Pratite nas

U potrazi za Istinom

SRPSKI NACISTI U OFENZIVI

Objavljeno

na

Iz Srbije nam kroz usta bivšeg Šešeljevog potrčka i obožavatelja, četnika i ratnog huškača, aktualnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i dalje stižu blasfemične optužbe.

Klasična zamjena teza o “nacističkoj Hrvatskoj” i “antifašističkoj Srbiji” i dalje je na djelu i to već prelazi svaku razumnu granicu i završava u sferi patologije. Bolesnik Vučić i njegovi (ništa bolji) suradnici vjeruju da će tako promijeniti stvarnost i svijetu dokazati kako nisu ono što jesu, jer za sve što su do sada činili “krivi” su drugi, ponajprije Hrvati.

I tu je uzalud podsjećati, pozivati na razum i činjenice, opominjati, ukazivati na pogubnost politike sukoba i konflikta. No, prije svega treba znati i ne gubiti iz vida prostu činjenicu da se taj četnik, opskurni prevrtljivac, lažac i kukavica tako ponaša jer to odgovara njegovom biračkom tijelu, odnosno, najvećem dijelu Srba u samoj Srbiji i “republici srpskoj”.

I dok je tako – dok je većina Srba čvrsto vezana za velikosrpsku ideologiju odnosno za srpski naci-fašistički koncept – u Srbiji na vlast neče doći normalni političari demokratskog opredjeljenja niti će s Beogradom biti moguća dobrosusjedska suradnja.
I ne treba zaboraviti još nešto: riječ je o trajnom stanju društvene i nacionalne svijesti većine javnog mnijenja u Srbiji, što se, nažalost, jako teško i sporo mijenja, a mi smo skloni sve što se događa promatrati na razini incidenata.

Tradicija genocida i etničkog čišćenja

Nakon sveg zla što ga je Srbija počinila od 1904. godine do danas nad Makedoncima, Albancima, Crnogorcima, bosanskim muslimanima i Hrvatima i toliko izgubljenih ratova, čovjek bi očekivao od njih barem da šute. Ali, ne, uporno okreću pilu naopako i dokazuju kako su operacije etničkog čišćenja i genocida poduzimali drugi, a ne oni. Taj stupanj perfidije i beskrupuloznosti, pri čemu se čak i očite i nepobitno dokazane istine i činjenice izvrću, a Srbija uvijek i u svakoj prilici sebe prikazuje kao žrtvu(koristeći to kao paravan iza kojega se skriva njihov velikosrpski naci-fašizam) nešto je što dovodi u nevjericu i nameće brojna pitanja, a jedno od temeljnih je: Kako s takvim susjedom uopće surađivati?

Svijet je bio svjedokom njihovih masovnih zločina nad Makedoncima, Albancima i muslimanima u vrijeme “oslobađanja” tzv. Stare Srbije (Makedonija, Kosovo, Sandžak), kad su srpske trupe na tradiciji Karađorđevih klanja u Beogradskom pašaluku (1804-1813.) nastavile svoj krvavi pir uz pomoć vlastitih i crnogorskih vojnika i komita (četnika), a ta zvjestva i nezapamćena nedjela (pri čemu su čitava sela pretvarana u prah i pepeo, neprijateljski vojnici i civili zvjerski mučeni, kuće pljačkane i spaljivane, žene silovane u masama) u svojim je izvješćima zabilježila i Komisija međunarodne Carnegijeve zaklade. Slična nedjela u još većem opsegu Srbija je počinila u Balkanskim ratovima i pod okriljem Prvoga svjetskog rata. Razaranja Skadra, Lješa, Ljume i masakri koji su tamo uslijedili višestruko su nadmašili sve ono što su u više od pet stoljeća na tim prostorima činili osmanlijski osvajači. U sjevernoj Albaniji zabilježena su i masovna pokrštavanja tamošnjeg stanovništva. O tim sramnim epizodama iz srpske povijesti pisali su u to vrijeme srpski oficir Kosta Novaković (u svome Ratnom dnevniku; vidi: http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/75004-Ratni-dnevnik-Koste-Novakovia.html) i njegov ideološki istomišljenik (socijaldemokrat) Dimitrije Tucović (u Radničkim novinama i knjizi Srbija i Albanija: jedan prilog kritici zavojevačke politike srpske buržoazije; vidi: https://pescanik.net/pismo-dimitrija-tucovica/; https://pescanik.net/srbija-i-albanija-i/), a danas ove teme obrađuje sociolog iz Beograda Damjan Pavlica (http://www.e-novine.com/stav/62328-Pokolji-silovanja-pale-istrebljenje.html).

O rasističkom odnosu spram albanskog naroda i propagandi koja je u tom smislu vođena od beogradske štampe između dva svjetska rata pisao je i hrvatski književnik Miroslav Krleža u svojoj knjizi eseja (Deset krvavih godina, Zagreb 1937.).
Bio je to nacizam prije Hitlera i fašizam prije Mussolinija. Velikosrpska ideologija po svojoj naravi objedinjuje najvažnije sastavnice ovih ideologija (teoriju nad-rase i obnovu “starog srpskog Carstva” – po uzoru na Dušanovo), a kao sredstva postizanja ratnih ciljeva koristi etničko čišćenje i genocid.

Slična je poltika provođena i u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, od koje se nastojala stvoriti “Velika Srbija” uz primjenu krvavog terora i nasilnog zatiranja svega što nije srpsko.

Dušom i tijelom uz Hitlera

Kad je u pitanju Drugi svjetski rat, nacizam i fašizam su u intelektualnim i crkvenim krugovima tadašnje Srbije imali fanatične pobornike i gorljive obožavatelje Hitlera, Mussolinija i Franca (već od početka 30-ih godina). Postoji čitav niz radova ozbiljnih srbijanskih znanstvenika (dr Dubravka Stojanović, dr Olivera Milosavljević, prof. Radomir Konstantinović itd.) koji se bave fenomenom srpskog nacizma i fašizma i kolaboracijom Srbije s okupatorom kroz cijelo ratno razdoblje 1941-45. Istaknuti rasisti i fašisti bili su tada kultni srpski pisac Miloš Crnjanski koji je već od 1936. godine za list Vreme izvještavao iz stožera generala Franca, veličao fašizam i snagu španjolskog diktatora, a izrugivao se republikancima (uz to je bio oduševljen prijamom kod Hitlera i njegovim pohvalama – uz srdačan zagrljaj). Crnjanski je u svome časopisu Ideje skupa s glavnim urednikom Svetislavom Stefanovićem promovirao rasnu teoriju i njezinim najradikalnijim oblicima (vidi: https://www.youtube.com/watch?v=ED_7c2wSh7Y), a za ovaj časopis su pisali i mnogi tada istaknuti srpski intelektualci (Isidora Sekulić, Stanislav Vinaver i drugi). Danas se isti popularizira u Srbiji i “republici srpskoj” kao kulturna baština prvog reda.
U Srbiji se očekivalo da će se poslušnošću i služenjem Hitleru, na kraju, kad taj “novi poredak” zavlada ostvariti ideja “Velike Srbije” u okviru budućeg nacističkog carstva.

Zato je Srbija već u rujnu 1940 godine uvela rasne zakone, uvukla tadašnju Jugoslaviju u Trojni pakt, a 13. kolovoza 1941. godine, objelodanjen je Apel srpskom narodu koji je potpisalo 546 ntelektualaca predvođenih episkopima SPC, najviđenijim političarima i javnim radnicima. U njemu se pozivalo na potporu okupatorskoj vlasti i agitiralo protiv svih koji joj pružaju otpor, a među potpisnicima se nalazio i Viktor Novak (autor pamfleta Magnum crimen iz 1948., kojega je napisao za potrebe komunističke propagande, kako bi oprao vlastitu prošlost, optužio Katoličku crkvu, Alojzija Stepinca i hrvatski narod, te prikrio masovne zločine što su ih nakon rata počinili partizani pod vodstvom KPJ).

“Židovsko pitanje” u Srbiji je bilo riješeno već u svibnju 1942., a Beograd je postao prvi veći iuden frei grad u Europi. Kroz cijelo vrijeme rata tamo nije bilo nikakvih borbi (od jeseni 1941 do jeseni 1944.). Srbija je vjerno služila nacistima i izvršavala njihove naloge – počevši od Nedića i njegove vlade, do ljotićevaca, četnika, Specijalne policije i drugih postrojbi – o čemu je detaljno pisao i američki intelektualac židovskih korjena Philip J. Cohen u svojoj knjizi Tajni rat Srbije – propaganda i manipuliranje poviješću (Sarajevo 1996.; Zagreb 1997.).
Posebna je priča djelatnost SPC čiji su najviši velikodostojnici (od patrijarha Petra Rosića Varnave, preko Nikolaja Velimirovića Žičkog, Joanikija Lipovca i brojnih drugih (od kojih su mnogi bili aktivni fašisti, četnički ideolozi i vojvode). SPC je također bila i ostala uz Hitlera od početka rata do kraja.

1942. kolovoz Srbija ‘judenfrei’ – prva veća država koja je ‘riješila židovsko pitanje’

Danas najugledniji i najcjenjeniji srpski “duhovnik” i “svetitelj”, “Tajnovidac” i “Bogovidac” (koji jedini u crkvenom kalendaru SPC ima dva zapovjedna svetkovna dana!), okorjeli rasist, antisemit, aktivni član fašističke organizacije “Zbor”, duhovni otac Dimitrija Ljotića i tvorac novovjeke srpske teološko-nacističke ideologije zvane “svetosavlje”, Nikolaj Velimirović Žički bio je veliki obožavatelj Hitlera kojemu se divio kao “geniju i heroju”, pišući kako se ipak “mora priznati” da je njegov preteča bio Sveti Sava koji je put idejama što ih provodi Hitler srpskom narodu “utro prije 6 vekova” (vidi: http://www.telegraf.rs/vesti/910771-hitlerov-orden-cigarete-antisemitizam-sve-o-vladici-nikolaju-velimirovicu=)
No, kud bi nas odvela detaljnija razrada ove teme o kojoj su mnogi ljudi već napisali knjige!

Inverzija povijesti

Naš je temeljni problem da se i danas suočavamo s istim mentalitetom koji je kod naših istočnih susjeda nepromijenjen već čitavo stoljeće i pol. I da on, nažalost, u tom narodu prevladava.
Nema onoga što srpska propaganda nije u stanju izokrenuti – i ona to čini uporno i sustavno, jer im je takvo postupanje u prošlosti donosilo teritorijalne i strateške probitke. U onim razdobljima kad su natjerani na uzmak, nastoje se konsolidirati i ponovno kreću u kampanju istim smjerom: LAŽ I INVERZIJA POVIJESTI temeljne su odrednice te njihove propagande.
Srbija sve svoje izgubljene ratove pretvara u “pobjede”. I to je kod njih sasvim normalna stvar. U krajnjem slučaju, tu je “carstvo bebesko” uz pomoć kojega se i najveća nacionalna katastrofa može prikazati kao dobitak.

Čak i mit o Prvom svjetskom ratu (koji su posljednjih desetljeća pokušali instalirati kao pobjednički mit), postavljen je na klimave noge. Srpska je vojska pred očima cijelog svijeta bila razbijena i primorana na bježaniju (preko Albanije u Grčku), a tek četiri godine poslije vraća se i zahvaljujući isključivo saveznicima (ponajprije Francuzima) ulazi u Srbiju. Dakako, od toga je stvoren mučenički, ali u isto vrijeme i pobjednički mit, iako je tadašnji francuski predsjednik (i glavni saveznik Srbije tijekom ovog svjetskog sukoba) Georges Benjamin Clemenceau na Mirovnoj konferenciji u Versailles-u rekao kako su se Srbi “dovukli za repovima” njihovih konja, nazivajući ih “strvinarima saveznčkih pobjeda”.
Mogli bismo gotovo u nedogled spominjati epizode srpskih poraza i masovnih zločina što su ih počinili u ovom dijelu Europe u posljednjih 114 godina, ali možda je najbolje da se kratko vratimo na 90-e.

Mi Hrvati uvjerili smo se na svojoj koži u kojoj je mjeri taj velikosrpski osvajački mentalitet ostao nepromijenjen. Srpski agresor (četnici, dobrovoljci, krajinska i srbijanska paravojska i “JNA”) u suštinskom smislu nije promjenio ništa u svojoj strategiji od Nemanjića i “cara” Dušana do danas. Opkoli, razori, osvoji, pokolji, zapali, pljačkaj, siluj – i čini takve zločine da onima koji su živjeli na tim područjima nikad više ne padne napamet vratiti se na svoja zgarišta! Zar to nije bila njihova strategija!? Što su učinili s Vukovarom, Daljem, Sarajevom, Osijekom, Gospićem, Dubrovnikom, koliko su masovnih grobica napunili i gradova i sela etnički očistili!?
Žarili su i palili dok su bili jači. Kad je Hrvatska odgovorila i krenula u oslobađanje svojih okupiranih područja, dali su se u bježaniju i potom udarili u kuknjavu o “progonu i genocidu”.

Krivi su za smrt preko 150.000 ljudi, progonstvo više od 2 milijuna (od Hrvatske preko BiH do Kosova), za stotine tisuća invalida, desetke tisuća srušenih domova, za razaranje bolnica, crkava, džamija, škola, spomenika kulture, za pljačku, palež, za masovna silovanja, za zločine genocida i etničkog čišćenja s kojima će se njihovi mladi naraštaji tek morati suočiti (“Srbija će ovo ispaštati sledećih stotinu godina” – pisao je ne bez razloga Bogdan Bogdanović).
I ta bratija koja je u crno zavila milijune ljudi i teško osramotila vlastiti narod, prijeti, proziva, optužuje!
Misle da će svoje zločinačke krvave tragove prikriti optužujući druge, iako i sami znaju što su učinili!

Bogu hvala, nismo isti!

Može li se na hrvatskoj strani pronaći jedan jedini časnik koji je zapovjedio takva granatiranja i satiranja gradova i sela, ili onaj koji je zapovjedio da se opkoli, zarobi i pobije na jednom mjestu (Srebrenica) preko 8.000 ljudi!? Ima li među Hrvatima zločinaca takvog kalibra kao što je Srbin Milan Lukić koji je u Višegradu spalio 119 živih bošnjačkih civila? Milana Lukića se i danas u Srbiji i “republici srpskoj” slavi kao nacionalnog junaka, a u Patrijaršijskom domu u Beogradu SPC na sva zvona promovira njegove knjige!? I jedan Goran Jelisić, zvani Adolf (po Hitleru) je nacionalni junak, kao i Željko Ražnatović Arkan, Slavko Savanović Kojić (zvani Geza), Milorad Ulemek Legija, Sretko Kalinić, Nebojša Minić Mrtvi, Marinko Magda, Siniša Petrić Zenica i čitava plejada drugih krvnika kojih bi se trebao sramiti svaki civilizirani čovjek. Slave i Mladića, Karadžića, Miloševića i sve druge zločince bez trunke srama i obzira prema žrtvama!

Negiraju genocid u Srebrenici, krivnju za Vukovar i Sarajevo, ne žele se suočiti ni s jednom od svojih tamnih mrlja!
I još uz sve to nas nazivaju sljedbenicima nacista!

Među Hrvatima na sreću takvih nema. Nek ih potraže među sobom – i počnu od predsjednika i njegove svite.
Njihove optužbe izvan pameti, ali se na njih reagirati mora.
Sa Srbijom, dok su na njezinom čelu patološki lašci, huškači i naci-fašisti poput Vučića, Dačića, Vulina i sličnih, ne treba imati nikakve veze, jer ta je vlast odraz većinske volje javnog mnijenja – ma što tko mislio i govorio o tomu!
Čini se da su i u našem MVEP-u počeli shvaćati tu prostu istinu. Samo da ih ne popusti, prije nego Srbija ozdravi.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (10)

Objavljeno

na

Objavio

Među komunističkim dogmaticima možda su, međutim, i najčešći oni koji tvrde da je komunizam – iako se u praksi pokazao kao monstruozan sustav koji je svagdje gdje se pojavio rezultirao isključivo nasiljem i zatiranjem slobode – ipak u teoriji plemenita i dobra ideja. Takva se ekskulpacija komunizma temelji na postavci da su lenjinizam/ staljinizam/maoizam/polpotizam/ titoizam itd., zapravo predstavljali odstupanje od izvorne komunističke ideje, tj. da oni oni predstavljaju jedan eksces, devijaciju. Pritom se ne daje objašnjenje kako se može raditi o devijaciji, ako imamo na umu činjenicu da je komunizam baš svagdje donio isključivo teror i neslobodu, da je komunistički teror bio sustavan i da se je svagdje javio na samome početku.

Suprotstavljajući se takvim pokušajima obrane komunizma francuski filozof Alain de Benoist s pravom tvrdi da se „ne može dokazati da bi drugačija primjena (komunizma, nap. D. D.) bila bolja – upravo stoga jer se ta primjena ne može demonstrirati“.[1] No, i u djelima samih utemeljitelja komunizma – Marxa i Engelsa – moguće je pronaći legitimaciju kasnijih nasilničkih postupaka komunističkih diktatora. U Manifestu komunističke partije tako piše da „komunizam ukida vječite istine, ukida religiju, ukida moral umjesto da im da nov oblik, on dakle protivrječi cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“. [2] Ovo ukidanje – zacrtano kao cilj komunizma – moguće je postići jedino i isključivo nasiljem. Upravo stoga komunisti „izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka“.[3] Dakle, i u samome Manifestu KPJ, temeljnom dokumentu komunističke partije, poziva se na nasilje – na nasilno rušenje dosadašnjega društvenog poretka.

Marx je, između ostaloga, rekao i sljedeće: „S narodima je kao i s pojedincima – o tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno uhvatiti za gušu (vrat), već valja i ubiti“.[4] Svoje mišljenje o Hrvatima Marx je zapisao u Neue Rheinische Zeitung 5. studenog 1848.: „’grmljavina topova označava pravac’ u kom treba da dade petama vetra, ne dopušta sumnju da Mađari i Bečani/ Gone tu žgadiju pravo u Dunav,/ I drski taj soj propuštaju kroz šibe,/ Prosjake, gladnice, sveg života site, /Čopor potukača, lola, vagabunda,/ Šljam hrvatski, podle seljačke slugane/ Koje njina zemlja izbljuva i gura/ U sigurnu propast, na put avantura“.[5] Friedrich Engels pak prognozira sljedeće: „Sljedeći svjetski rat ne će učiniti samo da reakcionarne klase i dinastije nestanu s lica zemlje, nego će učiniti da svi reakcionarni narodi nestanu s lica zemlje. I to je napredak“.[6]

Postupci komunističkih diktatora nisu stoga predstavljali nikakvu devijaciju od komunističke ideje već njezinu jasnu provedbu koja podrazumijeva nasilje.[7] Lenjin – definirajući diktaturu proletarijata – piše: „Diktatura proletarijata je uporna borba, krvava i nekrvava, nasilna i mirna, vojna i administrativna, protiv snaga i tradicija starog društva“.[8] Borba „protiv snaga i tradicija starog društva“ isto je što i proturječenje „cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“, a da je riječ o nasilnoj borbi („nasilno rušenje dosadašnjeg društvenog poretka“) stoji i u samome Manifestu komunističke partije. Lenjin je zapravo samo preuzeo i doradio sadržaj iz Manifesta komunističke partije i stoga je boljševički revolucionar i političar Grigorij Zinovjev potpuno u pravu kad kaže, da je Lenjin bio „najznačajniji Marxov učenik. Izvan marksizma nema lenjinizma. – Lenjinizam je teorija i praksa marksizma u dobi imperijalizma, imperijalističkih ratova i svjetske revolucije, koja je započela po diktaturi proletarijata u Rusiji. Nema Lenjina bez Marxa; potpuni marksizam to je danas Marx zajedno s Lenjinom“.[9] Isto je, dakako, i sa staljinizmom koji „nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma“.[10]

Zanimljivo je za spomenuti da je najveći uzor Titu bio Lenjin, čak i nakon raskida sa SSSR-om: „Lenjin mi je bio najveći primjer i ja ga visoko cijenim i danas. Za mene je Lenjin bio veliki čovjek koji je znao stvaralački da primijeni marksizam u revolucionarnoj praksi.[11] (…) Za mene je Lenjin bio veliki čovjek, najveći. On je, oktobarskom revolucijom, pokrenuo novu epohu čovječanstva… I u ranijim fazama historije i u buržoaskim revolucijama bilo je, razumije se, velikih ljudi, velikih državnika. No nikada se ta aktivnost velikih ljudi nije tako široko odrazila kao što je bio slučaj sa Lenjinom i oktobarskom revolucijom“.[12]

Zadnji argument što ga jugoslavensko-komunistička hagiografija često navodi u prilog komunističke Jugoslavije, tvrdnja je da je u Jugoslaviji egzistirao socijalizam s ljudskim licem. Taj su argument, međutim, zdušno potencirali ne samo jugoslavenski teoretičari i praktičari, već i zagovornici Jugoslavije u zapadnim zemljama. Dr. Tomislav Sunić – bivši emigrant i bivši profesor u Sjedinjenim Američkim Državama – tako navodi da je raspad višenacionalne Jugoslavije zadao „ozbiljan udarac teoretičarima multikulturalizma“, jer je Jugoslavija desetljećima bila „akademski model suživota različitih naroda, model u kojem su brojni zapadni intelektualci i političari vidjeli moguću maticu europske sretne budućnosti“.[13] Politolog i diplomat Branko Salaj navodi slično: „Komunistička je Jugoslavija služila tijekom četrdesetak godina, od loma sa Staljinom 1948. g. do urušavanja komunističkog bloka krajem osamdesetih godina, kao tampon između dvaju suprotstavljenih vojnih i ideoloških tabora u Europi. Njena ideologija je nije spriječila da postupno postane ovisna o Zapadu i bude u zapadnim medijima uvelike predstavljana kao uzor multietničkog suživota u regiji, na koju se inače gledalo kao školski primjer etničkih, vjerskih i kulturnih podjela“.[14]

O kakvom je socijalizmu, međutim, u stvarnosti bilo riječ, najbolji su svjedok stotine masovnih grobišta diljem Hrvatske i drugih zemalja koje su činile bivšu Jugoslaviju, kao i postupci jugoslavenskoga totalitarnog režima poslije rata. Primjer koji možda i najbolje opisuje jugoslavenski socijalizam s ljudskim licem činjenica je da su komunisti i partizani tijekom i nakon rata u Hrvatskoj pobili više od šest stotina katoličkih svećenika, redovnika, časnih sestara i bogoslova.[15] Usporedbe radi, u Rumunjskoj – zemlji koja broji nekoliko puta više stanovnika od Hrvatske, i čiji se komunizam smatrao jednim od najokrutnijih u Europi – ubijeno je ukupno oko 125 pravoslavnih, katoličkih i protestantskih kršćana.[16] Ni u kasnijem razdoblju stanje u komunističkoj Jugoslaviji – gdje je navodno postojao socijalizam s ljudskim licem – nije se popravilo. Naprotiv, prema izvješću uglednoga Amnesty Internationala Jugoslavija je sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi.[17]

Magdalena Najbar Agičić u knjizi Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti analizirala je politiku komunističkih vlasti u Hrvatskoj na polju kulture i znanosti u razdoblju od 1945. do 1960. godine. Autorica je analizirala navedenu problematiku u komparativnoj perspektivi, dopunjujući spoznaje poredbenim prikazom razvoja u nekim drugim zemljama pod komunističkim režimom, prvenstveno u Poljskoj, Čehoslovačkoj, DR Njemačkoj i Mađarskoj. Rezultati istraživanja pokazuju kako su razlike između jugoslavenske komunističke vlasti i drugih komunističkih vlasti srednje i jugoistočne europe daleko manje od očekivanih, koje propovijedaju hagiografi komunističke Jugoslavije.[18] Čak i nakon smrti jugoslavenskog diktatora, godišnje je u Jugoslaviji bilo više od 500 slučajeva sudskog progona političkih neistomišljenika.[19] U vrijeme održavanja prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, dakle nakon pada Berlinskog zida i sloma Ceaucescuova režima, u hrvatskim su zatvorima još uvijek čamili brojni politički zatočenici osuđeni u komunističkoj Jugoslaviji.[20]

No, ovakvi su podatci u biti posve očekivani, s obzirom na to da Jugoslavija nije bila pravna država. Naime, u Jugoslaviji sudci nisu bili vezani samo Ustavom i zakonom, što je načelo kaznenoga procesnog prava u svim demokratskim, pravnim državama svijeta, nego su sukladno načelu tzv. demokratskog centralizma bili dužni „provoditi i načelne zaključke donijete u tijelima KPJ/SKJ“.[21] A i sami zakoni shvaćali su se kao puko sredstvo Partije u obračunu s neistomišljenicima, pa ih je konferencija javnih tužitelja Narodne Republike Hrvatske u ožujku 1949. definirala kao „oružje za izgradnju socijalizma i uništenje eksploatatora i svih drugih neprijatelja“.[22]

Nije stoga istinita tvrdnja određenih jugoslavenskih apologeta kako je samo u prvim godinama nakon rata u Jugoslaviji egzistirao totalitarni režim, a da je kasnija tobožnja politička demokratizacija taj režim eliminirala (nije poznato ubraja li se u tu demokratizaciju i postojanje Gologa otoka, koji je – kako pripovijedaju upućeni[23] – bio gori i od Aushwitza i Jasenovca!). Kako navodi jedan od nesumnjivo najboljih poznavatelja jugoslavenskog sistema, M. Đilas, jugoslavenski režim „nije bio ni u čemu demokratski sistem“,[24] te je svuda – kako ističe Savka Dabčević Kučar – „morala opstojati kontrolna i usmjeriteljska uloga Partije. Tako je izgrađena mreža koja je bila kadra nadzirati društvo u cjelini, u paučinu u koje se morala uhvatiti svaka slobodnija misao!“.[25]

U plodove jugokomunističkoga oslobođenja – od kojega će se Hrvatska još desetljećima oporavljati – valja ubrojiti i višedesetljetni nasilni prekid političkih, kulturnih i gospodarskih veza s Europom i – kako su ga nazivali tadašnji komunistički apartčici, a danas veliki europejci – trulim Zapadom. Iako je Jugoslavija svoj opstanak velikim dijelom zahvaljivala upravo financijskim injekcijama zapadnih zemalja (koje su svoje interese trajno pretpostavljale pravima malih naroda na slobodu i demokraciju), više je nego rječit podatak da se je na vrhuncu Titove moći 80 – 90 % diplomatske aktivnosti Jugoslavije odnosilo na afroazijske zemlje.[26] Predsjednik slovenske vlade Stane Kavčić s ogorčenjem svjedoči da je svaki arapski šeik, crnački vođa ili azijski despot u Beogradu imao bolji prijem nego „uljuđeni Europljanin“.[27] Dakako, takva protueuropska orijentacija jugokomunističkih društveno-političkih radnika nije ih kasnije sprječavala da postanu prvoborci hrvatskoga puta u Europsku uniju te najbolji demokrati. Jer, konačno: dobri su i Beograd i Moskva i Bruxelles; bitno je da se odluke ne donose u Zagrebu…

O utjecaju pak jugokomunističkog sustava na eroziju etike i moralnih vrijednosti u društvu i na političkoj sceni, što danas rezultira time da političkom scenom drmaju beskrupulozni karijeristi kojima nije sveto ništa osim vlastita trbuha, trebala bi se napisati jedna opširna interdisciplinarna studija. U svojoj izvrsnoj knjizi Nedovršena Hrvatska prof. dr. Branimir Lukšić ukratko je tu problematiku sažeo ovim riječima: „Marksistička ideologija je potpuno relativizirala moralne vrijednosti. Za marksizam moral je nadgradnja i on ovisi o ekonomskoj bazi. Za komuniste je moralno sve ono što pomaže partiji doći na vlast i vlast zadržati. Danas, kada u Hrvatskoj ne postoji komunizam kao zakonski obvezatna ideologija, komunistički menalitet potpunog relativiziranja moralnih vrijednosti očituje se i u hrvatskoj politici, pa se politički oportunizam stavlja ispred vjernosti savjesti. Političari odgojeni u ozračju marksističke ideologije ni danas vrlo čestu nemaju etiku odgovornosti koja je zasnovana na vlastitom uvjerenju. Ako su bili uvjereni marksisti a ne samo komunistički karijeristi, što je bio rijedak slučaj u komunizmu u Jugoslaviji, osobito u zadnjih nekoliko desetljeća, pa su se razočarali u svojoj ideologiji, oni su danas većinom cinični karijeristi koji ne vjeruju u načela demokracije. Jer onome tko izgubi ideale koje je usvojio u prvoj polovici svoga života, vrlo je teško steći nove ideale u drugoj polovici života. Za to su potrebni prodoran um i moralna zrelost, kreposti koje, prema svjedočanstvu naše nedavne prošlosti, nisu resile većinu komunista. Ako je pak netko i u komunizmu bio samo karijerist bez moralnih načela, on je i danas to ostao u politici. Takav političar deformiranog mentaliteta i uspavane savjesti danas rado surađuje sa svjetskim moćnicima iz financijske internacionale. Bez ikakvih načela, osim onoga da je u načelu glavno biti na čelu, takvi se danas deklariraju globalistima, jer je to novčano korisno. Nekada lažni komunisti, a danas lažni globalisti, oni su onda i danas ostali isti, oportunisti i karijeristi. Lišen kulture dijaloga, tolerancije i pluralizma, bez vjere u demokratske ideale, ovaj je nakot političara danas pošast hrvatskoga društva. Neki od njih, koji se nalaze na najvišim političkim položajima u državi, pokušavaju provoditi novu titoizaciju, obnavljaju kult Tita, a kriminaliziraju Domovinski rat i njegove branitelje, ne bi li postali vođe nove Jugoslavije, nazvane Zapadni Balkan“.[28]

Činjenica da se komunistički zločini i danas prešućuju (ili, pak, umataju u ruho „antifašizma“[29]), izvršitelji amnestiraju (čekajući da biologija odradi svoj posao), a kritika jugoslavensko-komunističke verzije povijesti Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima izjednačuje sa simpatijama prema fašizmu,[30] uvelike je povezana s činjenicom da pobjeda komunista nije bila moguća bez pomoći zapadnih saveznika – prije svega Velike Britanije.[31] Razotkrivanjem komunističkih zločina i njihovom stvarnom javnom osudom postavilo bi se pitanje što su o tim zločinima znali zapadni saveznici (koji se, podsjetimo se, nisu ustručavali kolaborirati s komunističkim zločincem Staljinom, te mu nakon 1945. dopustiti da instalira komunistički teror u srcu Europe).

Povrh toga, javna je tajna da ključne pozicije u politici, gospodarstvu, kulturi i medijima danas u Hrvatskoj obnašaju osobe koje u bitnome sudjelovale u (geo)političkom, povijesnom, gospodarskom i kulturnom legitimiranju jugoslavenske (pa)tvorevine i jugoslavenskog režima. Stoga nije realno očekivati da bi skoro moglo doći do temeljitijeg obračuna s komunističkim, a još manje s jugoslavenskim naslijeđem, barem ne dok se okolnosti ne promjene i u samim zapadnim zemljama, kojima je Jugoslavija iz geopolitičkih, strateških i gospodarskih razloga itekako odgovarala, a kojima današnji servilni kriptokomunistički kadrovi – kao graditelji jugosfere – mnogo bolje odgovaraju od ljudi s integritetom. A sve do tada vrijedit će poznata izreka državnika „koji je oblikovao svijet u kojem živimo“,[32] Winstona Churchilla, koja je u slučaju ovih prostora primjenjiva i na mirnodopsko razdoblje: „U ratu je istina toliko dragocjena da je uvijek treba pratiti tjelesna garda laži“…[33]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

KRAJ PODLISTKA

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Alain DE BENOIST, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), s predgovorom Ernsta Noltea, Hasanbegović, Zagreb, 2005., 150.
[2] Karl MARX – Friedrich ENGELS, Manifest komunističke partije i drugi programski spisi, Svjetlost, Sarajevo, 1973., 39.
[3] Isto, 54.
[4] K. MARX, Proleterska revolucija/Pouke pariške komune, BIGZ, Beograd, 1973., 37.
[5] Karl MARX, Friedrich ENGELS, Dela, tom. 8., 391.; Mladen IVEZIĆ, Profiterna, I. Dio, Marx i Engels, vlastita naklada, Zagreb, 2003., 166. – 167.
[6] F. ENGELS, „The Magyar Struggle“, Neue Rheinische Zeitung, br. 194., 13. siječnja 1849., http://www.marxists.org/archive/marx/works/1849/01/13.htm, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.
[7] O tomu bi li Marx – hipotetski govoreći – podržao boljševičku revoluciju u Rusiji u obliku u kakvom je provedena, dade se raspravljati. No neprijepornom ostaje činjenica da je Marx u svojim radovima podupirao nasilje.
[8] Vladimir ILJIČ LENJIN, Protiv oportunizma i „ljevičarstva“, Svjetlost, Sarajevo, 1975., 21.
[9] Grigorij ZINOVIEV, Le léninisme, Bibliothèque communiste, Paris, 1926. Prema: Hrvoje LASIĆ, „Ruska filozofija u interpretaciji Dominika Barača“, Obnovljeni život, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, br. 1 (61), Zagreb, 2006., 46. – 47.
[10] Ivo BANAC, „Antifašizam nije samostojeća ideja“, http://www.jutarnji.hr/ivo-banac–antifasizam-nije-samostojeca-ideja/242703/, pristup ostvaren 18. ožujka 2010.
[11] Blažo MANDIĆ, Tito izbliza, Vuk Karadžić – Jugoslovenska revija, Beograd, 1981., 321.
[12] Isto, 321. – 322.
[13] Tomislav SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), K. Krešimir, Zagreb, 1998., 145.
[14] Branko SALAJ, „Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju Hrvatske (1987. – 1992.). Apetiti i predrasude“, Hrvatska revija, 10./2010., br. 3, Zagreb, 20. kolovoza 2010.,
http://www.matica.hr/HRRevija/ revija2010_3.nsf/AllWebDocs/Apetiti_i_predrasude pristup ostvaren 10. rujna 2010.
[15] Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, prir. Juraj BATELJA, Zagreb, 1999. Usp. Anto BAKOVIĆ, Stradanja crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu: svećenici – žrtve rata i poraća: radni materijal, vlastita naklada, Zagreb, 1994.
[16] Damir BOROVČAK, Vjera u sjeni politike, 3. knjiga, vlastita naklada, Zagreb, svibanj 2008., 112.
[17] T. SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), 109.
[18] Magdalena NAJBAR AGIČIĆ, Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2013.
[19] Rajko DANILOVIĆ, Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945 .-1991., Javno preduzeće Zavod za udžbenike, Beograd, 2010., 85.
[20] Tomislav JONJIĆ, „Organised Resistance to the Yugoslav Communist Regime in Croatia in 1945. – 1953.“, Review of Croatian History, Croatian Institute of History, Zagreb, 3./2007, br. 1, 110.
[21] Lujo MARGETIĆ, Ivan BEUC, Dalibor ČEPULO (ur.), Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006., 222.
[22] Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, „Politički procesi u Hrvatskoj neposredno nakon Drugoga svjetskog rata“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, 81.
[23] Novka Vuksanović je tako bila zatvorena u nekoliko logora, a među njima i u Aushwitzu, ali kaže da je „sve to bio raj“ u odnosu na Goli otok (Barbara MATEJČIĆ, „Zanemareno žensko sjećanje“, Vjesnik, Zagreb, 3. studenoga 2008., 41.). Dr. Nikola Nikolić, mladobosanac koji je još u doba Austro-Ugarske iskušao ćelije i rusko zarobljeništvo, a u dobra Drugoga svjetskog rata nakon internacije u Krapini i zatvora u Zagrebu završio u logoru Jasenovac, u razgovoru sa srpskim književnikom, akademikom Dragoslavom Mihailovićem kazao je sljedeće: „U tome mislim da je Jasenovac, kako bi’ rek’o, bio mnogo lakši negoli Goli. Jer na Golome si im’o i fizički (pritisak) i fizičko iznuravanje, fizički teror, i, plus, glad. Glad i, plus, kako bi’ rek’o, ono prevaspitavanje, nasilno, razumiješ; pranje mozga“ (nav. prema: Dinko JONJIĆ, Goli na Golom otoku. Od imotske gimnazije do Golog otoka, naklada Trpimir, Imotski, 2010., 231.). Đuro Bilić je pak zabilježio svjedočenje svoga skojevskog kolege Ivice Goleba: „Goli mu je drugi logor – prošao je on i kalvariju Jasenovca. Već i ovo malo što je doživio u žici, dostatno mu je da kaže kako je gore nego u Jasenovcu“ (nav. prema ISTI, Goli na Golom otoku, 231.).
[24] M. ĐILAS, Vlast i Pobuna, 269.
[25] Savka DABČEVIĆ KUČAR, ’71: Hrvatski snovi i stvarnost, II., Interpublic, Zagreb, 1997., 864.
[26] P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 289.
[27] Tvrtko JAKOVINA, „Hrvatski izlaz u svijet. Hrvatska/Jugoslavija u svjetskoj politici 1945. – 1991.“, u: Hrvatska politika u XX. Stoljeću, 370.
[28] Branimir LUKŠIĆ, Nedovršena Hrvatska, Fram – Ziral d.o.o., Mostar, 2008., 70. – 71.
[29] Pojam „antifašizam“ u Hrvatskoj je, dakako, „sinonim za prikrivanje zločina“ („Kardinal Bozanić: Antifašizam: sinonim za prikrivanje zločina“, http://www.jutarnji.hr/kardinal-bozanic–antifasizam—sinonim-za-prikrivanje-zlocina/232916/, pristup ostvaren 24. kolovoza 2007.) odnosno „paravan koji omogućava zagrobni život komunističkoga mentalnoga sklopa…“ (Branko HEBRANG, Hrvatski list, br. 239, Zadar, 23. travnja 2009., 19). Antifašistima se tako nazivaju isključivo okorjeli staljinisti, boljševici i egzemplarni komunistički zločinci, dok se prešućuju istinski borci protiv fašizma kao što su bili, primjerice, otac Petar Perica, Edit Stein ili Maksimilijan Kolbe. Primjer koji možda i ponajbolje ilustrira jugoslavenski „antifašizam“ činjenica je da su partizani prilikom ulaska („oslobođenja“) u Dubrovnik likvidirali – pored svih ostalih – i osam osoba koje su u dokumentima talijanskih fašista slovile kao opasni i dokazani antifašisti (Hrvoje KAČIĆ, „Partizani pogubili hrvatske antifašiste“, Glas Koncila, 46./2007., br. 15. (1712), Zagreb, 15. travnja 2007., 25.).
[30] Stanje, doduše, nije bitno bolje ni u drugim zemljama koje su osjetile strahote komunizma. Francuski politolog Jean-François Revel s pravom piše: „Iako je čudovište kao politički fenomen mrtvo, kao kulturni fenomen ono je i dalje i te kako živo. Zid je srušen u Berlinu, ali ne u ljudskim glavama. Opisati stvarni komunizam ostaje verbalni delikt…“ (A. DE BENOIST, Komunizam i nacizam, 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), 76.).
[31] Opš. D. DIJANOVIĆ, „Velika Britanija i balkanske integracije: jučer, danas, sutra“, I. dio Politički zatvorenik br. 214, str. 8. – 11., siječanj 2010. – III. dio Politički zatvorenik, br. 216, str. 8. – 12., ožujak 2010.
[32] Tvrtko JAKOVINA, pogovor knjizi Geoffrey BEST, Churchill i rat, Ljevak, Zagreb, 2006., 383.
[33] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, 379.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

NEKAŽNJENI ZLOČINI – KRVAVA JESEN U LOVASU

Objavljeno

na

Objavio

U listopadu 1991. godine, malo pitoreskno hrvatsko mjesto Lovas (smješteno na krajnjem istoku Hrvatske, na obroncima Fruške Gore, između Sotina i Iloka), pretvoreno je u koncentracijski logor u kojemu su srpski zločinci počinili neke od najtežih i najokrutnijih masovnih zločina tijekom hrvatskog Domovinskog rata.

“Morali smo se primiti za ruke, a zatim šetati minskim poljem” – svjedoči jedna od žrtava, teško ranjeni Ivan Mujić koji je uspio preživjeti dane okupacije svog sela i krvavu “berbu grožđa” u minskom polju kuda su njega i njegove sugrađane natjerali pripadnici srpske paravojske.

U tom hodu smrti ubijen je 21 civil, dok ih je 14 ranjeno. Leševi žrtava pokopani su tek sutradan u zajedničku masovnu grobnicu. Selo je temeljito opljačkano i spaljeno.

Pokolj u Lovasu planirani je zločin koji su počinili “JNA” i srpske paravojne postrojbe sastavljene od domaćih Srba i njihovih pomagača iz Srbije i bio je dijelom sveobuhvatnog velikosrpskog projekta etničkog čišćenja prostora namijenjenih budućoj “Velikoj Srbiji”. Prema izvješćima UN-a, pored postrojbi “JNA”, u tomu su sudjelovali i četnički odredi “Beli orlovi” i “Dušan Silni”.

Jedan od najodgovornijih za sve što se događalo u Lovasu i okolici je krvnik Srijema, oficir “JNA” Dušan Lončar koji je zapovjedio napad na Lovas, a izravni je krivac i za masovni zločin u Tovarniku (75 ubijenih nakon pada ovog mjesta u ruke agresora, 22. rujna 1991. godine).

Napad, okupacija, pokolj i bijele vrpce za Hrvate

Razorena crkva sv, Mihaela u Lovasu, listopad 1991.

Napadi na Lovas započeli su 10. listopada i trajali punih osam dana.

Spomenuti Ivan Mujić opisuje to stanje kao dane u kojima je svakodnevno “gledao smrti u oči”.

U Lovasu je živio sa suprugom i svjedoči kako je od početka rata cijeli taj kraj bio okružen vojskom i četnicima, a kasnije su uslijedila i granatiranja sela, pogotovu katoličke crkve.

Dva dana po proglašenju neovisnosti Republike Hrvatske, započela je okupacija i brutalno iživljavanje nad civilnim stanovništvom. Ujutro, u 7,30 sati, tog 10. listopada, uslijedilo je granatiranje i odmah potom pješački napad koji malobrojni i slabo naoružani branitelji nisu uspjeli odbiti. Tog prvog dana okupacije, agresor je ubio 23 stanovnika – na ulicama, u dvorištima ili u kućama žrtava. Domaći Srbin iz Lovasa, Milan Radojčić bio je zapovjednik “Teritorijalne odbrane” općine Lovas i on i njegova skupina su uz pristanak oficira “JNA” u mjestu uspostavili svoju vlast.

Hrvati su po naredbi srpskih nacista morali nositi bijele vrpce oko rukava i od tada nadalje tretirani kao roblje. Lovas je pretvoren u srpski koncentracijski logor iz kojega nije bilo izlaza.

Katolička crkva sv, Mihaela je zapaljena i srušena, na svakoj hrvatskoj kući je izvješena bijela krpa, 261 je opljačkana u spaljena, dok su srušeni ili oštećeni i svi gospodarski objekti. Mnoge su žene i djevojke silovane, dio je mještana odveden u logore u Srbiji. Mnogi su mučeni – tukli su ih željeznim šipkama, kabelima, palicama, bušili im noge i ruke električnim bušilicama, izlagali elektro-šokovima, vadili su im zube i stavljali sol na rane…Tih tortura nisu pošteđene ni žene.

Krvava “berba grožđa”

Pokop žrtava iz masovne grobnice u Lovasu

Dana 17. listopada, okupatori su izdali proglas da se svi muškarci starosti od 18 do 55 godina imaju javiti u seosku zadrugu. Nakon što se do 16 sati tamo skupilo 60 ljudi, zločinci su ih s puškama u rukama natjerali u  dvorište mehaničarske radione (u krugu zadruge), gdje su prenoćili pod stražom. Popisani su, a potom je nekoliko ljudi odvojeno na stranu i pretučeno.

Najgore je tek slijedilo nakon neprospavane noći, 18. listopada, kad su ponovno nemilice tukli (bokserima, palicama, nogama i rukama) i boli noževima većinu uhićenih i potom ih poveli (kako su rekli, u “berbu grožđa”).

Prema iskazu Ivana Mujića, najveći mučitelji bili su izvjesni Petronije, Kosta, Pljoka, Nikola.

Onako krvave i izmučene, postrojili su ih i potom s uperenim puškama potjerali do minskog polja. Usput su ubili Boška Bođanca koji nije mogao dalje hodati. Prozivali su ih po imenu i prezimenu i natjeravali u minsko polje držeći ih cijelo vrijeme na nišanu.

Skupina od 52 Hrvata silom je upućena na čišćenje minskog polja svojim tijelima. Nisu znali da se oko njih nalaze ubojita eksplozivna sredstva. Krvnici su ih natjerali da se uhvate za ruke, rašire i tako pješice krenu preko minskog polja. S prvim eksplozijama započela je i pucnjava iz oružja po nesretnim ljudima, pri čemu je ubijen 21 čovjek, a ranjeno njih 14. Na tom području nije ranije bilo minskog polja, nego je ono bilo postavljeno specijalno za tu prigodu. Da se na kraju nije našao jedan oficir “JNA” koji je prekinuo ovaj masakr, vjerojatno bi bili svi pobijeni. (Opširnije: isto – )

Epilog

Nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja (1998. godine), iz masovne grobnice na području Lovasa ekshumirano je 68 žrtava i njih još 10 u pojedinačnim grobnicama.

Tijekom Domovinskog rata u Lovasu je ubijeno ukupno 89 osoba, dok se jedna vodi kao nestala.

Srbijansko Tužiteljstvo za ratne zločine 2007. godine je podiglo optužnicu za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva protiv 14 osoba (pripadnika “JNA”, lokalnih teritorijalnih paravlasti općine Lovas u vrijeme rata i četničkog odreda “Dušan Silni”) za ubojstvo 70 civila u Lovasu: Ljuban Devetak, Milan Devčić, Milan Radojčić, Željko Krnjajić, Miodrag Dimitrijević, Darko Perić, Radovan Vlajković, Radisav Josipović, Jovan Dimitrijević, Saša Stojanović, Dragan Bačić, Zoran Kosijer, Petronije Stevanović i Aleksandar Nikolaidis.

Lovas je jedno od rijetkih mjesta na istoku Hrvatske u koje se vratio život

Sudsko vijeće Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu je poslije 4 godine suđenja (26.6.2012.) izreklo osuđujuće presude koje su, međutim, 2014. godine od strane Apelacionog suda poništene, te je naloženo novo suđenje.

Slijede manipulacije s izmjenama sudaca, pa čak i njihovim smjenjivanjem i nepostavljanjem drugih, tako da se postupak namjerno opstruira.

Protiv Milana Devčića i još 9 optuženih (jer u međuvremenu su umrla njih četvorica: Ljuban Devetak, Dragan Bačić, Aleksandar Nikolaidis i Milan Radojčić), pokrenut je novi proces koji je trebao biti završen 2016. godine, ali je neposredno prije završnih riječi postupak počeo ispočetka – zbog postavljanja novog predsjednika Sudskog vijeća!

Tako se bizantska podvala i dalje nastavlja kao i u svim drugim slučajevima gdje Srbija tobože “sudi” vlastitim zločincima za djela masovnih zločina koja su počinili na teritoriju Hrvatske. (Vidi: (https://www.danas.rs/drustvo/sudjenje-za-lovas-pocinje-iz-pocetka/)

Neobjašnjivo je, međutim, da Republika Hrvatska po tom pitanju ne poduzima ništa. Za koju godinu, kad akteri događaja poumiru, bit će kasno za pravdu.

O zločinima u Lovasu te ratne jeseni 1991. godine, snimljen je 2017. godine dokumentarni film “Krvava berba grožđa” (autor Silvije Mirošničenko). U njemu pakao koji su prošli opisuju autentični svjedoci – preživjele žrtve (Ruža Pavlić, Petar Vuleta, Nevenka Peulić).

U prepunoj dvorani Art-kina Metropolis Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, 14. listopada 2017. godine održana je premijera ovog potresnog filma koji je izazvao i suze i ovacije nazočnih.

Narod ne zaboravlja.

Pamti.

I pamtit će svoje žrtve i krv prolivenu za slobodu.

Moliti za njih, sjećati se i čuvati uspomenu.

To mu nitko ne može uzeti.

Ali, nepravda zbog nekažnjenog zločina boli, peče i ostavlja gorak okus u ustima…

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

10. listopada 1991. Pokolj u Lovasu – okupacija, teror, ubijanje i tjeranje Hrvata u minska polja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari