Stipo Mlinarić: Nije monstruozno sjećati se mrtvih, monstruozno je zaboraviti ih

Stipo Mlinarić u snažnoj je poruci odgovorio na ocjene da je obilježavanje 18. studenoga „monstruozno“, naglasivši da je sjećanje na žrtve Vukovara temelj države i naroda. Istaknuo je da kolona nije prisila ni predstava, nego zavjet i čin poštovanja prema mrtvima i nestalima:

Čitam riječi da je ono što se radi svakog 18. studenog „monstruozno“. Pa evo da vam nešto kažem iz perspektive čovjeka koji je branio grad kad je padao.

Nije monstruozno sjećati se svojih mrtvih. Monstruozno bi bilo zaboraviti ih.

Mi koji smo bili tamo, ili izgubili svoje, nosimo te dane sa sobom cijele godine. Meni ne treba kalendar da me podsjeti. Svaka minuta logora mi je u krvi, u svakoj noći i svakom udisaju. Ali taj jedan dan u godini nije tu radi mene. On je tu radi države, radi naroda, radi djece koja tek dolaze. Da znaju što je bilo. Da razumiju cijenu slobode i da nauče poštovati žrtvu.

Kaže Ivana Bodrožić da se ljude prisiljava na ponovno proživljavanje trauma. Nitko mene ne prisiljava ni na što. Ja idem i govorim jer želim. Bilo bi pogrešno da šutim. Da sam ja šutio o logoru, kao što bi neki možda htjeli, onda oni koji su tamo ostali nikad ne bi imali svjedoka. Zločin se tako najlakše ponovi, kada ljudi prestanu govoriti.

Nekom je sve to predstava. Ima, naravno, i toga. I političara koji vole kamere. Ali to nije razlog da ukinemo sjećanje, nego da obilježavanju vratimo dostojanstvo.

Zato što je Vukovar mjesto na kojem je slomljena kičma zlu. To je najteža lekcija naše povijesti. Mi stariji kad odemo, samo ono što ostane zapisano i obilježeno traje. A previše je onih koji bi htjeli da Domovinski rat postane fusnota u udžbeniku.

Ne tražim ja da se Hrvatska klanja braniteljima. Tražim samo da se sjeti svojih mrtvih i nestalih. Da zapali svijeću.

Nema u tome ništa monstruozno. Ima samo zahvalnost i pristojnost.

Ako nekome teško pada hodati u Koloni, neka ne hoda. Neka ostane doma. Ali nemojte nama koji idemo reći da radimo nešto pogrešno. To je naš zavjet. I dok god stojim na nogama, pa i kad me budu gurali u kolicima, znate gdje ću biti 18. studenog.