Pratite nas

BiH

Što je Hrvatima NDH

Objavljeno

na

Kako je počelo…….

 

Da su namjere velikosrpskog državnog aparata bile sasvim jasne i planski usmjerene na vojno pokoravanje nesrpskih naroda Kraljevine Jugoslavije, te njihovo prisilno uključivanje u buduću “Veliku Srbiju”, pokazuje i odluka “Jugoslovenskog Ministarstva vojske i mornarice” od 08.05.1940. godine, da se formira posebna ‘Četnička komanda’ sa šest četničkih bataljuna.

 

Dokument je potpisao armijski “đeneral” Milan Nedić. Na ovaj način, dotadašnje “pomoćne”, “neredovne”, “dobrovoljačke” ili “paravojne” četničke trupe i skupine legalizirane su, objedinjene i izdvojene u poseban rod vojske. Zbog protivljenja hrvatskog člana Ministarstva, kasnije je naziv “četnički” izostavljen, pa se ovi odredi srpskih ekstremista (već po tradiciji zaduženi za obavljanje najprljavijih poslova), službeno nazivaju “jurišnim odredima”. Ove postrojbe raspoređene su po cijelom području Kraljevine Jugoslavije, sa zapovjednim središtima u Novom Sadu, Nišu, Skoplju, Sarajevu, Mostaru i Karlovcu.

 

Gotovo godinu dana prije napada Sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju, velikosrpski je režim, dakle, u cilju discipliniranja nesrpskih naroda instalirao svoje “specijalne jedinice” s posebnim zadaćama na prostoru cijele države! One su obučavane po posebnim programima, imale su najsuvremenije naoružanje i opremu, ali ono što ostaje nepoznanica jesu aktivnosti koje su provodili od svoga formalnog vojnog ustrojavanja (8. svibnja 1940 godine) do početka rata i tijekom prvih mjeseci njegova trajanja. O tomu nema gotovo nikakvih službenih podataka – osim brojnih svjedočenja hrvatskih i muslimanskih civila vezano za masovne pokolje i represalije koje su skupa sa svojim pristašama činili prije uspostave NDH i u prvim mjesecima rata, diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

 

Budući da je uloga organiziranih ekstremnih srpskih skupina od velikog značaja za razumijevanje opće klime koja je dovela do krvavih događaja s masovnim žrtvama uz daljnje produbljivanje međunacionalne mržnje (što je i bila jedan od njihovih osnovnih zadaća), fenomen četništva posebice na području NDH, potrebno je dodatno razmotriti.

 

O četnicima i njihovoj organizaciji na području tadašnje Kraljevine Jugoslavije (i posebice u Hrvatskoj) pisali neki od priznatih znanstvenih autoriteta, evo još jednoga pogleda na istu temu; ovoga puta, riječ je o knjizi koja se od svoga izlaska iz tiska nalazila u fundusu svih garnizonskih biblioteka vojske bivše SFRJ (“JNA”), što znači da nikako nije mogla biti naklonjena “hrvatskom” pogledu na ovu temu.

 

Evo, dakle, mišljenja jednoga od tih autora:

 

“Četnici na području NDH bili su dio opće četničke organizacije po cijeloj Jugoslaviji, koja se pod uvjetima osovinske okupacije obnovila i proširila svoju djelatnost primjenjujući ovamo programatske svoje parole iz vremena stare Jugoslavije. Pošto su se za centralističkog monarhijskog sistema stavili na stranu režima, iskorištavajući svoju nekadašnju tradiciju iz borbi protiv turske vladavine (do 1912.) ovi su četnički odredi još u godinama između dva svjetska rata sve otvorenije istupali kao represivna oružana poluvojnička organizacija za stranačke interese dvorske kamarile i njenih političkih pobornika. Iako su se svojedobno propagandistički razmetale svojim patriotizmom i navodnom odlučnošću da brane ‘kralja i otadžbinu’, u danima aprilskog rata 1941. tih je četničkih organizacija naprosto nestalo i to bez borbi, za koju su svojedobno isticale svoju navodnu spremnost. Po završenoj osovinskoj okupaciji države opet se pojavljuju četničke skupine u pojedinim jugoslavenkim krajevima. U novim prilikama četnici se pojavljuju najprije u manjim grupicama, dok se u kasnijim mjesecima (približno od jeseni 1941.) počinju okupljati u veće…”

 

I dalje:

 

“ Na području ‘ Nezavisne države Hrvatske’ nalazile su se četničke grupe naročito u Bosni i Hercegovini, zatim u Dalmaciji, te u Lici, Kordunu i Baniji. Ove su četničke grupe u pretežnom dijelu bile sastavljene od seljaka, koje je ovamo privukla čenička propaganda o čuvanju srpskog stanovništva od ustaškog terorizma i o potrebi uništavanja ustaških nasilnika…”

 

(Vidi: dr Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970., izd. Vojnoizdavački zavod, str. 290 – 292)

 

Uzme li se, dakle, u obzir sve ono što se u Kraljevini Jugoslaviji događalo od 1918. godine do 1941. godine ( posebice krvavi teror režima prema hrvatskom narodu i sustavna, dobro organizirana i razgranata zločinačka aktivnost četnika – kao njegove produžene ruke – koja je dalje eskalirala poslije uvođenja šestosiječanjske diktature 1929. godine, i dodatno dobila na zamahu u vrijeme stvaranja Banovina Hrvatske (1939.-1940.), treba li čuditi da se kod jednog dijela Hrvata javila netrpeljivost, pa i otvorena mržnja prema velikosrpskom režimu, pa samim time i prema starojugoslavenskoj vojsci koja je bila njegova okosnica?

 

U tim uvjetima, kod pojedinaca i skupina u hrvatskom nacionalnom korpusu javljaju se i tendencije poistovjećivanja cijeloga srpskog naroda s tim režimom, te ga se kolektivno smatra suodgovornim za tiraniju i zločine. Ova okolnost išla je na ruku ustaškom pokretu, koji je u takvim krugovima tražio oslonac za svoje vojno organiziranje nakon 10. travnja 1941. godine.

 

U traganju za uzrocima krvavih međusobnih sukobljavanja naroda (poglavito Hrvata i Srba), te slijeda događaja neposredno po okupaciji Kraljevine Jugoslavije i u prvim mjesecima Drugoga svjetskog rata, ove činjenice se po pravilu zanemaruju i opća ocjena svodi na konstataciju da je “sve započelo ustaškim zločinima nad nedužnim srpskim narodom”.

 

Je li tomu uistinu tako, i postoje li vjerodostojni argumenti koji potkrijepljuju ovu tezu?

 

Pri razmatranju nekih povjesnih činjenica,trebalo bi uzeti u obzir i međusobne uzročno-posljedične veze, pojedinih događaja, kao i njihov utjecaj na cjelokupnu situaciju u određenom prostoru i vremenu, kao i povratno djelovanje koje to opće stanje neminovno producira, određujući i uvjetujući pojedine događaje i procese. Sa stanovišta proučavanja složenih društvenih pojava (kao u ovom slučaju), nema više ili manje bitnih, značajnih i beznačajnih, važnih i nevažnih detalja, ukoliko se želi nekakva prava slika

 

Prije svega, treba reći, da je situacija u Kraljevini Jugoslaviji (iz već ranije spomenutih razloga), pred sam Drugi svjetski rat bila vrlo kaotična, bremenita brojnim suprotnostima i krajnje napeta. To je uvjetovalo osjećaj straha i neizvjesnosti na cijelom prostoru države, posebice neposredno prije i u vrijeme njezina raspada. Okupacija i travanjski slom (u kojemu je za nepunih 11 dana “slavna kraljevska jugoslovenska vojska” bez ispaljenoga metka položila oružje), dodatno su doprinijeli stvaranju atmosfere kaosa i anarhije. Dotadašnjom državom nije bio zadovoljan ni jedan narod – Srbi zbog toga što nisu u cjelosti ostvarili željeni stupanj hegemonije na račun drugih, a ostali narodi uslijed nazadovoljstva uzrokovanog prije svega neriješenim pitanjem nacionalne ravnopravnosti koja im je bila obećana prigodom ujedinjenja 1918. godine i nesmiljenog terora kojemu su bili izvrgnuti u cilju pretvaranja Kraljevine Jugoslavije u “Veliku Srbiju”.

 

Više od dva desetljeća velikosrpske tiranije nad hrvatskim narodom, dakle, moralo je negativno utjecati na hrvatsko-srpske (ili srpsko-hrvatske) odnose, što je jednostavno činjenica. U nekim sredinama, Srbi su – nekad opravdano, nekad ne – doživljavani kao produžena ruka velikosrpskog režima, ili u namanju ruku kao do tada privilegirana nacija s posebnim pravima koja su ostvarivali na uštrb drugih naroda..* U okolnostima političkih i društvenih previranja u proljeće 1941. godine, sasvim je logično da je hrvatski narod propast omražene Kraljevine u kojoj je bio tlačen i ponižavan dugi niz godina, dočekao s radošću i oduševljenjem.

 

(* Struktura srbijanske vlasti “pod žezlom Karađorđevića”, kroz svo vrijeme (od 1918. do raspada Kraljevine Jugoslavije travnja 1941. godine), bila je takva da je osiguravala srpskoj naciji na cijelom području države povlašteni status. Sve najvažnije resore pokrivali su srpski ministri, a kompletan državni aparat bio je također u rukama Srba (posebice: vojska, žandarmerija, financije, obrana, vanjski poslovi, diplomacija). Uza sve to, drugi narodi (napose Hrvati – koje su Srbi s pravom promatrali kao glavnu branu za pretvaranje Kraljevine Jugoslavije u “Veliku Srbiju”, bili su izloženi diskriminaciji u svakom pogledu (od onemogućavanja ravnopravne uporabe nacionalnog jezika i pisma, preko ekonomske eksploatacije posebnim porezima i globama, do otvorenog nasilja koje se očitovalo i teroru kraljeve vojske, žandara i četnika nad seljaštvom – uz česta ubijanja, progone, mučenja i zatvaranja.)

 

Taj osjećaj je bio potpuno razumljiv i opravdan – jer, nema naroda pod kapom nebeskom koji ne bi tako reagirao u sličnim okolnostima. .I tu je u pravu prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, kada 1990. godine, na Prvom općem saboru HDZ-a, među ostalim kaže kako “NDH nije bila samo puka kvinsliška tvorevina, nego i izraz volje i težnje hrvatskoga naroda za svojim nacionalnim oslobođenjem” Svaki narod ima pravo na svoju slobodu, samobitnost, teritorij i odlučivanje o vlastitoj sudbini – i to podjednako vrijedi za sve, bili oni “mali” ili “veliki”. Dakako, u to se vrijeme još uvijek nije znalo kakve će naravi biti režim Ante Pavelića i kakve će sve posljedice uzrokovati.

 

S druge strane (što je, obzirom na tradiciju dugu više od stoljeća, također razumljivo), težnja značajnog dijela srpskog naroda bila je da se u novim okolnostima dotadašnji sustav velikosrpske monarhije, ako ne zadrži, a ono barem na neki način “restaurira” u vidu nove “Velike Srbije” – pa makar i u okviru Hitlerovog Trećeg reicha.

 

Ova dva potpuno i duboko oprečna interesa (težnja Hrvata za samostalnošću i neovisnom državom i velikosrpski projekt osvajanja njihovih zemalja), odredila su buduće odnose Srba i Hrvata, ne samo u razdoblju Drugoga svjetskog rata, nego i za dugi niz godina nakon njegovog svršetka.

 

U predstojećem srazu, Srbi su bili u osjetnoj prednosti. Prije svega, imali su na svojoj strani dobro naoružanu i kako-tako ustrojenu vojsku, te uz nju žandarmeriju i brojne četničke “odrede”, kao i fanatične ekstremne skupine diljem “srpskih zemalja zapadno od Drine”, koje su u svakom trenutku bile pripravne boriti se za “svete nacionalne ciljeve” i “ugroženo srpstvo”. Sve ove ekstremne srpske skupine i formacije (neovisno je li riječ o vojno ustrojenim cjelinama ili “spontano” okupljenim civilima, četnicima itd.), djelovale su sinkronizirano i imale iste ciljeva – iako nisu predstavljali jedinstvenu oružanu silu. Osim toga, treba uzeti u obzir da je srpski narod imao na raspolaganju ideologijski itekako dobro razrađenu političku koncepciju unitarizma (kroz cijelo razdoblje, od stvaranja Kraljevine SHS zastupala ju je i provodila najutjecajnija srbijanska politička snaga – Radikalna stranka), a koju su podržavali brojni pokreti, udruge građana, tiskovine i publikacije, Srpska pravoslavna crkva, najutjecajniji intelektualci, kao i dobro organizirana i vrlo rasprostranjena doušnička mreža agenata koja je bila jedan od stupova vlasti dinastije Karađorđevića.

 

Doda li se tomu činjenica da su Srbi tradicionalno bili čvrsto vezani za svoje “slavne pretke” i “junačku istoriju”, pa stoga po mentalitetu i militantniji i ratoborniji od svih drugih naroda u okruženju, nije teško pretpostaviti da je veliki broj njih s popriličnim elanom krenuo u novu povjesnu bitku za stvaranje “Velike Srbije”. Poneseni duhom mitomanske povijesti koja ih je uvjerila u to da su “izabrani narod”, te da na temelju toga mogu određivati svoja prava i interese, oni se ponovno vezuju za “čvrste temelje” nacionalne ideologije i tradicije.

 

I, doista, niti jedan narod na Balkanu i u Europi, nije bio tako masovno zadojen ovom vrstom mitomanije i megalomanije, kao što je to slučaj sa srpskim narodom.

 

Nedostatak povezanosti ekstremnih srpskih skupina u danima raspada Kraljevine Jugoslavije (zbog odsustva djelovanja državnog aparata), nadoknađen je dobro organiziranim i brojnim političkim aktivistima i pripadnicima bivših kraljevskih tajnih službi, koji su neposredno, na terenu organizirali propagandne i terorističke akcije. Na taj način, velikosrpski nacionalisti nastojali su osigurati što povoljniju poziciju u ratnom sukobu koji je bio na pomolu, pa su u mnogim krajevima Hrvatske i Bosne i Hercegovine koristili naivnost, zbunjenost ili naklonost lokalnog srpskog stanovništva – uvjeravajući ga kako slijedi opći pogrom, pa je naoružavanje i organiziranje obrane “ugroženih srpskih interesa” tako ponovno postalo obveza i “sveta dužnost” svakog dobrog Srbina i patriote. Dakako, u tim propagandnim akcijama obilato su se koristile upravo ( već spomenute) epizode iz “slavne srpske prošlosti” koje su mogle podići “borbeni duh” Srba i potaknuti ih na vraćanje “duga” precima (podsjećanje na Nemanjiće, Kosovski boj, protuturske srpske ustanke, slavne epopeje iz Balkanskih ratova i Prvoga svjetskog rata itd. itd.).

 

Tako osiona i i dobro osmišljena, ciljana propaganda, kod slabo obavještenog, mahom nepismenog srpskog naroda, trebala je probuditi nagon za samoodržanjem i panični strah od posvemašnje ugroze, što su bili nužni preduvjeti za političku i svaku drugu manipulaciju.

 

Mnogi su tomu nasjedali, i bili pripravni (po vodstvom svojih lokalnih “tribuna”) poduzeti sve, pa i “preventivne” akcije nasilja prema susjedima – da oni tobože, ne bi napali njih, smatrajući to “nužnom obranom.”

 

Scenario propagiranja svesrpske “ugroženosti” provodio se u svim krajevima Hrvatske i Bosne i Hercegovine gdje su postojali četnički odbori, po istom receptu: najutjecajniji ljudi (trgovci, sveštenici, učitelji, državni službenici ili agenti tajnih službi, policije i sl.), pozivali su svoje sunarodnjake Srbe “na okup”, nakon čega su slijedili inscenirani sukobi s lokalnim hrvatskim ili muslimanskim življem – u kojima su “oštećena strana” uvijek bili pripadnici srpskog naroda.* U

 

