Pratite nas

Feljton

Slovenski profesor o jasenovačkoj mitologiji prijevare

Objavljeno

na

Komunizam je morao propasti – jer je prijevara bila esencija tog sustava. Jedna od najvažnijih u bivšoj Jugoslaviji bila je mitologizacija NOP-a i prikaz žrtava od 1941. do 1945. Srce toga je Titov mit o „Jasenovcu“. Hrvatski narod je bio – i još uvijek jest – zarobljenik tog mita .

Tito je u zajednički prostor bivše Jugoslavije unio najvažniji element, koji se ni na koji način ne može ukloniti: prijevaru. U Sloveniji je sveučilišni profesor Andrej Umek otkrio da su njegov djed (iz Brežica) i Titov ujak (Titov je otac bio sklon akloholizmu pa nije bio u stanju skrbiti se za obitelj) bili dobri poznanici. Otac profesora Andreja Umeka i Tito su se tada, na početku 20. stoljeća, igrali kao djeca. Mali Broz je bio sramežljivo i introvertirano dijete, kako se zna reći, ali puno neizraženih kompleksa zbog socijalnog statusa svojega oca – pijanca koji je upropastio uglednu seljačku obitelj.

[ad id=”93788″]

Josipa Broza su početkom Prvog svjetskog rata poslali u podoficirsku školu. Kasnije, u životopisu dostavljenom Kominterni, tvrdio je da je bio dijete iz ropstva. To je vrlo važno, jer u obrnutom svijetu Komunističke partije možete graditi karijeru samo ako dolazite s dna društvenog poretka. Tito je iz ropstva došao na vrh. Sužanjska djeca ipak se nikada nisu slala u podoficirske škole u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Tu se moglo ići samo ako si bio sin imućnog seljaka. Josip Broz je to bio: svjedočanstvo o njegovu ocu i djedu profesora Andreja Umeka to može potvrditi.

Prevario Kominternu, potom i narode

Kako je Josip Broz prevario Komiternu, tako je prevario i narode koji su se između 1941. i  1945. nalazili u Kraljevini Jugoslaviji. Posljednja knjiga Petra Battyja – Titova velika prijevara – čiji je prijevod izašao u Ljubljani, točno opisuje kako je Tito sve vrijeme namjeravao u Jugoslaviji uspostaviti sovjetski sustav, a time i – koristeći se agentima KGB-a infiltriranima u britanske obavještajne službe, zapadne saveznike – stvoriti Narodnooslobodilački pokret (NOP).

Kada su u sudenome 1945. bili novi „izbori“ u Narodnoj Republici Jugoslaviji, sustav koji je uspostavljen značio je ostvarenje Titova cilja. A ostaje pitanje, je li postignut cilj osobe koja je putem Komiterne i sovjetske obavještajne službe uspostavila fenomen Tita, to jest Josipa Visarionoviča Staljina. Ne, jer je uslijedila nova prijevara.

Jasenovac i za informbirovce

Jasenovac ne prestaje „raditi“ završetkom 2. svjetskog rata,već tada kada titoizam iz nacionalne prijevare prerasta u prijevaru globalnih razmjera. U Jasenovcu su kao posljednje umirale žrtve Informbiroa: to je bilo potrebno da bi titoizam dobio legitimitet u sporu s Moskvom, da bi se kao njeno skriveno oružje proširilo među „nesvrstanima“.

Izrežirani sukob Tita i Staljina

O sukobu Tito – Staljin postoji mnogo tumačenja, ali je nekoliko sigurnih činjenica. Sovjetski je Savez pokorio svaki satelit koji se usudio oduprijeti. U tom je kontekstu Staljin povjerio Hruščovu: „Trebao bi samo prstom da mignem“. Uvjerenje da bi mogao Jugoslaviju vojno pokoriti, ako bi to samo htio, izrazio je i maršal Žukov: on je  prilikom njegova posjeta Jugoslaviji 1957. to potvrdio – na gala večeri u odabranom krugu. Tezu da je Staljin s lakoćom mogao razoriti Jugoslaviju potvrđuje sljedeća činjenica: između 1948. i 1963. godine u Jugoslaviji je bilo 60.000 sovjetskih agenata, odnosno po tri na stotinu ljudi (aktivnog stanovništva). Ali Staljin to nije učinio.

Tezu o prividnom sukobu na liniji Tito – Staljin potvrdilo je naknadno ponašanje jugoslavenskih vlasti u međunarodnoj politici. Naime, da se FNRJ stvarno odvojio od SSSR-a ne bi bilo moguće da se u svakom globalnom sukobu (iznimka je napad na Čehoslovačku, jer su se tu jugoslavenski komunisti osjetili ugroženima) postavlja sustavno na stranu sovjetskih interesa. Svi međunarodni sukobi koji su se dogodili na strani protagonista Hladnoga rata to su bez izuzetka potvrdili (Izraelsko-arapski rat, Sueska i Kubanska kriza). Sve je oružje koje je Jugoslavenska Narodna Armija koristila bilo sovjetskog podrijetla, pogotovo najvažnije – zrakoplovi, puške…

Staljinov najodaniji trojanski konj

Zašto su se Sovjeti ovako ponašali? Tito je bio Staljinov najvjerniji učenik i zato je dobio najtežu ulogu. U kontekstu bipolarnog svijeta bilo je potrebno napraviti trojanskog konja, koji bi zemljama koje su se oslobađale od imperijalizma, ponudio formulu međunarodne integracije. Ona bi i dalje bila pod nadzorom Komiterne, tj. Sovjetskog Saveza. Ali pro forma morali bi djelovati autonomno i zato je očit sukob s Moskvom bio od takvog značaja. Na osnivačkoj konferenciji u Bandungu (Indonezija) 1955. tako je nastao golemi kolos (od gotovo milijardu ljudi), koji je bio politički povezan s Titom (i Sovjetima koji su stajali u pozadini). Inače bi narodi oslobođeni od kolonijalizma uistinu postali nesvrstani, ili se obratili Zapadu – što bi bilo najgore u očima komunista.

Većina je nesvrstanih zemalja nakon raspada kolonijalnih carstava postala socijalistička. Tito je  uspio mobilizirati veliki broj prosovjetskih režima, koji sadrže sjeme despotizma. Kakvu je mobilizacijsku snagu Pokret nesvrstanih imao vidjelo se na ključnom susretu u Havani, 1979., gdje su nesvrstani, zajedno sa Sovjetskih Savezom i njihovim satelitima, činili dvije trećine svjetskog stanovništva. Samo Sjeverna Amerika, Australija, i neki dijelovi Zapadne Europe, stajali su na sunčanoj strani svijeta, tj. imali su demokratsko odnosno otvoreno društvo.

Nakon sloma SSSR-a i SFRJ „nesvrstani“ postali „suvišni“

„Nesvrstani“ su doživjeli kolaps kada je zbog unutranjih proturječja potkopano najvažnije središte njihove strukturne osi: raspadom Sovjetskog Saveza i Jugoslavije 1991. godine nisu bili više potrebni. Od tada ni oni ne igraju nikakvu ulogu. Danas je, groteskno, jedini europski član Pokreta nesvrstanih Lukašenkova diktatura – Bjelorusija.

A tko je najveći protivnik prijevarama nabrojenim u prethodnim stavkama? Nacionalna država ili zajednica nacionalnih država sa središtem u sebi (EU), a sve utemeljeno na ideologiji koja je oprečna povijesnom komunizmu, tj. realnom socijalizmu. To su strukture koje su od titoizma najudaljenije. Temelj titoizma je bila navodno nacionalno, radničko i međunarodno „oslobođenje“, u kombinaciji s tajnom diplomatskom dijalektikom u odnosu na Moskvu.

Komunizam je – retorika borbe za vlast i nasilje

Nakon potpunog pada komunizma na planetu, znamo da je to bila samo retorika borbe za vlast. Komunizam je devastirao radnike, kmetstvo i nacionalna pitanja pretvorio u ratna žarišta svjetskih razmjera (bivša Jugoslavija, Čečenija, Palestina kao elitna opcija Nesvrstanih). U smislu sadržaja, nijedna ideologija u povijesti čovječanstva nije propala tako radikalno kao komunizam.

To se je moralo dogoditi, jer je bitni elemenat ovog sustava bio baš prijevara. Jedna od najvažnijih na području bivše Jugoslavije bila je mitologizacija nacionalno–oslobodilačke borbe, i prebrojavanje žrtava u razdoblju od 1941. do 1945. Srce toga je Titov mit o „Jasenovcu“. Jasenovac je nuklearno oružje, s kojim je Partija pokorila hrvatski narod, i to na način da mu je pripisala krivnju za holokaust u kampu uz rijeku Savu. Hrvatski narod je bio – i još uvijek jest – zarobljenik tog mita. Sada je svjetski poznati redatelj Jakov Sedlar snimio film, u kojem je uz pomoć povijesne rekonstrukcije događaja istaknuo dva važna elementa koja se protive titoističkim tumačenjima. Prvo, da je broj žrtava u Jasenovcu izvan mitskih okvira, kakvima se smatraju destruktivni logori smrti u Poljskoj, ili Njemačkoj. S tim je povezana činjenica da je u Jasenovcu poginulo više Hrvata, nego ljudi drugih nacionalnosti: uglavnom su to bili Mačekovi simpatizeri i protivnici Pavelićeva režima. I drugo, još važnije. Jasenovac ne prestaje „raditi“ završetkom 2. svjetskog rata,već tada kada titoizam iz nacionalne prijevare prerasta u prijevaru globalnih razmjera. U Jasenovcu su kao posljednje umirale žrtve Informbiroa: to je bilo potrebno da bi titoizam dobio legitimitet u sporu s Moskvom, da bi se kao njeno skriveno oružje proširilo među „nesvrstanima“.

U filmu, koji je sastavni dio murala povijesnih događaja, su imena onih koji titoističku prijevaru pod svaku cijenu žele održavati na životu. To je Jutarnji list, a posebno njegov kolumnist Jurica Pavičić. Pavičić je jedan od najboljih primjera, kako titoizam danas uništava povijesne stvarnosti, posebice hrvatske države. Ako autor teksta u njoj i živi i zarađuje kruh, da sam na mjestu hrvatske države ozbiljno bih razmislio o tome da mu ona – oduzme državljanstvo.

Boštjan Marko TÜRK/7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Velikosrpski planovi nakon ”Oluje”

Objavljeno

na

Objavio

Nakon Oluje Hrvatska je promijenila stratešku situaciju na Balkanu. To su shvatili svi osim Srba. Kao što smo vidjeli, operacija Oluja za samo jedan je dan preduhitrila svesrpski napad pripreman pod tajnim nazivom Vaganj – 95 na Hrvatsku, a operacijom Oluja-Obruč spriječen je zločinački plan o srpskome gerilskom ratovanju u Hrvatskoj nakon Oluje skrojen na 41. sjednici ‘Vrhovnog Saveta Odbrane’ Jugoslavije 14. kolovoza 1995. Kao što znamo, planirali su reorganizirati tzv.

Srpsku vojsku Krajine i težišno ju pripremiti i angažirati za gerilsko ratovanje na izgubljenim prostorima tzv. RSK, radi vezivanja snaga Hrvatske vojske, nanošenja gubitaka i stavljanja do znanja međunarodnoj zajednici da je to srpska zemlja i da narodi s toga prostora ne prihvaćaju politiku svršenoga cilja. Tom suludom nizu planova kojima su Srbi po tko zna koji put pokušali preokrenuti tijek rata u svoju korist moramo svakako dodati i plan koji su u tajnosti razmatrani krajem kolovoza 1995.

Daleko od očiju javnosti, u Dobanovcima, 25. i 29. kolovoza te 1995. sastala su se politička, vojna i crkvena vodstva ‘svih srpskih zemalja’, ovaj put bez vodstva tzv. Republike Srpske Krajine koja više nije postojala. Na sastanku su bili Lilić, Milošević, Kontić, Bulatović, Karadžić, Krajišnik, Koljević, Buha i Plavšić, generali Perišić, Mladić, Gvero, Đukić i Tolimir te predstavnici Srpske pravoslavne Crkve patrijarh Pavle i vladika Irinej. Zločinci na sastanku nastavljaju u svome fašističkom naumu pa razmatraju: Je li s ‘Krajinom’ gotovo i imaju li namjeru vojno ju vraćati? Hoće li prihvatiti plan Kontaktne skupine za BiH? … Karadžić predlaže da snage bosanskih Srba uz pomoć Vojske Jugoslavije forsiraju Neretvu i izađu na more te da forsiraju Savu i zauzmu Županju, čime bi se ‘sačuvali dijelovi RSK u Slavoniji’. Bili su to suludi planovi srpskih fašista koje Hrvatska nije smjela podcjenjivati. Hrvatska vojska zahvaljujući tajnim službama i elektroničkome izviđanju, imala je spremne odgovore za bilo koju srpsku ‘ratnu varijantu’. S obzirom na napredovanje Hrvatske vojske i Armije BiH prema Banjoj Luci, Milošević objašnjava okupljenima da bi daljnjim ratom prestala ideja i teorijski o tzv. Republici Srpskoj te da su Srbija i Jugoslavija učinile sve da ‘legaliziraju’ tzv. Republiku Srpsku. Stoga predlaže da se prihvati mirovni plan temeljen na prijašnjem planu Kontaktne skupine koji je predložio Richard Holbrooke, s tom razlikom da Srebrenica i Žepa ostaju pod srpskom vlašću. Pritisnut vojnim porazima, Milošević je pokušavao spasiti što se spasiti da. Svima je bilo jasno da je Hrvatska vojska bila u mogućnosti nastaviti operacije za oslobođenje hrvatskoga Podunavlja i prodor do Banje Luke. To, međutim, međunarodni čimbenici nisu htjeli prihvatiti zbog procjena da bi novih 300-500 tisuća izbjeglica iz tih područja neizbježno dovelo do izravnoga uključivanja Savezne Republike Jugoslavije u sukob, i tako bi došlo do opasnosti proširivanja rata, što bi onemogućilo započete mirovne napore.

Kad Amerika preuzime vodstvo

Pripremanje Oluje, sama izvedba na terenu i odlučnost hrvatskoga vodstva i naroda da oslobodi zemlju nije prošla ispod radara američkih obavještajnih služba, stoga su oni vidjevši priliku za mir uskočili u hrvatska pobjednička kola. Još 3. kolovoza, dakle jedan dan prije Oluje, američka ambasadorica u UN-u Madeleine Albright u tajnome memorandumu Clintonovu savjetniku za nacionalnu sigurnost objašnjava zašto Amerika mora preuzeti vodstvo. U tom pismu ona obrazlaže kako su Amerikanci shvatili i da su s pravom ogorčeni na svoje europske saveznike koji su bili godinama nesposobni riješiti krizu na Balkanu koju su ratom pokrenuli Srbi. Takvom europskom politikom ozbiljno je ugrožena vjerodostojnost NATO-a i UN-a, liderstvo Amerike u svijetu dovedeno je u pitanje , smatrali su Amerikanci, pa su odlučili preuzeti vodeću ulogu na diplomatskome i vojnome planu da bi se ostvario trajan mir. Amerika je smatrala da Hrvatska pod vodstvom predsjednika Tuđmana sa svojim oružanim snagama sada drži ključ mira u rukama, stoga je Clinton u Zagreb na razgovor s predsjednikom Tuđmanom poslao svoga izaslanika za Balkan Richarda Holbrookea. Na tome sastanku, koji je održan 16. kolovoza 1995., Holbrooke je u ime Amerike potvrdio predsjedniku Tuđmanu da predsjednik Clinton i Amerika prihvaćaju novonastalu stratešku situaciju te da Amerika smatra da zahvaljujući Oluji imamo besprimjernu priliku za mir, ali da s obzirom na situaciju u BiH postoji i vrlo stvarna opasnost da bi mogao izbiti i širi rat. Hrvatska je operacijom Oluja promijenila stratešku situaciju na Balkanu, i tako otvorila put prema trajnome miru. Krajem kolovoza 1995. Hrvatska je bila i ostala odgovorna članica međunarodne zajednice, stoga je predsjednik Tuđman odlučio iskoristiti ovaj trenutak i učiniti sve što možemo kako bismo postigli političko rješenje i tako bez rata vratili Istočnu Slavoniju u ustavno-pravni poredak Hrvatske.

Tajno američko izvješće – hrvatska vizija Bosne

Dok su trajale vojne operacije, poseban tim za Balkan direktora CIA-e (DCI Balkan Task Force) sastavljen od svih američkih obavještajnih služba, gledajući razvoj na terenu, poslao je obavještajno izvješće predsjedniku i pregovaračkome timu koje ima naslov: ‘Hrvatska vizija Bosne’ u kojem se nalaze obavještajne procjene o trenutačnim ciljevima Hrvatske u Bosni. U tome izvješću oni navode da se bosanski predsjednik Izetbegović boji,’vjerojatno s pravom’, da će Hrvatska pokušati zadržati kontrolu nad zemljom koju oslobode Hrvati u Bosni i Hercegovini. Nadalje, dugoročno gledano, Izetbegović smatra da Zagreb vidi Federaciju kao priliku da podijeli Bosnu i stvori poseban entitet ‘bosanskih Hrvata’. Znajući za kakvu se BiH s većinskim muslimanskim utjecajem Izetbegović zalagao, ovakvi stavovi nisu ništa novo. Ono što zaista čudi u ovome izvješću stav je prvoga predsjednika Federacije BiH i prvoga hrvatskog člana Predsjedništva BiH Krešimira Zubaka koji je imao iste stavove kao Izetbegović. On je Tuđmanu iza leđa, dok u operacijama za oslobođenje dijelova BiH ginu hrvatski vojnici, rekao američkim diplomatima da Zagreb (Tuđman op.a.) vidi Federaciju kao ‘sredstvo podjele Bosne’! Amerikanci su imali viđenje da je Hrvatska operacijama u BiH zaista pomogla da se proširi hrvatski utjecaj, a uloga Hrvata u Federaciji i njihova veza s Hrvatskom usmjeravana je radi sprječavanja stvaranja jake većinske muslimanske BiH kakvu je zagovarao Izetbegović. U takvoj konfuznoj situaciji, Amerikanci su se odlučili za balansiranje i normalizaciju te postizanje mira sporazumom koji bi bio pogodan za dugoročnu stabilnost. Računajući da je rat još trajao, to je izgledalo kao dobro i racionalno rješenje, a zapravo nitko nije bio sretan zbog toga. Pritisnuti porazima svoje vojske i sankcijama Jugoslaviji, Srbi su pristali na dogovor da će tzv. Republika Srpska biti priznata kao entitet i da će lideri toga entiteta prihvatiti da budu dio međunarodno priznate države BiH. Tako je stvoren temelj BiH koji vidimo i danas: trostrana ucjena koju nitko ne želi, ali bez koje svatko gubi previše.

Poslije, u jednome od svojih intervjua magazinu Europa Peter Galbraith rekao je: „Mi smo bili načisto da su Republiku Srpsku vodile masovne ubojice, koje su počinile genocid i optužene zbog toga. Nije bilo sumnje u to. Znali smo da je stvaranje Republike Srpske utemeljeno na etničkome čišćenju i masovnome ubijanju. Ali je isto tako jasno da su oni (Srbi, op. a.) još držali teritorij, imali vojsku, a mi smo željeli završiti rat. I to je bilo to cjenkanje.’ Srbi danas to cjenjkanje nastavljaju, u Hrvatskoj s Pupovcem i SDSS-om – bez ikakve stvarne snage, samo zbog izdajica i to iz HDZ-a – a u Bosni i Hercegovini s Dodikom koji opet negira genocid u Srebrenici.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

VALDEC: Ovako se u Hrvatskoj zarađuje na migrantima

Objavljeno

na

Objavio

Fotografije: R. Valdec

”Preksinoć smo na graničnom području u zoni Donjeg Lapca presreli grupu od čak 200-tinjak migranata koji su ilegalno ušli u Hrvatsku. Ovo je, izgleda, nova taktika. Više ne prelaze u manjim grupama, već se grupiraju u skupine od po stotinjak ili više njih. No znamo stati i tome na kraj”, rekao nam je jutros prijatelj, granični policajac koji je na granicu u Ličko-senjsku policijsku upravu došao početkom tjedna na smjenu iz Primorsko-goranske. Ispričao nam je i što se s uhvaćenim ilegalcima napravilo – autobusima su prevezeni daleko od mjesta gdje su ušli u Hrvatsku, također na granicu, pa vraćeni preko.

”Tako bar neko vrijeme možemo predahnuti, dok se opet ne prikupe, organiziraju i ponovo krenu”, objasnio je dodavši kako se policija priprema puno pažljivije pozabaviti i krijumčarima/vodičima koji za novac migrante provode kroz šume Plješivice ili ih prevoze natrpane u unajmljena vozila.

R. Valdec

Krijumčarski je ‘modus operandi’ našoj policiji poznat: većina njih su državljani BiH, pripadnici svih etniteta, a svoje suradnike imaju i u Hrvatskoj. Vozila se, u pravilu, unajmljuju u rent a car agencijama kod nas, a jedna od takvih agencija, sa sjedištem u Zagrebu, čija se vozila s daruvarskim tablicama pojavljuju prečesto da bi bilo slučajno, pod kriminalističkom je obradom. Doznali smo, naravno, o kojoj je agenciji riječ, no pričekat ćemo da policija prvo odradi svoj dio posla.

”Krijumčarska je matematika jednostavna – u petnaestak godina stari kombi vrijedan jedva 5 tisuća eura, za koji najam plaćaju 40-ak eura dnevno, natrpaju po dvadesetak migranata kojima uzimaju tisuću eura po glavi. Ako prođu, zarada je velika, no i ako ih ulovimo, zaplijenimo vozilo, migrante vratimo, nisu na gubitku. Niti oni, a niti rent a car agencija koja je vozilo, naravno, osigurala i, formalno, ne odgovara ni za što”, nastavlja.

Njegov kolega nam je ispričao kako vodiči uzimaju ‘po glavi’ dvostruko manje – oko 500 eura, da bi migrante kroz brdska, šumovita područja proveli na naš teritorij. S obzirom na prekjučerašnji ‘ulov’, nije teško izračunati koliko se može zaraditi u tom poslu. Vodiči imaju svoje suradnike s naše strane koji ih navode, promatrajući kretanje naše policije, ali srećom, sve manje uspješno.

”Oni koji se uspiju provući trude se što prije domoći granice sa Slovenijom, no tu ih čekaju slovenski policajci, a odnedavno, koliko vidim, i civilne, paravojne skupine. Slovenci one koje ulove novčano kažnjavaju i vraćaju natrag nama, a mi ih potom vratimo u Bosnu”, objasnio nam je treći sugovornik iz Interventne policije koji je već treći put ovdje na granicu poslan iz svoje stalne uprave u Dalmaciji.

Slovenija je od 2015. godine na granici s Hrvatskom postavila oko 200 kilometara žičanih prepreka, slovensku granicu čuvaju njihovi specijalci, zapreke od bodljikave žice postavlja i granicu čuva i njihova vojska, a odnedavno i organizirana paravojna skupina ‘Štajerska straža’. S ilegalcima susjedi Slovenci nisu nimalo nježni. Kao ni Mađari. Ali niti kod jednih niti kod drugih u javnosti nema medijske histerije kao kod nas, koju sustavno potpaljuju nevladine udruge financirane iz hrvatskog državnog proračuna i razne strane ‘humanitarne’ organizacije.

R. Valdec

‘Are You Syrious?’, ‘No Name Kitchen’, ‘MSF’, ‘Emmaus’…, tek su neke od njih. Tu je i notorni CMS – Centar za mirovne studije, obilato financiran novcem hrvatskih poreznih obveznika, ali i iz inozemstva, od strane veleposlanstava, raznih ‘zaklada’ i organizacija. Iz njihovog se zagrebačkog sjedišta koordinira, šalju priopćenja, protestna ‘otvorena pisma’ poput ovotjednog koje su poslali njemačkim vlastima razljućeni izjavom njemačke kancelarke u kojoj je pohvalila Hrvatsku za čuvanje granice. S iste adrese djeluje i inicijativa ‘Dobrodošli!’ namijenjena migrantima koja uz hrvatsku, englesku i njemačku, ima verziju i na arapskom. Uz informacije o azilu u RH, tu su migrantima na raspolaganju i zemljovidi s ucrtanim ‘opasnim područjima’ koja nisu razminirana, rječnici, kontakti…

‘Informacijama’ o ‘brutalnosti’ hrvatske policije koja, zamislite, vraća one koji protuzakonito prelaze državnu granicu, koja postupa sukladno ovlastima prema onim agresivnijima, opskrbljuju se i domaći i strani mediji. Mađari su davno taj problem riješili, a nedavnim protjerivanjem Soroseve organizacije ‘Otvoreno društvo’ iz Mađarske Viktor Orbán je stavio ‘točku na i’. Kod nas čak i dopisnici sa zapada moraliziraju o toj temi, pozivajući se na ‘ljudska prava’, ‘pravo na azil’, ‘otvorene granice’. Jedan od njih, čuven po tome što je 90-ih razotkriven kao suradnik KOS-a zadužen za crkvu u Hrvata, neki dan u kolumni plaće nad kršenjem ljudskih prava.

R. Valdec

Prije više od tri godine ‘otvorio’ sam kod nas temu o prijetnji vala migranata Hrvatskoj i Europi. Od onda, obišao sam nekoliko puta Irak, Siriju, Tursku, Grčku…, pa preko Makedonije, Srbije, Mađarske i Hrvatske za migrantima preko cijele Europe došao do Švedske. I odavno pisao o tome kako migrantski val, ova ‘seoba naroda’ nije nikakva stihijska, spontana pojava, već pomno organizirana operacija u koju su uključeni i od koje profitiraju mnogi razni centri, svaki na svoj način.

Usklađeni napadi na hrvatsku policiju iz stranih i ponajviše domaćih medija dobrim su dijelom i motivirani tim profitima. A u svemu tome nikom da padne na pamet postaviti pitanje – čemu onda služe granice? Uporno nazivanje migranata prognanicima uvreda je za naše ratne progranike od kojih je većina, koja nije bila sposobna za ratovanje, godine do oslobađanja svojih domova provela u prognaništvu na slobodnom teritoriiju da bi se potom, kada su oslobođeni, vratila u svoje kuće. Uvreda je i za stotine tisuća Sirijaca koji su, od kada je u njihovoj domovini krenuo kaos, bili prisiljeni spašavati žive glave od pomahnitalih islamista sklanjajući se na teritorije Sirije koji su bili pod vlašću izabrane vlasti ili u susjedne države – Tursku, Libanon ili Jordan. Kako je koji dio zemlje oslobađan od zlotvora, oni su se vraćali kući. Osobno sam svjedočio povratku Kurda – žena, djece i staraca, u Kobane. Vojno sposobni muškarci ostali su u okruženom gradu i nadljuskom snagom ga uspjeli obraniti od ISIL-a, a čim je opasnost prošla, u potpuno razrušeni grad vratila se većina izbjeglih koji su strpljivo čekali tek dvadesetak kilometara dalje, u kampovima uz granicu na teritoriju Turske. Naime, premda sam to već puno puta napisao, valja ponoviti – više od 90 posto migranata koji navaljuju u Europu su vojno sposobni muškarci u dobi od 18 do 40 godina.

Iako je na početku vala bilo puno Siriijaca i Iračana, ubrzo su većinom postali Afganistanci, Pakistanci, ljudi iz Bangladeša, država srednje i sjeverne Afrike. No mediji su se iz petnih žila trudili sakriti tu činjenicu uporno na naslovnice stavljajući fotografije žena i djece. Brojni su primjeri u kojima su djeca medijski zloupotrebljena kako bi se javnost senzibilizirala i okrenula protiv vlasti u vlastitim državama koje su željele zaštititi svoje granice – od malog Alan Kurdia čije je mrtvo tijelo more izbacilo na neku tursku plažu i kojeg su fotoreporteri mrtvog namještali kako bi dobili što potresnije fotografije, preko sirijske ili iračke žene s djetetom koja s Reutersove fotografije zapomaže na željezničkoj pruzi u Mađarskoj dok ih muškarac ‘svojim tijelom hrabro štiti od zlih mađarskih policajaca’. Doista potresna fotografija osvojila je i brojne nagrade i postala globalno popularna, za razliku od cijelog video uratka koji, zapravo, pokazuje što se tamo dogodilo.

Screenshot/Twitter

I kod nas su pokušali istom taktikom strvinareći nad nesretnom pogibijom afganistanske djevojčice Madine koja je u Srbiji tragično stradala u naletu vlaka dok se cijela obitelj vraćala nakon neuspjelog pokušaja ilegalnog prelaska hrvatske državne granice. Za njenu smrt aktivisti organizacije ‘Are You Syrious?’ odmah su okrivili hrvatsku policiju, a na njihovu su se podvalu nakačili gotovo svi mediji. I iako je istraga pokazala da nije bilo nepravilnosti u policijskom postupanju i da se tragedija zbila na srpskom teritoriju, još danas njenu fotografiju ‘nabijaju na nos’ i našoj policiji i građanima, a jedan od ključnih ljudi cijele ‘operacije Madina’ , Gordan Bosanac iz CMS-a, za nagradu je izabran u ‘Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija’!

Umreženi su svi – od lokalnih organizacija i nevladinih udruga i inicijativa, preko raznih međunarodnih zaklada i organizacija, do vlada pojedinih država. I iako sam dobro znao kako je cijela priča s migrantima pažljivo orkestrirana, prije tri sam se godine u Srbiji prvi put dočepao i konkretnog dokaza.

R. Valdec

U Kanjiži, blizu mađarske granice, nakon što su Mađari zatvorili prijelaze, stvorio se čep. Posve slučajno, namjeravajući samo kupiti cigarete na kiosku u gradskom parku, u kojem su po travi zalegle stotine migranata, prišla mi je uplašena djevojka, kasnije će mi ispričati da je Sirijka iz Alepa. Na engleskom me upitala može li imati povjerenja u ljude, trojicu koji su nešto raspravljali s ostatkom njenog društva, dvojicom mladića i još dvije djevojke s djecom. Kazala je kako im ta trojica obećavaju da će ih kombijem prebaciti u Mađarsku po, njima znanim putovima za, naravno, pozamašni iznos. Vidjevši da je riječ o trojici lokalnih Roma kriminogenog izgleda i sjećajući se priča o tome kako slični često natrpaju pun kombi migranata koje odvezu do prve šume, prebiju ih i opljačkaju, savjetovao sam joj da ne prihvati njihovu ponudu i objasnio jedini, tada mogući siguran način za odlazak u željenu im Njemačku – autobusom do Šida, pa organizirano preko Hrvatske i Slovenije dalje, sve do Njemačke. Zahvalila je i poslušala me, a razmijenili smo i brojeve mobitela.

Iste večeri me nazvala i iscrpno informirala kako su stigli u Šid. Sutradan iz Hrvatske, iz Osijeka opet, potom iz vlaka koji ih je preko Mađarske odveo u Austriju. Zvala je još nekoliko puta, iz Austrije i napokon iz Münchena u Njemačkoj kada sam se već vratio u kući Hrvatsku. Broj njenog mobitela bio je turski i bilo je jasno da je, samo na te razgovore sa mnom potrošila bogatstvo. Bilo mi je, jasno, odmah sumnjivo – ukoliko je broj prepaid – koliko je stotina ili tisuća eura moralo biti u njega napucano da bi se nesmetano mogli trošiti na putu preko pola Europe? Izbjeglici iz Sirije bez adrese niti jedan turski mobilni operater ne bi odobrio ugovor na pretplatu. Stoga sam pokušao, nakon nekoliko dana, nazvati ja nju, da zadovoljim znatiželju. No odgovarao je automat mobilne kompanije. Turske.

R. Valdec

‘U tom slučaju, SIM kartica i uređaj nisu u Njemačkoj već u Turskoj’, objasnio mi je prijatelj iz jedne naše kompanije.

Priča mi se krenula odmatati. Po dolasku na cilj, SIM kartica dobivena u Turskoj vraćena je vlasniku. A sve će se posložiti mjesecima nakon toga. U Istanbulu, znanca Turčina sam zamolio da nazove taj broj, pa ako se netko javi, pokuša detektirati gdje je ta osoba zapravo i tko je. Rado mi je ispunio želju – nazvao, pozdravio se s nekim i na turskom strogo pitao – ‘Gdje ste?’. Pa nakon toga prekinuo.

‘Muški glas. Odgovorio mi je da su prešli u Srbiju!’.

Autor:Robert Valdec/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari