Pratite nas

Reagiranja

Sjećate li se Kate Šoljić, sjećate li se hrvatskih  mučenica iz Domovinskog rata?

Objavljeno

na

Jedna od najponosnijih majki u Hrvata – Kata Šoljić, rodila se 23. veljače 1923. Mnogi su na žalost već zaboravili ovu iznimnu ženu, kojoj su u hrvatskom Domovinskome ratu poginula čak četiri sina: Niko (r.1942.), Mijo (r.1945.), Mato, (r. 1952.) i Ivo (r. 1948.). Svi su ubijeni od ruke srpskog agresora, a dosad nitko nije odgovarao za njihovu smrt. Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme II. svjetskog rata izgubila još braće, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište. Samo u Domovinskome ratu od obitelji Šoljić sudjelovalo je oko dvadesetak njenih najbližih. Iza nje ostale su i dvije kćeri, od kojih je jedna bila i aktivna sudionica Domovinskog rata, a prošla je i srpske logore. Drugoj je ubijen suprug u srpskoj agresiji, i još danas ne zna gdje mu je grob. Djeca njezinih kćeri također su bili na prvim crtama obrane.

O tome smo pisali i pisat ćemo.

Da se ne zaboravi!

Sjećam se, kad smo u Zagrebu predstavljali jednu moju knjigu u kojoj sam objavio oko osam tisuća imena poginulih u vrijeme Domovinskog rata, i kada je ministrica branitelja bila gđa. Jadranka Kosor, gotovo nam nisu dali ni jednu dvoranu u Zagrebu da je promoviramo! Ipak, dozvolili su nam da to uradimo tek u prostorijama zagrebačke HVIDR-e. Na promociju je došla i gospođa Šoljić (ali ne i mediji!) i tada ledenim glasom upitala nazočne: “Tko to ima protiv da se jedna ovakva knjiga “ne smije” promovirati u Zagrebu?” Nastala je, naravno, šutnja. A onda je Kata rekla i ovo: “Do 1990. nisam smjela govoriti da sam izgubila  braću, pa zar sada ne smijem reći ni da sam ostala bez četiri svoja zlata, četiri svoja sina?”

Kata Šoljić, kad sam je upoznao, živjela je u zagrebačkoj Dubravi, u jednom stančiću od nekih 15 četvornih metara, koji nije imao ni prozore, već samo vrata za balkon. Pokrenuo sam (2004.) akciju da joj Udruge proizašle iz Domovinskog rata dodjele priznanje-Junakinja hrvatskog Domovinskog rata! Odaziv je bio izvanredan. Sve do te svečanosti uručenja ovog priznanja dva puta tjedno odlazila je na dijalizu, a ovo joj je priznanje toliko pogodilo u srce da je poslije morala ići čak – tri puta tjedno. Obećavali su joj med i mlijeko, za nju i njezinu obitelj. Na kraju je okončala u jednom privatnom umirovljeničkom domu, gdje su je posjećivali članovi obitelji i štovatelji. O Kati Šoljić objavio sam knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Na žalost, nisu naišli na neki osobiti odaziv, prije bi se reklo da su prešućeni. Milan Bandić, koji je bio nazočan jednoj od promocija knjige o gospođi Šoljić javno je obećao da će, kao gradonačelnik, odmah kupiti najmanje tisuću primjeraka, da svaka škola dobije barem jednu, kako bi znali tko je Kata Šoljić, odnosno tko su majke čiji je doprinos u Domovinskom ratu iznimno veliki. (Prihod bi išao u korist stradalih branitelja). Znate koliko je knjiga kupio Bandić-ni jednu!

Već duže razmišljam da bi trebalo ponovno tiskati prvu i jednu knjigu o Kati Šoljić, ali vjerujte nema zainteresiranih sponzora!?

Obitelj Šoljić prošla je  pakao i u vrijeme komunizma. Brozovi Udbaši (gdje ste sada perkovići?) neprestano su im zagorčavali život, a posebno su mučili njezina supruga koji danas s njom počiva na vukovarskom groblju.

Kata Šoljić recimo u Vukovaru, nema svoju ulicu, ni trg, po njezinom imenu se ne zove ni jedna kulturna ustanova, iako je zaslužila i spomenik. (U Zagrebu „na kraju grada“ po njoj se zove jedan park!). A cijeli se život, unatoč bolesti, borila za hrvatske branitelje, nije dozvolila da se zaborave oni koji su poput njezinih sinova dali život za slobodu. Poglavito je bila ponosna na Hrvatsko žrtvoslovno društvo, koje vodi dr. Zvonimir Šeparović,  čija je bila počasna predsjednica, kao i na svoju Bosnu i Hercegovinu, gdje je rođena. Umrla je 8. srpnja 2008. Koliko još vode treba proći, pa da se netko sjeti i majki, poput Kate Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnja, čija su tri sina poginula u vrijeme srpske agresije, dok je još  najmanje desetak članova njezine obitelji položilo život za Domovinu?

Hrvatske majke, poput Šoljić, Jović i Šegarić, dale su ogroman, nemjerljiv doprinos u svetom Domovinskome ratu.

Kad smo hrvatskom Saboru (lani) predlagali da te žene-mučenice dobiju barem Spomen dan – odbili su!

Sve smo o tome pisali, pa se samo ponavljamo.

Ali, kao da i nismo.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

U Thompsonovoj pjesmi sve im smeta, a najmanje pozdrav!

Objavljeno

na

Foto: Bljesak.info

U domoljubnoj pjesmi „Bojna Čavoglave“, koju, od početka srpske agresije,  izvodi i pjeva njen autor Marka Perkovića Thompsona najmanje je sporan pozdrav – „Za dom spremni!“

Naime, onima koji progone Hrvate zbog ovog pozdrava iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata  mnogo više smetaju ostali stihovi u toj pjesmi, ali kad ste čuli da je netko od njih rekao da se s njima ne slaže, ili da nisu dobri?

Uhvatili su se pozdrava „Za dom spremni“, kao pijan plota, na isti način kao što progone Hrvate za izmišljenih, tobože,  600 ili 800 tisuća žrtava u Jasenovcu.

Sve s ciljem, da mi njih ne bi pitali (ili pitali što manje) što ste tijekom 1991. u Hrvatskoj radili „bando četnička“? Oni su izmislili da im smeta ovaj pozdrav, više od razorenog Vukovara, Škabrnje, Pakraca, Voćina, Saborskog Knina, Dubrovnika, Zadra, Šibenika, Osijeka, Vinkovaca i niz drugih gradova i mjesta.

Za tisuće srpskih granata koje su pale na vukovarsku ratnu bolnicu još nitko nije odgovarao,  kao ni za 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica, ali za jedan običan pozdrav jeste.

Čak nitko nije odgovarao, niti vikao da treba kazniti one koji, poput pupovaca, kontinuirano štite (čak i u Hrvatskom saboru!) velikosrpski četnički pokret, ali i četničku kokardu.

Pjesma „Bojna Čavoglave“ nastala je u vrijeme srpske agresije i nikome nije smetala sve do današnjih dana. Međutim, progonitelji se boje reći da ih u ovoj pjesmi daleko više od navedenog pozdrava smetaju, da ih bole i žare stihovi poput:  (…) „Puče tomson, kalašnjikov a i zbrojevka, baci bombu, goni bandu preko izvora. Korak naprijed, puška gotovs, i uz pjesmu svi, za dom braćo, za slobodu, borimo se mi. Čujte srpski dragovoljci, bando, četnici, stići će vas naša ruka i u Srbiji. Stići će vas Božja pravda, to već svatko zna, sudit će vam bojovnici iz Čavoglava…“

Dakle, to je „sporno“, to bi oni htjeli zabraniti, poput „Čujte srpski dragovoljci, bando, četnici, stići će vas naša ruka i u Srbiji…“, a ne „Za dom spremni“,  ali nemaju muda to javno reći pa su se uhvatili za pozdrav, i od njega napravili osudu hrvatskog naroda. Čak su s ovim pozdravom „povezali“ i hrvatske branitelje, koji se nisu ni rodili u vrijeme II. svjetskog rata, s ustašama, fašističkim zločinima, raznim jasenovcima i sličnome.

Neshvatljivo je, dakle, da im smeta „Za dom spremni“, ali ne i „čujte srpski dragovoljci, bando četnička“, „goni bandu“, „stići će vas naša ruka i u Srbiji“, „sudit će vam bojovnici“ itd. i tome slično.

A ako bi autor kojim slučajem (što se ne može dogoditi) iz pjesme izbacio pozdrav koji im ne odgovora i umjesto njega zapjevao la, la, la, jel bi onda „pravda“ bila zadovoljena?

Mladen Pavković

 

Thompson: Čitav hrvatski narod u BiH puno mi znači i nekako sam vezan uz njega

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Spomenici u Kninu i Zagrebu – Dva ‘ista’ spomenika, dva ‘ista’ nacionalna obilježavanja!?

Objavljeno

na

U Kninu je svojedobno, 2011., otkriven veličanstveni nacionalni spomenik „Hrvatske pobjede Oluja 95.“. Radovali smo se tom čini kao mala djeca. Međutim, sad će prema svemu sudeći i Zagreb dobiti nacionalni spomenik koji će nositi naziv – „Spomenik Domovini“.

Međutim, na prvi pogled onaj u Kninu i onaj koji će biti otkriven u Zagrebu sliče kao „jaje jajetu“! Netko je očito nekoga kopirao!

Taj, kako već sada ističu, najskuplji hrvatski spomenik, koji se podiže na inicijativu i zaslugom gradonačelnika Milana Bandića, nije jedini koji izaziva prijepore.

Naime, na Bandićevu  inicijativu srušen je jedan od najljepših spomenika Domovinskoga rata- Zid boli. Gradile su ga spontano, s ljubavlju i ponosom, (1993.), opeku po opeku, majke, poput Kate Šoljić, koje su izgubile svoje sinove, kćeri ili najmilije u Domovinskome ratu. Opeke su, kao u dobra stara udbaška vremena, srušene (2005.), u ranim jutarnjim satima, a cigle na silu odvezene u kamionima na Mirogoj, gdje je podignut još jedan Bandićev spomenik žrtvama agresije, autora Dušana Džamonje, koji je suzama natopljene opeke hrvatskih majki, da se ne vide, zakopao u zemlju.

To je prvi spomenik koji „nije bačen“, ali koji se tobože može „pogledati“ pod zemljom!?

Nije smiješno, ali je žalosno.

Osim toga, na spomeniku su uklesana na tisuće imena stradalih u Domovinskome ratu, ali na njemu nigdje ne piše „od čije ruke“ su stradali, nema ni njihovih podataka o rođenju i smrti, a nije  uklesan ni  križ, već samo naziv – „Glas hrvatske žrtve- Zid boli“!?

Na inicijativu prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana na Medvedgradu je sagrađen (1994.) Oltar domovine, autora hrvatskog kipara, akademika Kuzme Kovačića. To je trebalo biti mjesto gdje će se okupljati branitelji i građani, ali i predsjednici država i drugi koji nam dolaze u posjet i tamo odavati poštovanje domovini. Nu, čim je umro (1999.) dr. Franjo Tuđman, „umro“ je i ovaj spomenik! Gradonačelnik Grada Zagreba u nekoliko je navrata uvjeravao da će se to mjesto obnoviti, da će biti kao nekad, ali očito više nikad to ne će biti kako je bilo i zamišljeno.

Glavni razlog što je Oltar domovine „odbačen“ je navodna odbojnost Ivice Račana, Stjepana Mesića i Ive Josipovića naspram Tuđmana, odnosno Domovinskog rata, pa u neku ruku i prema Hrvatima i Hrvatskoj. Ali…zbog čega je od njega ruke dignuo gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić? Sad ga je istina (malo) dao obnoviti, tek toliko da se ne može do kraja prigovarati, ali pitanje i dalje visi u zraku!

Zahvaljujući Bandiću (sve se vrti oko njega) pokraj zagrebačke dvorane Vatroslava Lisinskog podignut je spomenik prvom hrvatskom predsjedniku. Kakav je takav je, dobar je!

Nu, taj je spomenik po riječima gradonačelnika prvo trebao biti postavljen na bivšem Francuskom trgu („daleko od centra grada“) kojem je Bandić udijelio ime – Trg dr. Franje Tuđmana.

Obitelj Tuđman se nikada nije složila s gradonačelnikovim idejama. Gospođa Ankica Tuđman, supruga „Oca Domovine“, nam je pričala da ih Bandić u svezi toga nikada nije ništa pitao, a ni pozvao na bilo kakav razgovor. Sve je to gradonačelnikovo „maslo“, da ne kažemo djelo.

Inicijator spomenika u Kninu, hrvatski dragovoljac i u to vrijeme čelni čovjek jedne od najjačih i najboljih Udruga proisteklih iz Domovinskoga rata UHBL-PTSP Tvrđava Knin Mladen Milošević  rekao je da je sramota što su za spomenik u Zagrebu uzeli njegovu ideju, a i to da se boji da će se otkrivanjem zagrebačkog spomenika „centralno“ obilježavanje Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te VRO Oluja 95, jednostavno preseliti ili „prebaciti“ u glavni grad!

S obzirom da se već nekoliko godina ciljano opstruira najveći hrvatski blagdan, da na obilježavanje u Knin dolazi sve manje ljudi, a poglavito branitelja, „na djelu“ je scenarij izmještanja. Zagreb je ljeti ionako pusti grad, pa će imati jednu nacionalnu manifestaciju više. Bandić, vjerujte, ništa ne radi slučajno – kazao je.

A da su kninski i zagrebački spomenici isti ili dobrano slični itekako je vidljivo iz dostupnih fotografija. Razlikuju se samo po cijeni. Zagrebački je deset puta skuplji!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari