Što je stvarno Kardinal Kuharić napisao u svom priopćenju od 15. svibnja 1993. ?

Portal autograf notornog Drage Pilsela, poznatog po tome što je kao fašistički zadojenik bacao molotovljeve koktele na židovsku sinagogu u Buenos Airesu, da bi se kasnije premetnuo u radikalnog komunista i ateista, objavio je 6. prosinca 2017. godine (7 dana nakon presude Prliću, Stojiću, Praljku, Petkoviću, Ćoriću i Pušiću) priopćenje kojeg je Uzoriti Kardinal Franjo Kuharić poslao javnosti 15. svibnja 1993. godine u svezi muslimansko-hrvatskog sukoba u BiH. Kardinal Kuharić, kao i svaki pravi Katolik, kao uostalom i imenjak mu Tuđman, iznad svega cijeni život, i to priopćenje je bio njegov obol pokušaju zaustavljanja tog sukoba i očuvanja ljudskih života.

Pilsel, kao i ostali koji objavljuju na njegovom portalu, obilato financiranom novcem poreznih obveznika, to Kardinalovo priopćenje za javnost rabe kao nekakav ultimativni dokaz da je eto, i vrh Crkve u Hrvata bio protiv HVO-a, Herceg-Bosne, Hrvata u BiH i njihovog prava na obranu, prvo od velikosrpskih, a potom i od osmanlijskih osvajača, te da osuđuje Tuđmanovu politiku prema BiH i sugerira da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH. Međutim, prava istina je po Pilsela i slične puno manje prigodna od onog što oni vide kao istinu. Zato sad slijedi analiza tog priopćenja Uzoritog Kardinala, kao i ukazivanje na manipulaciju istog od strane notornih ateista i neprikrivenih mrzitelja kako Katoličke Crkve tako i hrvatskog naroda u cjelini.

Ovo je taj tekst, onako kao je objavljen na Pilselovom portalu: http://www.autograf.hr/sloboda-za-sve-pravednost-medu-svima/#more-45248

U sam tekst nije bilo intervencija. Međutim, već sama oprema teksta ukazuje na mens rea odnosno postojanja stanja svijesti u počinjenju UZMP-a (udruženi zločinački medijski poduhvat), odnosno na namjeru da se sadržaj tog priopćenja prikaže drugačijim od onoga što u to priopćenju stvarno stoji.

Pilselu i njegovim suflerima je jasno da među hrvatskim pukom postoji čitava vojska “čitača naslova i eventualno podnaslova”, odnosno ljudi koji zbog nedostatka vremena, možda čak i zbog lijenosti, ili nekog trećeg razloga neće čitati cijelo priopćenje nego samo naslov i ono što je iz naslova izvučeno na margine u opremi teksta.

Tako da, čim kliknete na članak, na prvoj margini odmah desno stoji: “ Koliko su Hrvati u Bosni i Hercegovini odgovorni za taj sukob, toliko su odgovorni i za svu štetu nanesenu Hrvatskoj i hrvatskom narodu u međunarodnim odnosima i u svjetskim sredstvima priopćavanja. “

Nakon toga, vi morate skrolati čitav okvir stranice da bi naišli na drugu marginu koja stoji lijevo, a u kojoj jasno piše: “ Meni nisu dostupni ni dokumenti ni informacije da bih mogao imenovati objektivnim sudom motive i uzročnike toga sukoba i obostrano izvršenih zločina, ali sve sudionike u tom okrutnom sukobu molim i zaklinjem da obustave neprijateljstva, da uspostave mir u iskrenom i istinskom poštivanju prava svake ljudske osobe, bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost. “ Kad pogledate u sam tekst priopćenja, vidite da je ovo što je navedeno u drugoj margini lijevo, zapravo nešto što prethodi onom što stoji u prvoj margini desno, i već to samo po sebi pokazuje da je ovaj članak namjerno i svjesno opremljen na način da se želi manipulirati čitateljima, a pogotovo onima koji slabo poznaju vremenski kontekst u kojem je ovo priopćenje poslano javnosti od strane Uzoritog Kardinala Kuharića.

A kontekst je ovdje jako bitan. Nadnevak priopćenja, 15. svibnja 1993. odnosno šest dana nakon prvog napada Armije BiH na Mostar i tri dana prije potpisivanja sporazuma u Međugorju do kojeg je došlo na inicijativu predsjednika Tuđmana i uz posredstvo UNPROFOR-a predstavlja uži vremenski kontekst ovog priopćenja. Širi vremenski kontekst obuhvaća vrijeme od otkrivanja incidenta u Ahmićima, dakle od 23. travnja 1993., a to se da isčitati iz samog sadržaja priopćenja.

Prije analize navoda iz samog priopćenja valja razjasniti temeljnu stvar. Rat između Hrvata i Muslimana u BiH izazvali su Muslimani, i to je sa stajališta vojne znanosti (koja je za razliku od politike ili prava egzaktna znanost) tvrda i neoboriva činjenica. Naime, Muslimani su zbog više razloga velikosrpsku agresiju koja se svoji punim obujmom sručila na BiH početkom travnja 1992. godine dočekali prilično nespremni, iz više razloga, te su vrlo lako i praktički bez otpora izgubili dosta teritorija na istoku i sjeveru zemlje, dok je u središtu i na zapadu zemlje ostao obranjen dio kojeg su mahom obranili Hrvati odnosno HVO. Kad su krajem 1992. godine Muslimani vojno ojačali, zahvaljujući činjenici da su ih Hrvati naoružali i obučili, da su u Hrvatskoj ima svoje logističke i obučne centre u kojima su osnivane, pripremane, naoružavane, opremane i ustrojavane čitave brigade Armije BiH, isti ti Muslimani odlučuju napasti Hrvate i osvajanjem teritorija koje je HVO obranio 1992. godine, kompenzirati gubitak teritorija izgubljenog od strane Srba u travnju i svibnju 1992. godine. U tu svrhu vodstvo Armije BiH razradilo je strateški ofenzivni vojni plan koji je sa svojom realizacijom počeo u srednjoj Bosni, točnije na područje dolina rijeka Lašve i Lepenice, s težištem na komunikaciju Travnik-Sarajevo preko Kiseljaka, a na kojem su se nalazila četiri glavna cilja te napadajne strategije Armije BiH. Kako ne bih trošio puno vremena na to, u tekstu na idućoj poveznici možete se informirati o detaljima navedene strategije:

http://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/33079-muslimanski-strateki-ofenzivni-plan-za-bih

Dakle, kad su Muslimani u siječnju 1993. godine izveli probni napad na spomenutoj komunikaciji i odvojili Kiseljak od Busovače, cilj je bio u idućoj fazi, a koja je otpočela sredinom travnja 1993. godine, odvojiti i Busovaču od Viteza, prema klasičnom obrascu i postulatima koje diktira vojna znanost, da je jedan teritorij lakše osvojiti ako ga se razbije u manje enklave, s kojima se onda lakše obračunati. Idealno mjesto za presjecanje komunikacije Vitez-Busovača bilo je u Ahmićima. 15. travnja 1993. godine Armija BiH napada sela Kuber i Putiš, s druge strane brda Kuber, želeći se spustiti na Ahmiće, presjeći komunikaciju Vitez-Busovača i preko sela Vraniska i Rovna spojiti sa sa svojim snagama u selu Kruščica, koje je bilo najjače muslimansko uporište s druge, zapadne strane komunikacije Vitez-Busovača, i koje je već bila zaposjela jedna bojna u sastavu 325. brigade ABiH. Osim toga, istog dana, dakle 15. travnja, otet je zapovjednik zeničkog HVO-a, te su izmasakrirana 4 vojnika HVO-a koja su bila u njegovoj pratnji, a prije toga još cijeli niz događaja koji su kronološki pobrojani u tekstu na idućoj poveznici.

http://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32739-dogaaji-i-okolnosti-koje-su-prethodile-preventivnom-napadu-hvo-a-u-ahmiima-

Zbog svega navedenog, zapovjednik Operativne zone srednja Bosna, pukovnik Tihofil Blaškić odlučuje izdati zapovjed za napad na sela Ahmiće, Donju Večerisku i Gaćice te napad na Stari Vitez. Ovdje se na radi o klasičnom napadu u funkciji strategije, pa čak ni o napadu u funkciji taktike, nego o preventivnom i neočekivanom napadu čiji je cilj ojačati ukupnu obrambenu poziciju HVO-a na tom području. Dakle, preventivni napad u funkciji aktivne obrane. Združeni stožer vojske SAD-a, joint pub, definira aktivnu obranu kao “poduzimanje ograničene ofenzivne akcije i protuakcije da se protivniku spriječi ulazak u prijeporni prostor ili da se spriječi zauzimanje položaja”. Neočekivani napad definira kao “taktički manevar koji se primjenjuje da se ozbiljno omete neprijateljski napad”. Preventivni napad pak definira kao “napad koji se pokreće na temelju neospornih dokaza da neposredno predstoji neprijateljski napad”. Oba ova tipa napada posve su legitimne vojne operacije, i promatraču neupućenom u zbivanja na bojišnici, pogotovo ako nije jak na području vojne znanosti, svaki od tih napada može se doista učiniti ofenzivnim. No, premda se definiraju kao “napadi”, oni su u osnovi defanzivne vojne operacije, zamišljene da spriječe uspješnu provedbu protivničkog napada, sačuvaju neoštećenima svoje obrambene položaje, izbiju klinove s područja kojeg brane i na taj način ojačaju svoju ukupnu obrambenu poziciju. Ne postoji apsolutna nikakva sumnja da su na području Lašvanske doline Muslimani bili ti koji su cijelo vrijeme i sustavno bili u napadu, dok su se Hrvati grčevito borili za ostanak, i baš u toj enklavi Vitez-Busovača bili su 11 mjeseci u djelimičnom (do njih se moglo samo konjima dopremiti pomoć, i to preko sela Sebešić pa na Busovačke staje) a 8 mjeseci u potpunom i totalnom okruženju, s omjerom snaga od 4:1 u korist ABiH na početku sukoba pa do 12:1 tijekom kulminacije sukoba.

Sve te činjenice, kao i još puno činjenica o kojima se možete informirati na slijedećoj poveznici, dale su za pravo HVO-u da poduzme potpuno legitiman preventivni napad u sklopu aktivne obrane: http://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32659-ahmii-su-bili-legitiman-vojni-cilj-

Čini se da se tijekom tog preventivnog napada na četiri lokacije, na jednoj od njih, a to je u Ahmićima, dogodio incident u kojem su vrlo vjerojatno počinjeni ratni zločini. Zašto ovaj termin “incident u kojem su vrlo vjerojatno počinjeni ratni zločini” umjesto “ratni zločin”? Pa zato jer je istraga koju su napravili istražitelji UN-a Thomas Osorio i Payam Akhavan bila površna i nikakva, i što je vrijeme pokazalo da su se njih dvojica informirala od britanskog bataljuna UNPROFOR-a a britanski bataljun se informirao od njih, a sve skupa ih je informirala muslimanska obavještajna služba AID, a koja je pak u to vrijeme funkcionirala kao najobičnija ispostava KOS-a. Vi danas u elektronskoj arhivi haškog suda nemate niti jednog jedinog materijalnog dokaza da se u Ahmićima uopće dogodio zločin. To ne znači da se taj zločin nije dogodio, jer je do prije nekog vremena u elektronskoj arhivi suda bio materijalni dokaz u predmetu Kordić, pod brojem Z1460.1, a riječ je o izvješću HIS-a kojeg je osobno potpisao Miroslav Tuđman. U to izvješću, koje predstavlja jedini materijalni dokaz da je u Ahmićima uopće počinjen zločin, stoji kako je to sve skupa krenulo onako kako je i trebalo, kao legalan i legitiman preventivni napad, tijekom kojeg su izginuli neki pripadnici HVO-a u sukobu sa snagama TO-a iz Ahmića, pa je možda zbog toga, a možda i iz obijesti, došlo do toga da su se tojica ljudi od ukupno 75 pripadnika HVO-a koji su sudjelovali u toj operaciji, otela kontroli i počela ubijati redom. Jedan od te trojice, Miroslav Bralo zvani Cicko osuđen je u Haagu na 20 godina zatvora. Zašto preostaloj dvojici, Antoloviću i Jukiću nije suđeno, nije poznato, osim teze da neposredni počinitelji zločina uopće nisu zanimali haško tužiteljstvo, koje je očito bilo u političkoj misiji, a ne u misiji primjene kaznenog prava i kažnjavanja izvršitelja zločina.

U ovom zadnjem tekstu na koji sam stavio poveznicu, imate presliku pisma kojeg je zapovjednik 3. korpusa Armije BiH Enver Hadžihasanović poslao Vrhbosanskom Nadbiskupu Vinku Puljiću 19. travnja 1993. odnosno tri dana nakon incidenta u Ahmićima. To je dakle ovo pismo koje je kao dokaz uvedeno u predmetu Kordić-Čerkez pod referencom Z737.2: http://tinypic.com/view.php?pic=2poumbo&s=6#.WqParB3wZdh http://tinypic.com/view.php?pic=2rrxvkk&s=6#.WqPbQx3wZdh U ovom pismu Hadžihasanović je napisao cijelu hrpu laži koje zaslužuju posebnu raščlambu, a za ovaj tekst je najbitnije da on izrijekom laže tvrdeći da “u selu nije bilo vojnih formacija i nije pružan otpor”. Hadžihasanović je inače jedan od onih oficira KOS-a koji je ubačen u vrh Armije BiH a koji su bili jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji čimbenik izbijanja tog nepotrebnog sukoba. I kao takav, on je bio obučen za laganje u svrhu specijalnog informacijskog rata. Kad je to izvješće došlo do Puljića, to je ušlo u strukture Crkve, i taj crv sumnje koji je posijao jedan KOS-ovac je ostao, i on je imao nekog, doduše vrlo malog utjecaja i na jedan dio priopćenja Kardinala Kuharića. Problem je bio i u tome što se istog dana kad se dogodio incident u Ahmićima, dogodio se i zločin u Trusini gdje su muslimanske snage pod vodstvom Zulfikara Ališpage i Nihada Bojadžića izmasakrirale 18 hrvatskih civila i 4 ratna zarobljenika HVO-a, zbog čega su predstavnici Katoličke Crkve u BiH žestoko prosvjedovali kod Sefera Halilovića. To možemo zaključiti iz razgovora kojeg su Sefer Halilović i Zuka Ališpaga vodili istog tog 16. travnja, i gdje Halilović Katoličkog svećenika naziva “popom”. Snimka tog djela razgovora je na ovoj poveznici: https://www.youtube.com/watch?v=EI1uXsXXCLE&t=

Ono što je u svezi s Ahmićima posebno zanimljivo su činjenice o nastanaku TV-priloga, klasičnog i presoljeno-patetičnog uratka Sky-newsa kojim je otpočela međunarodna informacija hajka na Hrvate u BiH i na Republiku Hrvatsku, a na koju se u svom priopćenju osvrće i Uzoriti Kardinal Kuharić. Naime, kao što se iz same snimke tog TV-priloga može vidjeti, on je sačinjen 23. travnja 1993. odnosno punih 7 dana nakon incidenta. Na samom početku tog priloga kad se prikazuje jedna skupina ljudi, zapovjednik čerširske pukovnije BRIT-BATT.a pukovnik Bob Stewart pita nekog Muslimana “which village?” odnosno “koje selo? Svaki razboriti čovjek iz ovog pitanja će zaključiti da taj dio britanskog bataljuna, koji je bio smješten u Lašvanskoj dolini, punih sedam dana nije čuo za taj “strašni zločin”. A Lašvanska dolina nije pustinja Sahara, ili neka nepregledna sibirska tundra, riječ je o vrlo malom području, pa se s pravom postavlja pitanje kako je uopće bilo moguće da čerširska pukovnija o tome nije ništa znala punih sedam dana, za razliku od primjerice Trusine koja se dogodila isti dan i gdje se isti dan za to znalo? Najrazumniji odgovor na ovo pitanje je da taj incident nije bio tolikih razmjera i da je kasnije napuhan za političke potrebe. Osim toga, istog dana kad je Hadžihasanović posalo pismu tada još Nadbiskupu (danas Kardinalu prim. N.P.) Vinku Puljiću, dakle 19. travnja, u Zagrebu su se susreli Mate Boban i Alija Izetbegović, koji su nakon tog sastanka izdali i zajedničko priopćenje, i prilikom tog susreta nitko uopće nije spominjao Ahmiće. Svima je poznato da je Velika Britanija u to doba u ratu na velikom ratištu (dakle na području Hrvatske i BiH, što nisu dva rata nego jedan te isti rat, sa stajališta vojne strategije, koji ima isti uzrok, a to je velikosrpska agresija, i isti cilj, a to je da velikosrpska politika agresijom zauzme zacrtanu liniju Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica) bila na strani Srba. Nakon pokolja u Vukovaru, pa nakon napada na Dubrovnik i bjesomučnog granatiranja kojeg je svojom kamerom snimio snimatelj HTV-a Dražen Travaš, i kad su te slike poslane u svijet, a onda nakon toga i tijekom prvog strateškog vala velikosrpske agresije na BiH u travnju 1992. kad su svijet otišle slike kako na ulicama Zvornika i Bijeline Arkanovi zločinci nogama šutiraju leševe pogubljenih muslimanskih civila, svjetsko javno mnijenje okrenulo se protiv Srba, pa je vjerojatno i Britanija, koja je podržavala Srbe, morala trpjeti kritike zbog te potpore. I zato im je incident u Ahmićima došao kao naručen, pa su se nakon sedam dana sjetili da bi mogli napraviti ovakav TV-prilog koji predstavlja klasični obavještajni uradak, kojim dominira patetika sladoledara koji se skanjuje nad kolateralnim žrtvama (sam Stewart navodi kako su otac i sin “pokušali obraniti obitelj”što pak sugerira da je iz te kuće pucano na HVO, čime je ta kuća pretvorena u legalnu vojnu metu, te su žrtve koje su stradale u požaru koji je uslijed toga izbio u stvari žrtve legitimnog napada a ne ratnog zločina, po istom načelu po kojem ni 7 civila u selu Duša kod Uskoplja u siječnju 1993. godine nisu žrtve ratnog zločina nego kolateralne žrtve legitimnog napada, barem tako tvrdi žalbeno vijeće u predmetu Prlić i ostali), kao i scena u kojoj Stewart zaustavlja nekog tko tu slučajno prolazi automobilom pa urla kako “njemu nije potreba dozvola prokletog HVO-a”. Inače, sukob u Lašvanskoj dolini između Hrvata i Muslimana predstavlja jedinstven i sasvim poseban slučaj u odnosu na apsolutno sve sukobe u svijetu u kojima su angažirane snage UN-a i potpunu iznimku u odnosu na pravilo. Jer, u pravilu, negdje u svijetu izbije sukob između dviju zaraćenih strana, i onda snage UN-a ulaze u taj sukob između tih dviju zaraćenih strana tvoreći svojevrsnu tampon-zonu. Međutim, u Lašvanskoj dolini najprije su se pojavile snage UN-a, i to, imagine my shock, baš iz britanskog kontgenta, da bi se tek nakon toga zaratilo na tom području. Uz to valja navesti i jednu zanimljivost koja nema direktne veze s temom ovog teksta ali je slikovita. Kad je krajem 1994. godine i početkom 1995. godine general Ante Gotovina na čelu Hrvatskih snaga sačinjenjih od HV-a i HVO-a tjerao četnike preko Dinare i Livanjskog polja, Britanci su tražili da se njihove snage iz Lašvanske doline premjeste na Dinaru, kako bi “tvorile tampon-zonu između zaraćenih strana, jer muslimansko-hrvatski sukob u Lašvanskoj dolini je završio i snage britanskog bataljuna na tom području su praktički besposlene” a zapravo su htjeli zaustaviti napredovanje Hrvatskih snaga prema Grahovu i Kninu. Srećom, američka politika, pogotovo Pentagon, promjenili su smjer politike i ohrabrivali Hrvatske snage, a general Gotovina je bio u stalnoj vezi s američkih vojnim izaslanikom Richardom Herrickom, i to je bio razlog zašto je takva britanska incijativa doživjela fijasko. A kad već spominjemo Richarda Herricka, svakako bi valjalo obratiti pozornost na njegovo viđenje muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH, gdje i on koristi termin “ incidenti u kojima su vjerojatno počinjeni zločini”, dakle kao školovan časnik ima izvjesnu ograde te incidente direktno nazivati “ratnim zločinima”. I to dosta govori. Poveznica na članak: https://artinfo.ba/index.php/lokalne-arhiva/11382-richard-herrick-svjedok-dogadaja-sukob-izmedu-hvo-a-i-armije-bih-izazvao-je-alija-izetbegovic-vizijom-stvaranja-muslimanske-drzave

Nakon ovog uvoda u kojem je razmotren širi kontekst, možemo prijeći na analizu samog priopćenja Uzoritog Kardinala Kuharića. Izdvojit ću dio po dio priopćenja i označiti kad masnim slovima (bold) a svoja tumačenja istih kosim slovima (italik). Pa krenimo: Svim sukobljenim stranama u Bosni i Hercegovini u ime vjere u Boga Svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, upućujem hitan poziv da obustave neprijateljstva i da izgrađuju život međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, koja je i član Ujedinjenih naroda, na načelima: sloboda za sve, pravednost među svima, poštivanje nacionalnih i ljudskih prava bez ikakve pristranosti!

Svi su narodi jednaki u svome dostojanstvu i pravima!

Svi su ljudi stvoreni na sliku i priliku Božju i jednaki su u dostojanstvu i pravima!

Svaki čovjek ima pravo živjeti slobodno i sigurno u kraju gdje se rodio!

Ima pravo na nepovredivost svoga doma i svoje osobe! Ovdje ni jednom zdravo-razumskom biću nema i ne može biti ništa sporno. Riječ je o univerzalnim porukama koje bi potpisao svaki normalan čovjek. Možda se oficiri Armije BiH ne bi složili s dvije zadnje rečenice u ovom djelu priopćenja Uzoritog Kardinala Kuharića, jer je činjenica da su oni i njihovi vojnici istrijebili i etnički očistili Hrvate s područja općina Zenica, Vareš, Kakanj, Travnik, Bugojno, Fojnica, Konjic, Jablanica itd, a isto su htjeli počiniti i s područja općina Vitez. Busovača, Žepče, Novi Travnik, Kiseljak, Kreševo, Mostar itd, ali zahvaljujući nadljudskim naporima branitelja HVO-a u toj nakani nisu uspjeli. Dakle, Halilović, Hadžihasanović, Kubura, Pašalić, Alagić, Merdan, Cikotić, Lendo, Muslimović, Karić, Patković, Dervišić i ostali ex-kosovci i jugoslaveni koji su se preko noći premetnuli u alahove ratnike – mudžahedine, ne bi se vjerojatno složili da svatko ima pravo slobodno i sigurno živjeti u kraju u kojem se rodio kao i pravo na nepovredivost svoga doma i svoje osobe, jer inače ne bi protjeali preko 150 tisuća Hrvata sa svojih ognjišta.

Poznato je cijelom svijetu da je onaj bezdušni rat nasilje protiv svih tih prava i da ga je potakla osvajačka politika vođa jednoga naroda da se proširi teritorij na račun drugih naroda, da se osvojeni teritorij očisti samo za jedan narod, da se na osvojenim područjima izbriše nacionalna, kulturna i vjerska baština drugih pripadnosti i opredjeljenja. U tom se nasilju čine zločini protiv čovjeka i čovječanstva!

Zanimljivo kako Drago Vjeran Zvonimir Pilsel Grković Carlos, Ivo Josipović i ostali koji vode taj portal nisu ovaj dio priopćenja Uzoritog Kardinala Kuharića izdvojili i posebno izvukli na marginu. Možda zato jer Uzoriti Kardinal Kuharić ovdje jasno navodi glavni uzrok sukoba, “osvajačku politiku vođa jednoga naroda”, pa iako Uzoriti Kardinal Kuharić izrijekom ovdje ne spominje o kojem se to narodu radi, posve je jasno da je riječ o Srbima. Možda upravo zato Pilsel, Josipović i kompanija nisu taj dio posebno izvukli na marginu, njima je bitno optužiti Hrvate, a možda se samo prave Englezi, poput ovih iz britanskog bataljuna u Lašvanskoj dolini, koji optužujući Hrvate žele svrnuti pogled s onog što je glavni uzrok rata na velikom ratištu, a čega je muslimansko-hrvatski građanski rat u BiH samo posljedica. Možda je baš zato, jer su djelovali s isti ciljem kao i britanski bataljun, objavili ovaj članak s otprilike istim “zakašnjenjem” koliko je bilo ono u kojem su Britanci uopće otkrili da postoje Ahmići i da se tamo dogodio incident u kojem su vrlo vjerojatno počinjeni i neki zločini.

Pozivi međunarodne zajednice i pojedinih država, pozivi poglavara vjerskih zajednica da se obustavi nasilje, da se poštuje tuđe i da se prekine agresija protiv drugih, nažalost, nisu bili uspješni.

Da nesreća bude još veća, dogodio se u Bosni i Hercegovini i sukob između onih koji su žrtve napadača, dogodio se rat između Hrvata i Muslimana.

I taj je sukob opterećen zločinima, ubojstvima, paležima i protjerivanjem ljudi iz njihovih ognjišta!

Taj je rat protiv svakog prava, protiv svake političke mudrosti, protiv slobode jednih i drugih, protiv života jednih i drugih.

I taj je sukob zločin za koji moraju odgovarati oni koji su ga započeli.

Tko god to bio, snosi odgovornost pred Bogom i pred svijetom!

Tko god čini zločin, odgovoran je za zločin.

Nema tih ciljeva ni tih interesa, makar se prikazivali opravdanima, koji bi ispričavali zločine.

U prvoj rečenici Uzoriti Kardinal konstatira kako pozivi s raznih strana nisu urodili plodom, da se zaustavi velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH. To je povjesna činjenica i tu nema ništa sporno. U drugoj rečenici, Uzoriti Kardinal konstatira da su se dvije žrtve onoga tko je napadač na najvišoj strateškoj razini našle u međusobnom sukobu. I to je povijesna činjenica, ni tu nema ništa sporno. U trećoj rečenici Uzoriti Kardinal konstatira da se u tom sukobu događaju zločini. I to je povjesna činjenica, ni to nije sporno. U četvrtoj rečenici Uzoriti Kardinal ponovo konstatira opće činjenice, s tim da postoji jedan mali dio koji je sporan, a to je dio u kojem kaže “protiv svake političke mudrosti”. To je točno kad se gleda iz hrvatskog kuta gledanja. Hrvatima taj sukob ne samo da nije bio potreban, nego je bio iznimno nepotreban i štetan, s obzirom na ukupnu situaciju na velikom bojištu, i činjenice da je samo u RH negdje oko 27% ozemlja bilo okupirano od strane velikosrpskog agresora. Zato Hrvati i nisu počeli rat s Muslimanima. No, iz muslimanskog kuta gledanja stvari su izgledale drugačije. Njima je taj sukob bio potreban, ne samo iz vojnih i političkih razloga koji su navedno u članku u kojem se analizira njihov strateški ofenzivni plan (druga poveznica u ovom članku) nego i iz razloga što je koncem 1992. godine moral pripadnika Armije BiH, a uslijed brojnih poraza od strane Srba, bio na dosta niskim granama, pa im je hitno trebala nekakva vojna pobjeda kako bi podigli moral. A takvu je bilo lakše izvojevati protiv Hrvata koji su bili i manje brojni i puno slabije naoružani od Srba. Međutim, Muslimani su na prvu svoju “veliku pobjedu” morali sačekati još pola godine, kad su u lipnju 1993. ojerom 12:1 napali Travnik, pobili 137 Hrvata, protjerali dvadesetak tisuća, a u obližnjim selima Maline i Bikoši streljali 24 te dekapitirali 9 Hrvata. Tim napadom prekinuto je primirje potpisano u već spomenutom sporazumu iz Međugorja od 18. svibnja 1993. (u kojem je uzgred budi rečeno, dogovoreno da će Jadranko Prlić obnašati funkciju predsjednika vlade BiH) te je Alija Izetbegović sačekao pogodan trenutak kako bi prekršio taj sporazum i izdao zapovjed svojim mudžahedinima za napad na Travnik, a pogodan trenutak po Izetbegoviću je bio onaj trenutak kad je Predsjednik Tuđman otišao u službeni državnički posjet u Kinu, pa je zbog tog muslimanskog napada na Travnik Predsjednik Tuđman morao skratiti svoj službeni posjet Pekingu. Valja napomenuti da, čim su Muslimani od Hrvata etnički očistili Travnik istog trena su napali i od Hrvata etnički očistili Kakanj, i najveći broj izbjeglih Hrvata iz Travnika i Kaknja smjetio se u Vareš, kojeg su u listopadu 1993. Muslimani također napali i etnički očistili, tako da su Hrvati iz Travnika i Kaknja dva puta doživjeli napad i progon, da bi na kraju cijele te priče haški sud zaključio kako su Hrvati sami sebe protjerali iz ta tri grada, a što je pak samo jedan iz čitave plejade bizarnih, apsurdnih, totalno nelogičnih i po zdrav razum uvredljivih zaključaka haškog suda. U petoj rečenici Uzoriti Kardinal Kuharić kaže kako bi za taj sukob koji je zločin trebali odgovarati oni koji su ga započeli. S tim se moramo svi složiti jer bi to bio pravedno, ali na žalost to se nije dogodilo nego se dogodilo upravo suprotno. Vojna znanost, a ne pravna ili politička znanost je ta koja precizno determinira tko je počeo neki sukob. Po načelima vojne znanosti nema nikakve sumnje da su Muslimani započeli taj sukob. To naravno ne znači da su svi s hrvatsk strane bili nevinašca, i da nekim svojim nepromišljenim i ishitrenim potezima nisu dali vjetra u leđa razbuktavanju tog sukoba. Ali na strateškoj razini,i gledano kroz postulate vojne znanosti, posve je jasno da je cijelo vrijeme tog ratnog sukoba Amija BiH bila u strateškom napadu, da je HVO bio u obrani, da je Armija BiH imala jasno definirane strateške ciljeve, i s tim su svezi ništa nije sporno. U šestoj rečenici Uzoriti Kardinal Kuharić kaže “tko god to bio” iz čega je jasno da ne tvrdi kako su to bili Hrvati, a što se pak Pilselu, Josipoviću, Jakovini, Klasiću Bancu, Mesiću i sličnima pričinja u mokrim snovima. Budući da je jasno da su Muslimani počeli taj rat, a za to nisu “odgovarali pred svijetom”, odgovarat će pred Bogom. Jer Bog ne sudi kao što sudi haški sud. Haški sud kad je sudio, uzimao je u obzir samo i isključivo argumente tužiteljstva, dok je argumente obrane sustavno zanemarivao i ignorirao. Kad Bog bude sudio, možemo biti posve sigurni da će On u obzir uzeti sve argumente, a ne selektivno i isključivo u prilog optužbi poput nemoralnih haških sudaca koji su sebi umislili da su bogovi i da je njihov sud zadnji sud. U sedmoj i osmoj rečenici Uzoriti Kardinal Kuharić samo je naveo opće humanističke stavove u kojima nema ništa sporno i na koje nitko normalan ne može imati prigovora.

Meni nisu dostupni ni dokumenti ni informacije da bih mogao imenovati objektivnim sudom motive i uzročnike toga sukoba i obostrano izvršenih zločina, ali sve sudionike u tom okrutnom sukobu molim i zaklinjem da obustave neprijateljstva, da uspostave mir u iskrenom i istinskom poštivanju prava svake ljudske osobe, bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost. To molim Muslimane u ime Boga milosrdnoga i svemogućega! To molim i zaklinjem Hrvate u ime Isusa Krista, Raspetoga i Uskrsnuloga!

Jasno da jasnije ne može biti, Uzoriti Kardinal Franjo Kuharić izrijekom tvrdi kako nema dovoljno informacija da bi mogao objektivno suditi, ali se Pilselu, Klasiću i sličnima i dalje priviđa da je Uzoriti Kardinal presudio Hrvatima. Možda je Uzoriti Kardinal prve naveo Muslimane kao one koje moli jer su mu i nedostatne informacije bile dovoljne da zaključi ono što je danas svima nama koji imamo dostupne informacije potpuno jasno, a to je da su za taj sukob krivi Muslimani koji su ga počeli jer su provodili svoj strateški ofenzivni vojni plan. Uzoriti Kardinal takođe moli i zaklinje Hrvate, u ime Isusa Krista, Raspetoga i Uskrsloga! I ovdje Pilsel, Josipović i ostali urednici ovog portalčića ne vide ništa sporno? Da bi shvatili o čemu je riječ, pogledajte ponovo ovaj članak na autografu, i sasvim desno, na prostoru za reklame, vidjet ćete baner za knjigu pod naslovom “U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo?” Također piše i “svjedočanstva prikupio u knjigu uredio Drago Pilsel” (svoja ostala dva imena i preziena, Vjeran Grković i Zvonimir Carlos ne navodi prim.N.P.). I onda vam dalje na tom putnom baneru ide traka na kojoj su imena od kojih je Pilsel-Grković-Carlos prikupio svoja svjedočanstva. Pa se redom nabrajaju: Neven Barković, Sandi Blagonić, Ivana Bodrožić, Rada Borić, Nadežda Čačinović, Nenad Jarić Dauenhauer, Srđan Dvornik, Zoran Ferić, Mirela Holy, Ivo Josipović, Saša Kosanović, Pero Kvesić, Oleg Mandić, Dragan Markovina, Ivica Maštruko, Vili Matula, Anto Nobilo, Boris Pavelić, Nikola Petković, Marko Pogačar, Željko Porobija, Čedo Prodanović, Vesna Puhovski (uz napomenu da ovdje postoji opravdana bojazan da se radi o tiskarskoj greški i da je riječ ipak o Vesni O Pusić prim. N. P. ), Zoran Pusić, Borivoj Radaković, Sanja Rudež, Ines Sabalić, Sanja Sarnavka, Seid Serdarević, Velimir Srića, Aleksandar Stanković, Ante Tomić i Danilo Vranić. Inače, u nekim krajevima, na primjer onim krajevima iz kojih potiče jedan od ovih “svjedoka” Ante Tomić, ovakav popis bi cinično i posprdno nazvali “ljuctvo i tehnika”. Da ne bi bilo zabune, Pilsel-Carlos-Grković na istom baneru objašnjava koji je cilj izdavanja ove knjige pa kaže: “Knjiga nakon koje u Hrvatskoj više neće biti nepopularno deklarirati se kao agnostik i ateist”. Pa kako onda tim miltantnim ateistima nije sporno to što Uzoriti Kardinal moli Muslimane u ime Boga milosrdnoga i svemogućega, a Hrvate moli i zaklinje u ime Isusa Krista Raspetoga i Uskrsloga? Logika kaže da oni ne vjeruju u ove teze Uzoritog Karidinala u mjeri u kojoj Uzoriti Kardinal za svog ovozemaljskog života nije vjerovao u teze iz Marxova “Kapitala”. Dakle, u nešto što Uzoriti Kardinal ovdje ne navodi, ali se njima pričinjava da navodi, oni vjeruju, dok u ono što Uzoriti Kaardinal ovdje izrijekom tvrdi, oni ne vjeruju. A Isus baš i nije cjenio licemjere. Pa idemo sad na taj famozni ulomak u koji agnostici, ateisti i licemjeri vjeruju da znači osudu hrvatske politike i doktora Franje Tuđmana kao njenog lidera.

Koliko su Hrvati u Bosni i Hercegovini odgovorni za taj sukob, toliko su odgovorni i za svu štetu nanesenu Hrvatskoj i hrvatskom narodu u međunarodnim odnosima i u svjetskim sredstvima priopćavanja. Hrvatska, sama žrtva nasilja i opterećena stotinama tisuća izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, među kojima je većina Muslimana, sada je i sama optuživana za krvavi sukob između Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Vlada države Hrvatske o tome ima riječ.

Prva rečenica Uzoritog Kardinala je formirana uzročno-posljedično. Prije analize ove rečenice valja ponoviti da se Uzoriti Kardinal u prethodnom poglavlju jasno odredio da nema dovoljno dokumenata i informacija. Mi koji ih post hoc cijele priče imamo sad jasno možemo vidjeti da su za taj sukob odgovorni Muslimani koji su krenuli u realizaciju svog strateškog ofenzivnog vojnog plana, a Hrvati su odgovorni malo i nimalo, uglavnom zato jer su nekim ishitrenim i nepromišljenim postupcima davali vjetra u jedra muslimanskoj agresiji. Što se tiče “svjetskih sredstava priopćavanja”, taj dio je objašnjen u djelu teksta koji se bavi kontekstom, ukratko, Englezi su htjeli pokazati da nisu tu Srbi jedini monstrumi nego eto imate i monstrume Hrvate, pa onda to što oni podržavaju Srbe i nije toliki krimen. Tu je sva mudrost. A što se tiče Ahmića, već sam naveo, i to je gola i tvrda činjenica, HVO u toj kampanji aktivne obrane nije izveo preventivni i neočekivani napad samo na Ahmiće nego na još tri lokacije, dakle Donju Večerisku, Gaćice i Stari Vitez. I na te tri lokacije nije se se dogodio ni najmanji incident, a što pak ukazuje na činjenicu da iskakanje iz okvira legitimnog i u svezi toga zločini počinjeni u Ahmićima nisu bili dio unaprijed smišljenog plana. Činjenica je da je trojka koja je iskočila iz okvira legitmnog u Ahmićima dan prije napada bila zatvorena u zatvoru u Kaoniku, da je Blaškić dao zapovjed da ih se pusti i da isti priključe ostalim pripadnicima 4. bojne vojne policije HVO-a kojih je bilo 72, a s njima trojicom ukupno 75 (pripadnika TO-a koji su branili Ahmiće je po dokumentima prikazanim u Haagu bilo 85). Zašto je to Blaškić učinio to zna samo Blaškić. a mi možemo nagađati da mu je falilo ljudstva pa je posegnuo za ovom očajničkom mjerom koja je skupo stajala ugled Hrvatske u međunarodnim odnosima i svjetskim sredstvima priopćavanja. Činjenica da je Blaškić bio taj koji je dao zapovjed da se zatvorenici, dakle kriminalci puste i zatvora i priključe postrojbama HVO-a utvrđena je na sarajevskom procesu Pašku Ljubičiću, ratnom zapovjedniku 4. bojne vojne policije HVO-a. Na tom istom suđenju prihvaćena je i teza zapovjednika satnije u 4. bojnoj VP HVO-a Šantića, koji je rekao da im je Blaškić u hotelu Vitez zapovjedio da svi vojno sposobni muškarci trebaju biti likvidirani. S obzirom na činjenicu da je ova, prvostpanjska presuda Pašku Ljubičiću donesena nadnevkom 29. travnja 2008. godine a da je taj nadnevak kronološki puno mlađi od nadnevka 17. prosinca 2004. kad je donesena pravomoćna presuda Dariu Kordiću, a pogotovo mlađi od nadnevka 26. veljače 2001. kad je donesena nepravomoćna presuda Kordiću, posve je jasno da je Dario Kordić u Haagu osuđen nevin, jer su skrivani dokazi koji su išli u prilog njemu a nisu išli u prilog Blaškiću, ali su se u međuvremenu ti dokazi pojavili pa je sarejevskom presudom Pašku Ljubičića zapravo krivnja po zapovjednoj odgovornosti vraćena na Blaškića, dok je tom presudom Kordić praktično aboliran, što je i u redu, jer Kordić tamo nije bio zapovjednik nego Blaškić, a osim toga, Kordić uopće nije bio na tom sastanku u hotelu “Vitez”, kao što je to tajni svjedok AT naknadno, i nakon pristiska jednog od ovih što “u Boga ne vjeruju” u promjenjenom i lažnom iskazu posvjedočio, već je bio u Busovači. Budući da je ovdje riječ o vrlo teškim tezama, svakako ću dati potrebite reference. sarajevska presuda Pašku Ljubičiću http://www.centar-za-mir.hr/uploads/Prvostupanjska_presuda_od_29.04.2008..pdf

haška presuda Dariu Kordiću (u paragrafu 627. izrijekom se spominje kako je Nobilo vršio pritisak na ovog svjedoka) http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerkez/tjug/bcs/010226.pdf Osim svega navedenog, u prvoj rečenici Uzoriti Kardinal navodi kako je Hrvatskoj nanesena šteta. U drugoj rečenici Uzoriti Kardinal točno konstatira da je i Hrvatska žrtva nasilja, da su u Hrvatskoj stotine tisuća izbjeglica iz BiH, da su većina tih izbjeglica Muslimani, i to su sve gole činjenice. Međutim Uzoriti Kardinal nigdje ne navodi da je Hrvatska agresor, a što se često priviđa raznim pilseslima, jakovinama, klasičima, markovinama i sličnima. Upravo suprotno, Hrvatska je žrtva nasilja i agresije, a humana je i zbrinjava stotine tisuća muslimanskih izbjeglica. Uzortiti Kardinal dodaje kako je Hrvatska sad i sam optuživana, a ne da je on optužuje, kao što se to često priviđa pusićima, mesićima, josipovićima, manolićima, a osim toga Kardinal i da želi optužiti Hrvatsku on to ne može, kao što ne može optužiti ni Muslimane, jer “nema dovoljno dokumenata ni informacija”… Dakle, onom tko nije licemjeran i zlonamjeran sve je jasno, a ateistima i agnosticima koji vjeruju samo u ono što oni žele vjerovati, ništa nije jasno i nikad im neće biti jasno. Barem do onog trenutka dok ne potraže psihijatrijsku pomoć.

Postoji moralno pravo da čovjek brani svoj život i svoje pravo, ali samo u granicama etičkih normi.

Teško se ovdje oteti dojmu da se Uzoriti Kardinal Franjo Kuharić ovo rečenicom ne obraća Hrvatima. Jer, bez obzira što nema dovoljno dokumenata i informacija, zdrav razum mu kaže da su Hrvati napadnuti, i da kao takvi imaju pravo braniti svoj život i svoje pravo, ali da pritom ne smiju činiti zločine, ili drugim rječima, prelaziti granice etičke norme.

Nikada nije dopušteno činiti zločin protiv tuđeg života, protiv tuđe imovine, protiv dostojanstva drugoga!

Stoga mi osuđujemo svaki zločin, tko god ga učinio!

Tko čini zločin, ratuje protiv samoga sebe i navlači Božje prokletstvo na samoga sebe!

Stoga zaklinjem sve odgovorne njihovom savješću i njihovom djecom, njihovim dobrom i njihovom budućnošću da prekinu sukob i raspolože srca za pravedan mir.

Suživot Muslimana, Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini je sudbina te države! Pomiješanost i susreti su neizbježivi!

To do kraja ne rješavaju ni provincije prema Vance-Owenovu planu. Rješenje je samo u obraćenju srdaca, u raspoloženju svake savjesti, pogotovo odgovornih, da svaki čovjek može živjeti u potpunoj slobodi i sigurnosti u svom domu, na svom radnom mjestu!

Ljudski se može živjeti s drugima, makar različitima, samo u pomirenju, u dobronamjernom prihvaćanju u međusobnim odnosima, na temelju Božjega načela: “Sve, dakle,što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima!” (Mt 7, 12).

Svi sukobljeni u toj strašnoj nesreći, koja sve pogađa, bojte se Boga koji će suditi svaku misao, riječ i djelo!

Tolike suze djece, žena i staraca neka vas ganu!

Tolika zgarišta nekoć mirnih kuća neka vas potresu!

Toliki nedužni pobijeni neka budu pred očima vaše savjesti!

Želimo dobro, mir i slobodu svima i svakome! U ime Božje vas molim i zaklinjem, odlučite se za pravedan mir za sve!

Birajte slobodu u poštovanju prava svih i svakoga!

Od milosrdnog Boga vam svima molim svjetlo u srcu i savjesti da vaša odluka za mir bude iskrena, trajna i blagoslovljena!

Na samom kraju ovog svog priopćenja za javnost Uzoriti Kardinal Franjo Kuharić ponoivno šalje univerzalne poruke poimirenja, suživota i dobrih odnosa, i s ovim porukama će se složiti svi normalni ljudi dorbre volje, osim eventualno agnostika i ateista, kojima se posve sigurno neće svidjeti citiranje Evanđelja po Mateju, a ni zaziva da se pomirenje, dobri odnosi i suživot grade “u ime Božje”…

Predrag Nebihi/Kamenjar.com