(* Da se povijest uistinu ponavlja, pokazali su događaji iz 1990/91. godine. Na istim mjestima gdje se ovaj scenario odvijao u vrijeme Drugoga svjetskog rata, Srbi su bili »ugroženi« i 50 godina poslije – i to uglavnom u regijama gdje su imali natpolovičnu ili apsolutnu većinu u ukupnom stanovništvu. Najprije su radi tobožnje “zaštite svojih ognjišta” od “povampirenog Tuđmanovog ustaštva” držali naoružane seoske “straže” i širili propagandu o “genocidu” koji im pripremaju Hrvati, potom su prelazili na pojedinačna ubojstva (hrvatskih civila ili policije) iz zasjeda tvrdeći da se brane od represije, i na kraju, krenuli skupa s JNA i četničkom subraćom iz Srbije u nemilosrdni obračun s nesrpskim pučanstvom, čineći masovne zločine i etnički čisteći prostor zamišljene “Velike Srbije”. Tako su se ponašali nakon 45 godina komunističke vlasti i unatoč svoj indoktrinaciji kojoj su bili izloženi ne bi li ih se prilagodilo socijalizmu i uklopilo u politiku “bratstva i jedinstva”; kako onda uopće vjerovati da su 1941. godine postupali drugačije – poslije 23 godine vladavine svoje (velikosrpske) dinastije, koja ih je uspjela uvjeriti da su Jugoslavija i “Velika Srbija” jedno te isto.)

 

U ovim nepostojećim, uglavnom izmišljenim “događajima“, nalazilo se potom opravdanje za tobože “pravednu” odmazdu – odnosno za masovne, ničim izazvane napade na nesrpske civile i svećenstvo. Tako je bio pokrenuto krvavo kolo međusobnih obračuna, u kojem se poslije teško moglo razabrati tko ga je i na koji način uistinu započeo.

 

Raspaljivanju strasti, svakako je najviše doprinijela Srpska pravoslavna crkva, koja (kao i uvijek do tada) “štiti srpski nacionalni interes” smišljenim i vješto plasiranim lažima i otrovnom propagandom, upućujući okupatorskim vlastima i međunarodnoj javnosti brojne “memorandume” o stotinama tisuća pobijenih Srba na području NDH, upravo u vrijeme dok četnici, starojugoslavenska vojska i srpski ekstremisti vrše masovna klanja nesrpskog življa diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Kako bi prikrili ove zajedničke zločinačke djelatnosti raspadajuće starojugoslavenske vojske, srpskih ekstremnih komunističkih skupina i četnika, vodeći autoriteti Srpske pravoslavne crkve bezočno izmišljaju pogrome i masovne “srpske žrtve”, ne bi li ojačali međunarodnu poziciju Srbije, a Hrvate i muslimane stigmatizirali kao glavne krivce koji zaslužuju odmazdu.*

 

(* Povijest se ponovila, na nevjerojatno sličan način i 1990/91.godine u Hrvatskoj, pa potom i u Bosni i Hercegovini. Dok su srpski ekstremisti, četnici i “JNA” razarali gradove i sela i ubijali na tisuće Hrvata, muslimana i pripadnika drugih nesrpskih naroda, velikosrpska propaganda je histerično vrištala o “masovnim pogromima Srba”, njihovom “bacanju u jame i klanju”, s obveznim osvrtima na Jasenovac i NDH, uz tvrdnje kako se “po treći put u ovom veku ponavlja genocid nad Srbima, na isti način i od istih neprijatelja.” Unatoč svim materijalnim dokazima (filmskim zapisima, iskapanjima masovnih grobnica, fotografijama, dokumentima, pa i priznanjima samih počinitelja masovnih zločina itd.) koji govore u prilog tomu da su upravo Srbi bili agresori, da su oni pokrenuli rat na prostoru bivše Jugoslavije i počinili najveća zlodjela (genocida i etničkog čišćenja), velikosrpska propaganda je jedan dio svjetske javnosti uspjela uvjeriti u suprotno! S ovog gledišta, nije čudno da se istina o svemu što se događalo u Drugom svjetskom ratu nije mogla dokazati, pa brojne dvojbe i “bijele mrlje” postoje i danas.)

 

 

Daran Bašić

www.dragovoljac.com

facebook komentari

BiH

Uhićenja osumnjičenih muslimana – Kazalište u režiji Bakira Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Bakir Izetbegović ne samo da je vrlo loš čovjek i još gori političar, nego dokazuje kako nema ni redateljskog dara, jer ovako naivne predstave pod radnim naslovom: „lov na potencijalne ratne zločince – bošnjake“ teško bi mogle proći kod djece predškolskog uzrasta, kamo li kod odraslih ljudi.

Tobožnje pompozno uhićenje 13-orice bivših pripadnika „Armije B i H“ zbog sumnji počinjenja ratnih zločina u Konjicu, kao i ovo zadnje vezano za „progon“ potencijalnih ubojica generala HVO-a Vlade Šantića (Hamdija Abdić zvani Tigar, Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović i Enver Keranović – svi bivši pripadnici „Armije BiH“ koji su – kako javljaju mediji – već pušteni na slobodu nepunih 24 sata nakon privođenja!), trebali bi valjda amortizirati opravdano ogorčenje Hrvata u B i H sramotnom haškom presudom, pri čemu su muslimanski zločinci i islamske glavosječe ostali netaknuti, neoptuženi i neosuđeni. Naravno i svijetu treba pokazati kako sarajevska vlast njeguje „pravnu državu“, iako je očito na svakom koraku da od nje ni zametka nema.

Prozirna medijska kampanja koja sve to prati po diktatu Sarajeva, još otužnije djeluje promatra li se u kontekstu pojave brojnih dokumenata koji svjedoče o planskom etničkom čišćenju područja Žepča, Jablanice, Konjica i drugih, što ih je vrh „Armije B i H“ planirao i dogovarao međusobno, što potvrđuju njihovi telefonski razgovori i prepiska. Dakle, tamo gdje je očito kako su poznati nalogodavci (Sefer Halilović, Zulfikar Ališpaga Zuka i drugi) ne reagira se, nego se uhićuje one koji su bili obični vojnici i eventualno izvršitelji ponekog zločina.

Bosna i Hercegovina je samostalna i neovisna država (ili bi barem tako trebalo biti) već više od 25 godina, ali u njoj ni „p“ od pravne države. Sudovi pod patronatom Sarajeva (i bošnjačko-muslimanske klike na čelu s Bakirom Izetbegovićem), svojim bošnjacima-muslimanima za ratne zločine sude po Krivičnom zakonu bivše SFRJ (koji je blaži), a Hrvatima po novom, oštrijem (KZ Federacije iz 2003.).

I gdje su tu pravda i pravna država? Kako se u istoj zemlji metodom segregacije mogu usporedo primjenjivati dva zakonodavna instituta od koji jedan pripada nepostojećoj zemlji?

Toga nema nigdje u svijetu!

Sarajevska vladajuća klika predvođena Bakirom Izetbegovićem od B i H nastoji napraviti prvi europski kalifat i sad je dobila vjetar u leđa upravo zahvaljujući mešetarima iz haškog sudišta.

Sva ona lupetanja Alijinog nasljednika o „nepostojećim narodima – Srbima i Hrvatima“, o „fašizmu u Hrvata“, ratne prijetnje koje upućuje susjedima, ali i islamizacija što se u B i H puzajući provodi, sad dobivaju neku vrstu „legitimiteta“ ili se barem tako presuda haškog sudišta herceg-bosanskoj „šestorci“ tumači u Sarajevu.

Ima, doduše i bošnjaka-muslimana koji smatraju da je ta puzajuća islamizacija koja ima za cilj promijeniti mentalitet muslimanskog naroda na području B i H i vratiti ga šerijatskom pravu i džihadu dugoročno opasnija čak i od terorizma i bombaških napada. Jedan od njih poznati je diplomat, novinar (bio dopisnik iz Kaira, Beiruta, Alžira, Sirije, Libije, Jordana, Izraela), publicist, veleposlanik B i H u više islamskih zemalja (Jordan, Irak, Sirija, Libanon) i dobar poznavatelj ove materije Zlatko Dizdarević. On u uvodu jednoga od svojih tekstova s temom islamizacije B i H piše:

 „Novostvoreni ‘duhovni ekstremizam’ na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca“. (Vidi: https://ba.boell.org/bs/2017/01/26/islamizacija-bosne-na-kojoj-adresi-je-opasnost; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.12.2017.)

Kako god bilo, propusti međunarodnih tijela, posebice UN-a – poput ovih vezano za posljednju hašku presudu, objektivno su potpora provođenju agresivne islamizacije ove zemlje, sa svim onim negativnim i štetnim procesima što ih ona sobom donosi.

Od tih silnih „hapšenja“ muslimanskih osumnjičenika za ratne zločine i njihovog „kažnjavanja“, naravno, neće biti ništa, a što se islamskih glavosječa – mudžahedina (koji su, da ne zaboravimo, bili ustrojbenim dijelom „Armije B i H“; primjerice, odred „El Mudžahid“ pripadao je 7. brigadi, 3. korpusu), oni za sarajevskog bega i njegovu kamarilu ne postoje. U svojim krvavim pohodima ubili su stotine Hrvata, a njih 400 tako što su im u svojim opskurnim i barbarskim ritualnim obredima nakon mučenja odsjekli glave.

I to su za vlast u Sarajevu bili „pojedinačni“ zločini i oni „nemaju nikakve veze s regularnim snagama „Armije B i H“ – iako je odred „El Mudžahid“ po nalogu Alije Izetbegovića formirao sam Atif Dudaković i jako se dobro zna kako je ova najzloglasnija zločinačka postrojba sastavljena od „Allahovih mučenika“ bila dijelom te vojske, pa samim time i pod zapovjedništvom spomenutog Dudakovića.

Sramotna kazna od 3 godine zatvora za njega kao ratnog načelnika Glavnog štaba „Armije B i H“, pri čemu mu se niti jedan jedini dokazani zločin prema zapovjednoj odgovornosti nije stavio na teret, najbolji je pokazatelj „pravde“ koja je provođena, kako na haškom, tako i na bosansko-hercegovačkim sudovima.

Slučaj s Konjicem, kao i ovaj s tobožnjim uhićenjem Hamdije Abdića i družine osumnjičenih za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, zasigurno nisu jedini. Bit će toga još – ovakvih fingiranih predstava koje su bacanje prašine u oči i alibi za one predstojeće akcije hapšenja Hrvata – „zločinaca“ koji su prava meta.

Da je u Sarajevu bilo imalo dobre volje, pitanje presuda za ratne zločine odavno bi već bilo riješeno, a ne bi se čekalo do danas. Ako se zauzme stav da su samo druge strane krive, a vlastiti narod bezgrešan, pomaka nema niti ga može biti.

Atmosfera u bošnjačko-muslimanskom političkom vrhu, njihovoj vodećoj stranci SDA i medijima koji su pod kontrolom Sarajeva sve je više nalik na euforiju uoči linča ili lova na vještice.

Bakir nikako da se okane bizantskih smicalica i šićardžijskog, šarlatanskog vođenja politike. To mu je babo Alija ostavio u amanet jer se i sam slično ponašao poučen taktikom svojih idola Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića s kojima je potajno dijelio Bosnu i nastojao stvoriti etnički čistu muslimansku državu na tlu B i H, dok se službeno cinično „zalagao“ za njezinu cjelovitost.

Zar sarajevski beg doista misli da će ove njegove sapunice (režirane lošije nego one turske u kojima se na groteskan način slavi i glorificira lik i djelo njegovog rahmetli babe Alije) bilo tko od Hrvata progutati?

A Europa?

Ona se bori protiv islamskog terorizma u svijetu, a u vlastitoj kući mu širom otvara vrata, hrabri ga i pothranjuje!? Bosna i Hercegovina je na najboljem putu da postane prva europska baza islamskog radikalizma i to upravo uz pomoć Europe!?

Kakvog li paradoksa!

Kako je moguće voditi tako nepromišljenu i u suštini autodestruktivnu politiku?

Moguće je, jer Europsku uniju vodi skupina diletanata koja donosi ad hoc rješenja od danas do sutra po diktatu vodećih zapadno-europskih država i SAD-a i njima je najvažnija supremacija nad ostalim članicama u skladu s trenutačnim interesima, bez ikakve vizije i predstave o budućnosti. Oni su na koncu tu Uniju i stvorili sebe radi i iz razloga osiguravanja svojih strateških i ekonomskih interesa, a nikako vođeni nekim višim ciljevima „pravde“, „demokracije“, „slobode“ i „napretka“, kako se s vremena na vrijeme znaju prigodničarski i razmetljivo hvaliti. Iza svega kriju se sebični interesi „velikih“. Sve drugo su floskule i tlapnje. Igrokaz.

Europa ima kratku pamet i nije joj prvi put da radi protiv vlastitih interesa. Dugoročno, od ovakvih poteza imat će goleme štete, ali to će kao i obično shvatiti tek kad bude kasno.

Kad im glavosječe i bombaši u još većem broju stignu u Berlin, London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles…kad zaredaju novi teriristički napadi i kad njihovi građani više ne budu smjeli nosa promoliti iz svojih stanova i kuća ni u sred dana, tek onda će europskoj gospodi (možda) ponešto od svega biti jasnije.

Kao što je i Angeli Merkel možda poslije svega sinulo u glavu (mada to neće priznati) kako će Njemačku skupo koštati to što je ona osobno i velikodušno pozvala islamske migrante u svoju zemlju po sistemu navali narode.

Svaka škola se plaća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na današnji dan prije 22 godine potpisan Daytonski sporazum

Objavljeno

na

Objavio

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini poznatiji kao Daytonski mirovni sporazum potpisan je na današnji dan 1995. godine u Parizu čime je okončan četverogodišnji rat u BiH.

Prethodno je Daytonski sporazum 21. studenog 1995. godine parafiran u Wright-Patterson bazi kod Daytona, u američkoj državi Ohio.

Ovaj sporazum rezultat je diplomatske inicijative američke vlade koju je otpočeo tadašnji glavni američki posrednik Richard Holbrooke u vrijeme kampanje tadašnjeg predsjednika Billa Clintona.

Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat.

Predsjedatelj Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović izjavio je medijima će nakon izbora 2018. godine u BiH morati doći do političkog dogovora u vezi Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je na današnji dan 1995. godine potpisan u Parizu.

Sporazum je bio kočnica rata, ali kroz sljedećih 22 godine pokazalo se da Daytonski sporazum stvara mnoge probleme. Postao je izvor nesuglasja triju strana. Tumačio se na razne načine. Donio je ustavne i pravne odredbe koje vrijede i danas. U mnogim odredbama postao je kočnica suživota. Daytonski sporazum nije bio stalan, nego ga se mijenjalo tiho i prešutno kroz 22 godina, često na štetu Hrvata.

– Od Daytona je ostao Dayton koliko god je skrnavljen kroz neke faze 2001., 2003. godine… Oko toga mislim da ćemo svi veoma brzo morati sjesti. To će biti jedan politički dogovor koji ćemo uraditi mislim ne do izbora 2018. godine, jer evidentno će to biti jedna drugačija utakmica, nego nakon izbora – kazao je Čović. Uvjeren je da će HDZ BiH biti na vlasti na svim razinama nakon izbora, kada će “oko navedenih stvari precizno zauzeti stav“.

– Naš cilj je osigurati konstitutivnost sva tri naroda i to je minimum da bi država mogla funkcionirati – rekao je Čović nakon sastanka stranačkih delegacija HDZ-a BiH i SNSD-a na Jahorini. Tom prilikom, i predsjednik Republike Srpske i SNSD-a Milorad Dodik komentirao je Daytonski sporazum, koji je za njega “srušen voljom međunarodnog faktora“, smatrajući da su uništene i bazične vrijednosti tog sporazuma.

– Eliminirani su entiteti i konstitutivni narodi u značajnim projektima i odlučivanju, a nametale su se i špekulativne prakse koje su recimo u vezi onoga što govorimo u vezi Izbornog zakona – da jedan narod bira svoje predstavnike i da drugi narod ne može izabrati. Srbima uporno u Federaciji drugi odnosno druge političke stranke biraju predstavnike. Zato ne vidimo da je to doprinos stabilizaciji BiH – smatra Dodik.

Kazao je da je sasvim logično što HDZ BiH, “koji predstavlja političku volju Hrvata u BiH i zagledan u matičnu zemlju Hrvatsku”, podržava ulazak BiH u NATO. SNSD razumije što HDZ promovira tu vrstu integracija isto kao što, navodi Dodik, HDZ vjerojatno razumije da su “Srbi i srpski narod zagledani u politike globalnih regionalnih integracija u vezi onoga što radi Srbija”.

– Dok god vodimo ove politike, NATO integracije nisu naš cilj i nećemo davati naše suglasnosti na razini BiH o tome – poručio je Dodik novinarima.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari