Connect with us

Komentar

Sve jazovke našega vremena

Published

on

Svjedoci su na Jazovku upozoravali dugo… Ipak, trebalo je puno kalendarskih stranica, na desetke njih da bi tih 800 ljudskih ostataka pronašlo svoj put vani i krenulo posvećenoj grobnoj zemlji i, ako uopće bude moguće spojiti te jadne kosti s imenima njihovih vlasnika, konačno počivati pod tihim plamečcima svijeća njihovih potomaka…

Na brojnim su mjestima ovoga dijela svijeta, ovoga bremenitog kutka civilizacijskih sjecišta i povijesnih srazova posijane jame… Neke kriju tek jednu lubanju, prostrijeljenu ili zatučenu maljem, neke su mjesta još i veće stravičnosti, užasa, s nebrojenim kostima koje leže jedna po drugoj… Kada zakopate, one izviru iz zemlje, one kriče, one preklinju, one traže vašu ruku, vaš dodir… Dotaći ih je jezivo, prebrojati teško, sastaviti još i teže…

Nekih smo jama svjesni, nekih još nismo, ali svi znademo kako nemamo grobnoga mjesta za još stotine njih, tih povijesno naših koji su živjeli, radili, ljubili, voljeli, tugovali, strepili, odgajali… Koji su bili… Bili do onoga trenutka kada im je netko sve to oduzeo… I nebitno je komu je žrtva i na koji način pripadala…

Bitno je da je bila nemoćnom žrtvom, da je pred svirepim mučiteljem, dželatom, bezdušnim strjeljačkim vodom, koljačem, onim koji je vitlao teškim krvavim maljem, stajala, klečala ili pala nenaoružana, goloruka, premlaćena, silovana, izmrcvarena, mučena, paklenski ponižena…

I, da se ne lažemo… I, da jasno izreknemo… Nije svaka među žrtvama iz tih jama bila nevinom dušom pred licem čovjeka ili Boga, ali svaka je bila goloruko, razoružano, zarobljeno, nemoćno ljudsko biće, muškarac, žena, starac, starica, dijete… I svaka je bila bačena na nemilost predatoru, ljudskoj životinji koja se umislila kako će biti gospodarom njezina života i smrti… Možda smrti, života nikada!

Neki napisaše kako su to mračne jame… Nisu! One su tek privremenim počivalištem nemoćnih… Mrak je u očima i u dušama onih koji su stajali nad tim jamama, puneći ih mrtvim ljudskim mesom…

Mrak je i na srcima onih koji te jame još uvijek kriju ili bijedno pamfletski ”trguju” mrtvim kostima kako bi njihove politike bile ”čednijima” u odnosu na druge, kako bi njihovo nacionalno biće dobilo nemogući znamen nevinosti žrtve iz te jadne jame, kako bi nacionalno biće onoga drugoga dobilo nemogući uopćeni narodni krimen zločinca i sadiste…

Kojega li užasa u tim politikama koje sada vrše dvostruko umorstvo već umorenih sirotana i sirotica… Nebitno jesu li crvene ili crne, plave ili zelene, ili bilo koje druge boje koja iz sunčeva spektra života okaljana iskoračuje u mrak i pada u civilizacijsku sramotu…

Čitam danas o Jazovki i mislim na sve jazovke ovoga bremenitog kutka civilizacijskih sjecišta i povijesnih srazova… Upalit ću svijetu za duše već iščeznulih tjelesa čije kosti nakon toliko ljeta obasja sunčeva svjetlost…

Onima koji su stajali ponad njih u zadnjim im trenucima sudit će On kada već čovjek ne će… Uistinu, vjerujem u to kako On vidi u sva naša srca i kako postoji konačna pravičnost, jer one ovozemaljske uglavnom nema… Ako bih se u tomu varao, ne znam, čini mi se kako cijeli život ne bi imao smisla…

Novinarski me nemir naveo na brojne životne staze… Ovu sam fotografiju snimio 2010. u jednoj od jazovki pod ovim našim komadićem Njegova neba… I namjerno ne ću napisati gdje… Nije bitno… Jedino je bitno to što su ljudski prsti maknuli ovo preteško zrno iz ove ogoljene kosti… I ova je kost čovjekova čekala na desetke kalendarskih stranica… Te su kosti platile cijenu ovoga života, dosta im je već svega… Zavrijedile su mir… Njima i pravdom prestanite trgovati, ma tko žrtve bile, ma tko njihovi predatori bili…

Jazovke ovoga bremenitog kutka civilizacijskih sjecišta i povijesnih srazova pričaju svoju priču o svima nama… Hoćemo li se sramiti ili dostojanstveno pokloniti nemoćnima koji se nađoše na sudištu neljudi… To je upitnik nad svima nama…

Piše: Darko Juka

Mladen Pavković – Za žrtve iz Jazovke treba proglasiti dan žalosti!

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari