Pratite nas

Politika

Schumann i Gasperi: Tvorci moderne Europe i budući svetci Katoličke Crkve

Objavljeno

na

Konrad Adenauer, Alcide De Gasperi i Robert Schumann

Mit o Europi je na vrhuncu svojega uozbiljenja. Silovanje Feničanke više nije grčka rapsodija o ženi velikih očiju i širokoga lica koju je zaveo gordi Zeus. Vodeći je sve do Krete – simboličke granice i vêza između azijskih utjecaja i svega onoga što će se na Kreti i Europi izroditi u samostalni i autentični oblik kulture, jezika, pisma, filozofije i umjetnosti po kojima jednom bijasmo prepoznatljivi

Robert Schumann

– Europa koja je utemeljena na ideji antičke slobode, postala je danas samoj sebi mitom. Urušenim, razvaljenim i pregaženim kršćanskim svjetonazorom i civilizacijskim zaboravom, početno formirane ideje o građanskoj liberalnoj parlamentarnoj demokraciji ostale su bez svoga temeljnog uporišta. Autodestrukcija duhovnoga korpusa, proizvela je frenetičnu unijsku karikaturu, koja po Schumannovom proroštvu neizbježno tone u tiraniju. Lider europskih integracija navjestio je smrt ovakvoj demokraciji.

Europa se svjesno i odlučno odrekla povijesno-moralne okosnice vlastitoga bítka, lomeći je anarhijskom stihijom nihilističke uobraženosti. Sekularizacija kao najveći izraz europske modernosti, produkt je racionalizacije novovjekovnog optimizma i slobode globalnog uma pred kojim je bezrezervno ukinut doticaj između svetoga i svjetovnoga, uzdajući se u svekoliki ekonomski prosperitet i nadnacionalnu sigurnost donošenja općih odluka za čitavu populaciju, izoliravši je od religijskih utjecaja.

Desakralizacija politike i priznavanje pluralizma bez istine o čovjeku, potisnula je svako iskustvo konzervativizma, učinila ga nepoželjnim akterom u oblikovanju društvenih silnica, oduzela mu pravo na izvornu misao o vrijednostima i ekskomunicirala ga na periferiju privatnog mišljenja. Iako naizgled marginalno, sveto je izraženije u okvirima moralnog relativizma ako mu se otkrije snaga otajstvene moći.

Na pragu mistike, umire svaka umišljena politika i religijsko ograničenje – zabluda da je svijet nespojiv s tajnom Božje objave o dostojanstvu čovjeka. Svakoga, jer jedan je Bog svima ljudima. Upravo na ovakvom stavu pomirenja mnogih i drugačijih, tvorci suvremenih europskih integracija, Robert Schumann i Alcide De Gasperi postavili su temelje modernoj Europi. Osnova na kojoj su Njemačka i Francuska uspjele prevladati poslijeratnu krizu, povijesno je poznata činjenica prvih integracijskih zamaha koji su imali odlučujući utjecaj na europsku stabilnost i mir. Ideja Jean Monneta, vizionara političke unije i modernizatora gospodarskih kretanja, realizirana je kroz Schumannov plan.

Ono što se činilo nedostižnim, postignuto je kroz ekonomsku integraciju tzv. Male Europe osnivanjem EZUČ-a pa je rat između Njemačke i Francuske postao „nezamisliv, ali i materijalno nemoguć.“

Alcide De Gasperi

S druge strane, Alcide De Gasperi  bio je premijer čak osam demokršćanskih vlada i jedini čovjek koji je uspio biti predsjednik sabora, predsjednik republike i premijer. Bio je pokretač studentskog kršćanskog pokreta u Beču, urednik  katoličkog časopisa La Voce Cattolica i utemeljitelj stranke Kršćanska Demokracija koja je u bitnome odredila funkcioniranje moderne talijanske države i uspostavu demokratskog društva, oslobođenog od fašističkih aspiracija. Schumann je prepoznao slabosti Versailleskog ugovora i znao je da se takve pogreške više ne smiju ponoviti, kako se ne bi opet oformila neka nova totalitaristička struja koja bi dovela do novog svjetskoga rata. Svoju političku karijeru doživljavao je kao duhovni poziv, bio je praktični vjernik i organizator Katholikentaga, blizak isusovačkoj duhovnosti.

Protivnik svakog oblika destruktivnog nacionalizma i autoritarizma, bio je zagovornik kršćanske demokracije zasnovane na socijalnoj pravdi, ljudskim pravima, dostojanstvu čovjeka i slobodi. Kao i Gasperi, primio je 1958. godine prestižnu mirovnu nagradu u Aachenu, kao jedan od glavnih sudionika u stvaranju mirne i jedinstvene Europe.

