U Hrvatskoj se najviše snimaju filmske i tv komedije (sapunice). Za taj žanr novaca nikada ne nedostaje. A ako se još putem tzv. humora i satire „opali“ po stvaranju hrvatske države ili stradalnicima hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata onda je uspjeh – zagarantiran!
Međutim, nije problem već je prednost, ako se na neki natječaj za takve filmove i tv serije javi netko s „osobnom iskaznicom“ bivšeg kulturnog „udbaša“ ili njemu sličnog kadra, tada su mu sva vrata otvorena, pa čak i ona bogatih sponzora.
I ne samo to. Taj i takav s takvim uradcima (svaka čast iznimkama) odmah je „pretplaćen“ i na sve nagrade i priznanja, odlične kritike (ala „to je najbolje i neponovljivo“) te na naslovne stranice brojnih listova i časopisa.
Obično se neki od takvih filmova i tv serija „pod hitno“ nominiraju i za Oscar, što znači da se u tom slučaju otvaraju i sve moguće „kese“, bez obzira što takva ostvarenja na kraju ipak završe tamo gdje im je i mjesto.
U zadnje vrijeme iznimno mnogo se govori i piše o Bleiburgu, najvećoj i najstrašnijoj klaonici Hrvata, ali i o (nešto manje) „marševima smrti“, koje su bez suda i suđenja, nakon završetka Drugog svjetskog rata, također provodili partizani i komunisti, po osobnom nalogu Josipa Broza Tita.
Ta tema je vrlo zanimljiva, prije svega i za (igranu) filmsku ili tv obradu. No, hrvatski „filmaši“ naprosto bježe od toga, kao da se još uvijek boje cenzure Tita i partije. Oni koji su se poput redatelja Jakova Sedlara ipak usudili zagristi u tu „jabuku“ još tijekom snimanja filma, poput „Četveroreda“(1999.), po scenariju uvaženog književnika Ivana Aralice, doživjeli su najveće kritike i omalovažavanja, sve s ciljem i željom da više „nikome ne padne na pamet“ nešto takvoga snimiti, ili bolje rečeno za takav scenarij tražiti (državna) financijska sredstva, koja su već unaprijed „rezervirana“ za glupe, tupe i odbojne filmove i tv serije (svaka čast izuzecima).
Međutim, „Četverored“ je snimljen, prikazan, i bez obzira na sve „kritike“ slobodno se može već sada ustvrditi da je to jedan od najboljih i najgledanijih hrvatskih filmova! A značajan je i po tome što je to jedini igrani film koji obrađuje jednu od najvećih hrvatskih tragedija – Bleiburg.
– „Sam Bog zna koliko je tamo stradalo Hrvata. Teško će se to ikada i doznati, ali je činjenica da su i nevine žene, djecu i starce ubijali Titovi partizani, s crvenom petokrakom na svojim kapama. A oni su, da tragedija bude veća, i danas dobro zaštićeni, ne samo u mediju filma“ – rekao je Sedlar te dodao:
– „Perverzno je da postoje stotine partizanskih filmova koji veličaju „pobjednike“, a filma o jednoj velikoj, nacionalnoj tragediji – nema. Da nije bilo strasti dr. Franje Tuđmana, Gojka Šuška, Ivana Aralice i osobno mene, toga filma ne bi bilo. Prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa bio je prvi i najveći zagovaratelj rada na tom filmu. Podržavao nas je do zadnjeg časa, neprestano pitajući – hoćemo li ga završiti? Film i tv serija su, na sreću, privedeni kraju, tj. prikazani su u kinima i na Hrvatskoj radioteleviziji.“
Nakon što je film i tv seriju uspio vidjeti rekordan broj gledatelja (67 posto samo na HRT-u!) tek su tada počeli problemi, marginaliziranje i omalovažavanje, prije svega redatelja – Jakova Sedlara. Ta bura koja se tada podigla nažalost traje do današnjih dana. Bivši komunisti, sitni udbaši, jadni novinarčići i ljudi ne čiste savjesti ne mogu mu oprostiti taj iznimno uspješan uradak. Po riječima autora, čak je i kardinal Josip Bozanić bio protiv filma, odnosno navodno je izjavio, i ne vidjevši film, (sic!), da se radi o „propagandi kojoj nije mjesto na televiziji!“
Sedlar potom ističe da su ga “kao jedan, po zadatku“ žestoko počeli napadati režimski novinari te da je film već 20 godina u „bunkeru“.
– „U filmu igra niz glumačkih veličina, poput Ene Begović, (njezin zadnji film), Ive Gregurevića, Borisa Buzančića, Ivice Vidovića, Božidara Alića, Predraga Vušovića, Božidara Oreškovića, Danka Ljuštine… U filmu je jedino „loše“ što su prikazane činjenice, što je prikazan na istiniti način. Čak je prema riječima Vlade Gotovca bio i preblag u odnosu na ono što se tada događalo u stvarnosti. Ali i tako prikazana umanjena okrutnost Titovih partizana, tzv. „antifašista“, bila je neprihvatljiva, jer oni još i danas tvrde da su na Bleiburgu ubijeni samo pripadnici ustaške vojske, što je dokazana laž. No, bez obzira i na to, nitko nije smio biti ubijen bez suda i suđenja, o čemu bivši partizani i ne govore. Ali, za njih i ove današnje novinske i ine „parazite“ ne vrijede činjenice, baš kao ni istina“ – tvrdi Sedlar.
Fim „Četverored“ smije prikazati jedino HRT, jer je takav ugovor sklopljen između te kuće i Croatia filma. Oni koji ga ipak žele pogledati mogu to učiniti i putem DVD-a, koji je u prodaji.
Da su u tom filmu partizani prikazani kao pozitivne osobe, koji ne proganjaju, muče i ubijaju ljude, takav bi se uradak vjerojatno svake godine barem dva puta „vrtio“ na HRT-u!
Nu, kako bilo da bilo, došlo je vrijeme da netko opet snimi nešto na ovu vječnu temu, odnosno da se malo “ohladimo“ od glupih i preglupih sapunica!
Mladen Pavković