Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

‘Štitonoša’ – Glas Pročelništva Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO za Sjevernu Ameriku br. 1

Objavljeno

na

RIJEČ PROČELNIŠTVA

Hrvati su se – kroz stoljeća – sami hranili učaranim nadama, koje su najprije oduševljavale, a zatim iznevjerile, i naposljetku se sami u njih razočarali. U tom razočaranju najviše se je tragalo za ovim: tko je bio manje kriv – a tko više oduševljen, tko je bio manje, a tko više prevaren. rezultat je uvijek bio isti, a – također – i sudbina. Vrijeme je lagano, ali sigurno, prolazilo – a težnje hrvatskog naroda za samostalnost, državnost i slobodu se nisu ostvarile. I još uvijek se pitamo: zašto je to tako? Postavljamo si pitanje umjesto da iskreno priznamo da nismo znali u samim početcima postaviti prave stvari na pravo mjesto, a to znači: imati dovoljno rodoljubne snage i reći narodu pravo stanje stvari, to jest:
1.) – U kojem položaju se nalazi naš hrvatski narod i koliko je isti ubitačan za narodni opstanak;
2.) – Koji su sve činbenici koji su doveli naš hrvatski narod u takav položaj;
3.) – Koliko dugo bi hrvatsko ime postojalo ako bi se i dalje ostalo sa spomenutim činbenicima;
4.) – Koji put izabrati da se oslobodimo svih ovih faktora koji priječe put do samostalnosti i neovisnosti Hrvatske;
5.) – Koja sve sredstva upotrijebiti i upotrebljavati da se dođe do slobodne Države Hrvatske;
6.) – Uočiti i prikazati stvarne zapreke hrvatskoj državotvornoj ideji i tegobe u hrvatskoj oslobotiteljskoj borbi;
7.) – kada sve unaprijed rečeno proučimo, prikažemo i usvojimo – doći ćemo do slijedećeg: KAKO DOĆI DO HRVATSKE DRŽAVE:
  a – Putem izbora;
  b – Putem peticija;
  c – Putem pregovora;
  – Putem diplomacije;
  e – Putem sabotaže;
   f – Putem revolucije;
  g – Putem borbe.
Molim neka svaki Hrvat zaokruži jedno: na kojem je putu najsigurniji da se dođe do slobodne Hrvatske Države. međutim, prije nego se to učini, upitajmo se: Praviti izbore – kakove? Slati peticije – kome? Voditi pregovore – s kim? Upotrijebiti diplomaciju – čiju? Sabotirati – koga? Voditi revoluciju – gdje? Borba – koga pozvati i boriti se za što? Stav H. N. Otpora je poznat. A KAKAV JE VAŠ?
                                                                                                              IZNAD SVEGA HRVATSKA DRŽAVA
Svjedoci smo trenutnih zbivanja ovdje u Ameriki. Svjedoci smo kako kako se ta zbivanja mijenjaju i provode na kulturan i snošljiv način. Svjedoci smo žive osjetljivosti američkog naroda kada su u pitanju viši ciljevi Amerike. Svjedoci smo kako Amerikanci nemaju osobne mržnje kada je zajednica ugrožena. Svjedoci smo, budući znamo zašto su oni takovi…jer imaju vlastitu državu, vladu i izabrano predstavništvo kojega svi zajedno štite, brane i pomažu. Ugledajmo se u njih i zavjetujmo si sami sebi da ćemo se na njihovu primjeru i njihovu tlu naučiti kako dokončati i privesti kraju svaku našu nepotrebnu svađu i srdžbu. napravimo zajednički jedan plemeniti napor i pokopajmo sve sitnice koje nas razdiru i nađe zdrave snage potkopavaju i u nesigurnost . sigurnu propast – dovode. Budimo sudionici naše HRVATSKE ZAJEDNIČKE BUDUĆNOSTI, njenog prosperiteta i blagostanja, a ne grobari izčeznuća trinaeststoljetnog HRVATSTVA.
Naučimo se voljeti i poštivati, a ne mrziti i prezirati! Pokažimo da smo dostojni sinovi hrabrih nositelja hrvatske državotvorne ideje, branjene kroz burna i krvava stoljeća! Zajednički osjećamo ljubav prema gnjijezdu u kojem smo razvili svoja krila i koja su nas, na koncu, u tuđinu odvela. To je naš stav! To je stav Otpora!
Znade se: H.N.Otpor je javna, zajednička i hrvatska stvar. Zato, slijedeće dajemo na znanje:
OTPOR – to je svojstvo jedne hrvatske organizacije koja se suprostavlja svakoj sili koja nastoji pretvoriti Hrvatsku i hrvatski narod u jedan izmišljeni i nepostojeći narod.
OTPOR – to je snaga koja ojačava čovjeka podnositi: tegobe, iznemoglost, klonulost duha i morala, umor, žeđ i glad…
OTPOR – to je zaštita svakog Hrvata i odbijanje svakog neprijateljskog napada na hrvatskog čovjeka.
OTPOR – to je brana svakom napadaču na hrvatske i narodne probitke.
OTPOR – to je stvarnost koja se protivi svakoj sili koja želi i nastoji hrvate pokoriti i uništiti.
OTPOR – to je ideja borbenog i hrvatsko.državotvornog zajedništva za uspostavu Države Hrvatske.
OTPOR – to je žrtva koja daje i koja će davati najsvetiju stvar – vlastiti život – na Oltar Domovije.
OTPOR – to je stav i snaga koja ruši Jugoslaviju.
ZATO, oslobodimo se svakog straha, upotrijebimo sva raspoloživa sredstva i snage, čvrsto zbijmo borbenu liniju na putovanju i u sukobu sa zajedničkim nam neprijateljem!!! To je STAV H.N OTPORA.
SLAVA PALIMA A ŽIVI NA OKUP!
Pročelnik HNO za sjevero-američki kontinent Mile Boban.
Hrvatski Tjednik br. 173., 24 veljače 1981., st. 8
 
(Kada je dr. Franjo Tuđman bio u posjeti Hrvatima u Torontu 1987. godine, izrazio je pred skupom otovreno, jasno i glasno da mu ideje HNO ne smetaju. Vidi časopis Otpor br. 4 1987. Mo. Otporaš.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

‘KRIV SAM’ – piše razočarani Delivuk

Objavljeno

na

Objavio

Ova slika je uzeta 22 travnja 2017. Uzeo ju je moj susjed Michael. Mi smo se dogovorili da skinemo staru i stavimo između nas novu drvenu ogradu. To je dio moje bašče. Mile Boban, Otporaš.

Pitaš me da reknem nešto, da iznesem što mi je na srcu.

Hoću brate, i to hrvatski brate. Zašto ne. Reći ću ono što me muči, a to je da današnji Hrvati se ne nameću tko će od njih više dokumenata pročitati iz povijesti hrvatske prošlosti.

Ja sam bio taj “Razočarani Delivuk” koji je poslao na uredništvo časopisa OTPOR to pismo. Zašto sam to učino? Ja sam bio u hrvatskoj crkvi na polnoćki za Božić 1978. godine u San Jose, California. Poslije sv. Mise na parkingu ljudi jedni drugima čestitaju Božić i sv. Isusovo porođenje. Bilo je i rakije kojom su se prijatelji častili. Poslije svak je išao svojoj kuću.

Sutra na Božić 25. 12. 1988. oko četiri sata poslije podne dođe kod mene Branko Kujundžijić (1935-2005), koji je bio član ogranka Otpora 10 Rujna 1976. Poslije čestitanja Božića i bez velikog uvoda odmah me je napao da sam bio potpuno pijan sinoć u San Jose poslije sv. Mise i da sam svakoga vrijeđao i svake negativnosti navalio na mene kao na Pročelnika Otpora. Nije se dugo zadržao, jer je izvršio svoju uhodarsku misiju.

Ja sam se zamislio o ovom i malo razočaran što sam čuo od Branka Kujundžijića, napisao sam ovo pismo, potpisao ga kao “Razočarani Delivuk” i poslao glavnom i odgovornom urediku časopisa OTPOR kojeg je tada bio sada pok. Mile Markić.

Kasnije se je saznalo da taj Branko Kujundžijić uopće nije bio niti na polnoćkoj, jer bih ga i ja vidio, niti sutra na dan Božića. Osim toga u tajnim papirama koje je pronašao moj odvjetnik na njujorškom procesu Dennis Roberts bilo je ime da je Branko Kujundžić bio tajni agnet američke nadzorne službe FBI.

Ovo navodim kao jedan povijestni dio hrvatskih dogodovština i intriga raznih uhoda i špijuna protiv poštenih Hrvata i hrvatskih rodoljuba, a ponajviše organizacije Hrvatski Narodni OTPOR, HNO i njihovih članova. Ova intriga Branka Kujundžijića se može ubrojiti u sve druge i sa svih dolazećih strana u razne spletke, smutnje, zavjere i urote protiv organizacije Hrvatski Narodni OTPOR, HNO čiji su članovi završili na sudu u New Yorku 1982. godine.

Na gore priloženoj sliki to sam ja, Mile Boban u mojoj 78 godini. Sada pročitajte dolje priloženo pismo.

Donosim ovdje vrlo zanimljiv opis iz Časopisa OTPOR, Glasilo HNO, od ožujka 1979 god.

U potražnji za nekim zapisima i dokumentima, pronašao sam ovaj članak u Časopisu OTPOR za ožujak 1979. Članak je sam po sebi zanimljiv, tim više što ga je potpisao jedan “Razočarani” Delivuk.

K R I V S A M

KRIV SAM što sam rodjen kao Hrvat.

KRIV SAM što sam rodjen uoči Drugog svjetskog rata.

KRIV SAM što sam pošao u pučku školu odmah nakon drugog svjetskog rata.

KRIV SAM što sam naučio čitati i pisati.

KRIV SAM što sam mog pok. djeda Gabre otvorio škrnju u kojoj su bile pohranjene knjige hrvatskog značenja što sam sve s velikom napetošću čitao.

KRIV SAM Što sam te zanimljive knjige Čitao.

KRIV SAM što sam slijepo slušao moje roditelje te tako postao praktičan katolik i kršćanin.

KRIV SAM što sam zapamtio i loše i dobre stvari o patnjama mog hrvatskog naroda o kojima su mi roditelji uvijek pričali.

KRIV SAM što sam se oduševio odvažnim i hrabrim sinovima Hrvatske koji su se nesebično žrtvovali da bi im djedovina sretna bila.

KRIV SAM što sam zavolio te iznimne sinove hrvatske preko kojih sam se zaljubio u Hrvatsku.

KRIV SAM što sam u početku mog mladenačkog života prkosio vladi i zakonu koji su se nametnuli mom dragom hrvatskom narodu bez njegove volje.

KRIV SAM što sam u tom prkosu napustio moj dragi narod hrvatski i tim činom počinio izdajstvo.

KRIV SAM što sam opet u mladenačkoj dobi – u emigraciji – stupio u redove onih odvažnih Hrvata koji su htijeli povratiti čast, pravo i slobodu svom napuštenom narodu hrvatskom.

KRIV SAM što sam tako bio svjestan moje zadaće unutar organiziranih Hrvata, da sam uvijek htio sve svoje žrtvovati za tu svetu zadaću, pa čak i život.

KRIV SAM Što nikada nisam htio udovoljiti mojim posve prirodnim porivima (kao što to mnogi danas neodgovorne čine a zadaća i sastanci za Hrvatsku baš ih i ne briga), nego sam uvijek mislio kako biti što točniji u zadaći hrvatstva kao organizirani Hrvat.

KRIV SAM Što je sudbina htjela da se jedna mlada djvojka Francuskinja uda za mene.

KRIV SAM takodjer što mojoj djeci – koja su po svim Božijim i ljudskim zakonima rodjena – neposvećujeme dovoljno očinske pažnje na koja oni imaju puno pravo.

KRIV SAM što u mojem rodoljublju za Hrvatsku često ne mogu razumijeti one moje prijatelje i Hrvate koji ne osjećaju i ne žrtvuju za Hrvatsku koliko ja. KRIV SAM što sam spreman za Hrvatsku učiniti sve pa i moj vlasiti život dati. KRIV SAM što sam spreman rušiti tamnicu Hrvata – Jugoslaviju.

KRIV SAM što je mojim rodoljubnim postupkom zabranjeno mojoj djeci otići u onu zemlju gdje im je otac rodjen te upoznati baku, djeda, i ostalu svojtu i kamenjar po kojem je njihov otac naučio hodati i blago čuvao.

KRIV SAM što moja djeca neće osjećati niti voljeti Hrvatsku o kojoj njihov otac i u snu toliko misli.

KRIV SAM što poslije mene i u mojoj obitelji hrvatstvo prestaje postojati; jer mi je nasljedstvo rodjeno u tudjini.

KRIV SAM što znam voljeti sve što je hrvatsko.

KRIV SAM što ne znam mrziti.

KRIV ću biti takodjer kada čvrsto odlučim prijeći onim osobama i Hrvatima koji se isprazno zovu Hrvatima, a za djedovinu Hrvatsku ne mare ama baš ništa. Za to bi bilo bolje da se uopće nisam rodio; jer moj život i tako nije pridonio mnogo zajednici Hrvatstva. Trebao sam se roditi u ona vremena kada su glave i život bili mnogo jeftiniji od ružnoga i zaraženog dolara.

RAZOČARANI DELIVUK

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

POVIJEST KUĆE PETRA BOBAN GABRIĆA – BOBANOVA DRAGA

Objavljeno

na

Objavio

Na ovom mjestu gdje se nalazi kuća Petra Boban Gabrića bila je jedna mala seoska, niska slamom pokrivena kuća. Ta kuća pripadala je Gabri Boban (1879-1948). Gabro je sin Mate Boban (1833-1906), Petar (1907-1981) je Gabrin sin, a ja sam Petrov sin. Dakle, Mate Boban zvani Vuško je bio moj pradjed, Gabro Boban Vuškin je bio moj djed, Petar Boban Gabrića je moj otac. Tako su se po različitim nadimcima kod nas u selu raspoznavali ljudi. Tu malu slamnatu kući je kamen sagradio Mate Vuškin a sin Gabro mu pomagao. Mate je imao pet kćeriju i jednog sina, Gabru.

Kuća je bila malo za kućnu čeljad. Kčeri su se udale, Gabro je ostao sam sa roditeljima. Gabro se oženio 1905., roditelji su mu umrli 1906. Moj otac Petar se rodio 1907. U toj staroj maloj i slamnatoj kući su živjeli Gabro i supruga mu Matija, dvije kćeri Jaka i Ivica, dva sina Petar i Mate. Petar i Ranko Boban su isto godište, kuća uz kuću, odrasli skupa, igrali se skupa, srpskim žandarima i financima prkosili. Obadvojica odlaze 1927. na odluženje vojnog roka srpske kraljevske vojske. Po izlasku 1928. godine iz vojske, Ranko je otišao u Seraing, Belgija. Zaposlio se u jednoj željezari. Pisao pismo svojem kolegi Petru, mojem ocu, da dođe kod njega u Seraing i da može s njim raditi. Pošto moj otac nije mogao dobiti papire na svoje ime, a razlog je bio zbog jedne tuče sa žandarima 1927. pred Bogutovom kućom. Susjed Ante Grubišić (1900-1967) pok. Marka je imao papire za Seraing. Pošto mu je otac umro par tjedana ranije, on nije mogao ostaviti mnogobrojnu kućno čeljad bez odrasle muške glave u kući. Kako u to vrijeme službeni papiri nisu nosili nikakove slike, osim imena i prezimena, moj otac je pod imenom Ante Grubišić u siječnju 1929. godine otišao kod Ranka u Seraing. Tu se je zaposlio i bio sve dok po zapovjedi Ustaškog Pokreta nije došao kući početkom 1933. Te iste godine, u studenom moj otac je je oženio. Kako mi je pričao da je donio malo “para” koje je uštedio, kako bi mogao napraviti kuću, kupiti konja i uprežna kola, jer da mu je dozlogrdilo sve motikom kopati i sve iz brda i polja donositi na svojim ramenima kući.

Ova slika je uzeta 1931. godine u Seraing-u. Kako mi je otac pričao svi su iz naše Sovićko/Goričke župe. Svi su bili članovi Hrvatskog Radničkog Saveza, iz kojeg su se mnogi učlanili u Ustaški Pokret. Iako mi je otac pričao tko je tko na ovoj sliki, kako je to davno bilo, ja se njihovih imena više ne sjećam. Sjećam se: Ranko Boban je prvi s desna koji desnu ruku drži na lijevom ramenu mojem ocu Petru Boban, koji sjedi, drži cvijeće u desnoj ruki na malom okruglom stolu.

Gore prikazana slika kuće Petra Boban Gabrić je pravljena na ruševinama stare kuće. Preko zime 1938 i 1939 godine bila su dva Imoćana – čijih imena se više ne sjećam – oni su dolazili u Bobanovu Dragu i klesali kamen za gradnju kuće, tako da je sav kamen bio pripremljen za gradnju kuće. Rad na kući je započet u proljeće i radilo se je svaki dan osim nedjelje i svetkovine. Krov na kuću je stavljen uoči svetkovine sv. Ilije, tj. 19 srpnja 1939.

Pošto je naša kuća u to vrijeme bila najveća u selu, u borbama protiv partizana u proljeće 1943. godine njemačka vojska je izabrala našu kuću kao svoj vojnički stožer. Kao dijete sjećam se nekih slučajeva, poimenica u jutro kada bi se vojnici iza naše kuće, na vrtlu kako smo ga zvali, vježbali i neke nerazumljive priče  pričali i pjesme pjevali. Najuočljivije je za mene bilo vidjeti kako su ti njemački vojnici nekom četkom prali zube. Mi smo imali u kući – i danas je tu – čatrnju, tako smo ju zvali. Vojnici bi kantom iz čatrnje uzeli vodu, vojnik bi vojniku pomagao držati vodu u jednoj vojničkoj posudi dok bi ovaj zube prao. Za nas mališane, djecu Petra i Ive/Vićeke Boban Gabrića je to bilo tada kao što je danas za djecu što svaki dan na TV gledaju. To je najblaže što bih mogao usporediti dječiju znatiželju i zainteresiranost tada s dječijim znatiželjama i zainteresiranostima danas.

Kada je stjecajem svijetskih političkih gibanja i silom jačega – A NE ŽELJOM HRVATSKOGA NARODA – uništena Hrvatska Država u svibnju 1945. godine, nastupio je novi jugoslavenski politički poredak. Kako je to bilo kod nas u Bobanovoj dragi, tako je isto bilo i na drugim mjestima širom i diljem cijele tadašnje komunističke Jugoslavije. Nove vlasti su izabrale našu kuću, kuću Petra Boban Gabrića za svoje, tj. njihove komunističke kružoke, tj. sastanke. Kako tada, u to vrijeme, nije bilo sredstava javnog priopćivanja kao danas, vlasti bi izabrali jednog iz sela i zadužili istog da iđe od kuće do kuće i svakom domaćinu kuće uruči pozvinicu da tu i tu večer neizostavno dođe na sastanak u kuću Petra Boban, Gabrića.

Kod nas je bio izabran i zadužen Petar Boban, Dedo. Ovaj Petar Boban, Dedo je kod nas u Bobanovoj Dragi bio godinama, iz godine u godine od seljana Bobanove Drage, izabran kao seotski poljar, tj. čovjek zadužen da nadzire i pazi na polje, zvonar koji bi nedjeljom prvim oglasom zvaona u 9 sati u jutro najavio da je vrijeme pripremanja za ići k sv. Misi. Drugi oglas zvaona je u 10 sati koji mještanima sela daje znak da je vrijeme polazka k sv. Misi koja počima u 11 sati. Naše selo Bobanova Draga je bila udaljena od Crkve 6 kilometara, tj. trebalo nam je sat vremena hoda da ne zakasnimo u Crkvu. To je tada tako bilo.

Tu u našoj kući su prisilno i nametnuto od strane jugoslavenskog komunističkog režima održavani sastanci, počevši, skoro odmah od svibnja 1945. pa sve do polovice 1955. Iz Mostara ili čak Ljuguškoga bi došla, uvijek tri visoka predstavnika ili Ozne, kasnije Udbe ili komunističke Partije. Ja kao dečkić bi sjedio između šporeta gdje se je vatra ložila i drvene velike klupe koja je bila tik zida. Razmak između šporeta i te velike drvene klupe bi bio nekih metar, ako ne i malo manje, ali svakako dovoljno za stolac i jednu osobu. Ja sam sjedio na tronožcu između šporeta i velike drvene klupe leđima okrenut zidu. To je bilo moje mjesto, namjerno, slučajno ili oboje. Otac bi mi uvijek govorio: ti mali šuti i ništa ne govori, jer nije virovati ovim stršenovima, francuski “frelon”. U toj našoj kuhinji koja je u isto vrijeme bila i dvena i radna soba bi se smjestili silom natjerani Bobanjari, nekada i preko trideset ljudi, da slušaju tu trojcu predstavnika jugoslavenske kominističke vlasti. Ova trojica “govornika” – nisu uvijek isti bili – bi uvijek sjedili na toj velikoj drvenoj klupi, tj. odmah uz mene gdje sam ja sjedio. Možda su oni to “njihovo” mjesto izabrali namjerno, jer su imali potpuni pregled na sve ostale, a i sebe su zaštitili, jer im iza leđa nitko nije bio.

Tema ili teme svakog sastanka su bile iste: Domači izdajnici, narodni neprijatelji, drugim riječima “pranje mozga”. Vrlo dobro se sjećam jedne žestoke prepirke između ove trojie i brata hrvatskog Viteza i Legendarnog zapovjednika Elitne Crne Legije generala Ranka Boban. Jedan od ovih trojice je pričao kako svako domaćinstvo mora se uključiti u DOZ, a pri otkupu duhana će se svakom domaćinstvu oduzeti novac za podmiriti troškove DOZ-a. DOZ u ovom slučaju znači: Državno Osiguravajući Zavod. Ljudi su pognute glave slušali, pušili, kašljali i šutili. Govornik poslije svojeg izlaganja, da se uvjeri da su ljudi zapamtili što i o čemu je on govorio, upri prstom u Petra Boban, nadimkom Puce, to je Rankov brat: Ti druže deder ti nama kaži o čemu sam ja sada pričao i što znači DOZ… Puce, nadut, pun srdžbe odgovori: Ja tebi nisam drug. Ti i ja se ne poznamo. Ja imam samo jednoga druga i sa tim drugom spavam, a to je moja žena. Sve drugo što si ti priča ja ništa nisam razumio…Pa daj nam reci šta znači DOZ, kad ništa drugo nisi razumio, nastavio je govornik. Puce se diže, izvadi lulu i muškim glasom njemu: A nemoj ti meni tu sada mudrovati. Ti mene pitaš za ono što ja ne zeznam. Ja ću sada tebe pitati što bi ti trebao znati a to je koliko kila prosa (tj. usjeva, mo.) treba za jedan oranja? Govornik se malo zamislio te odgovorio: Neznam. Ja nisam zemljoradnik…E, srnavu ti božiju, ti znaš tvoje a ja znam moje, i neka na tome ostane, zajapureno mu odgovori Rankov brat Petar Boban, Puce.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari