Pratite nas

Reagiranja

Sjećate li se Kate Šoljić, sjećate li se hrvatskih  mučenica iz Domovinskog rata?

Objavljeno

na

Jedna od najponosnijih majki u Hrvata – Kata Šoljić, rodila se 23. veljače 1923. Mnogi su na žalost već zaboravili ovu iznimnu ženu, kojoj su u hrvatskom Domovinskome ratu poginula čak četiri sina: Niko (r.1942.), Mijo (r.1945.), Mato, (r. 1952.) i Ivo (r. 1948.). Svi su ubijeni od ruke srpskog agresora, a dosad nitko nije odgovarao za njihovu smrt. Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme II. svjetskog rata izgubila još braće, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište. Samo u Domovinskome ratu od obitelji Šoljić sudjelovalo je oko dvadesetak njenih najbližih. Iza nje ostale su i dvije kćeri, od kojih je jedna bila i aktivna sudionica Domovinskog rata, a prošla je i srpske logore. Drugoj je ubijen suprug u srpskoj agresiji, i još danas ne zna gdje mu je grob. Djeca njezinih kćeri također su bili na prvim crtama obrane.

O tome smo pisali i pisat ćemo.

Da se ne zaboravi!

Sjećam se, kad smo u Zagrebu predstavljali jednu moju knjigu u kojoj sam objavio oko osam tisuća imena poginulih u vrijeme Domovinskog rata, i kada je ministrica branitelja bila gđa. Jadranka Kosor, gotovo nam nisu dali ni jednu dvoranu u Zagrebu da je promoviramo! Ipak, dozvolili su nam da to uradimo tek u prostorijama zagrebačke HVIDR-e. Na promociju je došla i gospođa Šoljić (ali ne i mediji!) i tada ledenim glasom upitala nazočne: “Tko to ima protiv da se jedna ovakva knjiga “ne smije” promovirati u Zagrebu?” Nastala je, naravno, šutnja. A onda je Kata rekla i ovo: “Do 1990. nisam smjela govoriti da sam izgubila  braću, pa zar sada ne smijem reći ni da sam ostala bez četiri svoja zlata, četiri svoja sina?”

Kata Šoljić, kad sam je upoznao, živjela je u zagrebačkoj Dubravi, u jednom stančiću od nekih 15 četvornih metara, koji nije imao ni prozore, već samo vrata za balkon. Pokrenuo sam (2004.) akciju da joj Udruge proizašle iz Domovinskog rata dodjele priznanje-Junakinja hrvatskog Domovinskog rata! Odaziv je bio izvanredan. Sve do te svečanosti uručenja ovog priznanja dva puta tjedno odlazila je na dijalizu, a ovo joj je priznanje toliko pogodilo u srce da je poslije morala ići čak – tri puta tjedno. Obećavali su joj med i mlijeko, za nju i njezinu obitelj. Na kraju je okončala u jednom privatnom umirovljeničkom domu, gdje su je posjećivali članovi obitelji i štovatelji. O Kati Šoljić objavio sam knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Na žalost, nisu naišli na neki osobiti odaziv, prije bi se reklo da su prešućeni. Milan Bandić, koji je bio nazočan jednoj od promocija knjige o gospođi Šoljić javno je obećao da će, kao gradonačelnik, odmah kupiti najmanje tisuću primjeraka, da svaka škola dobije barem jednu, kako bi znali tko je Kata Šoljić, odnosno tko su majke čiji je doprinos u Domovinskom ratu iznimno veliki. (Prihod bi išao u korist stradalih branitelja). Znate koliko je knjiga kupio Bandić-ni jednu!

Već duže razmišljam da bi trebalo ponovno tiskati prvu i jednu knjigu o Kati Šoljić, ali vjerujte nema zainteresiranih sponzora!?

Obitelj Šoljić prošla je  pakao i u vrijeme komunizma. Brozovi Udbaši (gdje ste sada perkovići?) neprestano su im zagorčavali život, a posebno su mučili njezina supruga koji danas s njom počiva na vukovarskom groblju.

Kata Šoljić recimo u Vukovaru, nema svoju ulicu, ni trg, po njezinom imenu se ne zove ni jedna kulturna ustanova, iako je zaslužila i spomenik. (U Zagrebu „na kraju grada“ po njoj se zove jedan park!). A cijeli se život, unatoč bolesti, borila za hrvatske branitelje, nije dozvolila da se zaborave oni koji su poput njezinih sinova dali život za slobodu. Poglavito je bila ponosna na Hrvatsko žrtvoslovno društvo, koje vodi dr. Zvonimir Šeparović,  čija je bila počasna predsjednica, kao i na svoju Bosnu i Hercegovinu, gdje je rođena. Umrla je 8. srpnja 2008. Koliko još vode treba proći, pa da se netko sjeti i majki, poput Kate Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnja, čija su tri sina poginula u vrijeme srpske agresije, dok je još  najmanje desetak članova njezine obitelji položilo život za Domovinu?

Hrvatske majke, poput Šoljić, Jović i Šegarić, dale su ogroman, nemjerljiv doprinos u svetom Domovinskome ratu.

Kad smo hrvatskom Saboru (lani) predlagali da te žene-mučenice dobiju barem Spomen dan – odbili su!

Sve smo o tome pisali, pa se samo ponavljamo.

Ali, kao da i nismo.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Udruga veterana specijalne policije BATT Split: Ne zanimaju nas osude opskurnih organizacija kao što su HND

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

Udruga veterana specijalne policije BATT Split oglasila se priopćenjem za javnost u svezi sukoba policajca i novinarke tijekom izravnog javljanja pred zgradom Doma za stare i nemoćne u Vukovarskoj ulici u Splitu, tijekom evakuacije koronavirusom zaraženih štićenika.

Priopćenje donosimo u cijelosti:

‘Drage Hrvatice i Hrvati, poštovani sugrađani,

ovim putem vam se obraćamo u svezi javnog medijskoga linča na našeg kolegu, djelatnika Interventne policije Split Luke Kokeze, a pokrenutog od strane novinarke Ivane Šilović koja je izvještavala prilikom krizne situacije u staračkom domu u Splitu kada su pripadnici interventne policije pružali asistenciju i osiguravali premještaj osoba oboljelih od koronavirusa.

Tom prilikom je došlo do incidenta u kojem se dotična novinarka oglušila na zapovijed policajca Kokeze da napusti mjesto koje je policija osiguravala te se sa policajcem upustila u verbalno razjašnjavanje o njegovom postupanju i zapovijedima i to na način da mu je govorila da ne zna raditi svoj posao, pa je u nekoliko navrata pitala zašto mora napustiti područje i čak nakon što joj je policajac rekao da je to zbog njene i opće sigurnosti.

Čak je govorila da bi se najradije potukla. Ovaj incident je završio odlaskom novinarke Šilović s komentarom prema policiji ‘Mrš’. Mi se nalazimo u kriznom vremenu kad je uz zdravstvene djelatnike, policija ta koja je na prvoj crti obrane i koja je najugroženija, a poglavito zbog toga što je u svim ovim situacijama ugroze nedovoljno zaštićena, puno lošije nego zdravstveni djelatnici ali su ipak tu i svakodnevno riskiraju svoje zdravlje i potencijalno zdravlje svojih obitelji da bi zaštitili sve nas.

Policajca sa 30 godina iskustva učiti poslu, od strane novinara je u najmanju ruku neprimjereno, ponižavajuće i van svake pameti. Nastup, odnos i na kraju riječi ‘mrš’ novinarke Šilović kao i naknadni medijski linč proizveden s njene strane, a podržan od ostalih medija najoštrije osuđujemo i smatramo potpuno neprimjerenim. Ne zanimaju nas osude opskurnih organizacija kao što su HND. Društva kojim rukovode Slavica Lukić, Saša Leković, Saša Kosanović… mogu biti novinarska, trgovačka, interesna, tajna, javna društva, ali sigurno nisu hrvatska.

Razumijemo želju novinara za izvještavanjem, ali držimo da se novinari ne smiju ponašati kao svojevrsne svete krave kojima je sve dopušteno pa i odbijanje zapovijedi policajca. Nije nam prihvatljivo ni snimanje i izvještavanje s vrata doma u trenutku iznošenja štićenika jer se time ugrožava njihova i sigurnost novinara koji tako postaju potencijalni tzv. kontakti, a također nam nije prihvatljivo izlaganje štićenika ne daj Bože javnoj stigmatizaciji zbog svoje bolesti.

Postupanje medijske ekipe u ovom slučaju je bilo potpuno neprofesionalno. Dok čitava država poštuje pravila Kriznog stožera, pojedini novinari zloupotrebljavaju svoju profesiju, te tako otežavaju i onako tešku situaciju.

Predstavnici medija, u ovom slučaju Ivana Šilović, bi trebali razmišljati da policajci danima odrađuju lavovski i visoko stresan posao pritom riskirajući svoje zdravlje i da nisu u svakom trenutku raspoloženi objašnjavati nedokazanim pojedincima stvari koje su do sad svima trebale biti kristalno jasne. Ti svi pojedinci su trebali sami shvatiti da nisu izuzeti iz mjera kojih se svi moramo pridržavati.

Gospođa Šilović bi se trebala ispričati policajcu Kokezi, najprije zbog nepoštovanja prema njemu odnosno instituciji koju on predstavlja, kao i zbog nepravedno izazvanog medijskog linča prema njemu. On je i taj dan brinuo o njenoj sigurnosti i sigurnosti svih nas.

Da smo u pravu u ovakvom razmišljanju, potvrđuje i priopćenje Sindikata policije, strukovnog udruženja koje zastupa policijske službenike u raznim situacijama, pa i od nepotrebnog ispričavanja’, stoji u priopćenju kojeg potpisuje predsjednik Udruge veterana specijalne policije BATT Split, Mladen Todorić.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

A što je sa privatnim poliklinikama?

Objavljeno

na

Svaki dan slušamo i gledamo što se događa oko koronavirusa, ali u svemu tome ipak jedna informacija nedostaje. Naime, još se nitko nije javio – što je sa privatnim zdravstvenim ustanovama, jesu li se i one i na koji način uključile u borbi protiv ove teške bolesti?

Nije valjda da su same sebe isključile iz ove situacije?

U privatnim poliklinikama, koje su uz ostalo opremljene najmodernijom dijagnostikom, okreću se veliki novci, a u njima   rade vrhunski liječnici i ostalo zdravstveno osoblje. Nu, kad se pomoć traži od svih, onda se, kao u ratu, prvo moramo osloniti i na one koji znaju i mogu.

Bilo bi jadno i žalosno, gotovo neprihvatljivo da vlasnici privatnih klinika nisu spremni na rizik, odnosno uključenje u liječenje oboljelih od koronavirusa, ili da  pomažu na druge načine, recimo  teško oboljelima koji zasad ne mogu na prijeko potrebne zdravstvene preglede.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari