Petar Škorić objavio je na Facebooku opširnu reakciju na tekst Romana Bolkovića, optuživši ga za krivotvorenje Tuđmanove ideje pomirbe. U svojoj objavi Škorić tvrdi da Bolković ideološki iskrivljuje ključne procese nastanka moderne hrvatske države.
Crno-bijeli pogled Romana Bolkovića
𝐂𝐫𝐧𝐨-𝐛𝐢𝐣𝐞𝐥𝐢 𝐩𝐨𝐠𝐥𝐞𝐝 𝐑𝐨𝐦𝐚𝐧𝐚 𝐁𝐨𝐥𝐤𝐨𝐯𝐢𝐜́𝐚, 𝐮𝐦𝐣𝐞𝐬𝐭𝐨 𝐨𝐳𝐛𝐢𝐥𝐣𝐧𝐞 𝐫𝐚𝐬𝐩𝐫𝐚𝐯𝐞
Neugodno sam ostao iznenađen posljednjom analizom Romana Bolkovića „Pomirba i privatizacija“, u kojoj potpuno ideološki iskrivljuje i indoktrinira Tuđmanovu ideju pomirbe, pretvarajući je u oružje protiv same hrvatske državnosti. Čovjek koji je tijekom 1990-ih na OTV-u djelovao kao novinar otvoren prema tadašnjoj stvarnosti hrvatskog naroda, danas se u svojem tekstu predstavlja kao zagovornik lijevog narativa, nostalgičan za propalom državom i spreman izokrenuti ključne procese nastanka suvremene Hrvatske.
Bolkovićev tekst o pomirbi i privatizaciji nije nikakva ozbiljna analiza, nego tek ideološki napad zapakiran u akademski ton. On se pri tome ne bavi činjenicama, nego pokušajem da ponovno uspostavi moralni monopol pobjednika iz 1945.
Njegova je teza jednostavna, ali pogubna: samo “pobjednici ’45.” su autentični Hrvati, dok su svi ostali moralno defektni epigoni.
Prema toj shemi, Hrvatska je demokratska država tek privremeni prekid u kontinuitetu jugoslavenskog režima.
Tako se ljudi koji su bili progonjeni, zatvarani, bacani u jame ili rasuti po svijetu svode na „poraženi narativ“. Križni put, Bleiburg, stotine neobilježenih stratišta i udbaške likvidacije do 1989. ne postoje kao zločini, nego kao „revizionizam“.
Takav pogled nije neutralan: to je mentalni komunizam koji ne zna priznati žrtvu i ne želi otvoriti arhive ni istražiti grobnice. Tu završava svaka rasprava i počinje ideologija.
Tko je branio Hrvatsku?
Bolković tvrdi da su nositelji hrvatske državnosti bili “potomci pobjednika ’45.”, dok su emigranti i disidenti tek sporedni statisti.
To je monstruozno pojednostavljenje.
Hrvatsku 1991. nisu branili „socijalni segmenti“, nego narod: radnici, seljaci, studenti, ribari, poljoprivrednici, gastarbajteri, povratnici i da ironija bude potpuna — najvećim dijelom potomci progonjenih iz 1945.
Ti ljudi s juga Hrvatske, iz Hercegovine, Like, Podravine, Slavonije i Banovine nisu došli braniti “legitimnost pobjednika ’45.”
Došli su spasiti sebe, svoje domove i svoj narod od agresora.
A tko je bio agresor?
U najvećoj mjeri upravo pobjednici ’45. i njihovi nasljednici, zakamuflirani u odore JNA i četnika, vođeni velikosrpskom ideologijom.
To je rečenica koju Bolković nikada neće izgovoriti, jer ruši cijelu njegovu konstrukciju.
Pretvorba i privatizacija
Bolković tvrdi da je pretvorba bila materijalna rehabilitacija “poraženih”. To je naprosto laž.
Privatizaciju su provodili zatečeni komunistički direktori, upravljačke strukture i kadrovi bivšeg režima — ljudi koji su već imali kapital, veze, informacije i kontrolu nad poduzećima.
Nova vlast ih nije smijenila.
Rezultat: partijski menadžeri postali su milijunaši.
A onda je ljevica izumila floskulu o „200 Tuđmanovih obitelji“.
Stvarnost? Potpuno drugačija, tek nekoliko imena, dok su najveće pljačke potpisivali oni koji su 1990. dočekali s crvenom knjižicom u ladici.
Bolković to zna i svjesno prešućuje te izvrće istinu.
Ideološke manipulacije
Komunizam = tabu, hrvatska državotvornost = “revizionizam”
Bolković izjednačuje totalitarni zločinački komunistički režim s državotvornom težnjom hrvatskog naroda.
Ne pravi nikakvu razliku između režima koji je ubijao vlastiti narod bez suda i naroda koji je tražio pravo na samostalnost, slobodu i državnu nezavinost.
U njegovom diskursu komunizam je tek “nečista prošlost” koja se relativizira, dok je hrvatska državnost “kontaminirani revizionizam”.
Zločini se smiju promatrati samo u jednom smjeru. Hitlerovsko-ustaški narativ je dopušten; komunistički je tabu tema.
To nije nikakva ozbiljna analiza, to je povratak na doktrinu preživjele ideološke kaste.
Napad na Tuđmanovu pomirbu
Bolkovićev tekst je izravan udar na Tuđmanovu ideju pomirbe, koja je bila uvjet opstanka Hrvatske.
Tuđman je razumio ono što Bolković i njegova komentatorska publika ni danas ne shvaćaju i ne prihvaćaju: ako se Hrvati ne pomire, drugi će odlučiti o njihovoj sudbini.
Tuđman nije rehabilitirao zločine, nego prekinuo povijesni lanac osvete.
Za Bolkovića, taj čin je “krađa”, “dvostruka rehabilitacija” i “preuzimanje moći”.
To je interpretacija čovjeka koji ne razumije državu, nego samo partitokratsku matricu.
Jugonostalgični kor i današnja Hrvatska
Najporaznije nije ono što Bolković piše, nego oni koji ga prate i koje on ohrabruje.
Ohrabruje one iste prijezirne moraliste s lijevog spektra, u čijim objavama stalno izbija jugonostalgija i neprihvaćanje hrvatske državnosti.
Njihov cilj je jasan: restauracija monopola pobjednika ’45. nad Hrvatskom 2025.
Za njih Hrvatska nije domovina, nego slučajna država.
Zato im smeta pomirba, smeta im Tuđman, smetaju branitelji, smetaju arhivi, smetaju grobnice, smeta svaka činjenica.
Promjena ili pravo lice?
Je li se Romano Bolković promijenio ili ga tek sada vidimo u pravom svjetlu?
Nekada, dok je bio voditelj na OTV-u, Bolković je govorio potpuno drugačije.
Govorilo se kao da razumije Hrvatsku i njezine rane.
Danas se postavlja samo jedno pitanje:
Je li se Romano Bolković promijenio ili smo tek sada vidjeli njegovu izvornu i stvarnu ideološku matricu?
Romano Bolković:
POMIRBA I PRIVATIZACIJA
𝘓𝘰š𝘢 𝘣𝘪𝘭𝘢 č𝘦𝘵𝘳’𝘦𝘴’ 𝘱𝘦𝘵𝘢
𝘙𝘢𝘴𝘶𝘭𝘢 𝘯𝘢𝘴 𝘱𝘳𝘦𝘬𝘰 𝘴𝘷𝘪𝘫𝘦𝘵𝘢
Geni kameni
Problem današnje Hrvatske može se formulirati jednostavno, ali precizno: poražena Hrvatska želi se proglasiti autentičnom Hrvatskom. Nastoji preuzeti moralni monopol, definirati povijesni narativ i identitet, unatoč činjenici da ju je povijest dvaput jasno demantirala.
Poraženi narativ prikazuje 1945. kao povijesnu nepravdu, a povratak emigracije kao moralnu rehabilitaciju onih koji su tada izgubili. Time se stvara mit o autentičnim, etalonskim Hrvatima, dok su oni koji su ostali u zemlji, gradili je i srvarali, konačno obranili državnost 1991. prikazani kao „kontaminirani“ prošlošću.
Ključni sukob nije samo revizija 1945. nego i 1990., temelj suvremene Hrvatske. Domovinski rat nije vođen niti dobijen od strane onih koji su poraženi 1945. Demografski i sociološki podaci jasno pokazuju da su branitelji i nositelji državnog projekta pripadali pobjedničkim društvenim skupinama iz poraća Drugog svjetskog rata. Povijest se, međutim, u političkom diskursu reinterpretira tako da poraženi 1945. nastoje preuzeti primat: vojno i politički poraženi žele se predstaviti kao „prava“ Hrvatska i moralni nositelji pobjede 1991.
Pomirba kao politički alat
U ovom kontekstu pomirba stječe novu funkciju. Tradicionalno se pojam pomirbe tumačio simbolički: potomci ustaša i partizana trebali su premostiti povijesne antagonizme. No, kroz Domovinski rat, poraženi iz 1945. dobivaju ne samo simboličku, nego i materijalnu rehabilitaciju. Politički i ekonomski resursi, privatizacija i institucionalna moć prelaze u ruke onih koji su formalno bili marginalizirani. Privatizacija postaje instrument praktične nadoknade povijesnog poraza.
Ovaj proces može se sagledati kroz dvije osi:
Simbolička i politička rehabilitacija – poraženi stječu legitimnost u kreiranju politike i društvenih normi. Pomirba je, u ovom kontekstu, instrument stvaranja nove političke subjektnosti, a ne samo etički čin.
Ekonomska i institucionalna redistribucija – kroz privatizaciju i kontrolu resursa, poraženi dobivaju pristup instrumentima moći koje su prethodno držali pobjednici 1945. Drugim riječima, ostvaruje se dvostruka rehabilitacija: moralna i materijalna.
Tako pomirba dobiva praktičnu dimenziju: više nije ideološki kompromis, nego sredstvo preuređenja moći i redefiniranja povijesne memorije. Poraženi iz 1945. stječu pravo na ono što je prethodno bilo monopol „crvenih“, čime se uspostavlja nova politička i ekonomska hegemonija.
In summa, proces pomirbe i privatizacije u Hrvatskoj ilustrira kako povijesni antagonizmi prelaze u suvremenu strukturu moći. Poraženi iz 1945. kroz Domovinski rat dobivaju sredstva i legitimnost da praktično postanu pobjednici, preuzimajući političke, ekonomske i društvene privilegije koje su prije pripadale pobjednicima. Privatizacija i pretvorba postaju sredstva implementacije ove dvostruke rehabilitacije, dok simbolička pomirba legitimira njihovu novu ulogu u redefiniranju nacionalnog identiteta i društvene strukture Hrvatske.
>>>Škorić: Gdje je dr. Šreter, Milorade?