Sporazum Hitlera i Staljina o prijateljstvu, kooperaciji i demarkaciji, 28. rujna 1939. godine

Nakon što je sklopljen “Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih socijalističkih Republika” (23. kolovoza 1939. godine) i prema dogovoru Hitlera i Staljina istočna Europa najvećim dijelom okupirana i podijeljena , potpisan je drugi sporazum kojim se sankcioniralo postojeće stanje i detaljnije definirali daljnji teritorijalni interesi jedne i druge strane.

On je službeno nazvan “Njemačko-Sovjetski sporazum o prijateljstvu, kooperaciji i demarkaciji”  i potpisan je također u Moskvi, 28. rujna 1939. godine od strane ministara vanjskih poslova dviju zemalja, Vjačeslava Molotova i Joachima von Ribbentropa.

Kako je vidljivo iz mape razgraničenja, saveznici su podijelili i Litvu koja još uvijek nije bila okupirana.

SSSR je pristao na zahtjeve Njemačke da ova zadrži vlast nad Varšavom i Lublinom, budući da su nacisti već vojno okupirali ove gradove (iako su prema ranijem dogovoru oni trebali pripasti Sovjetima), a za uzvrat njemačke su trupe napustile Brest Litovsk, gdje je tim povodom upriličena svečana nacističko-sovjetska parada (22. rujna) i izvršena primopredaja grada. (Snimka nacističko-sovjetske vojne parade u Brest Litovsku: https://www.youtube.com/watch?v=J0-a3JgB_Q8; stranica posjećena 19.9.2018.)

Hitler je Staljinu prepustio Litvu (iako je prema paktu od 23. kolovoza ona trebala pripasti Njemačkoj).

Tako su saveznici i prijatelji, Hitler i Staljin napravili novi korak u planiranoj podjeli svijeta – što je nepune dvije godine poslije (kako je poznato) poremetio nacistički vođa svojim brzopletim i nepromišljenim napadom na SSSR i tako pružio priliku sovjetskom vođi da se silom prilika preobrati u “antifašista”.

Postojanje ovih sporazuma i tajnog protokola između Njemačke i SSSR-a Sovjeti nisu priznavali, iako su već 1947. godine SAD objavile tekst pakta od 23. kolovoza 1939. koji je pronađen u njemačkom arhivu.

Kongres narodnih zastupnika SSSR-a, tek je 24. prosinca 1989. godine donio deklaraciju kojom se priznaje postojanje tajnog protokola i ujedno ga se proglašava pravno ništetnim.

Cjelovit tekst sporazuma od 23. kolovoza 1939. godine (“Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih socijalističkih Republika” ), koji uključuje i “Tajni protokol” dostupan je u engleskoj verziji na: https://sourcebooks.fordham.edu/mod/1939pact.asp; stranica posjećena 19.9.2018.)

Sporazumima iz 1939. godine, prethodio je Ugovor o neutralnosti i prijateljstvu koji je potpisan između Njemačke i SSSR-a 24. travnja 1926., a obnovljen 1931. godine.

Dva podjednako zločinačka režima (nacistički i komunistički), svojom su suradnjom i ugovorima bjelodano potvrdila svoje osvajačke namjere vezano za dogovorno komadanje Europe, što je bila samo prva etapa u njihovim planovima porobljavanja svijeta.

Dotadašnji sporazumi bili su samo logični nastavak dugogodišnje vojno-tehničke suradnje između dvije zemlje, koja je na djelu kroz gotovo cijelo razdoblje između dva svjetska rata. SSSR je bitno doprinio izgradnji njemačkog ratnog stroja od kojega će stradati deseci milijuni ljudi, uključujući i goleme žrtve sovjetskih građana.

Budući da je Njemačkoj poslije Prvoga svjetskog rata bilo zabranjeno razvijati zrakoplovstvo, njezini kadrovi (uključujući pilote i stručno osoblje) obučavaju se na poligonima SSSR-a i uz punu stručnu i tehničku pomoć sovjetskih inženjera, a suradnja je bila plodna i u drugim segmentima vojne tehnologije.

Suradnja se dalje intenzivira poslije potpisanih sporazuma (travanj 1926; ljeto/jesen 1939).

Staljin je Hitleru “držao leđa” dok je ovaj osvajao srednju i zapadnu Europu – među ostalim dao mu je na uslugu mornaričku bazu za opskrbu gorivom (u blizini Murmanska) i tako omogućio svome savezniku stvaranje nužnih gospodarskih i taktičkih preduvjeta za daljnju ekspanziju (s resursima u 10 do tada okupiranih zemalja). Njemački ratni stroj je uz pomoć Sovjeta opskrbljivan  ogromnim količinama hrane, sirovina i ratnog materijala, a pružana je i sva druga logistička potpora, što je naročito došlo do izražaja tijekom Bitke za Britaniju (u ljeto 1940. godine), kad su sovjetski brodovi slali neophodne meteorološke podatke njemačkim zračnim snagama (Luftwaffe), a Hitleru su bili na usluzi i sovjetski ledolomci na Arktiku krčeći koridore kojima su se služili Nijemci za napade na savezničke brodove.

Nikakve reakcije od strane “prve zemlje socijalizma” na pojavu talijanskog fašizma i njemačkog nacizma nije bilo, iako se ove destruktivne totalitarističke ideologije etabliraju već od sredine 20-ih godina i jasno iskazuju svoje ciljeve. Nacističko – komunistički savez jača i učvršćuje se, unatoč činjenici da je sam Hitler u svome Mein Kampf-u (tiskanom 1926. godine) otvoreno iznio svoju teoriju o Slavenima kao “nižoj rasi” i najavio osvajanje istočne Europe i SSSR-a (Drang nach Osten), s nakanom stvaranja Lebensraum-a (“Životnog prostora”) za svoju arijsku “nad rasu” na tim područjima.

Uzme li se sve to u obzir, sovjetska dvostruka igra vezano za angažiranje SSSR-a i “internacionalnih brigada” (pod paskom Kominterne) na strani republikanaca u španjolskom građanskom ratu (1936/39.), gdje su se u unaprijed izgubljeni rat s falangama generala Franca, Mussolinija i Hitlera gurali naivni komunistički “dobrovoljci”, još je prozirnija i svjedoči o cinizmu i dvoličnosti tadašnje Staljinove politike.

Dok Hitler nakon Austrije, Čehoslovačke i Poljske osvaja Norvešku, Belgiju, Dansku, Nizozemsku, Luksemburg i Francusku, Staljin prema dogovoru uzima istočni dio Poljske, Estoniju, Litvu i Latviju, a Rumunjskoj postavlja ultimatum i traži povrat Besarabije (koja je Rusiji oduzeta 1918. godine). Natezanje oko Besarabije završava popuštanjem Hitlera koji na kraju pritišće Rumunjsku i ona je primorana odreći se ove regije.

Na okupiranim područjima SSSR provodi okrutne mjere etničkog čišćenja, pri čemu se eliminiraju svi stvarni ili potencijalni protivnici sovjetskog režima (inteligencija, buržoazija, politički disidenti i oponenti, bijeli emigranti, bogati seljaci, Židovi itd.), dok veliki broj preživjelih završava u sibirskim logorima. Žrtve se broje u desecima tisuća, a Staljin je kao okorjeli antisemit naročito progonio Židove (iako su mnogi od njih bili u najužem vodstvu boljševičke partije).

Slijedi sovjetska agresija na Finsku poslije režiranog incidenta kod sela Mainile (26. studenoga 1939. godine), kad Sovjeti s vlastitog teritorija topništvom tuku svoje pogranično područje sa sedam projektila (pri čemu ubijaju 4 i ranjavaju 9 svojih vojnika). Za napad optužuju Fince i tri dana poslije objavljuju im rat. Invazija  započinje 30. studenoga.

Zbog ove otvorene i ničim izazvane agresije, prva je zemlja socijalizma isključena iz tadašnjeg Društva naroda (preteča kasnije formirane Organizacije ujedinjenih naroda). Sovjetsko-finski sukob završava porazom Sovjeta; epilog krvavog rata je 200.000 mrtvih i višestruko veći broj ranjenih i nestalih. Hitler likuje nad neuspjehom svog glavnog takmaca, smatrajući da je time dokazana nesposobnost Crvene armije. Unatoč pobjedi u „Zimskom ratu“, Finska mora potpisati sporazum kojim se u korist SSSR-a odriče dijela svoga državnog teritorija – zahvaljujući indiferentnosti glavnih zapadno-europskih sila, prije svega Velike Britanije i Francuske koje su kalkulirale čekajući rasplet.

Staljin vjeruje kako će Hitler poraziti i uništiti zapadnoeuropski imperijalizam, nakon čega će se obračunati s oslabljenom Njemačkom i uspostaviti svoje „globalno socijalističko carstvo“ (“Svjetski savez sovjetskih socijalističkih republika”), kojemu bi na čelu bio on – budući vladar svijeta. Temelj te “svjetske socijalističke zajednice” trebali su biti sovjetski “nad-ljudi”, nova ideološka “nad-bića”, što samo dokazuje kako u tom smislu između rasističkih teorija Hitlera i Staljina nije bilo nikakve suštinske razlike.

Poseban kuriozitet predstavlja to što su na sovjetskoj vojnoj paradi upriličenoj povodom  proslave 1. svibnja 1941. godine na Crvenom trgu u Moskvi, kao počasni gosti Staljina i njegove svite, u svečanoj loži ugošćeni najviši Hitlerovi časnici. Bilo je to samo 51 dan prije početka realizacije “Operacije Barbarossa” kojom je Hitler u munjevitom ratu planirao slomiti kralježnicu svom savezniku i glavnom takmacu u planiranoj podjeli svijeta. ). (Opširnije: https://kamenjar.com/komunisticko-nacisticki-savez-proslost-koja-opominje/)

Prijateljski odnosi Njemačke i Rusije imaju svoju pred-povijest i ona je uočljiva već u razdoblju prije sovjetske “Oktobarske revolucije”. U vrijeme dok je bio u egzilu (između veljače i travnja 1917. godine), “Otac revolucije” i “Veliki učitelj” Vladimir Iljič Lenjin se u pismima (koja šalje svojim političkim istomišljenicima i suradnicima u Rusiji) oštro obrušava na Privremenu vladu, ali i na zemlje zapadne Europe (pogotovu Francusku i Veliku Britaniju) i brani kolonijalne interese Njemačke.

Tako, primjerice, “Zbornik” Lenjinovih spisa, naslovljen: “Od februara do oktobra 1917.” (Naprijed – Zagreb, 1973.), na str. 43-48. objavljuje pismo br. 4. (“Kako postići mir”), u kojemu on među ostalim kaže:

“(…) Anglo-francuska grupa kapitalista hoće u prvom redu da opljačka Njemačku oduzevši joj kolonije (gotovo sve su već oduzete), a zatim Tursku…

(…) Rusija ne vodi rat svojim parama. Ruski kapital je ortak anglo-fransuskog. Rusija vodi rat da bi opljačkala Jeremeniju, Tursku, Galiciju.

(…) A guškovsko-miljukovska vlada, osim toga, uopće ne pristaje na mir u ovom momentu, jer bi sada dobila iz ‘plijena’ ‘samo’ Jermeniju i dio Galicije, a ona hoće da opljačka još Konstantinopol i još da osvoji nazad od Nijemaca Poljsku, koju je carizam uvijek tako nečovječno i bestidno ugnjetavao. Dalje, gučkovsko-miljukovska vlada je, u suštini samo agent anglo-francuskog kapitala, koji hoće da zadrži kolonije opljačkane Njemačkoj, i povrh toga da natjera Njemačku da vrati Belgiju i dio Francuske. Anglo-francuski kapital pomogao je Gučkovima i Miljuškovima maknuti Nikolaja, da bi oni njemu pomogli ‘pobijediti’ Njemačku.”

(Pismo je potpisano s N. Lenjin, pisano u Zurichu 25 ožujka 1917., uz naznaku da je isto prvi put tiskano 1924. godine u časopisu Komunističeskij Internacional, br. 3-4.; istaknuo: Z.P.)

Općepoznata je činjenica da je Lenjin u Rusiju (Petrograd) došao uz izravnu pomoć Njemačke (posebnim oklopnim vlakom i noseći pozamašnu svotu zlatnika – čime je financirana revolucija.

Sve do sada rečeno govori u prilog tomu da povijest nije crno-bijela, ma koliko se mnogi (vođeni raznim interesima) trudili da je takvom prikažu.

Današnja Europa počiva na spoznaji o štetnosti svakog totalitarističkog sustava i svake autoritarne ideologije i na civilizacijskom odmaku od takvih režima.

Nacizam i fašizam su već odavno odbačeni kao štetne i destruktivne ideologije, ali, komunizam (koji je uzrokovao višestruko veća zla – barem promatra li se broj žrtava), takvu društvenu osudu još uvijek ne doživljava.

I to je samo jedan među brojnim neobjašnjivim paradoksima koji obilježavaju današnji “razvijeni” Zapadni svijet. On uporno ostaje nedosljedan u provođenju vlastitih normi i načela  – iako je iz povijesti XX stoljeća itekako imao što naučiti.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?