Što Trumpov mirovni plan doista znači za Ukrajinu i Europu
Tko god želi razumjeti dubinu i stvarne posljedice najnovijeg američkog mirovnog prijedloga za Ukrajinu, trebao bi pročitati ovu iscrpnu analizu konzultantske kuće MKPS, specijalizirane za političke i regulatorne rizike.
Dokument otkriva da takozvani Trumpov mirovni plan Ukrajinu ne približava miru, nego je pozicionira u ulogu kakvu je Čehoslovačka imala 1938. – kao objekt preraspodjele interesa velikih sila.
U tom se svjetlu još jasnije vidi koliko je politička dalekovidnost dr. Franje Tuđmana bila iznimna. Ovo je analitički prikaz “američko-ruskog okvira” koji se predstavlja kao mirovni sporazum, a u suštini znači redefiniciju poretka u Europi i test otpornosti cijelog sustava međunarodnog prava:
– Između Münchena i Daytona: Geopolitička anatomija Trumpova mirovnog plana za Ukrajinu
Gledano hladno, dokument Trumpovog mirovnog plana za Ukrajinu, koji je procurio u medije, je prije svega okvir za američko-rusku preraspodjelu poretka u Europi, a tek onda mirovni plan za Ukrajinu. Ono što danas znamo iz javno dostupnih izvora je kako se radi o nacrtu koji je nastao u razgovorima američkih i ruskih emisara, kako je dostavljen Kijevu kao prijedlog, ali ne i kao išta dogovoreno ili prihvaćeno. Europske prijestolnice i institucije oglašavaju se s porukom kako su bile zaobiđene te kako “bez Europe i Ukrajine nema mira na europskom kontinentu”. Drugim riječima: ovo je američko-ruski kostur sporazuma, koncipiran kao “veliki paket” (sigurnost, teritorij, ekonomija, politički aranžmani i narativ) u kojem je
Ukrajina prije svega predmet dogovora.
1. Struktura plana: što se zapravo nudi?
Plan se može razlomiti na nekoliko velikih blokova:
1. nova sigurnosna arhitektura i status Ukrajine
2. teritorijalno rješenje
3. ekonomski mega-deal, uključujući zamrznutu imovinu
4. politički i ideološki dio (izbori, amnestija, “denacifikacija”)
5. institucionalni okvir implementacije (Peace Council pod Trumpom).
Sve ključne točke u tvom tekstu nalaze se i u javno objavljenim verzijama plana:
potvrda suvereniteta, pakt o neagresiji, NATO bez Ukrajine i bez daljnjeg širenja, ograničenje ukrajinske vojske, priznanje Krima, Donjecka i Luhanska Rusiji, zamrzavanje linija u Hersonu i Zaporižju, američka sigurnosna jamstva, povratak Rusije u G8, korištenje zamrznute ruske imovine, Zaporiška nuklearka pod IAEA-om, izbori u Ukrajini za 100 dana, amnestija, te posebno – odsutnost EU kao ravnopravnog aktera.
2. Sigurnosni dio: finlandizacija Ukrajine i američko-ruski pakt
Točke 2–8, 10, 15–18, 22 čine jezgru sigurnosne arhitekture.
Pakt o neagresiji između Rusije, Ukrajine i Europe te rusko zakonsko obvezivanje na politiku neagresije. Time se pokušava stvoriti nešto nalik na “Helsinki 2.0”: priznaju se nove realnosti, obećava suzdržanost od sile i obnavlja se arhitektura kontrole naoružanja (produženje sporazuma o nuklearnom oružju, potvrda NPT-a,
ukrajinska nenuklearna pozicija).
Ukrajina dobiva status trajno nesvrstane države:
* ustavno odricanje od NATO-a
* NATO u svoje dokumente upisuje da Ukrajinu neće primiti
* NATO trupe se ne razmještaju na ukrajinskom tlu
* snaga ukrajinske vojske ograničava se na 600.000 vojnika.
To je esencija finlandizacije: država formalno suverena, ali sa strateškim “stropom” koji je međunarodnopravno i ustavno učvršćen.
Američko sigurnosno jamstvo:
SAD daju jamstvo Ukrajini, ali uz čitav niz uvjeta: ukoliko Ukrajina “napadne Rusiju” ili “bez povoda” gađa Moskvu/Sankt Peterburg, jamstvo prestaje vrijediti; ako Rusija napadne Ukrajinu, vraćaju se sankcije i slijedi “odlučan vojni odgovor”.
Ključna zamka je u neodređenim formulacijama:
tko tumači što je “invazija”, što je “napad bez povoda”, što znači “odlučan odgovor” i u kojem obujmu. To nije automatizam kao članak 5. NATO-a, nego političko jamstvo koje ovisi o volji trenutne administracije u Washingtonu.
U pozadini se vidi priznanje kako je Budimpeštanski memorandum iz 1994. (gdje je Ukrajina predala nuklearno oružje u zamjenu za jamstva) u praksi propao. Novi aranžman pokušava zakrpati taj neuspjeh, ali temelji se na istom tipu političkog, a ne pravno automatiziranog jamstva.
3. Teritorij: legalizacija ratnih dobitaka
Točka 21 je po zapravo središnja:
* Krim, Luhansk i Donjeck de facto se priznaju kao ruski, uključivo od strane SAD-a.
* Herson i Zaporižja se “zamrzavaju” na liniji kontakta, što znači de facto priznanje nove granice, iako u formalno “privremenom” obliku.
* Rusija se odriče ostalih okupiranih područja izvan tih pet regija.
* Ukrajina se povlači iz dijela Donbasа koje još kontrolira; taj pojas postaje demilitarizirana tampon zona, ali se kao pravni teritorij priznaje Ruskoj Federaciji.
Dobijemo situaciju u kojoj:
– pravni suverenitet pripada Rusiji
– vojni status je demilitariziran.
To je model koji podsjeća na pojedine aranžmane nakon Prvog svjetskog rata ili na neke elemente postdaytonskog uređenja (razlika je, naravno, golema u konkretnoj konfiguraciji, ali logika “entiteta, tampon zona i međunarodnog nadzora” postoji).
Zasebno je pitanje Zaporiške nuklearne elektrane:
Elektrana se ponovno pokreće pod IAEA nadzorom, a struja se dijeli 50:50 između Rusije i Ukrajine.
To Ukrajini ograničava puni suverenitet nad ključnim energetskim objektom i stvara trajni zajednički rusko-ukrajinski “ekonomski i sigurnosni zglob” u srcu zemlje.
Crno more i Dnjepar:
Rusija se obvezuje da neće ometati ukrajinsku komercijalnu plovidbu i da će se osigurati slobodan izvoz žita. To je globalno nužno zbog tržišta hrane, ali ujedno ostaje poluga pritiska: svaki spor oko “sigurnosti plovidbe” može postati instrument ucjene.
Sa stajališta međunarodnog prava, ovo je najproblematičniji dio: zabranjeno je stjecanje teritorija agresijom, a ovdje se upravo to legalizira. To je frontalni udar na jedan od temeljnih post-1945. principa međunarodnog poretka.
4. Ekonomija i zamrznuta imovina: monetizacija mira
Točke 12–14 i povezane odredbe skiciraju svojevrsni geoeekonomski grand bargain.
Rekonstrukcija Ukrajine:
* osnivanje “Ukraine Development Fund” usmjerenog na sektore s visokim rastom
– tehnologija, AI, datacentri
* zajednički projekti na rekonstrukciji plinske infrastrukture, gradova,
infrastrukture, rudarstvu minerala
* Svjetska banka priprema specijalni paket financiranja.
Zamrznuta ruska imovina:
* 100 mlrd USD zamrznute ruske imovine ide u projekte obnove Ukrajine pod američkim vodstvom, uz 50 % profita za SAD
* Europa dodaje još 100 mlrd USD
* ostatak zamrznute imovine ulazi u zaseban američko-ruski investicijski fond za
energetske i sirovinske projekte (uključujući Arktik i rijetke zemlje).
Iz toga proizlaze tri ključna “podteksta”:
1. Američko-ruski geoeekonomski reset:
SAD i Rusija ulaze u logiku dugoročnih profitnih zajedničkih projekata na strateškim poljima (energija, rijetki metali, Arktik), što dugoročno smanjuje prostor za Kinu i mijenja dinamiku globalne trokutnice SAD–Kina–Rusija.
2. Monetizacija mira:
Mir postaje financijski aranžman u kojem se motiv za stabilnost veže uz profitne interese elita i korporacija. Teza je klasično liberalna – “trgovina i interesi osiguravaju mir” – ali povijesno znamo da međusobna ekonomska ovisnost nije bila
dovoljna da spriječi rat (prije 1914. također je bilo puno međusobno povezanih ekonomija).
3. SAD kao “trustee” ukrajinske obnove:
Uz 50 % profita na 100 mlrd USD ulaganja ruske imovine, Washington stječe dugoročan financijski i politički utjecaj nad ključnim segmentima ukrajinske infrastrukture. Europa se pojavljuje prvenstveno kao dodatni platiša, ne kao dizajner arhitekture.
Za Rusiju, ovaj dio znači postupni izlazak iz sankcijskog režima, povratak u G8 i duboke poslovne aranžmane sa SAD-om i EU. To je ogromna geopolitička nagrada.
5. Politički i ideološki dio: izbori, amnestija, “denacifikacija light”
Točke 20, 24–27.
Narativ “denacifikacije”:
* obje strane uvode programe tolerancije i borbe protiv rasizma,
* Ukrajina preuzima EU standarde zaštite manjina i vjerskih sloboda,
* zabranjuje se “nacistička ideologija” i obećava ukidanje “diskriminatornih mjera”.
Formulacije o “nacističkoj ideologiji” i zaštiti ruskog jezika i medija direktno preuzimaju elemente ruskog narativa o “denacifikaciji” Ukrajine. Ugradnja ovog jezika u međunarodni dokument bila bi ogroman simbolički dobitak za Moskvu:
potvrda da je njezina polazna teza legitiman dio priče.
Izbori za 100 dana:
* Ukrajina mora održati izbore u roku 100 dana od potpisivanja sporazuma. U zemlji razorenoj ratom, s milijunima raseljenih i dijelom teritorija izgubljenim, to praktično jamči izrazito polarizirane izbore, s optužbama za izdaju, bojkotima i
dubokim raskolom u društvu.
Takav tempo lako može proizvesti unutarnju destabilizaciju: vlada koja potpiše dogovor bit će optužena da je “prodala teritorij”, dok će radikalnije snage pokušati kapitalizirati ogorčenost.
Amnestija:
* svi akteri dobivaju potpunu amnestiju i obvezuju se da neće podizati tužbe ni potraživanja.
U međunarodnom pravu, države mogu politički dogovoriti amnestije za sudionike sukoba, ali:
* za najteže ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid postoje ograničenja
(jus cogens)
* takve amnestije ne mogu vezati Međunarodni kazneni sud ni države koje u svojem
pravu primjenjuju načelo univerzalne jurisdikcije.
Dakle, ova točka ima ograničeni pravni učinak, ali snažan politički: šalje poruku žrtvama da neće biti pravde u klasičnom smislu.
“Peace Council” pod Trumpovim vodstvom:
* stvara se tijelo predvođeno američkim predsjednikom koje nadzire provedbu i
automatske sankcije za kršenja.
To je institucionalizacija uloge SAD-a kao glavnog arbitra, bez formalne centralne uloge EU ili UN-a. Povijesno gledano, to podsjeća na logiku “velesilskog direktorija”
kakav smo vidjeli nakon Jalte, više nego na UN-centrirani poredak nakon Hladnog rata.
6. Međunarodno pravo: što je tu sporno?
Najspornije su četiri stvari:
1. Priznavanje teritorija stečenog agresijom
Načelo zabrane stjecanja teritorija silom jedan je od stupova poretka nakon 1945.
Kodifikacija ruskih ratnih dobitaka (Krim, Donbas, dijelovi Hersona i Zaporižja)
ruši taj tabu i šalje signal da se dovoljno jaka nuklearna sila ipak može nagraditi za agresiju.
2. Sporazum sklopljen pod prisilom
Ukrajina je evidentno pod oružanom prisilom. Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora propisuje da je ugovor ništav ako je zaključivanje ostvareno prijetnjom ili uporabom sile. U praksi se to gotovo nikad ne koristi za poništavanje
mirovnih sporazuma – jer bi onda pola poslijeratne arhitekture bilo upitno – ali ostaje ozbiljan argument za one koji žele osporiti legitimitet aranžmana.
3. Ograničen doseg amnestije
Amnestije ne mogu “izbrisati” nadležnost Međunarodnog kaznenog suda ni spriječiti treće države da gone počinitelje težih zločina. Dakle, čak i s točkom 26, ruski ili drugi dužnosnici mogu se i dalje naći pred sudovima – ako za to postoji politička volja i pravna osnova.
4. Slabljenje globalnih normi
Ako se ovakav sporazum potpiše, on postaje presedan. Države poput Kine, Turske, Irana ili regionalne sile drugdje vidjet će da postoji model: vojnom silom stvoriš činjenice na terenu, a zatim ih, uz dovoljno visoku cijenu i stratešku strpljivost, legaliziraš političkim “mirom”. Sve što sam ovdje naveo je u skladu s pozitivnim međunarodnim pravom kako gadanas razumijemo; interpretacije mogu varirati, ali osnovne norme i presedani su jasni.
7. Povijesne paralele
Nekoliko paralela pomaže da se vidi šira slika:
München 1938.
Sličnost: teritorijalne koncesije agresoru pod krinkom “mira za naše vrijeme”, dogovori velikih sila o sudbini treće. Razlika: današnja Rusija nema ideološki i vojni projekt usporediv s nacističkom Njemačkom, ali dinamika nagrađivanja agresije je prepoznatljiva.
Finlandizacija i austrijski model 1955. Finska i Austrija dobile su neutralnost, povlačenje trupa i prostor za razvoj u zamjenu za ograničenje strateške orijentacije. Ukrajina se gura u sličan okvir, ali s dodatnom traumom masovne agresije i gubitka teritorija.
Dayton 1995.
Sličnosti: kompleksna kartografija, demilitarizirane zone, međunarodni nadzor, brzi izbori, amnestije. Razlika: u BiH teritorij formalno ostaje jednoj međunarodno priznatoj državi, ovdje se teritorij formalno prenosi agresoru. Yalta 1945.
Po raspodjeli moći, ova logika najviše podsjeća na Jaltu: velike sile crtaju sfere utjecaja i granice, mali se prilagođavaju.
Te paralele nisu identične preslike, ali su povijesno utemeljene i pomažu vidjeti da plan odstupa od logike posthladnoratovskog poretka i vraća nas u logiku “velesilskog dogovora”.
8. Političke zamke
Najvažnije strateške zamke:
1. Asimetrija nepovratnosti
Ukrajina trajno gubi teritorij, ustavno se odriče NATO-a, ograničava vojsku. Rusija dobiva teritorij i reintegraciju u globalnu ekonomiju. Teoretski se sankcije mogu ponovno uvesti, ali što je veća ekonomska međuovisnost, to je politički skuplje ponovno kažnjavanje.
2. Jamstva vezana za jednu osobu i jednu administraciju
“Vijeće mira” pod Trumpom simbolizira ovisnost o volji pojedinog američkog predsjednika. Svaka promjena u Washingtonu može promijeniti i ton i provedbu.
3. Unutarnja destabilizacija Ukrajine
Kombinacija teritorijalnih ustupaka, prisilnih izbora u 100 dana i amnestije stvara uvjete za duboku političku krizu, uspon radikalnih snaga, moguće i nasilnu radikalizaciju dijela veteranske i nacionalističke scene. Umjesto stabilne neutralne
države, lako dobiješ slabu, ogorčenu i polariziranu Ukrajinu.
4. Presedan za druge krize
Poruka da se agresijom može doći do trajne teritorijalne dobit i da se to kasnije može “oprati” mirovnim sporazumom, bit će pažljivo čitana u Pekingu, Teheranu, Ankari, ali i u nekim europskim glavnim gradovima.
5. Marginalizacija EU-a
EU se svodi na potpisnika koji plaća i usklađuje standarde, ali ne dizajnira rješenje. To je direktan udar na ideju europske strateške autonomije. Sve ove točke su u skladu s reakcijama koje se već vide: dio Europe je ogorčen isključivanjem iz procesa i spremnošću Washingtona da razmatra “kazneni mir” za Kijev.
9. Očekivani i racionalni stavovi aktera
Ukrajina
Faktično: ukrajinsko vodstvo javno odbacuje ideju kapitulacije i gubitka teritorija te inzistira na poštovanju suvereniteta. To je konzistentno s dosadašnjom politikom.
Racionalno: Kijev će, čak i ako pod pritiskom mora pregovarati oko nekih elemenata plana, vjerojatno povući crvene linije na formalnom priznanju aneksija, blanket amnestiji i prebrzim izborima. Ne zato što su tvrdoglavi, već zato što bi prihvaćanje takvih točaka bila politička i moralna samolikvidacija bilo koje ukrajinske vlasti.
Rusija
Plan je vrlo blizak onome što Moskva traži od početka: priznanje novih granica, neutralnost Ukrajine, smanjenje njezine vojske, povratak u globalnu ekonomiju i prestanak sankcija. Iz njihove perspektive, to je “rat koji se isplatio”. Jedina ozbiljna briga za Kremlj je može li vjerovati da će SAD doista isporučiti ukidanje sankcija i hoće li Kongres praznih ruku prihvatiti ovako velik reset.
SAD (Trumpova administracija) Trump unutar SAD-a može reći: zaustavio sam rat, smanjio troškove, otvorio nove poslove, fokusirao se na Kinu. Plan je dizajniran i za domaću publiku. Problem je što se znatan dio američkog establišmenta – i republikanskog i demokratskog – boji da bi tako velika koncesija Rusiji razorila kredibilitet SAD prema drugim saveznicima.
EU
Jasna je poruka iz europskih institucija i većine članica: bilo kakav plan mora uključivati Ukrajinu i Europu za stolom. Međutim, Europa je podijeljena između istočnih država koje vide ovaj plan kao opasnu kapitulaciju i onih koje su umorne od rata i gospodarske cijene. Ako želi ostati relevantna, EU mora izgraditi vlastiti okvir za mir, jasno definirati crvene linije (prije svega oko teritorija i međunarodnog prava) i ponuditi Ukrajini ozbiljna sigurnosna jamstva, ne samo financijsku pomoć.
10. Scenariji
Na temelju trenutnih činjenica i političke geometrije, tri su realna scenarija:
1. “Prljavi mir” – uz teške modifikacije, Ukrajina pod pritiskom pristane na verziju plana, Rusija ga prihvati, EU se naknadno priključi. Rat staje, ali ostaje dugoročna nestabilnost i osjećaj nepravde, a međunarodni poredak zasnovan na pravu izlazi oslabljen.
2. Odbijanje i nastavak rata niskog intenziteta – Kijev javno odbija ključne ustupke, dio EU i američkog Kongresa ga podržava, plan ostaje instrument pritiska, a rat prelazi u fazu zamrznutog sukoba, s povremenim eskalacijama.
3. Dugotrajno pregovaranje i djelomična implementacija – plan služi kao polazna točka, uključuju se EU, UN i drugi akteri, neki elementi se implementiraju parcijalno (npr. aranžmani oko žita, nuklearke, dijela sankcija), ali sveobuhvatni sporazum se odgađa. Dobijemo svojevrsni “Minsk 3”, ovaj put s jačom američko-ruskom komponentom.
11. Sažetak
Ovaj 28-točkastni plan, u obliku u kojem je procurio, izvanredno je povoljan za Moskvu, vrlo privlačan za Trumpovu viziju američke geopolitike, ali iznimno težak za Ukrajinu i duboko problematičan za europski i globalni poredak koji počiva na ideji da se agresija ne isplati. Sve ključne ocjene u ovoj analizi oslanjaju se na javno dostupne tekstove plana, reakcije glavnih aktera i važeće norme međunarodnog prava; interpretacije su naravno analitičke, ali nisu u suprotnosti s činjenicama koje danas imamo.
Gordan Malić/fb