koja je službeno osnovana 10. lipnja 1910. godine iako su njeni članovi već ranije bili uključeni u terorističke operacije i politička ubojstva kao na primjer ubojstvo srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. Glavni zapovjednik Crne Ruke je bio ujedno i glavni zapovjednik Srpske vojne obavještajne službe pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis. Na području BosneCrna ruka je kontrolirala organizaciju Mlada Bosna čiji članovi će izvršiti atentat.

Planovi za ubojstvo Franje Ferdinanda počeli su se stvarati tek pošto se tajnim kanalima u Srpskoj obavještajnoj službi na čelu sa D.D. Apisomsaznalo da austro-ugarski prijestolonasljednik dolazi u Sarajevo da nadgleda vojne vježbe. Aktivnostima na granici, prebacivanju trojice mladića sa oružjem u Bosnu bio je obaviješten srpski premijer Nikola Pašić koji je navodno srpskom veleposlaniku u Monarhiji naredio da vijesti prenese državnom vrhu međutim, on je to prenio previše diskretno, govoreći da su vježbe i pokazivanje moći na srpski vjerski praznik možda previše provokativni. U samom atentatu sudjelovalo je sedam osoba raspoređenih po maršruti od polja gdje su se održavale vježbe do Gradske vijećnice:

  1. Mehmed Mehmedbašić
  2. Vasa Čubrilović
  3. Nedeljko Čabrinović je bacio bombu na povorku, ali je prijestolonasljednik bombu odgurnuo s krova te je ona pala na sljedeći automobil u koloni.
  4. Cvetko Popović
  5. Danilo Ilić
  6. Trifko Grabež
  7. Gavrilo Princip: kao i ostali atentatori niz ulicu su čuli eksploziju bombe i napustili svoja mjesta. Neobičnim spletom slučajnosti, nadvojvodin automobil je u trenutku prošao pored Gavrila Principa koji je iskoristio priliku i potegao revolver. Prvim hicem je pogodio nadvojvodu, a drugim, namijenjenim Oskaru Potioreku, vojvotkinju Sofiju. On, kao i ostali atentatori su uhvaćeni i suđeno im je od 12. do 28. listopada 1914. godine. Austro-Ugarska monarhija je odmah po dospijeću vijesti o atentatu optužila Srbiju i njenu vladu za organiziranje prevrata van svoje teritorije, zatim provela samo formalnu istragu. Vijest o ubojstvu je bila kao naručena za Austro-Ugarsku koja je tražila povod da zarati sa Srbijom, uvjerena da će je pokoriti i uništiti jednim udarcem. Namjere Austro-Ugarske najbolje se vide u ultimatumu upućenom Srbiji.

Početak Prvog svjetskog rata

Situacija za Austro-Ugarsku nakon atentata je bila prilično jednostavna. Prijestolonasljednik je bio ubijen od strane pripadnika udruženja Mlada Bosna koji su bili obučavani i naoružani u Beogradu. Također Austro-Ugarska policija je našla dokument o organizaciji atentara potpisan od Nikole Pašića 5. lipnja 1914 (23 dana prije atentata) u kojem je napisan i nadimak jednog od atentatora. Srbija će 1917 godine izvesti pred sud sada nepoželjnog Dragutin Dimitrijević Apisa zbog zločina nevezanih s ovim Sarajevskim atentatom i on će tada priznati da ga je organizirao u svojstvu “Glavnog zapovjednika Srpske vojne tajne službe”. Na kraju zbog drugih zločina koje nije ni počinio Apis je 1917 osuđen i strijeljan. Vrhovni sud Srbije će ga 1953. godine proglasiti nevinim za zločine zbog kojih je 1917 pogubljen !

[ad id=”93788″]

Austro-Ugarska će nakon zvršetke preliminarne istrage atentat uputiti takozvani Srpanjski ultimatum Srbiji koji će na početku Srbija više manje prihvatiti, da bi ga nakon dobijene podrške od Rusije potom odbila. S druge strane bez obzira na dokaze koji povezuju Srbiju s ubojstvom Franje Ferdinanda, Austro-Ugarski car Franjo Josip se žestoko protivio objavi rata. Bez obzira na narodnu želju za osvetom, vlastito ministarstvo vanjskih poslova (u liku ministra grofa Leopolda Bertholda), zapovjedništvo vojske koje zahtjeva rat od 1913 (nakon Balkanskih ratova) i punu podršku Njemačke on je odbijao potpisati objavu rata. U tom trenutku najveće moguće napetosti dio srpskih vojnika se “greškom” iskrcao na Austro-Ugarskoj obali na što su tamošnji vojnici pucali u zrak. To je bio završni “mirnodopski” akt krize stvorene atentatom u Sarajevu i Austro-Ugarska 28. srpnja 1914 objavljuje rat Srbiji. Navodne riječi Franje Josipa nakon potpisivanja mobilizacije su bile: “Ja sam sve uradio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo”. Ubrzo potom Rusija objavljuje rat Austro-Ugarskoj, a Njemačka Rusiji i Francuskoj s čime počinje Prvi svjetski rat !

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. Vukovar – pad Sajmišta i početak kraja grada heroja

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od ključnih točaka obrane Vukovara uz Trpinjsku cestu – Sajmište – palo je u ruke neprijatelja 17. studenog 1991. Pad Sajmišta bio je početak kraja obrane grada heroja i početak agonije njegovih branitelja i stanovnika.

Bio je to početak ‘krvavog pira’ JNA, četnika i paravojnim postrojbi lokalnih istočnoslavonskih Srba nad stanovnicima Vukovara.

Od početka studenoga, neprijatelj je osvajao ulicu po ulicu Sajmišta, uz herojski i nadljudski otpor branitelja. Ulične borbe za svaku kuću, svaki podrum ili vrt vodile su se u Sajmištu još od početka rata za Vukovar, a u studenome su intenzivirane do krajnjih granica.

Sajmište su, uz „domaće“, branili i branitelji iz raznih dijelova Hrvatske, kao i postrojba HOS-a. Jedan od zapovjednika HOS-a u Sajmištu, Zvone Ćurković, kaže da je Sajmište u njihovim postrojbama branilo i jedan broj Srba, Crnogoraca, Francuza, Bošnjaka.

Sama ta činjenica skida HOS-u „etiketu ustaške postrojbe“ koju su joj pokušali nalijepiti pojedini političari uglavnom iz kruga bivšeg predsjednika Mesića, a od kojih su neki i danas u vlastima Republike Hrvatske.

Nadalje, Ćurković govori da su ratovanje na Sajmištu obilježile neprekidne ulične borbe za svaku četvrt, za svaku ulicu, za svaku kuću, podrum ili vrt, odnosno akcije „čišćenja“ neprijatelja kad bi se njegovo pješaštvo uvuklo u pojedini dio naselja, što se drži jednim od najtežih oblika borbe. U akcije čišćenja kretalo se u manjim skupinama, koje su kao vodiči vodili domaći ljudi.

Tu nije bilo klasične crte bojišnice, ratovalo se po obrambenim točkama i u bliskoj borbi s neprijateljem, kako se kaže – „prsa u prsa“ – na razmaku od 15 metara udaljenosti. Katkad su branitelji i četnici stajali „oči uoči“, gledajući se nekoliko trenutaka prije nego što će reagirati. Brži i snalažljiviji su preživjeli.

Neprijateljska vojska je osvajajući kuću po kuću, načinila brojna zvjerstva nad zatečenim civilima još od rujna 1991.

Za razliku od njih, Hrvatska vojska je u obrani Vukovara pokazala dosljednost moralne čistoće, hrabrosti i karaktera, što braniteljima i dan danas daje poseban dignitet i čast u prljavom ratu vođenom za fašističku ideju Velike Srbije, piše narod.hr

Proboj iz Sajmišta i razbijanje obrane na tri izolirana dijela grada

Dana 17. studenog, na dan pada Sajmišta, veća skupina branitelja i civila krenula je u proboj preko neprijateljskih linija i minskih polja ne želeći se predati zločincima u ruke.

Sa Sajmišta je krenula kolona oko 190 ljudi koja se razbila u manje skupine, među kojima je bilo i civila, odnosno žena i djece. Na čelu kolone bio je posljednji zapovjednik Sajmišta Josip Tomašić – Osa, a na kraju kolone njegov zamjenik Nikica Burić Samoborac.

Tako je Vukovar polako razbijen na tri mala odsječena dijela, tri zasebna okruženja: Mitnicu, Borovo Naselje i centar grada.

Neprijatelj je prodirao u sam centar grada i grad je bio na izdisaju. Mogao je početi ‘krvavi pir’ i osveta za nedostatak vojničke i ljudske hrabrosti koju je velika vojna sila JNA zajedno sa četnicima imala u tri mjeseca opsade nad hrvatskim braniteljima – herojima Vukovara.

 

Gdje je nestala velikosrpska agresija u hrvatskim zakonima, medijskom i javnom prostoru?

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

17. studenog 1991. – Papa Ivan Pavao II moli za prestanak rata i mir u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

“Kako ostati nijem pred činjenicom trajanja takvog rata, koji sije tolike smrti po dragoj hrvatskoj zemlji. Moja misao ide sada onima koji najviše pate zbog tog sukoba” rekao je papa Ivan Pavao II., na Trgu svetog Petra u Rimu, 17. studenoga 1991. u molitvi za prestanak rata i mir u Hrvatskoj.

Papa je naglasio kako je Sveta stolica preklinjala da se ne započne oružano nasilje te da se problemi rješavaju mirnim putem, a međunarodnu zajednicu da ne gleda strahote prekriženih ruku. Tog dana za mir u Hrvatskoj molilo se u svim župama rimske biskupije na tri posebne molitvene nakane.

Prvo, da se prevladaju neprijateljstva i nađe put do mira i međusobnog oprosta. Nadalje, da se europske vlade angažiraju protiv rata i priznaju zakonita prava hrvatskog i slovenskog naroda te naposljetku za solidarnost cjelokupnoga kršćanskog svijeta sa žrtvama rata.

Istog dana snažnu kritiku Vatikan je svijetu uputio i putem novina L’Osservatore Romano: Ako je Europa zajednička kuća narodima, nedopustivo je da dio stanara te kuće ravnodušno sluša kako se u jednom od stanova puca i masakrira. Osim toga krajnji je čas da se Organizacija Ujedinjenih naroda suoči s ratom u Hrvatskoj, te da usklikne: Dosta! – stoji u uvodnom članku vatikanskog dnevnika.

Apeli svetog Ivana Pavla II. odigrali su važnu ulogu u međunarodnom priznanju voljene mu Hrvatske, čiji je križni put neprestano pratio svojim molitvama te porukama mira i nade. (HRT)

 

Gdje je nestala velikosrpska agresija u hrvatskim zakonima, medijskom i javnom prostoru?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari