Pratite nas

Povijesnice

Sporazum Hitlera i Staljina o prijateljstvu, kooperaciji i demarkaciji, 28. rujna 1939. godine

Objavljeno

na

Nakon što je sklopljen “Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih socijalističkih Republika” (23. kolovoza 1939. godine) i prema dogovoru Hitlera i Staljina istočna Europa najvećim dijelom okupirana i podijeljena , potpisan je drugi sporazum kojim se sankcioniralo postojeće stanje i detaljnije definirali daljnji teritorijalni interesi jedne i druge strane.

On je službeno nazvan “Njemačko-Sovjetski sporazum o prijateljstvu, kooperaciji i demarkaciji”  i potpisan je također u Moskvi, 28. rujna 1939. godine od strane ministara vanjskih poslova dviju zemalja, Vjačeslava Molotova i Joachima von Ribbentropa.

Kako je vidljivo iz mape razgraničenja, saveznici su podijelili i Litvu koja još uvijek nije bila okupirana.

SSSR je pristao na zahtjeve Njemačke da ova zadrži vlast nad Varšavom i Lublinom, budući da su nacisti već vojno okupirali ove gradove (iako su prema ranijem dogovoru oni trebali pripasti Sovjetima), a za uzvrat njemačke su trupe napustile Brest Litovsk, gdje je tim povodom upriličena svečana nacističko-sovjetska parada (22. rujna) i izvršena primopredaja grada. (Snimka nacističko-sovjetske vojne parade u Brest Litovsku: https://www.youtube.com/watch?v=J0-a3JgB_Q8; stranica posjećena 19.9.2018.)

Hitler je Staljinu prepustio Litvu (iako je prema paktu od 23. kolovoza ona trebala pripasti Njemačkoj).

Tako su saveznici i prijatelji, Hitler i Staljin napravili novi korak u planiranoj podjeli svijeta – što je nepune dvije godine poslije (kako je poznato) poremetio nacistički vođa svojim brzopletim i nepromišljenim napadom na SSSR i tako pružio priliku sovjetskom vođi da se silom prilika preobrati u “antifašista”.

Postojanje ovih sporazuma i tajnog protokola između Njemačke i SSSR-a Sovjeti nisu priznavali, iako su već 1947. godine SAD objavile tekst pakta od 23. kolovoza 1939. koji je pronađen u njemačkom arhivu.

Crta demarkacije prema sporazumu Hitlera i Staljina od 28. rujna 1939.

Crta demarkacije prema sporazumu Hitlera i Staljina od 28. rujna 1939. hr.wikipedia.org

Kongres narodnih zastupnika SSSR-a, tek je 24. prosinca 1989. godine donio deklaraciju kojom se priznaje postojanje tajnog protokola i ujedno ga se proglašava pravno ništetnim.

Cjelovit tekst sporazuma od 23. kolovoza 1939. godine (“Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih socijalističkih Republika” ), koji uključuje i “Tajni protokol” dostupan je u engleskoj verziji na: https://sourcebooks.fordham.edu/mod/1939pact.asp; stranica posjećena 19.9.2018.)

Sporazumima iz 1939. godine, prethodio je Ugovor o neutralnosti i prijateljstvu koji je potpisan između Njemačke i SSSR-a 24. travnja 1926., a obnovljen 1931. godine.

Dva podjednako zločinačka režima (nacistički i komunistički), svojom su suradnjom i ugovorima bjelodano potvrdila svoje osvajačke namjere vezano za dogovorno komadanje Europe, što je bila samo prva etapa u njihovim planovima porobljavanja svijeta.

Dotadašnji sporazumi bili su samo logični nastavak dugogodišnje vojno-tehničke suradnje između dvije zemlje, koja je na djelu kroz gotovo cijelo razdoblje između dva svjetska rata. SSSR je bitno doprinio izgradnji njemačkog ratnog stroja od kojega će stradati deseci milijuni ljudi, uključujući i goleme žrtve sovjetskih građana.

Budući da je Njemačkoj poslije Prvoga svjetskog rata bilo zabranjeno razvijati zrakoplovstvo, njezini kadrovi (uključujući pilote i stručno osoblje) obučavaju se na poligonima SSSR-a i uz punu stručnu i tehničku pomoć sovjetskih inženjera, a suradnja je bila plodna i u drugim segmentima vojne tehnologije.

Suradnja se dalje intenzivira poslije potpisanih sporazuma (travanj 1926; ljeto/jesen 1939).

Staljin je Hitleru “držao leđa” dok je ovaj osvajao srednju i zapadnu Europu – među ostalim dao mu je na uslugu mornaričku bazu za opskrbu gorivom (u blizini Murmanska) i tako omogućio svome savezniku stvaranje nužnih gospodarskih i taktičkih preduvjeta za daljnju ekspanziju (s resursima u 10 do tada okupiranih zemalja). Njemački ratni stroj je uz pomoć Sovjeta opskrbljivan  ogromnim količinama hrane, sirovina i ratnog materijala, a pružana je i sva druga logistička potpora, što je naročito došlo do izražaja tijekom Bitke za Britaniju (u ljeto 1940. godine), kad su sovjetski brodovi slali neophodne meteorološke podatke njemačkim zračnim snagama (Luftwaffe), a Hitleru su bili na usluzi i sovjetski ledolomci na Arktiku krčeći koridore kojima su se služili Nijemci za napade na savezničke brodove.

Novi saveznici Guderian i Krivoshein slave pobjedu u poljskom gradu Brestu

Nikakve reakcije od strane “prve zemlje socijalizma” na pojavu talijanskog fašizma i njemačkog nacizma nije bilo, iako se ove destruktivne totalitarističke ideologije etabliraju već od sredine 20-ih godina i jasno iskazuju svoje ciljeve. Nacističko – komunistički savez jača i učvršćuje se, unatoč činjenici da je sam Hitler u svome Mein Kampf-u (tiskanom 1926. godine) otvoreno iznio svoju teoriju o Slavenima kao “nižoj rasi” i najavio osvajanje istočne Europe i SSSR-a (Drang nach Osten), s nakanom stvaranja Lebensraum-a (“Životnog prostora”) za svoju arijsku “nad rasu” na tim područjima.

Uzme li se sve to u obzir, sovjetska dvostruka igra vezano za angažiranje SSSR-a i “internacionalnih brigada” (pod paskom Kominterne) na strani republikanaca u španjolskom građanskom ratu (1936/39.), gdje su se u unaprijed izgubljeni rat s falangama generala Franca, Mussolinija i Hitlera gurali naivni komunistički “dobrovoljci”, još je prozirnija i svjedoči o cinizmu i dvoličnosti tadašnje Staljinove politike.

Dok Hitler nakon Austrije, Čehoslovačke i Poljske osvaja Norvešku, Belgiju, Dansku, Nizozemsku, Luksemburg i Francusku, Staljin prema dogovoru uzima istočni dio Poljske, Estoniju, Litvu i Latviju, a Rumunjskoj postavlja ultimatum i traži povrat Besarabije (koja je Rusiji oduzeta 1918. godine). Natezanje oko Besarabije završava popuštanjem Hitlera koji na kraju pritišće Rumunjsku i ona je primorana odreći se ove regije.

Na okupiranim područjima SSSR provodi okrutne mjere etničkog čišćenja, pri čemu se eliminiraju svi stvarni ili potencijalni protivnici sovjetskog režima (inteligencija, buržoazija, politički disidenti i oponenti, bijeli emigranti, bogati seljaci, Židovi itd.), dok veliki broj preživjelih završava u sibirskim logorima. Žrtve se broje u desecima tisuća, a Staljin je kao okorjeli antisemit naročito progonio Židove (iako su mnogi od njih bili u najužem vodstvu boljševičke partije).

Slijedi sovjetska agresija na Finsku poslije režiranog incidenta kod sela Mainile (26. studenoga 1939. godine), kad Sovjeti s vlastitog teritorija topništvom tuku svoje pogranično područje sa sedam projektila (pri čemu ubijaju 4 i ranjavaju 9 svojih vojnika). Za napad optužuju Fince i tri dana poslije objavljuju im rat. Invazija  započinje 30. studenoga.

Zbog ove otvorene i ničim izazvane agresije, prva je zemlja socijalizma isključena iz tadašnjeg Društva naroda (preteča kasnije formirane Organizacije ujedinjenih naroda). Sovjetsko-finski sukob završava porazom Sovjeta; epilog krvavog rata je 200.000 mrtvih i višestruko veći broj ranjenih i nestalih. Hitler likuje nad neuspjehom svog glavnog takmaca, smatrajući da je time dokazana nesposobnost Crvene armije. Unatoč pobjedi u „Zimskom ratu“, Finska mora potpisati sporazum kojim se u korist SSSR-a odriče dijela svoga državnog teritorija – zahvaljujući indiferentnosti glavnih zapadno-europskih sila, prije svega Velike Britanije i Francuske koje su kalkulirale čekajući rasplet.

Staljin vjeruje kako će Hitler poraziti i uništiti zapadnoeuropski imperijalizam, nakon čega će se obračunati s oslabljenom Njemačkom i uspostaviti svoje „globalno socijalističko carstvo“ (“Svjetski savez sovjetskih socijalističkih republika”), kojemu bi na čelu bio on – budući vladar svijeta. Temelj te “svjetske socijalističke zajednice” trebali su biti sovjetski “nad-ljudi”, nova ideološka “nad-bića”, što samo dokazuje kako u tom smislu između rasističkih teorija Hitlera i Staljina nije bilo nikakve suštinske razlike.

Poseban kuriozitet predstavlja to što su na sovjetskoj vojnoj paradi upriličenoj povodom  proslave 1. svibnja 1941. godine na Crvenom trgu u Moskvi, kao počasni gosti Staljina i njegove svite, u svečanoj loži ugošćeni najviši Hitlerovi časnici. Bilo je to samo 51 dan prije početka realizacije “Operacije Barbarossa” kojom je Hitler u munjevitom ratu planirao slomiti kralježnicu svom savezniku i glavnom takmacu u planiranoj podjeli svijeta. ). (Opširnije: https://kamenjar.com/komunisticko-nacisticki-savez-proslost-koja-opominje/)

Prijateljski odnosi Njemačke i Rusije imaju svoju pred-povijest i ona je uočljiva već u razdoblju prije sovjetske “Oktobarske revolucije”. U vrijeme dok je bio u egzilu (između veljače i travnja 1917. godine), “Otac revolucije” i “Veliki učitelj” Vladimir Iljič Lenjin se u pismima (koja šalje svojim političkim istomišljenicima i suradnicima u Rusiji) oštro obrušava na Privremenu vladu, ali i na zemlje zapadne Europe (pogotovu Francusku i Veliku Britaniju) i brani kolonijalne interese Njemačke.

Tako, primjerice, “Zbornik” Lenjinovih spisa, naslovljen: “Od februara do oktobra 1917.” (Naprijed – Zagreb, 1973.), na str. 43-48. objavljuje pismo br. 4. (“Kako postići mir”), u kojemu on među ostalim kaže:

“(…) Anglo-francuska grupa kapitalista hoće u prvom redu da opljačka Njemačku oduzevši joj kolonije (gotovo sve su već oduzete), a zatim Tursku…

(…) Rusija ne vodi rat svojim parama. Ruski kapital je ortak anglo-fransuskog. Rusija vodi rat da bi opljačkala Jeremeniju, Tursku, Galiciju.

(…) A guškovsko-miljukovska vlada, osim toga, uopće ne pristaje na mir u ovom momentu, jer bi sada dobila iz ‘plijena’ ‘samo’ Jermeniju i dio Galicije, a ona hoće da opljačka još Konstantinopol i još da osvoji nazad od Nijemaca Poljsku, koju je carizam uvijek tako nečovječno i bestidno ugnjetavao. Dalje, gučkovsko-miljukovska vlada je, u suštini samo agent anglo-francuskog kapitala, koji hoće da zadrži kolonije opljačkane Njemačkoj, i povrh toga da natjera Njemačku da vrati Belgiju i dio Francuske. Anglo-francuski kapital pomogao je Gučkovima i Miljuškovima maknuti Nikolaja, da bi oni njemu pomogli ‘pobijediti’ Njemačku.”

(Pismo je potpisano s N. Lenjin, pisano u Zurichu 25 ožujka 1917., uz naznaku da je isto prvi put tiskano 1924. godine u časopisu Komunističeskij Internacional, br. 3-4.; istaknuo: Z.P.)

Općepoznata je činjenica da je Lenjin u Rusiju (Petrograd) došao uz izravnu pomoć Njemačke (posebnim oklopnim vlakom i noseći pozamašnu svotu zlatnika – čime je financirana revolucija.

Sve do sada rečeno govori u prilog tomu da povijest nije crno-bijela, ma koliko se mnogi (vođeni raznim interesima) trudili da je takvom prikažu.

Današnja Europa počiva na spoznaji o štetnosti svakog totalitarističkog sustava i svake autoritarne ideologije i na civilizacijskom odmaku od takvih režima.

Nacizam i fašizam su već odavno odbačeni kao štetne i destruktivne ideologije, ali, komunizam (koji je uzrokovao višestruko veća zla – barem promatra li se broj žrtava), takvu društvenu osudu još uvijek ne doživljava.

I to je samo jedan među brojnim neobjašnjivim paradoksima koji obilježavaju današnji “razvijeni” Zapadni svijet. On uporno ostaje nedosljedan u provođenju vlastitih normi i načela  – iako je iz povijesti XX stoljeća itekako imao što naučiti.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Jean Michel Nicolier simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

 

Paul Nicolier: Ako Srbija želi ući u EU nema više mogućnosti da spriječe izručenje Štuke

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi.

U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu.

U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

(Narod.hr)

 

Simbol ratnog Vukovara: Kako su ‘Zenge’ spašavale branitelje, ali im i stvarale dodatne probleme

 

 

Počelo obilježavanje Žrtve Borovo naselja za Domovinu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari