Pratite nas

Povijesnice

Sporazum Hitlera i Staljina o prijateljstvu, kooperaciji i demarkaciji, 28. rujna 1939. godine

Objavljeno

na

Nakon što je sklopljen “Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih socijalističkih Republika” (23. kolovoza 1939. godine) i prema dogovoru Hitlera i Staljina istočna Europa najvećim dijelom okupirana i podijeljena , potpisan je drugi sporazum kojim se sankcioniralo postojeće stanje i detaljnije definirali daljnji teritorijalni interesi jedne i druge strane.

On je službeno nazvan “Njemačko-Sovjetski sporazum o prijateljstvu, kooperaciji i demarkaciji”  i potpisan je također u Moskvi, 28. rujna 1939. godine od strane ministara vanjskih poslova dviju zemalja, Vjačeslava Molotova i Joachima von Ribbentropa.

Kako je vidljivo iz mape razgraničenja, saveznici su podijelili i Litvu koja još uvijek nije bila okupirana.

SSSR je pristao na zahtjeve Njemačke da ova zadrži vlast nad Varšavom i Lublinom, budući da su nacisti već vojno okupirali ove gradove (iako su prema ranijem dogovoru oni trebali pripasti Sovjetima), a za uzvrat njemačke su trupe napustile Brest Litovsk, gdje je tim povodom upriličena svečana nacističko-sovjetska parada (22. rujna) i izvršena primopredaja grada. (Snimka nacističko-sovjetske vojne parade u Brest Litovsku: https://www.youtube.com/watch?v=J0-a3JgB_Q8; stranica posjećena 19.9.2018.)

Hitler je Staljinu prepustio Litvu (iako je prema paktu od 23. kolovoza ona trebala pripasti Njemačkoj).

Tako su saveznici i prijatelji, Hitler i Staljin napravili novi korak u planiranoj podjeli svijeta – što je nepune dvije godine poslije (kako je poznato) poremetio nacistički vođa svojim brzopletim i nepromišljenim napadom na SSSR i tako pružio priliku sovjetskom vođi da se silom prilika preobrati u “antifašista”.

Postojanje ovih sporazuma i tajnog protokola između Njemačke i SSSR-a Sovjeti nisu priznavali, iako su već 1947. godine SAD objavile tekst pakta od 23. kolovoza 1939. koji je pronađen u njemačkom arhivu.

Crta demarkacije prema sporazumu Hitlera i Staljina od 28. rujna 1939.

Crta demarkacije prema sporazumu Hitlera i Staljina od 28. rujna 1939. hr.wikipedia.org

Kongres narodnih zastupnika SSSR-a, tek je 24. prosinca 1989. godine donio deklaraciju kojom se priznaje postojanje tajnog protokola i ujedno ga se proglašava pravno ništetnim.

Cjelovit tekst sporazuma od 23. kolovoza 1939. godine (“Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih socijalističkih Republika” ), koji uključuje i “Tajni protokol” dostupan je u engleskoj verziji na: https://sourcebooks.fordham.edu/mod/1939pact.asp; stranica posjećena 19.9.2018.)

Sporazumima iz 1939. godine, prethodio je Ugovor o neutralnosti i prijateljstvu koji je potpisan između Njemačke i SSSR-a 24. travnja 1926., a obnovljen 1931. godine.

Dva podjednako zločinačka režima (nacistički i komunistički), svojom su suradnjom i ugovorima bjelodano potvrdila svoje osvajačke namjere vezano za dogovorno komadanje Europe, što je bila samo prva etapa u njihovim planovima porobljavanja svijeta.

Dotadašnji sporazumi bili su samo logični nastavak dugogodišnje vojno-tehničke suradnje između dvije zemlje, koja je na djelu kroz gotovo cijelo razdoblje između dva svjetska rata. SSSR je bitno doprinio izgradnji njemačkog ratnog stroja od kojega će stradati deseci milijuni ljudi, uključujući i goleme žrtve sovjetskih građana.

Budući da je Njemačkoj poslije Prvoga svjetskog rata bilo zabranjeno razvijati zrakoplovstvo, njezini kadrovi (uključujući pilote i stručno osoblje) obučavaju se na poligonima SSSR-a i uz punu stručnu i tehničku pomoć sovjetskih inženjera, a suradnja je bila plodna i u drugim segmentima vojne tehnologije.

Suradnja se dalje intenzivira poslije potpisanih sporazuma (travanj 1926; ljeto/jesen 1939).

Staljin je Hitleru “držao leđa” dok je ovaj osvajao srednju i zapadnu Europu – među ostalim dao mu je na uslugu mornaričku bazu za opskrbu gorivom (u blizini Murmanska) i tako omogućio svome savezniku stvaranje nužnih gospodarskih i taktičkih preduvjeta za daljnju ekspanziju (s resursima u 10 do tada okupiranih zemalja). Njemački ratni stroj je uz pomoć Sovjeta opskrbljivan  ogromnim količinama hrane, sirovina i ratnog materijala, a pružana je i sva druga logistička potpora, što je naročito došlo do izražaja tijekom Bitke za Britaniju (u ljeto 1940. godine), kad su sovjetski brodovi slali neophodne meteorološke podatke njemačkim zračnim snagama (Luftwaffe), a Hitleru su bili na usluzi i sovjetski ledolomci na Arktiku krčeći koridore kojima su se služili Nijemci za napade na savezničke brodove.

Novi saveznici Guderian i Krivoshein slave pobjedu u poljskom gradu Brestu

Nikakve reakcije od strane “prve zemlje socijalizma” na pojavu talijanskog fašizma i njemačkog nacizma nije bilo, iako se ove destruktivne totalitarističke ideologije etabliraju već od sredine 20-ih godina i jasno iskazuju svoje ciljeve. Nacističko – komunistički savez jača i učvršćuje se, unatoč činjenici da je sam Hitler u svome Mein Kampf-u (tiskanom 1926. godine) otvoreno iznio svoju teoriju o Slavenima kao “nižoj rasi” i najavio osvajanje istočne Europe i SSSR-a (Drang nach Osten), s nakanom stvaranja Lebensraum-a (“Životnog prostora”) za svoju arijsku “nad rasu” na tim područjima.

Uzme li se sve to u obzir, sovjetska dvostruka igra vezano za angažiranje SSSR-a i “internacionalnih brigada” (pod paskom Kominterne) na strani republikanaca u španjolskom građanskom ratu (1936/39.), gdje su se u unaprijed izgubljeni rat s falangama generala Franca, Mussolinija i Hitlera gurali naivni komunistički “dobrovoljci”, još je prozirnija i svjedoči o cinizmu i dvoličnosti tadašnje Staljinove politike.

Dok Hitler nakon Austrije, Čehoslovačke i Poljske osvaja Norvešku, Belgiju, Dansku, Nizozemsku, Luksemburg i Francusku, Staljin prema dogovoru uzima istočni dio Poljske, Estoniju, Litvu i Latviju, a Rumunjskoj postavlja ultimatum i traži povrat Besarabije (koja je Rusiji oduzeta 1918. godine). Natezanje oko Besarabije završava popuštanjem Hitlera koji na kraju pritišće Rumunjsku i ona je primorana odreći se ove regije.

Na okupiranim područjima SSSR provodi okrutne mjere etničkog čišćenja, pri čemu se eliminiraju svi stvarni ili potencijalni protivnici sovjetskog režima (inteligencija, buržoazija, politički disidenti i oponenti, bijeli emigranti, bogati seljaci, Židovi itd.), dok veliki broj preživjelih završava u sibirskim logorima. Žrtve se broje u desecima tisuća, a Staljin je kao okorjeli antisemit naročito progonio Židove (iako su mnogi od njih bili u najužem vodstvu boljševičke partije).

Slijedi sovjetska agresija na Finsku poslije režiranog incidenta kod sela Mainile (26. studenoga 1939. godine), kad Sovjeti s vlastitog teritorija topništvom tuku svoje pogranično područje sa sedam projektila (pri čemu ubijaju 4 i ranjavaju 9 svojih vojnika). Za napad optužuju Fince i tri dana poslije objavljuju im rat. Invazija  započinje 30. studenoga.

Zbog ove otvorene i ničim izazvane agresije, prva je zemlja socijalizma isključena iz tadašnjeg Društva naroda (preteča kasnije formirane Organizacije ujedinjenih naroda). Sovjetsko-finski sukob završava porazom Sovjeta; epilog krvavog rata je 200.000 mrtvih i višestruko veći broj ranjenih i nestalih. Hitler likuje nad neuspjehom svog glavnog takmaca, smatrajući da je time dokazana nesposobnost Crvene armije. Unatoč pobjedi u „Zimskom ratu“, Finska mora potpisati sporazum kojim se u korist SSSR-a odriče dijela svoga državnog teritorija – zahvaljujući indiferentnosti glavnih zapadno-europskih sila, prije svega Velike Britanije i Francuske koje su kalkulirale čekajući rasplet.

Staljin vjeruje kako će Hitler poraziti i uništiti zapadnoeuropski imperijalizam, nakon čega će se obračunati s oslabljenom Njemačkom i uspostaviti svoje „globalno socijalističko carstvo“ (“Svjetski savez sovjetskih socijalističkih republika”), kojemu bi na čelu bio on – budući vladar svijeta. Temelj te “svjetske socijalističke zajednice” trebali su biti sovjetski “nad-ljudi”, nova ideološka “nad-bića”, što samo dokazuje kako u tom smislu između rasističkih teorija Hitlera i Staljina nije bilo nikakve suštinske razlike.

Poseban kuriozitet predstavlja to što su na sovjetskoj vojnoj paradi upriličenoj povodom  proslave 1. svibnja 1941. godine na Crvenom trgu u Moskvi, kao počasni gosti Staljina i njegove svite, u svečanoj loži ugošćeni najviši Hitlerovi časnici. Bilo je to samo 51 dan prije početka realizacije “Operacije Barbarossa” kojom je Hitler u munjevitom ratu planirao slomiti kralježnicu svom savezniku i glavnom takmacu u planiranoj podjeli svijeta. ). (Opširnije: https://kamenjar.com/komunisticko-nacisticki-savez-proslost-koja-opominje/)

Prijateljski odnosi Njemačke i Rusije imaju svoju pred-povijest i ona je uočljiva već u razdoblju prije sovjetske “Oktobarske revolucije”. U vrijeme dok je bio u egzilu (između veljače i travnja 1917. godine), “Otac revolucije” i “Veliki učitelj” Vladimir Iljič Lenjin se u pismima (koja šalje svojim političkim istomišljenicima i suradnicima u Rusiji) oštro obrušava na Privremenu vladu, ali i na zemlje zapadne Europe (pogotovu Francusku i Veliku Britaniju) i brani kolonijalne interese Njemačke.

Tako, primjerice, “Zbornik” Lenjinovih spisa, naslovljen: “Od februara do oktobra 1917.” (Naprijed – Zagreb, 1973.), na str. 43-48. objavljuje pismo br. 4. (“Kako postići mir”), u kojemu on među ostalim kaže:

“(…) Anglo-francuska grupa kapitalista hoće u prvom redu da opljačka Njemačku oduzevši joj kolonije (gotovo sve su već oduzete), a zatim Tursku…

(…) Rusija ne vodi rat svojim parama. Ruski kapital je ortak anglo-fransuskog. Rusija vodi rat da bi opljačkala Jeremeniju, Tursku, Galiciju.

(…) A guškovsko-miljukovska vlada, osim toga, uopće ne pristaje na mir u ovom momentu, jer bi sada dobila iz ‘plijena’ ‘samo’ Jermeniju i dio Galicije, a ona hoće da opljačka još Konstantinopol i još da osvoji nazad od Nijemaca Poljsku, koju je carizam uvijek tako nečovječno i bestidno ugnjetavao. Dalje, gučkovsko-miljukovska vlada je, u suštini samo agent anglo-francuskog kapitala, koji hoće da zadrži kolonije opljačkane Njemačkoj, i povrh toga da natjera Njemačku da vrati Belgiju i dio Francuske. Anglo-francuski kapital pomogao je Gučkovima i Miljuškovima maknuti Nikolaja, da bi oni njemu pomogli ‘pobijediti’ Njemačku.”

(Pismo je potpisano s N. Lenjin, pisano u Zurichu 25 ožujka 1917., uz naznaku da je isto prvi put tiskano 1924. godine u časopisu Komunističeskij Internacional, br. 3-4.; istaknuo: Z.P.)

Općepoznata je činjenica da je Lenjin u Rusiju (Petrograd) došao uz izravnu pomoć Njemačke (posebnim oklopnim vlakom i noseći pozamašnu svotu zlatnika – čime je financirana revolucija.

Sve do sada rečeno govori u prilog tomu da povijest nije crno-bijela, ma koliko se mnogi (vođeni raznim interesima) trudili da je takvom prikažu.

Današnja Europa počiva na spoznaji o štetnosti svakog totalitarističkog sustava i svake autoritarne ideologije i na civilizacijskom odmaku od takvih režima.

Nacizam i fašizam su već odavno odbačeni kao štetne i destruktivne ideologije, ali, komunizam (koji je uzrokovao višestruko veća zla – barem promatra li se broj žrtava), takvu društvenu osudu još uvijek ne doživljava.

I to je samo jedan među brojnim neobjašnjivim paradoksima koji obilježavaju današnji “razvijeni” Zapadni svijet. On uporno ostaje nedosljedan u provođenju vlastitih normi i načela  – iako je iz povijesti XX stoljeća itekako imao što naučiti.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Obljetnica međunarodnog priznanja Hrvatske i mirne reintegracije Podunavlja

Objavljeno

na

Objavio

Prije 27 godina hrvatsku su neovisnost, na današnji dan, zajedno priznale tadašnje članice Europske unije (EU), a Njemačka, koja je uz Vatikan odigrala ključnu ulogu u tom procesu, 15. siječnja uspostavila je i diplomatske odnose s Hrvatskom koja je istoga datuma, ali 1998. okončala i mirnu reintegraciju u ratu okupiranog hrvatskog Podunavlja.

Kada je Hrvatska 15. siječnja 1992. postala međunarodno priznata Domovinski rat je bio u jeku, a gotovo trećina države bila je pod okupacijom tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih pobunjenika. Na svoje tada priznate granice Hrvatska je izišla tek po završetku mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, odnosno šest godina kasnije.

U večeri priznanja prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u emotivnom je obraćanju naciji poručio: “Današnji dan – 15. siječnja 1992. – biti će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana”.  Svojim je suradnicima pak rekao: “Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države”.

Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je uslijedilo nakon proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Toga dana razdruživanje od tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) proglasila je i Republika Slovenija, a već idućega dana novonastale države uzajamno su se priznale.

Paralelno je tekao i proces razdruživanja Sovjetskog Saveza u kojemu su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su, iako tada još i same bez međunarodnog priznanja, priznale Hrvatsku tijekom 1991. Prva od njih to je učinila Litva (30. srpnja 1991.), a slijedile su je Ukrajina (11. prosinca) te Latvija (14. prosinca) i Estonija (31. prosinca).

Island – prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku krajem 1991.

Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istoga dana to je učinila i Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15. siječnja 1992., zajedno sa ostalim članicama EU-a.

Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatsku je priznala Sveta Stolica. Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991. posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem. Vatikanska diplomacija kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskom međunarodnom priznanju. Dan nakon Svete Stolice, Hrvatsku je priznao i San Marino.

Nakon što je Hrvatsku priznala EU, tijekom 15. siječnja 1992. uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj. Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država – Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina (BiH), Brazil, Paragvaj i Bolivija.

Potom su, među ostalima, uslijedila i priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), Sjedinjenih Američkih Država (7. travnja), Izraela (16. travnja, iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina kasnije) te Kine (27. travnja). Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička, Egipat (16. travnja 1992.).

Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala i članicom Ujedinjenih naroda, a 1. srpnja 2013. i 28. članicom EU-a.

Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja 15. siječnja 1998.

Istoga datuma, odnosno 15. siječnja, ali 1998. završena je i mirna reintegracija kojom je u ustavno-pravni poredak Hrvatske vraćeno dotad okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, poznato kao hrvatsko Podunavlje. Temeljni (erdutski) sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu koji je i omogućio mirnu reintegraciju tog dijela Hrvatske potpisan je 12. studenoga 1995. u Erdutu i Zagrebu.

Potpisali su ga tadašnji predstojnik Ureda predsjednika RH Hrvoje Šarinić i vođa srpskoga pregovaračkog izaslanstva Milan Milanović te kao svjedoci tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith i posrednik UN-a Thorvald Stoltenberg.

Sporazum je označio početak dvogodišnje prijelazne uprave Ujedinjenih naroda tijekom koje su mirnim putem u ustavno-pravni poredak RH vraćeni preostali privremeno okupirani dijelovi Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije, što je omogućilo obnovu tih područja, razorenih u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku te povratak prognanika i izbjeglica.

Mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja te postizanje mira prethodno su omogućile i pobjedonosne vojno-redarstvene operacije Hrvatske vojske; “Bljesak” završena 2. svibnja te “Oluja” završena 5. kolovoza 1995. Operacijom “Bljesak” oslobođena je Zapadna Slavonija, dok su “Olujom” oslobođeni Knin i najveći dio do tada okupiranog hrvatskog teritorija.

(Hina)

 

15. siječnja 1992. – Dan kada je Republika Hrvatska međunarodno priznata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

50 GODINA OD ŽRTVE ČEŠKIH IDEALISTA PALACHA I ZAJICA

Objavljeno

na

Objavio

KRIK PROTIV KOMUNISTIČKE TIRANIJE

Tog prohladnog, sumornog četvrtka, 16. siječnja 1969. godine, točno u 14.25 sati, u središtu Praga, na Václavskim náměstíma, planula je ljudska buktinja. Prilika obavijena plamenom preskočila je ogradu, potrčala preko ceste i zaputila se prema spomeniku svetoga Václava, ali se usput saplela i to je omogućilo nekolicini prolaznika da svojim kaputima ugase vatru.

Iako teško ozlijeđen, mladić je uspio ljudima oko sebe reći kako nije samoubojica, te da je taj njegov čin protest protiv stanja u zemlji i da je u torbi na mjestu gdje se zapalio ostavio pismo u kojem sve objašnjava. Preko 85% njegova tijela bilo je prekriveno teškim opeklinama i spasa nije bilo.
Sve do smrti, sljedeća tri dana, strašno je trpio, ali nije htio primiti nikakva sredstva za ublažavanje bolova, kako bi bio pri punoj svijesti i objasnio motive koji su ga naveli na tako radikalan postupak. Bolnička psihijatrica Zdenka Kmuničkova tajno je snimila kratki razgovor s njime. Svoj je čin objasnio kao pokušaj da pokrene javnost, ali je isto tako rekao kako ne zna je li uspio. Na njezino pitanje: “Boli li te?”, odgovorio je: “Boli, ali čovjek se treba suprotstaviti zlu svim sredstvima koja su mu na raspolaganju.”

Bio je to mladi student praškog Karlovog sveučilišta, 20-godišnji Jan Palach. Ovim radikalnim činom htio je probuditi svoje sunarodnjake iz letargije i potaknuti ih na otpor protiv SSSR-a i njegovih saveznika iz Varšavskog pakta. Pet mjeseci prije, trupe SSSR-a, Bugarske, Poljske, Istočne Njemačke i Mađarske okupirale su Čehoslovačku i tako zgazili reformsku struju Alexandera Dubčeka koja je tražila liberalizaciju tadašnjeg komunističkog sustava. U invaziji je odbila sudjelovati jedino Rumunjska – iako članica Varšavskog pakta. U Čehoslovačku je ušlo između 5 i 7 tisuća sovjetskih tenkova i 200 do 600 tisuća vojnika, pod izlikom da su čehoslovački komunisti zatražili “bratsku pomoć protiv kontra-revolucije” i pri tomu je poginulo više od 100 ljudi.
Sam Dubček (koji je uhićen i odveden u Moskvu) pozvao je građane da ne pružaju otpor, a odmah po okupaciji Sovjeti su uspostavili svoju marionetsku vladu.

U pismu koje je pronađeno u Palachovoj torbi tog 16. siječnja 1968., (nakon što se zapalio), pisalo je kako su se Česi i Slovaci “našli na rubu beznađa”, te su zbog toga “odlučili iskazati svoj protest” i to tako što će se skupina dragovoljaca javno spaliti. “Ja sam imao čast izvući broj jedan…” – pisalo je navodno u njegovoj oporuci. Nikad, međutim, nije utvrđeno postojanje takve skupine.
Na sprovodu Jana Palacha u Pragu, unatoč presiji okupacijske komunističke vojske, okupilo se preko 200.000 građana. Grob je bio pod stalnom prismotrom agenata državne sigurnosne službe, a ljudima je zabranjeno svako odavanje počasti žrtvi, pa čak i polaganje cvijeća na obljetnicu smrti. Unatoč svemu, postao je mjesto hodočašća stotina tisuća onih koji se nisu mirili s komunističkom tiranijom, zbog čega je u listopadu 1973. godine tajna policija iskopala Palachove posmrtne ostatke i kremirala ih. Urna s pepelom poslana je majci, na selo, 15-ak kilometara daleko od Praga i nije joj bila dopuštena sahrana. Tek nakon pada komunizma, u Pragu je upriličen ponovni pokop.

Mjesec dana poslije Palacha (25. veljače), na isti je način i na istom mjestu, samospaljivanjem, protestirao dvije godine mlađi, 20-godišnji student Jan Zaic. Umro je istoga dana. Primjer Palacha i Zajica slijedili su radnici Josef Hlavatý u Plzenu i Miroslav Malinka u Brnu, dok se u Jihlavi, na trgu, pred sjedištem Komunističke stranke, zapalio komunist i sindikalist Evžen Plocek. Tajne službe pomno su krile ove slučajeve, tako da velika većina građana u Čehoslovačkoj za njih nije ni znala u vrijeme kad su se dogodili.
Nekoliko mjeseci prije Palacha, u Poljskoj se (8.studenoga 1968. godine) spalio Ryszard Siwiec, u znak protesta zbog invazije na Čehoslovačku. Umro je četiri dana poslije, ali sve je brižno skrivano od komunističkih vlasti, pa se u Čehoslovačkoj o tomu čulo tek dva mjeseca nakon Palachova samospaljivanja (preko valova postaje Radio Slobodna Europa).

Povjesničari isključuju mogućnost da je Palach svoj čin poduzeo u afektu, a opisi samoga samospaljivanja također govore u prilog tomu. On se, naime, zaustavio kod fontane na Vaclavskom trgu, skinuo kaput i odložio ga, iz torbe koju je donio sa sobom izvadio kanister s benzinom, polio se i nakon toga zapalio šibicom. Trčeći obavijen plamenom, pokušao je stići u blizinu spomenika svetoga Vaclava, kršćanskog mučenika, kneza i sveca zaštitnika Češke kojega Česi naročito štuju i smatraju kamenom temeljcem svoje državnosti. Vjerojatno je i time htio potvrditi značenje i simboliku žrtve koju podnosi.

Mada ovi radikalni protesti, pri čemu se pojedinac svjesno žrtvuje za ideju na tako užasan način, u vrijeme kad su se događali nisu imali izravnoga odjeka u smislu masovnog i otvorenog bunta protiv sovjetske okupacije, oni su ostali trajni spomen na nemirenje Čeha i Slovaka s podređenim položajem, a smrt Jana Palacha žižak koji je tinjao sve dok na obljetnicu njegove smrti 19.siječnja 1989. godine nisu započeli masovni prosvjedi koji su završili padom režima krajem godine.

Palach je poslije pada komunizma u Pragu posmrtno odlikovan brončanim križem koji je uzidan na mjestu samozapaljenja, a trg je preimenovan i nosi njegovo ime.
Slavna poljska filmska redateljica Agnieszka Holland (završila filmsku režiju u Pragu), 2013. godine je snimila televizijsku mini seriju “Gorući grm” koja govori o događajima u Čehoslovačkoj nakon samospaljivanja Jana Palacha.
”Nadao se da će svojim činom nešto promijeniti. Da, bilo je to možda naivno, ali onda treba zaviriti u povijest, podsjetiti se svih žrtava i njihove filozofije i zapitati se da li je junaštvo uzaludno ako neposredno nakon herojskog čina nema rezultata. Ili je, ipak, u pitanju nešto što će urasti u podsvijest naroda i na primjer nakon 20 godina, kao u ovom slučaju, postati nova realnost” – rekla je govoreći o žrtvi mladog idealista Jana Palacha slavna redateljica Holland u jednom razgovoru za medije.
Iz ovog današnjeg svijeta prožetog materijalizmom i lišenog bilo kakvih viših ciljeva i ideala nismo u stanju shvatiti Palacha, Zajica i sve druge koji su se odlučivali na samožrtovanje iz protesta – zbog nepravde s kojom se nisu mogli pomiriti.

No, upitajmo se: kud bi otišao ovaj ionako nesavršeni svijet da nije oduvijek bilo idealista spremnih i na krajnju žrtvu za istinu, slobodu i pravdu?
“Da bi zlo napredovalo, dobri ljudi trebaju samo – ne činiti ništa” – rekao je prije više od 250 godina irski političar, filozof i pisac Edmund Burke.
I u pravu je. Itekako.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari