Pratite nas

Politika

Schumann i Gasperi: Tvorci moderne Europe i budući svetci Katoličke Crkve

Objavljeno

na

Konrad Adenauer, Alcide De Gasperi i Robert Schumann

Mit o Europi je na vrhuncu svojega uozbiljenja. Silovanje Feničanke više nije grčka rapsodija o ženi velikih očiju i širokoga lica koju je zaveo gordi Zeus. Vodeći je sve do Krete – simboličke granice i vêza između azijskih utjecaja i svega onoga što će se na Kreti i Europi izroditi u samostalni i autentični oblik kulture, jezika, pisma, filozofije i umjetnosti po kojima jednom bijasmo prepoznatljivi

Robert Schumann

– Europa koja je utemeljena na ideji antičke slobode, postala je danas samoj sebi mitom. Urušenim, razvaljenim i pregaženim kršćanskim svjetonazorom i civilizacijskim zaboravom, početno formirane ideje o građanskoj liberalnoj parlamentarnoj demokraciji ostale su bez svoga temeljnog uporišta. Autodestrukcija duhovnoga korpusa, proizvela je frenetičnu unijsku karikaturu, koja po Schumannovom proroštvu neizbježno tone u tiraniju. Lider europskih integracija navjestio je smrt ovakvoj demokraciji.

Europa se svjesno i odlučno odrekla povijesno-moralne okosnice vlastitoga bítka, lomeći je anarhijskom stihijom nihilističke uobraženosti. Sekularizacija kao najveći izraz europske modernosti, produkt je racionalizacije novovjekovnog optimizma i slobode globalnog uma pred kojim je bezrezervno ukinut doticaj između svetoga i svjetovnoga, uzdajući se u svekoliki ekonomski prosperitet i nadnacionalnu sigurnost donošenja općih odluka za čitavu populaciju, izoliravši je od religijskih utjecaja.

Desakralizacija politike i priznavanje pluralizma bez istine o čovjeku, potisnula je svako iskustvo konzervativizma, učinila ga nepoželjnim akterom u oblikovanju društvenih silnica, oduzela mu pravo na izvornu misao o vrijednostima i ekskomunicirala ga na periferiju privatnog mišljenja. Iako naizgled marginalno, sveto je izraženije u okvirima moralnog relativizma ako mu se otkrije snaga otajstvene moći.

Na pragu mistike, umire svaka umišljena politika i religijsko ograničenje – zabluda da je svijet nespojiv s tajnom Božje objave o dostojanstvu čovjeka. Svakoga, jer jedan je Bog svima ljudima. Upravo na ovakvom stavu pomirenja mnogih i drugačijih, tvorci suvremenih europskih integracija, Robert Schumann i Alcide De Gasperi postavili su temelje modernoj Europi. Osnova na kojoj su Njemačka i Francuska uspjele prevladati poslijeratnu krizu, povijesno je poznata činjenica prvih integracijskih zamaha koji su imali odlučujući utjecaj na europsku stabilnost i mir. Ideja Jean Monneta, vizionara političke unije i modernizatora gospodarskih kretanja, realizirana je kroz Schumannov plan.

Ono što se činilo nedostižnim, postignuto je kroz ekonomsku integraciju tzv. Male Europe osnivanjem EZUČ-a pa je rat između Njemačke i Francuske postao „nezamisliv, ali i materijalno nemoguć.“

Alcide De Gasperi

S druge strane, Alcide De Gasperi  bio je premijer čak osam demokršćanskih vlada i jedini čovjek koji je uspio biti predsjednik sabora, predsjednik republike i premijer. Bio je pokretač studentskog kršćanskog pokreta u Beču, urednik  katoličkog časopisa La Voce Cattolica i utemeljitelj stranke Kršćanska Demokracija koja je u bitnome odredila funkcioniranje moderne talijanske države i uspostavu demokratskog društva, oslobođenog od fašističkih aspiracija. Schumann je prepoznao slabosti Versailleskog ugovora i znao je da se takve pogreške više ne smiju ponoviti, kako se ne bi opet oformila neka nova totalitaristička struja koja bi dovela do novog svjetskoga rata. Svoju političku karijeru doživljavao je kao duhovni poziv, bio je praktični vjernik i organizator Katholikentaga, blizak isusovačkoj duhovnosti.

Protivnik svakog oblika destruktivnog nacionalizma i autoritarizma, bio je zagovornik kršćanske demokracije zasnovane na socijalnoj pravdi, ljudskim pravima, dostojanstvu čovjeka i slobodi. Kao i Gasperi, primio je 1958. godine prestižnu mirovnu nagradu u Aachenu, kao jedan od glavnih sudionika u stvaranju mirne i jedinstvene Europe.

Konrad Adenauer

Ovom iznimnom političkom društvu, pripadao je i prvi njemački kancelar Konrad Adenauer, također katolik i osnivač CDU – a, zaslužan za uspostavu efikasnog sustava mirovina i za model „socijalne tržišne ekonomije“ čijoj su se stabilnosti Hrvati uvijek divili. Posebno je ostao upamćen po Povratku njih 10.000, njemačkih ratnih zarobljenika iz SSSR-a. Ljudi koji su zaslužni za uspostavu mirne i jedinstvene Europe, nisu bili obični političari koji su svojim snagama promijenili lice zemlje i toga su bili duboko svjesni. Religiozni, ali slobodni od ograničenja religijskog koncepta ponudili su europskom kontinentu istinu o čovjeku i vrijednostima bez kojih je nemoguće nadići probleme pluralnog društva. Opravdali su svoje poslanje gledajući svijet budnim očima i širinom duhovnoga kapaciteta premostili su naizgled nemoguće razlike među zaraćenim svijetom.

Zato je njihova politika neiscrpno vrelo dobra, izvor Ode radosti koja presušuje pred onima koji nisu baštinili njihov mentalitet, ne poznaju mu temelje niti mu umiju naslutiti mističnu suptilnost – od buke ukrštenih jezika zloće koji jedino mogu integrirati kaos. Beznadni, slijepi i gluhi, onaj kaos koji postaje nesavladiv u disperziji zatočenog uma – vraćenog u mrak platonske špilje, okovan mitološkom sjenom duhovnoga ropstva. Politika nije dovoljna, ovdje se otvara prostor za filozofski aspekt proučavanja neistraženog pojma Zla koji je Dante opisao u svom Infernu, kroz čije se koncentrične krugove provlači potresena Delorsova Europa s epicentrom u Bruxellesu. Pa ipak, nećemo ostaviti svaku nadu mi koji smo ušli u zajedništvo s vraškim konstruktima novoga svijeta, jer njima ne pripada zadnja riječ. Gledano iz hrvatske perspektive, mogli bismo reći da je dr. Franjo Tuđman bio „Schumannov blizanac“, tvorac hrvatske državotvornosti i njene integracije, europske i kršćanske.

Baš kao što su budući svetci Katoličke Crkve, Alcide De Gasperi i Robert Schumann izbavili Europu iz ralja totalitarizma, napose onoga nacističkoga, tako je bl. Alojzije Stepinac izbavio Hrvatsku iz ralja komunizma, stvorivši preduvjete za stvaranje moderne hrvatske države koju šešeljarija ne priznaje.

Bogu hvala, imamo se komu moliti – i kao Hrvati i kao Europljani – da nam se Srbija ispriča kao što se Nijemci do dana današnjega ispričavaju Židovima i klanjaju se njihovim žrtvama poput najrevnijih muslimana, noseći ustrajno biljeg svoje otkupljene krivnje. Otkupljene svetačkom žrtvom svojih i naših, europskih velikana!

Slavica Mustapić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Ruža Tomašić: U drugom krugu izbora glasat ću za Kolindu Grabar-Kitarović

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednička utrka postaje sve zanimljivija, posebno nakon što je gotovo riješeno da na izbore ide i bivši šef SDP-a Zoran Milanović.

Njegova kandidatura mogla bi ići u prilog aktualnoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović jer će, ako u utrku uđe i kandidat desnice kao suparnik aktualnoj predsjednici (što je posve izvjesno), amortizirati udarce na nju pošto će morati biti raspoređeni i na lijevog kandidata Milanovića.

Osim toga, ulazak Milanovića u ring nakon što je tri godine bio izvan političkog stroja mogao bi mobilizirati birače HDZ-a, a možda ih i vratiti toj stranci u strahu da na Pantovčak ne dođe predsjednik lijeve provenijencije.

S obzirom na to da će Kolinda Grabar-Kitarović biti kandidatkinja HDZ-a, svaka mobilizacija HDZ-ovih glasača nakon što je ta stranka na euroizborima osvojila tek 22,7 posto glasova ići će njoj u prilog.

Desnica, koju je Andrej Plenković odstranio iz HDZ-a i koja je na euroizborima osvojila ukupno 17 posto glasova, nezadovoljna Plenkovićevom i politikom Kolinde Grabar-Kitarović, sprema svojeg predsjedničkog kandidata. Još je nepoznato hoće li to doista biti glazbenik Miroslav Škoro kojeg ankete plasiraju na treće mjesto nakon aktualne predsjednice i Zorana Milanovića.

Hrvatski suverenisti koji su na euroizborima osvojili jedan mandat (Ruža Tomašić) već su se unaprijed odredili da neće podržati K. Grabar-Kitarović iako se ona još službeno nije ni kandidirala.

Činjenica da u utrku ulazi Milanović ne mijenja odluku Hrvoja Zekanovića iz stranke Hrast, koja je dio platforme Suverenista, da Grabar-Kitarović neće imati podršku te stranke. Ruža Tomašić, pak, jasno poručuje da će, ako u drugom krugu budu aktualna predsjednica i Milanović, ona dati podršku Kolindi Grabar-Kitarović. Ali ne bezuvjetnu.

“Bude li takva situacija, tražit ću s njom sastanak da se očituje kakvu će politiku voditi. Glavna tema na kojoj ću inzistirati bit će srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić za kojeg je ona izjavila da bi ga ponovno pozvala u Hrvatsku. Pa on je radio budalu od nje i Plenkovića kad je bio u Hrvatskoj, zašto bi ga opet zvala? Ako mi ne bude dala čvrsta jamstva, odnosno ako ne odredi crtu ispod koje neće ići, posebno u slučaju Vučić, onda ću ostati kod kuće i neću glasati za nju”, rekla je Ruža Tomašić Večernjem listu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politika

Tomislav Karamarko: Povjerenstvo ne može djelovati kao svojevrsno etičko sudište

Objavljeno

na

Objavio

Kako ja to mogu ustavnom tužbom protiv jedne odluke izvršiti “udar” na Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa?!

Zamolio sam svoje pravne zastupnike, gospođu Vesnu Alaburić i gospodina Ivu Farčića, da mi objasne kakvu su to ustavnu tužbu napisali i u kakav su me to “udar” na Povjerenstvo “uvalili”. Evo što su mi odgovorili:

Medijski komentari o Vašem navodnom “udaru” na Povjerenstvo odnose se samo na osporavanje dijela odluke Povjerenstva kojim se utvrđuje da ste propustom deklariranja svojih ranijih poslovnih odnosa s Josipom Petrovićem “počinili povredu načela djelovanja” iz čl.5. Zakona o sprječavanju sukoba interesa.

Mi u tužbi tvrdimo da Zakon ne propisuje sankciju utvrđenja “povrede načela djelovanja” i da Povjerenstvo nije Zakonom ovlašteno odlučivati o kršenju “načela djelovanja” kao samostalnoj/posebnoj povredi Zakona, pa da stoga odluka nije temeljena na Zakonu.

Znam da je spominjanje propisa zamorno, ponekad čak i pravnicima, ali ću Vam ipak ukratko prezentirati relevantne zakonske odredbe:

(I) Zakon u članku 5. navodi određena načela djelovanja dužnosnika (dužnost treba obavljati časno, pošteno, savjesno, odgovorno, nepristrano; čuvajući vjerodostojnost i dostojanstvo dužnosti i povjerenje građana; ne koristeći javnu dužnost za osobne probitke, a građani imaju pravo biti informirani o ponašanju dužnosnika koje je u vezi s obnašanjem dužnosti).

(II) Člankom 42. stavak 1. Zakon utvrđuje da Povjerenstvo može izreći (samo) tri vrste sankcija za povredu odredaba Zakona: opomenu, obustavu isplate dijela plaće i javno objavljivanje odluke. Zakon, dakle, ne ovlašćuje Povjerenstvo da donosi odluke kojima bi “samo” deklariralo povredu nekog načela djelovanja ili neke zakonske odredbe.

(III) Stavkom 2. članka 42. Zakon propisuje koja se sankcija može izreći za povredu pojedine od taksativno nabrojenih zakonskih odredbi. Članak 5., koji utvrđuje načela djelovanja, uopće se ne spominje u tom kontekstu, što znači da se za povredu tih načela ne može izreći nikakva sankcija.

U spomenutim načelima djelovanja dužnosnika nema ničeg posebno spornog. Radi se o uopćenim, općeprihvaćenim načelima političkog djelovanja. Netko bi se stoga mogao zapitati: ako su načela zapisana u Zakonu, zašto Povjerenstvo ne bi imalo pravo utvrđivati povredu tih načela? Odgovor je vrlo jednostavan: zato što to proturječi jednom temeljnom pravnom načelu – načelu zakonitosti. To pravno “načelo svih načela” temelj je vladavine prava.

Ono, uz ostalo, zahtijeva da (i) svaka sankcija izrijekom bude propisana javno dostupnim zakonom i (ii) da zakon bude dostatno precizan i predvidljiv kako bi mu građani mogli prilagoditi svoje ponašanje.

Dakle, zahtijeva se određena nomotehnička kvaliteta pravne norme, kako u pogledu sadržaja kažnjivog ponašanja tako i u pogledu sankcija. A takva norma o načelima djelovanja dužnosnika u Zakonu ne postoji.

Osim toga, za tijela javne vlasti vrijedi pravno pravilo da mogu raditi samo i isključivo ono za što su propisima ovlaštena, za razliku od građana, kojima je dopušteno sve osim onog što je izričito zabranjeno.

Zato, ako Zakon izričito ne ovlašćuje Povjerenstvo da donosi odluke kojima utvrđuje povredu načela djelovanja dužnosnika, Povjerenstvo tako nešto ne smije činiti.

Nekoliko riječi o tome može li se utvrđenje neke relevantne činjenice smatrati sankcijom. U pravu nema dvojbe da takvo utvrđenje ima odgovarajući pravni učinak.

Deklaratorno utvrđenje o neetičkom ili nečasnom postupanju dužnosnika predstavlja veću društvenu stigmu od izricanja bilo koje druge sankcije (izrijekom) propisane Zakonom (opomena, obustava isplate dijela mjesečne plaće i javno objavljivanje odluke Povjerenstva). Reakcije javnosti to nedvojbeno potvrđuju. Zato takva deklaracija po svojoj pravnoj naravi jest sankcija.

Načela djelovanja dužnosnika iz članka 5. Zakona važna su za tumačenje Zakona, ali nikako ne mogu biti samostalna/posebna osnova za izricanje bilo kakvih sankcija/utvrđenja.

Zakon regulira situacije sukoba interesa, njegovog spriječavanja i razriješavanja. Taj Zakon ne predstavlja etički kodeks dužnosnika (niti mu je to svrha), pa posljedično ni Povjerenstvo ne može djelovati kao svojevrsno etičko sudište.

Ipak, dakle, nisam “izvršio udar” na Povjerenstvo.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari