Senzacionalno – epohalna vijest – Josip Manolić se vratio vjeri otaca

Josip Manolić je 21.12.,pred sam Božić 2023., na svoj vlastiti zahtjev pri punoj svijesti o kojoj svjedoče nazočni tom činu, pozvao svećenika, ispovjedio se, pokajao se za svoje grijehe i dobio odrješenje grijeha, što je prvorazredan čin obraćenja i povratka svojim kršćanskim korijenima. U mladosti je kršten, pričešćen i krizman u sakramentima Katoličke crkve i čini se da je ta klica vjere danas procvjetala punim sjajem. O životu i djelima , ili nedjelima Josipa Manolića tijekom njegovih životnih zabluda u „bespućima povijesti“ pisat će netko drugi. Mi se danas s puno vjere i optimizma u predbožićnom ozračju oslanjamo i vjerujemo u Božje čudo! Obred ispovijedi obavio je monsinjor Zvonimir Sekelj, kanonik Prvostolnog kaptola Zagrebačkog, uz nekoliko svjedoka koji ne žele biti izloženi javnosti. Jedan od najistaknutijih živih pripadnika komunističke vrhuške u Hrvatskoj vratio se vjeri otaca!

Pišu: Krešimir Budimski, Kazimir Mikašek-Kazo

Ispovijed i obraćenje Josipa Manolića nije samo vijest dana, nego vijest epohe. Zašto? Stoga što ona označava, na razini znakova ( simbola ) kraj jedne epohe u povijesti hrvatskoga naroda. Naime, Josip Manolić nije bilo tko, neki tamo sitni cinkaroš, ili isti takav karijerist što je koristio komunističku partiju kao uvjet i način napredovanja pa je, u času približavanja koncu života od svojega bića odbacio partijsku glumu, i čini se pritisnut vlastitom savješću pozvao svećenika.

Naravno, ni takav čin, takvih ljudi ne ćemo suditi, jer tko smo mi da Božju skrivenost učinimo vidljivom u svojim ljudskim interpretacijama. Nismo Bog, premda si mnogi za vrijeme života usude uzimati Božje ovlasti, isljeđivati, suditi i uništavati ljudske živote? Samo On može suditi, a nama je, s vjerničkoga i društvenoga motrišta osvijetliti činjenicu obraćenja čovjeka koji će u povijesti biti upamćen kao tamničar Alojzija Stepinca! Riječ je o čovjeka koji je, u ime partije, koja se, u kapama s tri roga, borila protiv Boga, proveo nadbiskupa zagrebačkoga u Lepoglavski kazamat. A kao nadležan za zatvorski sustav, po prirodi dužnosti, nadzirao nadbiskupovo tamnovanje! Nadbiskup je u tamnici bio sustavno trovan i od posljedica trovanja je umro.

To su nesporne činjenice koje povezuju nadbiskupa – sveca i njegovoga tamničara.

Na ljudskoj razini utamničenik, čovjek Božji, i čovjek čiste savjesti, molio je i podnosio fizičke boli za svojega tamničara. Tako je on za svojega mučeničkoga života na nebu ravnao stazu, po kojoj će jednoga dana k istom Gospodinu, koji je jedini gospodar života, krenuti i tamničar.

Josip Manolić je, za razliku od vrste ljudi kojima je partija služila da postaju njezini sluge dok ima moć, zbilja vjerovao, od svojega mladenaštva, u nadnaravno poslanje komunističke partije. Vjerovao je da je to ona snaga koja će ostvariti raj na zemlji i iskorijeniti društvene, a samim time, i ine nepravde. Ali, u tom snu otvorenih očiju, stalno je iskrsavala jedan te ista prepreka na tom putu oslobođenja čovjeka, zapravo prva, a u konačnici i jedina: vjera u Boga koji je gospodar povijesti i izvor pravde. S toga je, u partijskoj, marksističkoj vjeri bez Boga, otvorena borba protiv Boga nužni sastavni dio, temeljni preduvjet na putu oslobođenja čovjeka od robovanja čovjeku. Jer, nema raja na zemlji, sve dok čovjek ne živi u ozračju vjere u istinu vječnoga života. Iz povijesti Josipa Manolića i Alojzija Stepinca je očito: iz te vjere čovjek može podnijeti nepravdu u svijetu, ali i svoju urođenu sklonost prema zlu u sebi!

S motrišta značenja, simbola koji je Josip Manolić u sebi utjelovljivao sve do ovog presudnog dana, njegovo obraćenje ima epohalno značenje. S njime, njegovim obraćenjem, s njegovim priznanjem žive istine, koju u sebi utjelovljuje njegov najpoznatiji utamničenik, na simboličnoj razini, u povijesnom hodu hrvatskoga naroda prema slobodi, umrla je, i u zbiljsku ropotarnicu povijesti prešla jedna od najopasnijih varki, ne samo hrvatske povijesti, nego i ljudske vrste.

Isto tako, Crkva u Hrvata, koja je živjela i od svetosti blaženog Alojzija Stepinca , danas je ispunjena nadom, gori tihom radošću, jer zna koliko je veselje na nebu kad se obrati makar i jedan jedini zabludjeli njezin sin. Više nego kad to učini devedeset devet pravednika! Savao je postao Pavao, a izgubljeni sin Ocu je bio najmiliji!

Ovo je zaista sretan Božić za hrvatski narod, veliki dar Crkve u Hrvata svojem narodu kao golemi znak dobre nade, putokaz onima koji, usprkos bijesu neprijatelja, mole i kleče i javno i nejavno. Možda su i njihove molitve izmolile ovo Božićno milosrdno obraćenje?

Ovim obraćenjem malo betlehemsko djetešce rodilo se u duši jednoga čovjeka, njegova dojučerašnjega osporavatelja, ali i u ranjenoj i umornoj i kojekakvim suvišnostima i banalnostima opterećenoj duši hrvatskoga čovjeka.

Ovo Božićno svjetlo 2023. gori na osveti svetih, kako je to izrekao također jedan od poznatih žrtva komunističke zablude, Miroslav Bulešić: moja je osveta praštanje!

Još za svojega ovozemnoga života tu radost i puninu praštanja osjetio je i Josip Manolić. A preko njegova obraćenja Bog je izrekao ozbiljnu poruku radosti vjernima svojim u hrvatskom narodu. Sasvim jednostavno kazano: mir vama. Nitko za mene nije izgubljen! Da, uvijek, i nad svima, svijetli zvijezda nad Betlehemom Boga, koji postaje čovjekom radi čovjeka, kako kaže hrvatska Božićna pjesma.

Krešimir Budimski, Kazimir Mikašek-Kazo