Konrad Adenauer

Ovom iznimnom političkom društvu, pripadao je i prvi njemački kancelar Konrad Adenauer, također katolik i osnivač CDU – a, zaslužan za uspostavu efikasnog sustava mirovina i za model „socijalne tržišne ekonomije“ čijoj su se stabilnosti Hrvati uvijek divili. Posebno je ostao upamćen po Povratku njih 10.000, njemačkih ratnih zarobljenika iz SSSR-a. Ljudi koji su zaslužni za uspostavu mirne i jedinstvene Europe, nisu bili obični političari koji su svojim snagama promijenili lice zemlje i toga su bili duboko svjesni. Religiozni, ali slobodni od ograničenja religijskog koncepta ponudili su europskom kontinentu istinu o čovjeku i vrijednostima bez kojih je nemoguće nadići probleme pluralnog društva. Opravdali su svoje poslanje gledajući svijet budnim očima i širinom duhovnoga kapaciteta premostili su naizgled nemoguće razlike među zaraćenim svijetom.

Zato je njihova politika neiscrpno vrelo dobra, izvor Ode radosti koja presušuje pred onima koji nisu baštinili njihov mentalitet, ne poznaju mu temelje niti mu umiju naslutiti mističnu suptilnost – od buke ukrštenih jezika zloće koji jedino mogu integrirati kaos. Beznadni, slijepi i gluhi, onaj kaos koji postaje nesavladiv u disperziji zatočenog uma – vraćenog u mrak platonske špilje, okovan mitološkom sjenom duhovnoga ropstva. Politika nije dovoljna, ovdje se otvara prostor za filozofski aspekt proučavanja neistraženog pojma Zla koji je Dante opisao u svom Infernu, kroz čije se koncentrične krugove provlači potresena Delorsova Europa s epicentrom u Bruxellesu. Pa ipak, nećemo ostaviti svaku nadu mi koji smo ušli u zajedništvo s vraškim konstruktima novoga svijeta, jer njima ne pripada zadnja riječ. Gledano iz hrvatske perspektive, mogli bismo reći da je dr. Franjo Tuđman bio „Schumannov blizanac“, tvorac hrvatske državotvornosti i njene integracije, europske i kršćanske.

Baš kao što su budući svetci Katoličke Crkve, Alcide De Gasperi i Robert Schumann izbavili Europu iz ralja totalitarizma, napose onoga nacističkoga, tako je bl. Alojzije Stepinac izbavio Hrvatsku iz ralja komunizma, stvorivši preduvjete za stvaranje moderne hrvatske države koju šešeljarija ne priznaje.

Bogu hvala, imamo se komu moliti – i kao Hrvati i kao Europljani – da nam se Srbija ispriča kao što se Nijemci do dana današnjega ispričavaju Židovima i klanjaju se njihovim žrtvama poput najrevnijih muslimana, noseći ustrajno biljeg svoje otkupljene krivnje. Otkupljene svetačkom žrtvom svojih i naših, europskih velikana!

Slavica Mustapić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Geopolitika

Berlinska konferencija i libijska kriza

Objavljeno

na

Objavio

Nakon vojne intervencije protiv bivšega libijskog čelnika Muammara Gadafija, koju su najaktivnije podupirale Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Francuska, Libija je, kao što je poznato, potonula u  rat koji i danas bijesni, a u koji su – Libija je ipak država bogata naftom i plinom – uključene brojne strane. Osim kao pojam, Libija je danas zapravo nepostojeća država. Odmetnuti general Kalifa Haftar (Haftar se s Gadafijem razišao nakon što je Libija izgubila rat protiv Čada 1987.) sa svojom vojskom (tzv. Libijska nacionalna vojska) drži najveći dio zemlje, a međunarodno priznata Vlada nacionalnog jedinstva na čelu s Fayezom al-Sarrajom praktički kontrolira jedino glavni grad Tripoli. U stvarnosti, niti jedna od sukobljenih strana efektivno ne kontroliraju svoja područja jer ta kontrola često ovisi o dogovorima i pogodbama s lokalnim što plemenskim što islamističkim paravojnim skupinama.

Geopolitički analitičar Zoran Meter ovako sublimira bit podjela u Libiji:

„Libija je duboko podijeljena zemlja, a njezin jedinstveni državni okvir samo je formalan, budući da je država de facto razdvojena na istočni i zapadni dio – svaki sa svojim tijelima vlasti i vojnim snagama. Pritom je istočni dio (pod nadzorom zakonito izabranog (i međunarodno priznatog) parlamenta – Predstavničkog doma sa sjedištem u Tobruku) organizacijski kompaktniji i homogeniji, ima vlastitu vojsku pod zapovjedništvom bivšeg libijskog generala (iz doba vladavine Moammera Gadaffija) Khalife Haftara, koja je pojedinačno najjača libijska oružana formacija i posredstvom koje parlament u Tobruku od nedavno nadzire ključne dijelove strateški najznačajnijeg teritorija Libije – tzv. naftni polumjesec i glavne naftne terminale na sredozemnoj obali. Bitno je napomenuti kako iza vlade u Tobruku (grad na krajnjem sjeveroistoku zemlje nedaleko od libijsko-egipatske granice) stoji Egipat, UAE, Rusija i Francuska, a u određenoj mjeri i Italija. Kairo, kojemu je taj dio Libije važan zbog sprječavanja prelijevanja islamističkog terorizma preko zapadnih egipatskih granica, kroz svoj teritorij na istok Libije dostavlja pomoć, pri čemu oružje isporučuje Moskva, a financiraju ga UAE. S druge strane, glavi libijski grad Tripoli do proljeća 2016. godine bio je u rukama ‘Islamske države’, a i danas se u njegovim kvartovima sukobljavaju različite islamističke frakcije u ime raznih plemenskih interesa, iako su formalno one prihvatile novu Vladu nacionalnog jedinstva na čelu sa Fayezom al-Sarrajem, nametnutu od strane UN-a tj. formalno prihvaćenu od strane ukupne međunarodne zajednice. Najveći problem Saarajeve vlade leži u činjenici što ona ne raspolaže vlastitim oružanim snagama u profesionalnom smislu riječi. Ona ima sebi odane snage, ali sastavljene u prvom redu od boraca iz organizacija bliskih ‘Muslimanskoj braći’ koje financira Katar (Egiptu najopasnije organizacije, zabranjene u zemlji nakon vojnog svrgavanja njezinog čelnika Muhammeda Mursija s mjesta predsjednika države, izabranog na neposrednim izborima na valu tzv. arapskog proljeća)“.

Berlinska konferencija

U nedjelju u Berlinu njemačka kancelarka Angela Merkel bila je domaćin međunarodne konferencije o Libiji (Njemačka je 2011. bila suzdržana oko intervencije u Libiji što joj danas daje bolju poziciju kao potencijalnom medijatoru) na kojoj su nazočili francuski predsjednik Emmanuel Macron, ruski predsjednik Vladimir Putin, ruski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, egipatski predsjednik Fattah el-Sisi, američki državni tajnik Mike Pompeo i predstavnici nekoliko drugih država. Dakako, konferenciji su nazočili i general Kalifa Hafat i predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva Fayez al-Sarraj koji se, međutim, tijekom konferencije nisu izravno susreli.

Sudionici konferencije dogovorili su plan rješavanja krize u Libiji, a taj mirovno plan predviđa sljedeće:

1. Prekid vatre.
2. Formiranje promatračke komisije „pet plus pet“ (pet predstavnika obje strane u sukobu), u okviru koje će se raspravljati o svim pitanjima u vezi s primirjem
3. Uvođenje embarga na isporuke oružja i praćenje njegova poštivanja.
4. Ne-pružanje pomoći zaraćenim stranama u Libiji.
5. Konflikt u Libiji se može riješiti samo političkim putem.
6. Reformu sektora sigurnosti – formiranje jedinstvene vojske i policije pod centralnom civilnom upravom. Demobilizacija i razoružanje paravojnih formacija i njihova integracija u legalne institucije Libije.
7. Ekonomske reforme, poštovanje ljudskih prava.
8. Sve etničke i političke grupe trebaju imati pristup prirodnim bogatstvima zemlje.
9. Nedopustivi su napadi na naftnu infrastrukturu u zemlju.
10. Formiranje jedinstvene i djelotvorne Vlade, nastavak mirovnih pregovora radi završetka prijelaznog perioda i održavanje parlamentarnih i predsjedničkih izbora.
11. Sudionici konferencije u Berlinu će formirati međunarodnu komisiju koja će pratiti realizaciju usvojenog plana.

Za kršenje sporazuma predviđene su sankcije, a dokument će biti poslan na odobrenje u Vijeće sigurnosti UN-a.

Iako berlinska konferencija predstavlja hvale vrijedan pokušaj u mirnome, diplomatskom rješavanju libijske krize, ona praktično nije dovela ni do kakvih bitnih promjena te se više radi o nastavku procesa koji je započet nedavnim pregovorima u Moskvi. I dalje je na snazi privremeno primirje o prekidu vatre koje su dogovorili ruski predsjednik Putin (Rusija je umjereno podupirala generala Haftara) i turski predsjednik Erdogan (Turska podupire Vladu u Tripoliju, a odlučila joj je u pomoć poslati i svoje vojnike).

Trajno primirje u Berlinu nije dogovoreno, prvenstveno zbog odbijanja od strane tvrdoglavog generala Haftara koji je mnogima u Libiji omražen zbog želje da vlada uz pomoć vojne hunte, ali i zbog bivših veza s SAD-om – Haftar je dugo godina živio u SAD-u i dobio američko državljanstvo). Trenutno primirje je privremenog karaktera, s obzirom na to da je postignuto usmenim putem i bez ikakvih jamstava.

Berlinska konferencija može predstavljati tek početak napora za diplomatskim rješavanjem libijskog sukoba koji bukti od 2011. godine. Stabilizacija Libije od iznimne je važnosti posebno za Europu, iz dva razloga. Prvi je energetski, s obzirom na to da u ovoj zemlji postoje zalihe nafte i plina, a drugi je sigurnosni jer kroz ovu zemlju prolazi jedna od migrantskih ruta (izbjeglice i migranti preko Libije, uz pomoć krijumčara, kreću na put preko Sredozemlja kako bi se domogli Europe). Realnost na terenu govori da smo daleko od kraja vojnog sukoba, a niti novi građanski rat nije isključen. Sve će na kraju ovisiti o geopolitici velikih sila kojima manje države kao Libija obično služe objekti njihovih geopolitičkih eksperimenata.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politika

Beljak: Ne razmišljam o ostavci, kritičari su očito instrumentalizirani s neke druge strane

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik HSS-a Krešo Beljak u utorak je izjavio kako ne razmišlja o ostavci te da su njegovi kritičari “očito instrumentalizirani s neke druge strane”.

“Naravno da ne razmišljam, mene je izabrala Glavna izborna skupština, nisu me izabrali pojedinci koji pokušavaju dobiti medijski prostor, na to imaju pravo, iako krše Statut i interne dogovore, ali to ide njima na dušu, očito je da su instrumentalizirani s neke druge strane”, poručio je Beljak tijekom gostovanja na RTL televiziji.

Nakon što je prošli tjedan nekoliko predsjednika lokalnih organizacija HSS-a pozvalo Beljaka da odstupi s mjesta čelnika stranke zbog objave tweeta u kojemu odobrava udbaška ubojstva, vodstvo HSS-a zatražilo je od članova da uklone kritike na račun predsjednika stranke. Ako se ogluše, slijede sankcije za one koji su napisali objave, ali i za županijske čelnike koji su ih odbili opomenuti.

Beljak je potvrdio da su prošli tjedan održali sjednicu Predsjedništva HSS-a na kojoj se raspravljalo i o njegovom spornom napisu na Twitter profilu, u kojem je napisao da Udba nije likvidirala dovoljno emigranata.

“Raspravljalo se i o ovoj spornoj stvari zbog koje je meni žao i zbog koje sam se već više puta ispričao, nije bilo nikakvih riječi o bilokakvim sankcijama, niti će to biti ubuduće”, kazao je Beljak.

Na pitanje hoće li se ubuduće sankcionirati članovi koji ne poštuju odluke vrha stranke, Beljak je poručio da nekakvog reda mora biti.

“Upravo u tom smislu je išao dopis i jednoglasna odluka Predsjedništva da se upozori njihove nadređene da to ne rade, oni to opetovano čine, vidjet ćemo što će biti dalje, ja se nadam da sankcija neće biti”, naglasio je Beljak.

Jedan od Beljakovih najglasnijih kritičara, član Glavnog odbora stranke Dinko Pirak traži njegovu ostavku.

“Gospodin Pirak bio je već dva puta suspendiran, pa nakon toga dobio opomenu, da je takva tiranija u HSS-u kako se pokušava prikazati, Pirak već davno ne bi bio član stranke”, smatra Beljak. (Hina)

Pozivam g. Krešu Beljaka da podnese hitnu i neopozivu ostavku, njegove isprike su uvredljive za obitelji naših nedužnih žrtava

 

Petir: ‘Metode koje se provode u HSS-u čini mi se da niti Staljin niti Tito ne bi mogli osmisliti’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari