Pratite nas

Kolumne

‘Što je više kleveta i laži, Fred nam je miliji i draži’

Objavljeno

na

Duboko sam tronut izjavom ministra Freda Matića. Kaže Fred u subotnjem Jutarnjem: “Slomljen sam, ali ostavku ne dam. Ulica neće mijenjati ministre!” Slomljeni Fred jedva se izborio za 24., 25. i 26. stranicu našeg najtiražnijeg dnevnika. Teško da bi toliki prostor dobili Putin ili Obama. Možda jedino nadvojvoda Voja Šešelj kad se do njega probije Boris Dežulović.

fredPopularni slomljeni ministar bez branitelja 15. studenog o. g., tri dana prije Kolone sjećanja, uzvratio je udarac onako kako to inače “slomljeni” ministri rade. Kad se pročita naturalistički tekst Vlade Vurušića na tri strane, ostaje gorak okus. Kakav smo to mi Hrvati narod kad vrijeđamo ministra koji je s dva sina pravoslavnoga paroha tri mjeseca prkosio antifašističkoj JNA? Da je pravoslavni paroh slučajno imao više sinova, Fred bi još i dandanas odoljevao antifašistima. Što su u ta tri mjeseca radili Fredovi pomoćnici Mile Dedaković Jastreb, Nikola Toth, Tomislav Josić, Vinko Mažar i drugi branitelji, ne zna nitko. Ni Fred ni Vlado Vurušić! Fred mi i dalje tjera suze na desničarsko-ognjištarske oči kad kaže: “Ne želim doživjeti sudbinu starih partizana koji su se borili i patili, a onda postali svima dosadni. “Ima Fred pravo što se partizana tiče. Borili se, patili četiri godine, bježali pred nadmoćnim fašistima. I što su za to bježanje dobili? Ništa! Napunili jame u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji, organizirali križne puteve i marševe smrti te nakon toga dosadili svima. Stvarno žalosno! Neki, preko veza i bez javnoga natječaja upali u ekipe za odstrel neprijateljske emigracije. Je li to satisfakcija za četiri godine borbe i patnje? Naravno da nije! Trebalo je “starim partizanima” svake godine organizirati partizanske igre u okviru kojih bi se reprizirali križni putevi i marševi smrti. Tu bi se evocirale uspomene na herojske dane nakon 8. svibnja 1945. g. kad su “stari partizani” bili u vrhunskoj formi. I tako, dok su Fred i sinovi pravoslavnoga paroha odolijevali nadmoćnim antifašistima, čudno kako mu na njegovu memoriju pamćenja nije palo pitanje: tko to napada Vukovar? Možda “stari partizani” i njihova djeca. Jesu li to fašisti zalijepili cvenu zvijezdu na kape i šubare te napali Freda i sinove pravoslavnog paroha ili su to možda antifašisti za koje je zločesti Churchill proročanski ustvrdio da su to budući fašisti. I to je bolje nego pasti u zaborav!

Zdravko Komšić

Zdravko Komšić

U tu subotu 15. studenoga o. g., Fred je dobio “neočekivanu” potporu od Kordinacije udruga proisteklih iz Domovinskoga rata. Predsjednik Kordinacije Zdravko Komšić pozvao je predsjednika Stožera za obranu hrvatskog Vukovara da raspusti Stožer. Argumentirano, kao da je proglas pisan u Ministarstvu branitelja, Zdravko Komšić zaključuje kako Stožer nije ispunio svoju zadaću jer je ćirilica i dalje u Vukovaru. Misli Zdravko da je Stožer morao zoljama skidati ćirilične ploče. Da su te zolje dali u ruke Fredu i sinovima pravoslavnog paroha, od ćirilice danas ne bi ostalo ni Ć. Nisam vidio tko je potpisao taj mudri istup Kordinacije, ali sam skoro siguran da tamo piše: “Što je više kleveta i laži, Fred nam je miliji i draži.” Julije Cezar je jednom rekao: “Divide et impera.” Podijeli pa vladaj. Vidi se da Fred zna za tu mudrost Julije Cezara. A možda je čuo i za čuvenu izreku koja se pripisuje rimskom senatoru Marku Porciju Katonu Starijem koju je on u doba pred početak Trećega punskoga rata ponavljao na kraju svakog zasjedanja rimskog Senata: “Ceterum censeo Karthaginam esse delendam.” Uostalom, mislim da Kartagu treba razoriti. Hrvatska moderna verzija te izreke bi odprilike glasila: “Uostalom, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara treba raspustiti!” Na opće veselje i sreću Freda Matića, Zdravka Komšića, Ante Tomića, Borisa Dežulovića, Jelene Lovrić, Olivera Frljića, Drage Zvonimira Carlosa – suca Marijana Bertalenića, Mirjane Kasapović te milijun gledatelja Žikine dinastije. Stožer je na tu osmu neprijateljsku ofanzivu odgovorio krako: “Svi koji su protiv Stožera za obranu hrvatskog Vukovara su petokolonaši.”

