Andrej Plenković jasno je osudio Dabrino osebujno pokladničko pjevanje i izbor repertoara, te najavio daljnje korake tvrdeći: ‘Koalicija je stabilna’!
U stvari, kakva bi to bila država, vlast ili vladajuća većina da ponudi mandat na raspolaganje zbog jedne pjesme, odnosno zbog jedne ubačene strofe o Madridu, zlatu i grobu, u kojemu leži poraženi vođa totalitarnog režima, kojega bi se trebali odreći baš svi koji još nisu, ako ni zbog čega drugog, onda zbog donošenja rasnih zakona, što se nikako ne uklapa u kršćanski duh hrvatskog naroda. Ante Pavelić se kao primjer odrekao samog sebe, kada je pred kraj života izjavio ustaškim prvacima koji su to posvjedočili , da „ako imate moju sliku na zidu skinete ju, jer to će štetiti ideji bilo kakve Hrvatske u budućnosti“. O veličanju NDH i Pavelića, isto me je učio moj dobri i pametni pokojni otac, inače vojnik NDH i sudionik Križnog puta.
AP, ne ovaj, nego onaj, bio je svjestan svog poraza i posljedica tog poraza na plećima napaćenog hrvatskog puka, kojemu sve što je ostalo od NDH bijaše samo nostalgično sjećanje na 10. travnja i proglašenje države kao prirodnog prava koje pripada svakom narodu o čemu su kazivali i Tuđman i Stepinac. Nakon silnog ushićenja proglašenjem države vrlo brzo bilo je jasno i vidljivo da država pod Hitlerovom čizmom nema baš nikakvu šansu za preživljavanje i opstanak. Vokić i Lorković donijeli su neku nadu, nadu koja ih je ubila. Donošenje rasnih zakona potpisanih poznatim pozdravom zapravo je determiniralo kraj jedne države. Ostala je samo čežnja i silna želja za nekom novom Hrvatskom, a kada postoje multiplicirani osjećaji takvog planetarnog intenziteta obično se čežnja i ostvari. Te čežnje ispunio je vođa svih Hrvata Franjo Tuđman. Mislim da ovo „sveto pismo“ nije uopće teško shvatiti i prihvatiti.
Danas vidimo da samo jedna ubačena strofa, možebitnog ubačenog provokatora kako neki javno špekuliraju, može dovesti do pada Vlade i do prijevremenih izbora, a konačno u takvoj histeriji svehrvatskog razjedinjenja i do mogućeg poraza statistički uvjerljive kršćansko-demokratske većine, čemu smo već svjedočili nekoliko puta.
Zašto netko uporno nabacuje loptu na volej ljevici nakon čega oni osvajaju vlast?
Ivica Račan, Stjepan Mesić dva puta i svevišnji Zoran Milanović tri puta. Milanović jednom premijer, dva puta predsjednik i koga je briga što je on u sve tri pozicije bio i još uvijek je živa ništarija. Eto, tako, kao živa ništarija bi nam mogla izgledati Hrvatska, ako se bilo tko od saborskih zastupnika vladajuće većine odvaži veličati AP-a, ne ovog nego onog, stihovima ili prozom, trijezan ili pijan, u pokladama ili običnim danima, kao provokator, ili kao teški i preteški „hlebinac“ koji ne shvaća smisao bavljenja politikom kao općim dobrom za sve ljude. Izgovor, „pa i oni pjevaju četničke pjesme“, nije nikakav izgovor, a još manje argument, jer oni koji pjevaju četničke pjesme veličaju svoje gubitnike, koji ne mogu srušiti ni vlast ni Hrvatsku nikada više, već naprotiv, homogeniziraju hrvatsko biće za nove pobjede. Svijet voli pobjednike, a AP, ne ovaj, nego onaj, nije pobjednik već gubitnik i u tom je poanta. Ovaj AP je pobjednik i tako će ostati zapisano u povijesti! Ne trebamo izmišljati toplu vodu!
Tko želi biti dio vladajućeg tima i voditi dobru i pobjedničku Hrvatsku pod hitno će morati priznati, „što sam znao to sam otpjevao“, a ako ne može bez pjesme i škakljivih strofa, neka u svom šoru razmisli o nekom drugom poslu, a saborsku klupu prepusti nekom svom zamjeniku koji nema toliko sluha za revolucionarne pjesme. Treba vidjeti što će kazati Penava i DP, a jedan sam od onih koji je od svega srca podržao njihovu koaliciju s HDZ-om, a još više od svega srca bih podržao da isto učine svi na desnici koji nisu u vladajućoj većini. Kada bi zavladalo takvo nacionalno zajedništvo, nasuprot histeriji svehrvatskog razjedinjenja, mogli bi mijenjati Hrvatsku čak i na Ustavnoj razini, a Banski dvori za SDP, Možemo i Zorana Milanovića ostali bi samo u mokrim snovima. Nije li to važnije nego Madrid i grob optočen zlatom? Zna se čijim!
Politički analitičar: Kazimir Mikašek-Kazo