Skoro 200.000 ljudi glasalo je za ovo

Politička stranka “Možemo!” osvojila je preko 190.000 glasova na nedavnim izborima za Hrvatski sabor. Znaju li ti ljudi za što su glasali? Vjerujem da velika većina glasača itekako zna, s obzirom da su čelnici stranke Možemo! omiljeni gosti u svim nacionalnim medijima pa su dobili priliku iskomunicirati politike za koje se zalažu.

Jedna od tih politika je oporezivanje građana do bola. Ne zadržavaju se, poput klasičnih ljevičara, na pozivima za oporezivanje tzv. “ekstraprofita” i “kapitala”, Možemo je dosta glasan i u pozivima za proširenje poreza na dohodak. Kako je njihova ekonomska ideologinja i dogradonačelnica Zagreba Danijela Dolenec lijepo objasnila, oni nisu zadovoljni brojem ljudi koji sada plaćaju porez na dohodak – žele to proširiti i na one koji su trenutno oslobođeni te obveze, a to su radnici na minimalcu s djecom. Dolenec se također požalila da “jako mali broj radnika plaća višu stopu poreza na dohodak” – što znači da želi spustiti granicu tako da više ljudi uđe u viši porezni razred.

U prijevodu, Dolenec smatra da su neto plaće mnogih hrvatskih radnika previsoke, uključujući i one na minimalcu, te da ima prostora da im država još uzme. Što će državi još više novca, kako ga misli potrošiti – to nije objasnila, kao da to nije bitno.

Pretpostavljam da su glasači stranke Možemo! provjerili njihov program. Riječ je o popisu želja koji izgleda kao u nekoj bajci. Samo što ovakve bajke itekako mogu postati stvarnost – i imati bitno drukčije rezultate od onih na popisu želja.

Ekonomski program započinju prilično samouvjerenom vizijom o “tranziciji ekonomije” i “hrvatskim New Dealom”. Nije to ništa novo, prepisali su ideju od Alexandrije Ocasio Cortez, američke zastupnice koja je takvo što predlagala u Kongresu prije 5 godina, ali je ogromnom većinom odbijeno čak i od strane njenih stranačkih kolega (Demokrata) kao neozbiljan i neostvariv prijedlog.

Prema programu stranke Možemo, “hrvatski New Deal” značio bi transformaciju u gospodarstvo kojim država upravlja, a poduzetništvo bi pretvorili u služenje onome što stranka smatra nacionalnim interesima:

“Ekonomski plan za Hrvatsku temelji se na ideji države koja jasno trasira strateške razvojne smjerove kako bi svi ostali dionici, a posebno gospodarski subjekti, znali unaprijed planirati i usmjeriti svoje investicije, tj. svoju proizvodnju prilagoditi strateškim potrebama države i javnog sektora i na te potrebe adekvatno odgovoriti svojim proizvodima i uslugama. Mi smatramo da uloga države u gospodarstvu nije samo u tome da bude institucija koja će intervenirati kad tržište ne ispuni svoje ciljeve već i da bude ključni lider ekonomskog razvoja koji strateškom suradnjom s gospodarstvom osigurava ispunjenje ekonomskih i društvenih ciljeva države.”

U nastavku teksta objašnjavaju kako bi to po njima funkcioniralo: država bi preko svojih financijskih institucija financirala javno-privatna partnerstva u kojima bi sudjelovali izabrani subjekti kako bi postigli njihove ciljeve u području energetike, proizvodnje hrane, građevnog materijala, zdravstva i farmacije, IT sektora te adaptacijskih mehanizama za klimatske promjene.

Ukratko, ovakva država bi diktirala praktički cijelo gospodarstvo, financirajući privatne subjekte koji bi ispunili njihove uvjete i radili prema državnom diktatu. Slobodno poduzetništvo više praktički ne bi postojalo, a privatna ulaganja bila bi također stvar prošlosti.

Nije potrebno obrazlagati kako bi njihova vizija ekonomske politike brzo dovela do kraha prvo gospodarstva, a onda i javnih usluga. Nedostatak privatnih ulaganja zbog totalnog uništenja poduzetničkih sloboda doveo bi do gospodarskog pada. Možemo nigdje ne objašnjava otkud državi novac za sve te masivne projekte. Pretpostavljam da do toga misle doći oporezivanjem rada do bola, ali to neće biti dovoljno. Država će se morati zaduživati, unositi konstantno novi novac, a to će dovesti do hiperinflacije. Dok kažeš “država je bog”, naći ćeš se u zemlji s visokom stopom nezaposlenosti, praznim dućanima i plaćom koja nikako ne može uhvatiti inflaciju.

Neće proći ni godina dana da se nađemo tamo gdje je sada Venezuela, koja je prije 15-ak godina krenula upravo tim putem koji Možemo predlaže Hrvatskoj.

Vratimo se na početak, na priču o onih 190+ tisuća ljudi koji su glasali za ovo. Ne znam jesu li oni obrazovani, ali veći dio mora biti. Jesu li obrazovani ljudi u Hrvatskoj stvarno toliko financijski nepismeni da im nije jasno da državi novac ne pada s neba i da se od njih očekuje da sve to plate? Jesu li uopće o tome razmišljali?

Oni su među nama i nije ih malo. Oni glasaju za to, znači da žele sebi i svima nama takvu budućnost. Što je još gore – čini se da ih je na svakim izborima sve više,

Piše: Mario Nakić/ Liberal.hr

Što vi mislite o ovoj temi?