Nakon što je u Grmoji dobio svog Višinskog, a u Raspudiću Dugina, Zoran Milanović je u Marinu Miletiću, autoru dirljive čestitke za 56. mu rođendan, dobio i premiju – Merlinku. Pa neka onda netko kaže kako Most nema kadrova.
To, međutim, nipošto ne znači da se Milanović prometnuo u kakvog glasovitog svjetskog državnika, nego da je to upravo onoliko koliko je strastveni saborski isljednik Grmoja – Višinski, mislilac opće prakse Raspudić – Dugin, a kršćanska starleta Miletić – Merlinka. Nepodijeljeno divljenje mostovaca, usporedivo tek s onim šiparica spram rock zvijezda, Milanović izaziva zato što je iskren i nepokolebljiv u svojim stajalištima. Kao, uostalom, i oni sami. Suvereno postojan kano klisurina, samo svoj, ne zamara se odveć korektnošću niti uvlači nekome tamo odostraga. No, je li doista tako? Ili je tek riječ o prividu? Prividu možda uvjetovanom time što se iz skučenosti Milanovićeve pozadine ne vidi baš najbolje šira slika?
A odakle to Milanović viri Dodiku?
Širi kut ipak otvara i nove vidike. Milanović se, doista, ne uvlači nikome. Nikome… osim,… hm,… nekima. Jer kako drukčije objasniti tu silnu potrebu da se razmeće stupnjevanjem genocida nailazeći na oduševljenje Milorada Dodika? Milanovića, naime, nesnosno žulja što su zločini počinjeni u Srebrenici ljeta ’95, razmjera neviđenih u poslijeratnoj Europi, sudski okvalificirani genocidom. No, nije tako presudio samo jedan od mnogih sudova, kako suflira priučeni izučavatelj genocida s Pantovčaka, nego jedini međunarodni sudski autoritet ovlašten o tome suditi. Štoviše, riječ je o istome sudu koji, premda nije okarakterizirao genocidom i krvava zbivanja u Hrvatskoj ranih devedesetih, ipak jest utvrdio činjenično stanje, uočivši obrazac genocidnih čina počinjenih sa srpske strane s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, ali i razmontiravši Brijunski transkript kao tobožnji dokaz Tuđmanove namjere etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske. Možda i zato Milanović taj sud tako omalovažava? Smeta mu zapravo što njegova presuda o srebreničkom genocidu čini ključnu razliku u odnosu na tovarenje krivnje Srba Hrvatima na pleća za događaje u Drugom svjetskom ratu, gdje ne postoji takva vrsta međunarodne sudske potvrde. Ma koliko se Milanović u svojstveno mu površnom stilu trsio to izjednačiti, u slučaju Srebrenice nije riječ ni o kakvom regionalnom nadgornjavanju, nalik onome Srba spram Hrvata zbog Jasenovca, nego o genocidu što ga utemeljeno priznaje sav uljuđeni svijet. Milanović čini grešku i kad uspoređuje događaje iz dva različita vremena, zanemarujući kako je čovječanstvo u međuvremenu napredovalo i podiglo kriterije, naučivši cijeniti ljudski život više nego u doba kad bi deseci tisuća ratnih zarobljenika bivali umoreni u kakvoj šumi, što Katynskoj što Maceljskoj, a da se nitko na to desetljećima ni ne obrecne. Uvažavajući to, zbivanja u Srebrenici nije moguće promatrati izvan prostornog i vremenskog konteksta u kojem su se odigrala. A bila su uvjerljivo, s odmakom, najstrašnija u konkurenciji mnogih groznih događanja u ono vrijeme u ovom dijelu Europe, jednako kao što je holokaust bio najstrašniji događaj u svom vremenu. Upravo zato kvalifikaciji genocida tu itekako ima mjesta. Ne iz propagandnih razloga, nego kako bi se poslala poruka onima koji takve zločine kane ponavljati, kao i onima koji ih veličaju, opravdavaju, ili relativiziraju. Tako se, imajući na umu Milanovićeve istupe na temu rata u Ukrajini, ne može isključiti ni kako relativizacijom genocida u Srebrenici preventivno ublažava narav Putinovih zločina u Ukrajini, za čije se procesuiranje već stvaraju pretpostavke. U konačnici, ako se podcjenjuje Srebrenica, ne podcjenjuju li se time i Vukovar i Ovčara, kao, premda razmjerima višestruko manji zločini, ipak olako zanemareno upozorenje za Srebrenicu? No, čini se da to ne će spriječiti vukovarskog gradonačelnika Penavu da uskoro u svom gradu opet toplo dočeka Milanovića. Kao rod rođeni!
Miroljupci i mirotvorci
Ako iz toga ne slijedi odgovor na pitanje uvlači li se Milanović otpozadi Dodiku, što još treba kako bi se utvrdilo gdje se sve uvlači Vladimiru Putinu? Prije svega, imajući u vidu kako svako malo ispaljuje rafale što protuzapadnih, što izravno proruskih izjava, na temu agresije Rusije na Ukrajinu. I tu ga žrtva živcira. Ona je tek lutka na koncu bez vlastite volje. Izaziva braneći se, samo zato što želi tamo kamo žele svi u Europi kad mogu slobodno, bez prijetnji, odlučiti – na Zapad!
Unatoč tome, kako pokazuje anketa nedavno objavljena u Dnevniku Nove TV, svega 7% Hrvata uspijeva dokučiti da ako neko živinče brunda k’o medvjed, gega se i klatari k’o medvjed, u konačnici i razvaljuje košnice marljivih pčela baš kao medvjed, da je – eureka! – zbilja riječ o medvjedu. Ostalih 93% valjda misle da je posrijedi sibirski haski, orao, patka, zebra, ljenjivac, hijena,… Prema istoj anketi 57% Hrvata se protivi obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, dok to svega 34% podržava, što neumitno potvrđuje uspješnost preobrazbe Hrvata iz mirotvoraca u miroljupce. U čemu je razlika? Za postati miroljupcem, težiti miru pod svaku cijenu, ne treba nikakva obuka, dovoljan je tek kukavičluk. Dotle, da bi se postalo mirotvorcem, ne prihvaćati šutke nepravedan mir, obuka je ipak nužna, u što su se Hrvati imali prilike uvjeriti devedesetih. Ta, nije li i Hrvatska tada mogla vrlo lako postići mir bez ijedne žrtve – jednostavno pristajući na sve zahtjeve Beograda? Da, ali kakav bi to bio mir, mir kojim bi se odrekla slobode pridružiti se kome želi i kamo pripada? Iz perspektive miroljubaca nužno slijedi kako si je žrtva sama kriva, jer nepotrebno radi probleme izazivajući i braneći se, dok je s gledišta mirotvoraca jasan krivac agresor. Apsurdno, anketno većinski hrvatski miroljupci zapravo ispisuju moralnu optužnicu i žrtvama Ovčare, dok počinitelje tog zločina istodobno amnestiraju.
Eto, što od Hrvata učiniše mediji, koji će situaciju kad čovjek nekoga ubije, pa dođe drugi i nazove ga ubojicom, lakonski popratiti komentarom kako su obojica isti,… Ma, samo se prepucavaju. Zoran Milanović, naime, jest ubojica ljudi riječima, kako to u proširenom smislu 5. Božje zapovijedi tumači Katekizam Katoličke crkve, a mediji ga ohrabruju i potiču da ustraje u tome. Bez truna srama promovirajući takvo ponašanje, poručuju da je ono prihvatljivo. I onda se čude, kao Milanović genocidu u Srebrenici, zašto dotični nije pozvan na skup Krimske platforme, ne uviđajući kako bi to bilo jednako umjesno kao poziv stražaru u nacističkom logoru da drži počasnu stražu u Yad Vashemu.
Novo abnormalno
Jednostavno, štogod Milanović učinio, dopušteno je. Zato što je Predsjednik. No, nije uvijek bilo tako. Dok je na toj dužnosti bila Ona, njegova neposredna prethodnica, samo je sramotila sebe i sve nas. Pa i kad bi u svjetskim medijima izazvala simpatije. No, Milanović nas, evo, ne sramoti čak ni kad u svjetskim medijima, uz iznimku ruskih, izaziva posvemašnje čuđenje i zgražanje. Što reći, nego da hrvatska medijska zbilja podsjeća na vic o vozaču koji jedini vozi u nedopuštenom smjeru pa, čuvši na radiju tu uzbunjujuću vijest, promrsi – Ma što jedan, stotine!
Zanimljivo, dok ovdašnjim medijima nepodnošljivo smeta što se hrvatskim braniteljima ta činjenica uzima kao olakotna okolnost na sudu za desetljećima kasnije počinjena nedjela, za nominalno najvišu dužnost u državi, stvorenoj na krvi branitelja, taj rezon odjednom prestaje vrijediti. Tako, kad prostačkim, možda tek kavani i ulici primjerenim govorom vrijeđa druge, stavljajući sebe u prvi plan čak i na događanjima upriličenim povodom sjećanja na žrtve u Domovinskom ratu, Milanović ne narušava dostojanstvo institucije Predsjednika, nego vrijeđanje, svađanje i širenje razdora u prilici koja po naravi okuplja postaje nova društvena norma. Poslovično narogušeni na vrijednosti i ostavštinu Domovinskog rata, mediji kao ozebli sunce dočekuju svođenje predsjedničke dužnosti na urlanje hormonima napucanog tinejdžera – Moram stalno vikati da bi me se čulo!
U doba kad već podosta toga domalo abnormalnog postupnim navikavanjem, metodom kuhanja žabe, i globalno postaje normalnim, istom metodom se nameće i Milanovićev bonton, kao, doduše, hrvatska specifičnost, no, lako moguće i svojevrsna svjetska avangarda. Pritom granice zapravo ne pomiče Milanović sâm, nego to čine mediji, agencije za ispitivanje javnog mišljenja, „neovisni“ analitičari i komentatori, koji novo abnormalno opravdavaju, ne videći u njemu civilizacijski sumrak niti razaranje države i društva (ili možda vide, ali zapravo smjeraju istom cilju?). Naposljetku, bez truna kritičke svijesti i otpora servirano mu prihvaća i običan svijet.
Tajna sjedenja na dvije stolice
Vrhunac moralnog posrnuća zacijelo predstavlja tolerancija Milanovićeva sjedenja na ruskoj, a s njom u paketu i na Dodikovoj stolici. Postoji li ipak neko racionalno objašnjenje za to? Je li tu tek posrijedi zaplotnjačko slijeđenje doktrine nesvrstanosti Bude Lončara s figom u džepu prema Zapadu, unatoč formalnom članstvu Hrvatske u zapadnim vojno-političkim savezima, čega se, uostalom, u manje dinamičnim općim okolnostima držao i eksponent tih krugova, Stipe Mesić? Ili je možda riječ o utjelovljenju mudrolije kako nije dobro baciti sva jaja u istu košaru, jer što ako se globalne okolnosti i ratna sreća promijene? No, neka je i tako, Milanović proruskom retorikom primjetno strši, u tomu kaskajući tek za Dodikom i Lukašenkom, uvelike nadilazeći ruske simpatizere i klijente u Europi čak i kad se nađu iza zatvorenih vrata. I dok Milanovićevi apologeti to ne primjećuju, Plenkoviću rado spočitavaju, premda bitno manje utemeljeno, kako strši u suprotnom smjeru.
Ključnom manom doktrine nesvrstanosti pokazuje se, međutim, to što zanemaruje kako se prebacivanje na drugu stranu, kad bi, i ako bi, vanjske okolnosti na koje Hrvatska ne može utjecati to zahtijevale, optimalno provodi naglo, u trenu. Pokazuje to primjer Bugarske, Rumunjske i Srbije u Drugom svjetskom ratu, koje su posljedično zabilježile razmjerno znatno manje žrtava od Hrvatske, na čijem se tlu čitavo vrijeme vodio svjetski sukob. Nažalost, nije drukčije ni danas. Iako se ne odvija vojnim putem, hladni rat nevidljive ruke koja upravlja medijima i oporbom protiv Vlade jednako iscrpljujuće raspršuje nacionalnu energiju. Izostaje suglasje oko toga da je do eventualne točke prijeloma razborito ponašati se kao iskren i lojalan saveznik, ispunjavajući obveze prema Savezu kojem Hrvatska pripada svojom voljom, a ne stjecajem okolnosti na koje nije mogla utjecati. Štoviše, sramotno je i hrvatskom duhu protivno potkopavati ga rovarenjima iznutra, koja po svoj prilici nadilaze okvire političke oporbe i medijske scene, duboko prodrijevši u institucije koje bi u uređenoj demokratskoj državi trebale biti neovisne od svakog utjecaja sa strane, kako domaćeg, tako i stranog.
Poruka u timingu?
Ako se timing puštanja u medije detalja iz istrage protiv trojice ministra, tada još na dužnosti u Vladi, uz spektakularno uhićenje jednoga od njih, u jeku napetosti neposredno uoči ruske agresije na Ukrajinu, još i mogao držati slučajnim, onda objava optužnice u istom slučaju, dan nakon završetka skupa Krimske platforme u Zagrebu, ostavlja malo mjesta takvim nadanjima. Štoviše, sve jasnije poprima obrise poruke. Na stranu što je sâm sadržaj optužbi, u središtu su intervencije odozgo pri povlačenju sredstava iz europskih fondova, čisto cjepidlačenje u državi koja ne baštini švicarske ili danske standarde, nego mentalitet „snađi se druže“. Pritom se, znakovito, od progona nije poštedjelo ni predstavnika nacionalne manjine, što su zabludjeli desničari, kako bi opravdali svoj kukavičluk i kolaboracionizam, protumačili ultimativnim dokazom da se duboka država, poput eksponenta joj Milanovića, pokajala. Zanimljivo je i kako u središtu tih ministarskih afera u pravilu budu marifetluci na područjima s izraženom depopulacijom, koja je razumno favorizirati kako bi se preostale ljude zadržalo kao malo vode na dlanu. Prvo je na red došao Ilok, crvuljak na krajnjem istoku s 3 strane okružen Srbijom, potom Nerežišća, jedina bračka općina bez uređenog izlaska na more, da bi sad ruka pravde dohvatila i gospodarski pasivna područja naseljena srpskom manjinom, gdje zavijanje vukova polako nadglasava blejanje ovaca. To navodi na slutnju kako pri određivanju prioriteta istraga veću ulogu ima tko je počinitelj, nego sama težina nedjela. Napose imajući u vidu kako se sve to zbiva u državi, u kojoj se za ne tako davna premijerovanja današnjeg predsjednika države jedan od ključnih ministara bio javno požalio kako je premijerov brat poželio utjecati na rad Porezne uprave, da bi ga, nakon što mu to nije dopustio, premijer izbacio iz Vlade, prozvavši ga, a za što, nego lopovluk. Znakovito, dok mu obiteljski najbliži neovlašteno ureduju po državnim službama, što školama, što Poreznom upravom, pothvate prijatelja mu Dragana iz Kluba da i ne spominjemo, samo on ostaje čist k’o suza, neupitno pošten. Premda opće stanje ni danas nije idealno, ponajviše stoga što neki pomno odabrani srećkovići čame u vječnoj zastari, takvo je ponašanje ipak nezamislivo.
Europski fondovi – Plenkovićev uspjeh ili prokletstvo?
Plenkovićev uspjeh oko osiguravanja sredstava iz europskih fondova u mjeri realno iznad kategorije Hrvatske pomalo se pretvara i u njegovo prokletstvo. Našavši se u neizbježnoj dvojbi, neminovno ulazi u medijske škare – ili će rastegnuti kriterije koliko treba, slijedom toga i povući više sredstava, pa biti proglašen lopovom, ili će se striktno držati propisanih mjerila pa biti proglašen nesposobnim, jer sredstva ostaju neiskorištena. Kako god bilo, ne samo u prvom, nego i u potonjem će slučaju isključivim krivcem biti proglašena Vlada, a ne nedoraslo gospodarstvo, nesposobno pratiti ritam Vladinih europskih uspjeha. Reagirajući na dizanje optužnice protiv četvorice mu bivših ministara, Plenković je ponovio kako je rad istražnih tijela posve neovisan o njemu, uz sad već nezaobilazan dodatak – A ovise li o kome drugome, ne znam! Ako doista ne zna, onda o tom istome, o kome potencijalno ovise istražna tijela, ovise i tajne službe.
Kako bilo da bilo, ne nađe li načina da to sazna, lako bi mu se moglo dogoditi isto što i Tuđmanu – da, unatoč velebnim djelima kad je grmjelo i sijevalo, ostane sav popljuvan. Iako u normalnim demokracijama o tome ne bi trebao, štoviše, ne bi ni smio voditi računa, ovdje, gdje je malošto normalno ostalo normalno, da bi takvim postalo mnogošto nenormalno, to se jednostavno nameće kao imperativ. U protivnom, čim se zrak malo raščisti, u sedlo bi po već dvaput viđenom scenariju opet mogli uzjahati mezimci onih o kojima previše toga u Hrvatskoj ovisi da bi ju se moglo držati normalnom demokracijom.
Grgur S.