Na kraju o principijelnosti “neprincipijelne koalicije”. Fred mi je jednom prilikom poslao na poklon svoju knjigu “Ništa lažno” s vlastoručnom posvetom. Pročitao sam je. Na jednom mjestu izrazito negativno piše o branitelju Ivi Kovačiću za kojeg kaže da se je sam upucao te da ne nabrajam dalje. Uostalom, knjiga još nije rasprodana pa se svatko može uvjeriti o čemu pišem. Neki dan je u Kordinaciji koja se okomila na Stožer sjedio među ostalima i Ivo Kovačić. Fred ga je predložio predsjedniku Josipoviću za odlikovanje Reda Kneza Domagoja koji je Ivo Kovačić i dobio. Sad sam u dvojbi o kojem je Kovačiću riječ. O onom za kojega Fred piše da se sam upucao ili o nekom drugom stvarnom heroju kojega je Predsjednik države iznenada otkrio. Red Kneza Domagoja u pravilu dobivaju heroji… Fred bi morao sam malo prolistati svoje memoare te nam objasniti o kojem se Kovačiću radi. Da se možda ne radi o Ivanu Goranu Kovačiću…

Oscar Wilde je jednom zločesto napisao: “Memoare najčešće pišu ljudi koje je pamćenje davno izdalo ili u životu nisu učinili ništa vrijedno pamćenja.”

frljaDok se u Lijepoj našoj oni, koji su je stvorili, dijele na one koji su puni ljubavi za sve nas, a zovemo ih mentalnim Jugoslavenima i one koji mrze, one koji su puni ljubavi i tolerancije za antifašiste – Perkovića i Mustača – za aktualnu lijevo-liberalnu vlast, za vampirijade 25. svibnja u Kumrovcu itd. Za to vrijeme kod komšija u Srbiji opće oduševljenje. Na smrt bolesni Vojvoda iz dana u dan poziva Srbe da svrgnu s vlasti bivše četnike Nikolića, Vučića te sve koji su sad euro-četnici. Tamo nema Kordinacije koja bi vojvodu Voju pozvala da ode u “rodno mesto”. U RH se uznemirilo Hrvatsko filozofsko društvo u kojemu je časni član bio Vojislav Šešelj od 1983. g., do 1990. g. Na njegovo članstvo naročito su bili ponosni članovi najpoznatije filozofske škole u hrvatskoj Praxis filozofije, skraćeno poznatiji kao praksisovci. Milan Kangrga, Gajo Petrović, Bošnjak, Vranicki itd., svi su oni voljeli Voju. On je za njih bio jugoslavenski disident. Visoka filozofija i filozofska misao koja je sublimirana u Vojinoj rečenici: “Kad vidite Hrvata, ubijte ga kao kera pored tarabe!” Naravno, Kangrga i ekipa nije tamo davne 1983. g., mogla znati da je Šešelj postati takova filozofska veličina iz koje će izletjeti tako mudra i pastoralna politička mudrost. Praksisovci su dijalektički osjećali da treba stati iza Voje. Sloboda govora (u komunizmu ha! ha!), Voja je hrabar i treba stati iza njega. Mislim da je već onda trebalo stati ispred njega! U vrijeme Hrvatskog proljeća, jedan drugi član Hrvatskoga filozofskoga društva, Vlado Gotovac, došao je u sukob s “demokratskim centralizmom”. Odmah je završio zbog pisane riječi u Staroj Gradišci. Međutim, on – kako se dobro sjeća Milan Jajčinović u Večernjem – nije imao podršku praksisovaca. On je bio vulgarni hrvatski nacionalist, a ne poželjni jugo-disident. Ta priča traje do dan danas. Primitivni hrvatski nacionalisti, ognjištari, desničari, ustašoidi, mrzitelji EU-a, mrze Documentu, nevladine udruge, Jugoslavene. Kaže premudra Jelena Lovrić: “Ako su ljudi iz vladajuće garniture Jugoslaveni, onda su to valjda i svi građani koji su im na izborima dali glas.” Jelena tobože dopušta da su prosvjedi legitimno pravo branitelja. “Ali zašto im je pritom potrebno izmišljati Jugoslavene?” Jugoslaveni su danas zbirna imenica za onih 20 % koji ovu državu ne mogu smisliti. Tu je pokojni predsjednik Tuđman bio apsolutno u pravu. To su danas gledatelji Žikine dinastije, mnogi ministri u Hrvatskoj Vadi, razni Frljići, Butkovići, Tomići, Jergovići, Lovrićke, Pofuci, Mandići, Dežulovići, riječki SDP-ovci i kamo bi me odvelo da ih dalje nabrajam. Njihova Jugofilska opcija je legalna kao i svaka druga opcija u demokratskom društvu. No, zahvaljujući njihovoj medijskoj okupaciji Lijepe naše, nemaju pravo primitivnom demagogijom svoje jugofilstvo širiti na sve ostale građane. Oni ne mrze, oni vole sve ljude jednako, osim Thompsona i Stožera vukovarskog.

Oni vole sve, a naročito naše komšije pa preko Jutarnjeg već sad upozoravaju: “Hrvatska je nemoćna: Unija neće dopustiti pritisak na Beograd. “Uzbudio se Robert Bajruši na izjavu Ministra pravosuđa. Isti se na Hrvatskom radiju usudio reći da će Hrvatska napredovanje Srbije prema EU uvjetovati novim suđenjem i optužnicama za ratne zločine. Za njega je neprihvatljivo da zločin na Ovčari završava na činu kapetana JNA. Mislim si nekako da je taj čin skoro imao veliki hrvatski književnik Ante Tomić. Odmah se javio notorni Augustin Palokaj koji misli da se članstvo u EU može iskoristiti, ali ne i zlorabiti te da Hrvatska ne smije dati povod da je se krivi za sporost Srbije. Morati će Vesna Pusić malo omekšati svoju krutu retoriku prema Beogradu. Inače ćemo morati u kutu klečati na kuruzi.

Uznemirila se i Bisera Fabrio pa kaže: “Ambasadore brine govor mržnje, odobravaju Glavaševićev nastup.” Bisera je čekala lijepo vrijeme te obišla sve ambasade. Svi se ambasadori zabrinuše za Glavaševića. Zbog toga je i Frlja izvjesio Glavaševićev portret na pročelju Hrvatskoga narodnoga kazališta Ivana plem. Zajca. Na slici piše “ja ne mrzim” i “heroj, ne zločinac”. Uz Gotovinu već drugi heroj, a ne zločinac. Na Facebooku sam vidio na pročelju istog kazališta sliku Frljića. Iznad piše “ne mrzim”, a ispod “gadi mi se”. Moram priznati – i meni! I na kraju jedna izjava koju svi moramo osuditi. Ovih je dana izraelski premijer Benjamin Netanyahu rekao: “Kome se ne sviđa Izrael, neka se seli u Gazu.” Ne mogu vjerovati – jedan premijer! Pa demokratsko je pravo da svatko može izraziti neslaganje s politikom neke države. Riječju i djelom. Recimo bombama postavljenim u autobuse i vlakove. To je pravo bilo priznato i drugu Titu u tzv. bombaškom procesu. Ako netko, zaigran, postavi bombu mora, po narcisoidnom Premijeru, odmah u Gazu! Stvarno, ljudska prava u nekim zemljama skoro da i ne postoje. Žalosno!

Bertrand Russell je napisao: “Sloboda misli i djelovanja može postojati jedino onda kada država vjeruje da je sigurna.”

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Raketiranje Banskih dvora i Acini dječaci

Objavljeno

na

Objavio

Još uvijek sam pod dojmom. Dojam ne jenjava otkad sam vidjela tri hrabra muža hrvatska (Ante Gudelj, Jurica Ilić, Jadranko Karlušić) kako ispred respektabilnih institucija hrvatske države (MUP-a, DORH-a i vojne policije) objavljuju da su stigli do faze kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora. Raketiranje se dogodilo 7. listopada 1991. godine. Tko se ne bi divio?

Više od četvrt stoljeća nakon što su zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore, u kojima su tada bili Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, združene hrvatske institucije su stigle do faze – kaznene prijave.

Nakon što sam pogledala što su otkrili u svojoj združenoj kaznenoj istrazi, postala sam ne samo skeptična prema nastavku, već se istinski pitam dokle može ići ignoriranje činjenica i podcjenjivanje zdravog razuma.

Naime, u toj kompleksnoj istrazi, u kojoj su istražitelji detektirali čak i tipove aviona koje za južnoafričku civilnu zrakoplovnu kompaniju danas vozi pilot Davor Lukić, koji je navodno bio jedan od dvojice pilota JNA koji su 7. listopada 1991. bacili bombe na Banske dvore, nedostaju temelji: istinski motivi i cilj napada, naredbodavci i suradnici na terenu.

Ad hoc? Kako da ne…

Raketiranje Banskih dvora svodi se na ad hoc akciju trojice oficira ratnog zrakoplovstva JNA iz zrakoplovne baze u Bihaću: generala Ljubomira Bajića i njegovih oficira Slobodana Jeremića i Đure Miličevića, na odavno raskrinkanog oficira KOS-a Čedu Kneževića, koji je kao Superman postao odgovoran za sve KOS-ove subverzivne operacije u Hrvatskoj.

I na dvojicu pilota JNA, koji su navodno bacili bombe na Banske dvore: Hrvata Davora Lukića i Srbina Ratka Dopuđu. Pritom jedini realno dostupan hrvatskom pravosuđu može biti postati pilot Davor Lukić. A čak i ako je uistinu on bacio bombe na Banske dvore, izvjesno je da ne zna više od onoga što mu je bio zadani cilj: bombardirati.

U toj istrazi nema zapovjednog vrha JNA, već navodno odmetnuti zapovjednik zrakoplovstva JNA u Bihaću koji se navodno na svoju ruku odlučio za napad. Istražitelji znaju kakve avione danas u Južnoj Africi vozi Davor Lukić, ali ne znaju tko je bio hrvatski suradnik kojih ih je navodio iz Banskih dvora.

Manipulacija koja se nazire iza ove istrage tako je slična manipulaciji koju je KOS-ova mreža izvela pred haaškim i beogradskim sudom na likvidaciji ranjenika i ratnih zarobljenika odvedenih iz vukovarske bolnice, prikrivajući tragove planiranog zločina u organizaciji KOS-a i svodeći kaznenu odgovornost na puki hir i odmazdu lokalnih srpskih vlasti i paravojski.

Raketiranje Banskih dvora, dan prije isteka moratorija na osamostaljenje Hrvatske, u trenutku kada se ondje nalaze Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, nije bilo ni hir ni incident. Bila je to operacija najviše razine, koju je JA izvela u ratu protiv Hrvatske.

Nije to bio samo pokušaj eliminacije hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da bi se obezglavila Hrvatska. Bio je to i pokušaj eliminacije nesrpskog civilnog vrha raspadajuće SFRJ. Ma što mi danas mislili, znali ili predmnijevali o djelovanju Stipe Mesića i Ante Markovića, oni su tog dana u Banskim dvorima bili najviši civilni dužnosnici raspadajuće SFRJ.

Mesić je bio predsjednik Predsjedništva i vrhovni zapovjednik te JNA koja ga je bombardirala. Marković je bio predsjednik savezne vlade i šef Veljku Kadijeviću, koji je jedini mogao zapovjediti to bombardiranje. Bio je to najeklatantniji primjer vojnog puča, nakon kojeg je vlast u raspadajućoj SFRJ trebao preuzeti generalštab JNA. Takav se napad nije mogao izvesti bez najizravnije zapovjedne uključenosti Veljka Kadijevića i bez njegova pomoćnika za “bezbednost”, šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića, koji ju je pripremio. U hrvatskoj istrazi nedostaju i Vasiljević i njegov čovjek u hrvatskom vrhu.

Da nije bila riječ o spontanom hiru generala Bajića, pokazuje i to što nakon neuspjelog vojnog udara JNA kreće u odlučujući i otvoreni rat protiv Hrvatske. Jedan od ključnih dokaza o njezinim namjerama je Naređenje br. 35-14533 Aleksandra Vasiljevića o osnivanju zatočeničkih logora za ratne zarobljenike izdano 10. listopada. Iz njega se vidi i ratni plan vrha JNA i odgovornost Vasiljevića i KOS-a za sve što se događalo s hrvatskim ratnim zarobljenicima u logorima JNA u Srbiji, BiH i na okupiranim hrvatskim područjima.

Acini ljudi i dalje rade

I umjesto da na raketiranju Banskih dvora hrvatska istražna tijela grade snažan slučaj protiv vrha JNA, protiv još živog Ace Vasiljevića i još življe njegove mreže (kada su to već dosad propustili učiniti), umjesto da povežu pokušaj vojnog puča s već pripremljenom optužnicom protiv Vasiljevića za zločine u logorima, koja već šest godina leži u ladicama osječkog županijskog državnog odvjetništva, umjesto da mu dodaju evidentnu zapovjednu odgovornost za likvidaciju ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice, i da time nakon haaškog debakla uspostave neku ravnotežu prijetnje, hrvatski istražiteljski muževi kreću u lov na pilota Davora Lukića. U Južnu Afriku. Čine to u trenutku kad Acini momci pred sudovima BiH dovršavaju istrage protiv cijelog zapovjednog vrha HV-a i HVO-a, za završne operacije u BiH 1995. godine.

Pitam se, jesu li zbilja tako nesposobni? Tako činovnički ustrašeni? Ili ipak tako Acini?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Antun Babić: Predlažem Višnju Starešinu za novinara zadnjeg desetljeća

 

Višnja Starešina: U Hrvatskoj su dvije države – jedna hrvatska i druga jugoslavenska čije je temelje udario KOS!

 

Višnja Starešina: Mnogi su sudjelovali u pravosudnom udruženom zločinačkom pothvatu

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Snijeg je pao, zvijeri ostavljaju tragove

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je Slobodan Praljak ispio otrov, a ostala petorica osuđena na dugogodišnje zatvorske kazne, počinje se glasno govoriti o onome o čemu se šutjelo, počinje se otkrivati ono što je bilo prikriveno.

Snijeg je pao i prekrio brjegove, a medvjedi, vukovi i lisice utiskuju svoje tragove, koji će nestati čim se snijeg počne otapati.

Na tribini u povodu godišnjice smrti predsjednika Tuđmana, Vladimir Šeks je još jednom grmio protiv Stjepana Mesića nazivajući ga najodgovornijim za jednu nepravednu presudu, jer je svojim svjedočenjem u Haagu optužio državu za agresiju na BiH.

Na istoj toj tribini Drago Krpina, također jedan od utemeljitelja HDZ-a, u neizravnoj polemici sa Šeksom ukazao je na licemjerje vlastite stranke. Pa Sabor, na čijem je čelu bio Šeks, a na čelu Vlade Ivo Sanader, odlikovali su tog istog Mesića i nakon što je sve već bilo poznato i objavljeno.

Još se pepeo Praljkova tijela nije spustio na zemlju, a pravednici poput Ive Josipovića, Gorana Beusa Richembergha i radikala iz GLAS-a i SDP-a oštro zahtijevaju da se svima osuđenima u Haagu oduzmu odličja. Nisu mogli čekati ni mjesec dana.

Koliko li u tim zahtjevima ima trijumfalizma, bezosjećanosti, trljanja soli na rane, gotovo sadizma. Bune se protiv komemoracije, a dvojicu ministara koji su joj prisustvovali pozivaju na odgovornost, smetaju im minute šutnje, mise zadušnice i osporavanja jedne presude, koja se ne smije dovoditi u pitanje. Presuda se poklapa s njihovim viđenjem rata i države i sada, dok je sve svježe, treba svoju istinu istjerati do kraja.

Ovim zahtjevima oni očituju svoju pravovjernost pred međunarodnim moćnicima, a usput hvataju mrsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović za vrat: Pokaži da priznaješ presudu.

Predsjednica, jedan od posljednjih političara koji brane čast hrvatskog naroda, odbija nasrtaje. Odlikovanja su, veli ona, dodijeljena za obranu od srpske agresije i ja ih neću oduzimati. Možda u tom grmu i leži zec. Što se osuđenih tiče, njima je svejedno. Oduzeli su im živote, što će im odlikovanja.

Prošlo je dvadeset šest godina od raketiranja Banskih dvora i pokušaja ubojstva Franje Tuđmana, a u Zagrebu se podiže optužnica protiv počinitelja iz Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva.

A dvadeset dvije godine poslije, tužiteljstvo BiH podiže optužnicu protiv zapovjednika Amije BiH zbog ubojstva generala HVO-a Vlade Šantića.

Ma je li moguće da se tek sada došlo do podataka i činjenica? I bi li ikada ove optužnice bile podignute da nije bilo ovih haaških presuda?

U Haagu je ovih dana održano ročište u povodu žalbe Tužiteljstva na oslobađajuću presudu Vojislavu Šešelju. I dok su Hrvati osuđeni kao sudionici ničim dokazane namjere da se dio BiH pripoji Hrvatskoj, u presudi Šešelju je stvaranje “velike Srbije” okvalificirano ne kao zločin, nego kao legitimni politički cilj. Pa tko može, neka vjeruje u pravednost i dosljednost haaških djelitelja pravde.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari