Nobelova nagrada za književnost ponovno je izazvala burne reakcije. Ovogodišnji dobitnik, mađarski autor László Krasznahorkai, pokazuje da se prestižna nagrada sve više pretvara u ideološku komediju u kojoj politička podobnost često nadjačava književnu vrijednost. Kako piše Ivan Pletikos, Krasznahorkai je autor kojega prosječni čitatelj ne će čitati ni pod prijetnjom kazne. Njegova hermetična proza, bez interpunkcije i s beskrajnim rečenicama, od čitatelja traži gotovo asketsku koncentraciju. To nije pisac koji želi doprijeti do široke publike, nego onaj koji književnost promatra kao prostor intelektualne izdvojenosti.
Takav pristup, upozorava Pletikos, pretvara književnost u elitistički laboratorij za odabrane. Umjesto da povezuje, ona se udaljava od naroda koji je stvorio njezin jezik. U tom kontekstu, Nobelova nagrada sve više nagrađuje autore koji su ideološki podobni:
Nobela je dobio dotični László Krasznahorkai kojega niti jedan prosječni čitatelj ne će ići čitati, osim pod prijetnjom smrtne kazne. I naravno dobio ga je jer je (poput mnogih svojih prethodnika u ovom stoljeću) politički podoban za dodjeljivače Nagrade odnosno za Budne Čuvare Vladajućeg Narativa.
U konkretnom ovogodišnjem slučaju jer je naravno, ekstremno protiv Viktora Orbana. Krasznahorkai je izrazito hermetičan autor. Njegove rečenice teku preko cijelih stranica, interpunkcija je minimalna, a značenja su slojevita, višeznačna, ponekad i namjerno neprozirna. To nije pisac koji želi “doprijeti do široke publike”. Njegova proza ne nudi emocionalnu katarzu, zabavu ni utjehu – nego iscrpljujuće razmatranje raspada svijeta, društva i pojedinca. U tom smislu, on zaista piše “protiv čitatelja”, ili barem protiv suvremenog čitatelja koji traži jasnoću, tempo i smisao. Njegova djela zahtijevaju potpunu predanost, gotovo asketsku koncentraciju. Ponavljam njega se čita ili po zadatku ili po kazni. To, naravno, mnogi poput mene, smatraju oblikom književnog elitizma – i prezirom prema običnom čitatelju.
Zbog kojega književnost postoji (ako uopće više postoji). S druge, one ideološke strane, Krasznahorkai nije “neutralan promatrač”. On je duboko ideološki pozicioniran, i to vrlo jasno protiv aktualne mađarske vlasti, koju doživljava kao korumpiranu, provincijalnu i moralno osiromašenu. Njegovo odbacivanje Orbánove Mađarske nije samo političko, nego i estetsko: smatra da društvo koje slavi jednostavnost, religioznost i kolektivni ponos ne može cijeniti ni duboku ni kompleksnu umjetnost. Dakle, on ne kritizira samo sustav – on tipično za prosječnog lokalnog globalistu možemovskog profila, kritizira duh nacije koja, po njegovu mišljenju, pristaje na “banalnost”. Tako on legitimira svoju kritiku. Politika je za našeg lasla banalna – neš ti kritike… I to je, ideološki stav “pro toto” – zapravo ekstremni i paradoksalno po sebe, banalni stav, odbacivanje čitavog okvira, ne samo pojedinih politika. Krasznahorkai ne donosi nadu ni utjehu. On vidi svijet kao ciklički sustav raspadanja u kojem nema spasa, samo beskrajna regresija i trulež. Ljudi u njegovim djelima nisu heroji, nego izgubljene jedinke, često groteskne, zarobljene u beskrajnom vrtlogu misli i nevolje. To nije optimistična ni konstruktivna književnost.
To je estetika dekadencije i beznađa, gotovo monastična opsesija ružnoćom, truljenjem i apokalipsom. I zato mnogi kritičari tvrde da je Krasznahorkai – iako briljantan stilist – u suštini “prorok besmisla”. Njegov svijet nema Boga, nema smisla, nema budućnosti – a to što on naziva “realizmom” neki vide samo kao projekciju osobne tjeskobe. U tom smislu, on je “kontra-Orbán” ne samo u političkom, nego i u kulturno-civilizacijskom smislu: ako Orbán afirmira narod, naciju, vjeru i optimizam, Krasznahorkai afirmira sumnju, tugu, raspad i metafizičku nesigurnost. U tom smislu, Krasznahorkai je blizak onome što bi se moglo nazvati estetikom negacije – on postoji samo kroz odbijanje. Ne nudi ništa umjesto onoga što odbacuje. Njegov “otpor” je čisto apstraktan, pa i sterilno duhovan.
U vremenu kada Mađarska doista prolazi kroz ekonomski i infrastrukturni procvat, takav radikalni pesimizam može djelovati kao poza. On se hrani intelektualnim elitizmom i distancom: “Ja vidim istinu koju vi ne vidite.” U tom smislu Krasznahorkai najviše liči današnjem prosječnim kritizeru s društvenih mreža: “Sve je crno svi su glupi oko mene, pogotovo s desna, sve je bez veze samo sam ja pametan”. Desničari su zlo”. Eto grintavci i svi hejteri sa društvenih mreža, sa ovom su Nobelovom, nagradom i sami dobili Nobela.
Ivan Pletikos/Kamenjar.com
