Pratite nas

Religija i Vjera

Sveti Ante – Omiljeni svetac Hrvata

Objavljeno

na

Sveti Ante je omiljeni svetac Katoličke crkve, kojega vjernički puk štuje i pozna kao sv. Antuna Padovanskoga, jer mu se u glasovitoj Padovi čuvaju zemni ostaci, iako je sv. Antun Portugalac Rođen je u Lisabonu 1195. godine, a s 20 godina stupio je u red regularnih kanonika u samostan sv. Vinka kod Lisabona. Tu je proveo dvije godine a potom došao u samostan sv. Križa u Coimbru (KOIMBRU). Gdje je proučavao Sveto pismo i crkvene oce, posebice Augustina.

Tako se pripravio na službu propovjednika i naučitelja. Za svećenika je zaređen vjerojatno 1219. godine. Već sljedeće godine putuje u Maroko kao misionar. Ipak, to nije bio njegov put, pa ga je Providnost bolešću i drugim nedaćama odvratila od misionarskog i mučeničkog puta kojim je kanio poći.

Na povratku iz Maroka dospio je na Siciliju, a potom i na glasoviti franjevački Kapitul ‘na rogožinama’ koji se održao 1221. godine. Čini se da sv. Franjo nije u Antunu otkrio nešto posebno, pa ga nitko na kapitulu nije ni za što zadužio. Antun je zamolio fra Gracijana da neko vrijeme boravi u njegovoj provinciji u pokrajini Emiliji.

Tamo je molio i činio veliku pokoru, sve do zgode kad je propovijedao na nekom svećeničkom ređenju gdje je zablistao svojim propovjedničkim darom. U Hercegovini je nadaleko poznato Svetište Svetog Ante na Humcu, slavi se u Uzarićima kod Širokog Brijega te u mnogim drugim župama i mjestima.

“Drugima propovijedajmo o poniznosti, siromaštvu, strpljivosti, poslušnosti samo onda kada to osjećamo nazočno u nama samima. Propovijed je uspješna svaki put kada ima svoju govorljivost u djelima i kada djela govore. Učini i potvrdi djelom ono što propovijedaš. Nažalost bogati smo riječima, a siromašni djelima”. (Ante je znao svoje propovijedi naizust i riječima i djelima.) Sv. Grgur

Sveti Ante Padovanski (1195 – 1231.) se slavi 13. lipnja. Svetac je za izgubljene stvari, zaštitnik bolesne djece, pomoćnik u bračnoj neplodnosti, zaštitnik siromaha, zatvorenika…

Sveti Ante je svetac cijeloga svijeta, a ne samo Padove ili Portugala, gdje je rođen. Njegov život veoma dobro oslikava Devetnica, pobožnost Svecu u kojoj na kraju svakoga zaziva molimo, da ako milost Božju izgubimo grijehom ili kojim drugim zlom, da je ponovno zadobijemo i u nju sve vratimo.

Tako je sa i izgubljenim materijalnim stvarima, ali uvijek dajemo prednost duši i milosti Božjoj, a Svetac nas neprestano zagovara i pomaže da se vratimo putu Milosti Božje.

Njemu se jedamput dogodilo, zato je i proglašen pomoćnikom u izgubljenim stvarima, da je mislio da je zaboravio gdje je stavio jednu veoma vrijednu-skupocjenu knjigu Psalama. Knjiga je bila skupa jer je od kože ili pergamene i, naravno, ručno pisana. Lopov mu je ju bio ukrao. On je molio Boga da nađe izgubljenu knjigu i lopov mu je ubrzo donio ukradenu knjigu.

Mi za našega današnjega zaštitnika i sveca kažemo da je čudotvorac, i tako ga i zovemo, i to on i jest. Sveta Crkva nas uči da je čudo nevidljivo izvanredno djelo koje može samo učiniti nadnaravna moć, to jest Bog i njegovi sveci. Sveti Ante je učinio tolika čudesa i posjedovao ovu nadnaravnu moć koju je primio od Boga. Za razliku od tolikih on je uvijek ponizno bio svjestan ovoga i tako se ponašao. Sve je pripisivao Bogu i Kristu da oni to preko njega čine. Zato je i imao toliki uspjeh u svom življenju Evanđelja.

Svetac u svome življenju, propovijedanju i također pisanju uvijek veliča Krista i naširoko govori o njegovoj muci i Kristu kao Kralju svega stvorenja. Neki životopisci i kritičari kažu da je to još vidljivije poslije njegova susreta sa Svetim Franjom na La Verni. Naime, tada je on u Franjinim ranama vidio samoga raspetoga i proslavljenoga Krista (znamo da je Sveti Franjo na svom tijelu dobio i nosio pet rana Isusovih, zvane stigmate).

Zato kada se govori o čudesima Svetoga Ante onda treba gledati kao i on na njegova čudesa. To ne čini Sveti Ante. Sva čudesa je učinio i čini Krist preko Svetoga Ante, služeći se Svetim Antom kao svojim sredstvom, a Svetac je upravo to tako i želio i radio i, drugima u svojoj poniznosti, činio. Stoga sam odlučio donijeti upravo nekoliko manje poznatih i poznatih čudesa u kojima se Krist proslavio po Svetomu Anti i sveti Ante po Kristu.

Svetac je došao u Rimini propovijedati a okupljeni protivnici-heretici se nisu htjeli ušutjeti tako da su rastjerali svijet, zapravo su oni svojim propovijedanjem protiv Sveca to učinili. To je samo bio plod tadašnjega života Crkve u tom kraju. Crkve su bile prazne a moral na niskom nivou.

Razočarani Ante je otišao na obalu i započeo propovijed ribama: “Čujte o vi ribe Riječ Božju što je ljudi odbijaju”. U čas su se okupile ribe i poredale naprijed manje a iza veće sa glavama van vode i slušale pozorno svečevu propovijed. Pozvao ih je da slave Boga svoga Stvoritelja kada to ne žele ljudi. Ribe su otvarale usta i kimale glavom u znak odobravanja. Tek poslije riba okupio se čitav grad i zahvalio Bogu da ih Svetac nije napustio i da mognu čuti njegovu riječ. Krist je progovorio u Svecu.

Nisu se tako lako obraćali krivovjerci. Neki je Bonvillo došao Svecu i rekao mu ako da ako se njegova mazga pokloni tom kruhu za koji vi držite da je Krist da će povjerovati. Ante je i to prihvatio. Ovaj je krivovjerac držao tri dana gladnu mazgu i kada se trebao susresti sa Svecom i u rukama Presvetim da drugu stranu bacio za mazgu sijena. No, mazga je poklekla i ostala takva pred Presvetim. Krist je opet na djelu i preko domaćih životinja, a Svetac je samo sredstvo čina.

Drugom zgodom je smetao velikašima zbog svoga propovijedanja. Oni ga pozovu na objed da ga počaste, ali su stavili otrov u jelo. Svetac je to osjetio Božjim darom i namjerno je jeo s njima otrovanu hranu. Poslije su ga svi slavili i hvalili, a ovi su se obratili. Bog je uvijek sa onima koji ga ljube. A Sveto Pismo kaže ako uzmu što i otrovno, ne neće im naudti (Mk 16,19).
d. Blizu samostana u Montpellieru je postojala velika baruština tako da su žabe neprestano krekećale i smetale mlade fratre u učenju. Svetac je otišao i na zadovoljstvo sviju ušutio ih da se nisu više javljale. Životinje se pokoravaju Bogu preko njegovih miljenika.

Na Uskrs 1225. je propovijedao u Katedrali i sjetio se da ga je red u samostanu predvoditi pjevanje. Zastao je začas, pomolio se, fratri su ga vidjeli i čuli kako u koru predvodi aleluja. Bog pomaže i samome Svecu u izvršavanju njegovih ovozemaljskih zadaća.

U Pay-u je susreo nevjernika odvjetnika i pozdravio ga proričući mu da će mučenički umrijeti kao vjernik. Ovaj mu se narugao i nasmijao. Za nekoliko godina je poginuo braneći vjeru među muslimanima u Maroku. I budućnost svakako pripada Bogu, a čitati je mogu samo njegovi miljenici.

U Limogesu je propovijedao na gradskome trgu jednom zgodom kad eto velikoga nevremena. Svi su počeli bježati, a on je obećao da oni koji ostanu da će ostati netaknuti, Tako je i bilo. Grad je bio pun vode ali na trgu i oko njih ni kapi. Krist je opet na djelu preko maloga fratra Ante.

Vraćajući se u Italiju iz Francuske pratio ga je jedan fratar pomalo nezgrapan. Svi su željeli da kod njih odsjedne ili da se okrijepi. Tako je putem ušao u jednu kuću da se okrijepe i odmore. Tko je sretniji bio od majke da ih ugosti i dočeka. Otišla je u susjede u pozajmila staklenu čašu (tada velika rijetkost) da počasti sveca vinom. Od dragosti i radosti se izgubila pa je zaboravila i zatvoriti česmu na bačvi i kad se sjetila požurila je dolje u podrum, a sve vino iscurilo. Vraćajući se tužna gore onaj Svečev fratrić nespretno se okrenuo u razbio staklenu čašu. Svetac je sve u tili čas uredio. Zapovjedio je vinu da se vrati u bačvu, a čašu s poda vratio neoštećenu dobroj domaćici koja ih je ugostila. Bog spašava ponizne; kako domaćicu tako i onoga fratrića koji je doveo u neugodan položaj sve u kući, ali to je sve da se Bog ponovno proslavi i na ovaj način.

Popravljao je Gospinu crkvicu. Tuda je prolazio neki čovjek s kolima na kojima je spavao njegov sin pokriven. Svetac ga zamoli da mu pomogne dovesti koji kamen. Ovaj je rekao da mu se žuri i ne može jer mora odvesti mrtvaca na groblje, ovoga što leži na kolima. Nakon nekoliko desetaka metara gurnuo je u sina htijući se pohvaliti kako je nasamario Sveca. No, gurnuo je rukom sina, a sin uistinu mrtav. Vratio se Svecu zatražio oproštenje i Svetac je učinio što je tražio. Gospod daje i uzima život, Svetac je to dobro znao.

Neki je jadni grješnik nogom udario svoju majku i došao Svecu na ispovijed. On mu je rekao da je ta noga zaslužila da bude osječena. Jadnik je došao kući zabolila ga je strašno ta noga i oj je odmah odsjekao. Svetac je to dočuo i odmah došao i vratio mu nogu na mjesto kako je i bila prije. Božje zapovijedi treba izvršavati – poštuj oca i majku svoju…

Neki je grješnik toliko griješio da od suza i žalosti nije mogao reći ni riječi, samo je jecao. Svetac mu je rekao da napiše grijehe i da ih čita pred njim. Kako je grješnik čitao svoje grijehe tako su slova nestajala s papira na kojem su bili napisani grijesi. I nestajanje slova kazuje Božje milosrđe grješniku brisanjem grijeha.

U Firenci je umro neki škrti bogataš. Gvardijan namjerno pošalje Antu na pogreb. Tražili su od njega da održi lijep govor. Ante je doslovce rekao: “On je umro i pokopan je u paklu”. Odmah su počeli protestirati, psovati i galamiti kako to govori o jednom dobrom čovjeku i vjerniku. Ante im kaže da idu u njegovu kuću i da mu otvore škrinju-sanduk sa blagom i da će tamo naći njegovo srce. Dok su došli i otvorili škrinju na vrhu blaga njegovo je srce davalo zadnje otkucaje, a srca nije bilo više li u lešu škrtaca. Tko može znati gdje je pokojnik? Isus kaže to ne znam ni on dvojici sinova Zebedejevih, ali znaju oni kojima je dano.

Svetac je doznao da su mu oca u Lisabonu optužili da je ubio jednoga čovjeka. Preselio se odmah čudesno u Lisabon i pozvao nazočne suce da dođu do groba ubijenoga. Nad grobom je Ante upitao da javno kaže tko ga je ubio. Grob se otvorio, mrtvac je izašao i kazao da ga nije ubio Antin otac već drugi, pa se vratio u grob i grob se zatvorio. Bog je na djelu da spasi čast i ugled svojih prijatelja, pa tako i oca našega Sveca. Dužnost je pomoći i ne stidjeti se svoga.

Isus je rekao svojim apostolima, učenicima i ne prestaje danas govoriti nama da ako imadnemo vjere koliko je i gorušičino zrno – najmanje od svih sjemenja – moći ćemo premještati brda i gore. Bilo je i još onih koji su u njegovo ime izgonili zloduhe i činili druga čudesa, ali im Isus reče idite od mene zlotvori (usp. Mt 7,25) jer su činili u oholosti da sebe proslave dok je Ante sve činio s Kristom, u Kristu i po Kristu za Krista i njegovu slavu ovdje na zemlji.

Kako je to činio za života tako je nastavio činiti i do dana današnjega u Božjoj Crkvi. On kaže: “Tebi Isuse Kriste, ljubljeni Sine Očev koji djeluješ u nama i u svakom našemu dobru svaka hvala, čast i slava i poštovanje, jer ti si Početak i Svršetak, Alfa i Omega, što si meni nedostojnomu sluzi dopustio svoju milost da dođem do konca ovih poteškoća u dolini suza. Početku i svršetku koji nema kraja neka je svaka čast i slava i blagoslov u svu vječnost”.

I nama je danas reći ovu hvalu Bogu zajedno sa Svetim Antom, ali još jednu hvalu nadodati da mi Bogu zahvaljujemo što nam je podario ovakvoga jednoga svoga slugu našega zaštitnika i zagovornika kog Boga. Bože, primi našu hvalu za ovaj neizmjerni dar i tolike druge darove koje nam daješ.

Život sv. Antuna Padovanskog

Mladost sv. Antuna do svećeništva

Sv. Antun Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Fernando Martins de Bulhões ili Fernando Martim de Bulhões e Taveira Azevedo (ovisno o izvorima). Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Antun, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski. U rodnom Portugalu je štovan kao (Santo António de Lisboa) .

Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, no kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije mogao naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.

Sv. Antun franjevac i vjerovjesnik

U to se nešto dogodi, što je okrenulo smjer njegova života. Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su početkom godine 1220. poginuli mučeničkom smrću u Maroku. Ugledavši naš svetac ove sv. ostatke usplamti željom, da postane redovnikom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za sv. vjeru. Zaludu ga odvraćala braća njegovog samostana. Već u ljetu 1220. god. stupi u samostan Manje braće u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Antun pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uze si sada on, redovnik franjevac, ime Antun. U poniznosti i jednostavnosti srca otpoče sv. Antun svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antuna pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.

U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. Za tebe je – govorio si je – tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mučenik! Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod s nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na obalu afričku i počeo propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Španjolsku.

Sv. Antun u Italiji

Simone Martini:Sv. Antun i sv. Franjo Asiški

Lađu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem; lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz četiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antuna, ali po malo se oporavljao kod svoje braće; osobito ga veselila nada, da će oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Asisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krene sv. Antun na put iz Mesine u Asis.

Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati posvema u Italiji i ne vraćati se u Španjolsku.

Ali u kojem samostanu da ostane? Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali bratu Gracijanu, provincijalu u Romagni, pristupi sv. Antunu i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze sebi k sebi i stavi u mali samostan Montepaolo, neka ondje šestorici braće laika čita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i vanredna Božja nadahnuća.

Sv. Antun dolazi na glas

U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Antunu, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Dočuo to i sv. Franjo radovao se i počeo cijeniti sv. Antuna tako, te mu dao punomoć, da po čitavoj Italiji propovijeda. A i bio je sv. Antun stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno razvijao. Samim svojim životom živio je Evanđelje.

U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ sv. Antun pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djelovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.

Koncem 1222. god. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata Tome uči mistično bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu kao učitelja bogoslovije; tako je prvi učitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Antun. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montepellier. Tu napisa svoje govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulusi, u Puy-u kao gvardijan, u Limogeru kao čuvar provincije za južnu Francusku, svuda predavajući bogosloviju i propovijedajući s. Evanđelje.

U to umre 1226. god. 4. listopada sv. Franjo. Na Duhove slijedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Antun. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Antun u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čudesa tvorio i red proširio.

God. 1230 bi opet sazvana opća skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Bi odlučeno, da se pošalje izaslanstvo papi Grguru IX., neka on o tome svoje izrekne. Papa Grgur IX odredi tri mjeseca do odluke. Kako je i sv. Antun bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu četri mjeseca.

Smrt sv. Antuna u Padovi

Bazilika svetog Antuna u Padovi

Mjeseca studenog 1230. god., kad se stvar riješila, vrati se sv. Antun iz Rima s blagoslovom sv. Oca u svoj omiljeni grad Padovu, da nastavi svoj apostolski rad.

Ali već 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umre u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX. u Svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Antunu Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Antuna prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Antuna i svi se zadiviše, kad vidješe istrulo tijelo samo jezik cio i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.

Sv. Antun čudotvorac za života

Razna čudesa

Domenico Beccafumi: Sv. Antun i čudo s magarcom, koji se poklonio hostiji.

Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna čudesa kao što je tvorio po sv. Antunu i na njegov zagovor. Sv. Antun proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike učio od mladosti. Jedna gospođa je jednom željela slušati propovijedi sv. Antuna, a to joj nije dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je čula propovijed posve jasno, iako je sv. Antun propovijedao cio sat daleko. Kad je to kazala svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedočio, obrati se i rado je slušao riječ Božju.

Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Antuna i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete kao dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.

Opet druga gospođa vrativši se s propovijedi svečeve nađe u kolijevki mrtvo dijete. Odmah otrči k svecu i zavapi za pomoć. Sv. Antun reče joj gospodinove riječi iz sv. Evanđelja: Idi, sin tvoj živi. I doista nađe kod kuće dijete, kako se sa svojim prijateljima igra.

Iza jedne propovijedi sv. Antun tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Antunu, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, isčeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.

Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Antun pod vedrim nebom, kad se u čas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i reče im, neka se ništa ne boje, jer oni neće pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na slušatelje ne padne ni kap.

Sv. Antun propovijeda ribama

Kako je bilo rečeno u doba sv. Antuna haralo je manihejsko krivovjerje pod raznim imenima, koje je već sv. Augustin sjajno pobijao. U toj nevolji podiže Bog u Crkvi svojoj sv. Franju i sv. Dominika i njihovim redovima jake stupove; oni su krivovjerce snažno pobijali učenošću, propovijedanjem i molitvom. Tu se osobito isticao sv. Antun. Osobito je od toga krivovjerja bio zaražen grad Rimini. Revni biskupi ovoga grada molili su u pape revnih misionara. Kad je u tom poslu tamo prispio sv. Antun, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, neka ga ne slušaju. I doista kod propovijedi sv. Antuna nije bilo drugih do nekoliko žena i staraca.

Uza sve to svom revnošću je propovijedao naš svetac, tako te kad to začuše odmetnici, odluče da ga pogube. Čuvši za to sv. Antun povuče se u samoću, molio je i postio, ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji. Mnogo se bilo sabralo i ljudi, što iz radoznalosti, što da se narugaju. A gle! Istom što je svetac progovorio, uzbiba se more i silan broj riba svake vrsti i veličine dopliva k obali i uzdiže po koji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše riječ sv. Antuna.

Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što će se sada zbiti. Na to prozbori svetac: Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte mu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu s mnogim zakloništima protiv nepogoda, što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima svojim. Taj Bog blagoslovio vas je kod stvorenja i pripravio vam izobilja hrane, nadario vas plodonošću za umnožavanje vašega potomstva. Hvalite Bogu nad tolikim izvrsnostima i slobodi, koju vam je poklonio. Vas je stvoritelj od svakog gospodstva živih, u općem potopu vas je uzdržao na životu. Vašom pomoću je Bog svome proroku Joni dao trodnevni boravak i iscijelio slijepoga Tobiju. Vi ste dale Gospodinu porez za njega i njegove učenike. Vi ste hrana pokornicima, koji se uzdržavaju od mesa. Vašeg mesa htjede Gospodin jesti, da tako neoborivo dokaže istinitost svoje ljudske naravi i svoga uskrsnuća. Da, sam je Gospodin hodao po vašoj vodi povrh vaših glava; on je od ribara učinio svoje apostole i ribare ljudi; s toga vas je toliko ugnao u njihove mreže.

Čudoviti putovi sv. Antuna

Često puta, pojavio se, sv. Antun na dalekim mjestima tako, da nije ostavio mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovijede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjeto se, da nije nikoga bio odredio mjesto sebe kod braće, da pjeva svečani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom na propovjedaonicu i u isti čas bio je među braćom svojom i pjevao. Tako je Bog na sv. Antunu obnovio čudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu.

Dok je sv. Antun bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on s cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon.

Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lješinu ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Antun povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Antun ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći anđeo opet odnese u Padovu.

Još jednom je naš svetac ovako čudno putovao u Lisabon poradi svoga oca. Kako je ovaj bio poštenjak, vjerovao je svijetu i kroz više godina upravljajući kraljevskim novcem nije tražio svake namire. S toga bi protiv njega podignuta istraga. Budući da nije mogao o svemu položiti točnih računa, bio je u pogibelji, da plati silne svote. Svetac je i ovo saznao po objavljenju Božjem i opet je po anđelu preko noći otišao u Lisabon te kazao, kuda je sve rabio kraljevski novac otac njegov tako točno jasno, te je ovaj bio riješen optužbe. Svetac se opet vrati u istim načinom u svoj samostan.

Sv. Antun s malim Isusom

Gaetano Lapis:Sv. Antun i Isus

Svoju snagu pri obraćanju grješnika crpio je sv. Antun od Boga vanrednim načinom. Jednoga dana propovijedaše u Camposampieru. Onda ga k sebi pozove jedan građanin i dade mu sobicu na sami, da može mirno razmatrati i znanošću se baviti. Svetac je svu noć probdio u molitvi.

Kad je taj građanin obilazio kuću, da razvidi, da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Antuna kroz prozor i vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše građanin sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Antunu i reče, da je Isus. Iza molitve opazi sv. Antun onog građanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i čuo, dokle god on živi. Taj dobri građanin održa svoju riječ i istom iza smrti svečeve razglasi to viđenje maloga Isusa, kako se sad obično i slika sv. Antun.

Sv. Antun proriče

Kao gvardijan u samostanu u Puy-u susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se s velikim poštovanjem. Bilježnik misleći, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu se mačem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da ga naruži, nego da ga iskreno poštiva, jer će on jednom biti mučenik za vjeru Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama.

Bilježnik se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni proročanstvo sv. Ante. Jedan biskup zaputi se u Palestinu, da propovijeda saracenima, a onaj bilježnik u pratnji biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam počeo propovijedati našu sv. vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi saraceni, uhvate ga i tri dana grozno mučiše, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka.

Jednom zamole sv. Antuna da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima iz sv. Evanđelja; Gdje je vaše blago tamo će biti i vaše srce. Na koncu govora reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nađu među novcima još vruće srce pokojnog lihvara.

Sv. Ante strah nečistih duhova

Jednoga dana propovijedaše sv. Ante u Puy-u. Za propovijedi pristupi sotona u liku glasonoše k jednoj gospođi i reče joj, neka odmah ode s propovijedi, jer da su joj sina dušmani napali i ubili. Ali svetac odmah opazi varku sotone, dovikne gospođi, neka se ne uznemiruje, jer joj je sin potpuno zdrav i taj glasonoša da je nečisti duh. Tako je i bilo, ter ovaj iščezne kao dim.

Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom riječi neumorno kršio vlast nečistoga duha na zemlji, upotrijebio je nečisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera riječima pjesme bl. Gospi. O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde.

Drugi put slomi sotona propovjedaonicu, na kojoj je govorio sv. Ante. Tim je mislio utjerati strah i sveca i slušatelje te prekinuti propovijed. Ali svecu, koga su anđeli štitili, ništa se ne dogodi i puk, koga je on već prije sjetio na sotoninu zlobu, ostade posve miran. Narod donese drugi stol za propovijed, a sv. Ante nastavi oduševljeno riječ Božju.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Religija i Vjera

Biskup Košić: U ime čije slobode se gaze naša već stečena prava?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Sisačka biskupija

Blagdan sv. Kvirina, zaštitnika Sisačke biskupije, Grada Siska i istoimene sisačke župe, svečano je proslavljen u četvrtak, 4. lipnja, misnim slavljem ispred bazilike sv. Kvirina koje je predvodio mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, bjelovarsko-križevačkim biskupom Vjekoslavom Huzjakom, zagrebačkim pomoćnim biskupima Mijom Gorskim i Ivanom Šaškom, varaždinskim biskupom u miru Josipom Mrzljakom, rektorom bazilike mons. Zdravkom Novakom i šezdesetak svećenika.

Na početku sve okupljene vjernike i goste pozdravio je biskup Košić zaželjevši im sretan blagdan svetog Kvirina, sisačkog biskupa i mučenika, zaštitnika Sisačke biskupije i grada Siska, predvodnika u redu svjedoka i mučenika za Isusa Krista.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Pozdravni govor na Kvirinovo 2020.

Draga braćo u episkopatu! S nama je mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski, kojeg srdačno pozdravljam kao predvoditelja današnjeg slavlja: dobro nam došli u Sisak! Vas osobito cijenimo kao branitelja istine i biskupa gdje su nam kao narodu povijesni korijeni. Koliko je još i danas Bosna i Hercegovina mučenička zemlja, vidjeli smo nedavno po izljevu mržnje prema Hrvatima katolicima u Sarajevu povodom mise za žrtve Bleiburga i Križnog puta. No, dok imamo pastira poput Vas ne bojimo se za naš narod u BIH. Posebno zahvaljujem na Vašem stavu u tzv. korona-krizi jer držim da je to bilo najviše eklezijalno postupanje jednog hrvatskog biskupa.

Pozdravljam i ostalu braću biskupe. S nama su: mons. Vjekoslav Huzjak, biskup bjelovarsko-križevački, mons. Ivan Šaško i mons. Mijo Gorski, pomoćni biskupi zagrebački, te umirovljeni biskup varaždinski mons. Josip Mrzljak. Hvala svim gostima koji nas iz godine u godinu obraduju svojim dolaskom, zagrebačke kanonike, sve prijatelje i suradnike.

Srdačan pozdrav i svima vama, braćo svećenici: ovo je prvi puta da se svi vidimo zajedno nakon svećeničkog dana, održanog 5. ožujka ove godine – dakle to su tri mjeseca. Konačno je kod nas pobijeđena pandemija! Nepoznati virus paralizirao je sav život. Ipak ne i život naše vjere koju smo svjedočili na razne načine i tijekom proteklog vremena. Koristim ovu prigodu da zahvalim svim svećenicima, zatim članovima našeg biskupijskog i župnih Caritasa te svim volonterima koji su činili dobro i pomagali siromašnima, bolesnima i svim potrebnima tijekom protekle krize. Posebna zahvala ipak ide našim liječnicima, sestrama i medicinskom osoblju tako da u našoj Biskupiji nismo imali ni jednog umrlog. Također koristim zgodu da svećenike pozovem da se okupimo na naš dan za dva tjedna, dakle 18.o.mj.

Pozdravljam predstavnike vlasti: naše zastupnike u Hrvatskom saboru, gosp. sisačko-moslavačkog župana zajedno s dva njegova zamjenika i predsjednicom županijske skupštine, gđu sisačku gradonačelnicu s njezinim suradnicima, gg. gradonačelnike iz naše Biskupije, gg. načelnike općina, kao i predstavnike policije i Hrvatske vojske, predstavnike kulture, zdravstva, znanosti i obrazovanja u našim školama i javnim ustanovama. Pozdravljam i kandidate za novi sastav Hrvatskog sabora koji će se natjecati za tu časnu službu na korist Domovini na predstojećim izborima za mjesec dana. Molimo se za sve koji će nas zastupati da se bore za one vrijednosti koje su bile svete i našem zaštitniku Kvirinu, i tolikim naraštajima poslije njega u ovom gradu i na ovim našim hrvatskim prostorima.

Pozdravljam sve vas, braćo i sestre, vjernike iz svih naših župa Biskupije. Lijepo nas je vidjeti ponovno zajedno… Posebno pozdravljam naše mlade, zatim članove KUD-ova u nošnjama i vatrogasce u uniformama… Neka nam je svima danas sretan blagdan svetog Kvirina, sisačkog biskupa i mučenika, zaštitnika naše Sisačke biskupije i grada Siska, našeg predvodnika u redu svjedoka i mučenika za Isusa Krista!

Na žalost ni danas nisu prestali progoni katolika, kako u svijetu, tako i u našoj Domovini i u našoj Biskupiji. Samo da spomenem najnoviji primjer, izbacivanje raspela iz škola, što je ovog proljeća započelo po naredbi nekih novih Dioklecijana ili upisivanje vjeronauka na početku svakog razreda, što nije predviđeno međunarodnim ugovorima između Svete Stolice i RH, gdje je jasno naznačeno da na početku školovanja roditelji izabiru vjeronauk da bi on bio obvezatan predmet za cijelo osnovnoškolsko obrazovanje. U ime čije slobode se gaze naša već stečena prava? Smeta li crvene, krvlju naših stradalnika na Križnom putu i u tolikim kazamatima te bačenih u tolike jame uprljanih savjesti križ Kristov? On je znak naše vjere i kršćanske uljudbe ne samo hrvatske nego europske povijesti. Oni koji ga izbacuju iz ustanova misle da rade uslugu sekularnoj državi, a zapravo su sluge globalista i bezbožne ideologije koja nema pravo nametati svoj osobni stav svima! Ja ću se kao biskup ove biskupije i nasljednik mučenika biskupa sisačkog svetog Kvirina boriti do smrti za prava naših vjernika. Takav nasrtaj na naš identitet proglašavam protuustavnim! Sve više se pokazuje netolerantnost ekstremne bezbožne ljevice, kao što svjedočimo tome i u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je s pravom predsjednik takve skupine prozvao terorističkima!

Hvala našem Zboru koralista Sisačke biskupije, pod vodstvom prof. Jelene Blašković, solistice Margaretu Klobučar i Tihanu Herceg Ivšić te orguljaše Katarinu Mandić i Roberta Jakicu. Hvala također gđi Kseniji Abramović i Laudato TV na izravnom prijenosu ove mise.

Bilo vam svima lijepo slavlje svetog Kvirina, neka njegov zagovor pomogne i nama danas u nošenju naših križeva da još više zasja slava Kristova i tako nas sve uvede u Život vječni! Dobro nam došli!

Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski 

Homilija na Kvirinovo 2020. 

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 4. lipnja 2020. 

Dragi Vlado, domaći biskupe i nasljedniče sv. Kvirina!

I ostala braćo biskupi!

Poštovani svećenici i bogoslovi, bogoljubni vjernici!

Klanjamo se Svetomu Križu Isusovu, kojemu je posvećena katedrala u ovome gradu. Častimo svetoga Kvirina, biskupa i mučenika, zaštitnika Siska i ove biskupije, i pred ovom njegovom bazilikom molimo ga da nam svojim zaslugama mučeništva isprosi svaki nebeski blagoslov i obilnu milost Božju! Častimo ga i čestitamo mu rođendan za nebo!

Pogled u prošlost. Zađimo malo u povijest prije 1711 godina da se podsjetimo na kršćanske korijene ove naše današnje crkvene svetkovine koja se već 11 godina slavi na razini ove tako starodrevne, a tako pomlađene Sisačke biskupije.

Na razvalinama prastare Segestike, 35. godine pr. Krista, počeo je stasati novi grad s novim imenom Siscia u području Gornje Panonije u okviru Rimskoga Carstva kojemu se prvi car August do 6 godina, tj. 29., svečano zacario. Grad je napredovao ekonomski, vojno, civilno pa i religiozno, tj. kršćanski sve dok ga 350. godine srušio protucar Magnencije nije stao rušiti, ali ne i srušiti. Iz toga razdoblja, tj. od početka kršćanstva do 350. poznat nam je samo jedan biskup, sv. Kvirin, iz Siscije, glavnoga grada tadašnje Savske Panonije, 270.-309. A ne bi vjerojatno ni on, da nije podnio kršćansko mučeništvo. Upravo ta lovorika martirija potaknula je Crkvu Katoličku na njegovo štovanje a znanost povijesnu da ispituje sve do čega se može doći, razlučujući nestvarne legende od stvarnih činjenica, kako bi spomen na toga Kristova svjedoka ostao nezaboravan i čašćen. A da je sv. Kvirin doista postojao i podnio istinsko mučeništvo, dokazom su i dvije hrvatske biskupije: krčka i ova sisačka, koje imaju sv. Kvirina za svoga nebeskoga zaštitnika ili patrona. Čestitke objema! Navedimo i to da su poznata dva sisačka biskupa, sudionika Salonitanskih sabora, 530. i 533. godine, Ivan i Konstancije.

Dioklecijanov uspon. Rimsko je Carstvo u Kvirinovo vrijeme u uzburkanim vodama. Gaius Aurelius Valerius Diocles izabran je 284. za cara, a na ustoličenju u Nikomediji, oko 100 km od Carigrada, 285. godine prozvao se  Diocletianus. Vidjevši da su mu ramena malena a bremena golema i da je nemoguće uspješno vladati euro-azijskim prostranstvima i pučanstvima od sto milijuna ljudi od Male Azije na Istoku do Velike Britanije na Zapadu, Dioklecijan Salonitac iz današnjega Solina, odluči 286. uzeti sebi istočni dio, a prijatelju Maksimijanu dati zapadni dio Carstva. I jedan i drugi proglašuju se Augustima – Uzvišenima, najveći naslov u Carstvu. Uskoro, 293. obojica Augusta uzimaju sebi pomoćnike, su-vladare: Dioklecijan Galerija, a Maksimijan Konstancija Klora, koji se proglašuju Cezarima. A da što čvršće međusobno povežu svoje dijelove Carstva, ne uzdajući se toliko u napasničku vlast koliko u naravnu krv, Dioklecijan udaje svoju kćer Valeriju za svoga suvladara Galerija, a Maksimijan svoju kćer Teodoru daje Konstanciju Kloru, koji otpušta svoju ženu Jelenu, majku cara Konstantina. Tako nastaje četverovlađe, ali najveći je među njima apsolutistički Diokletianus, koji se drži političkoga načela Divide et impera – Razdijeli pa vladaj, barem do svoga odreknuća, 305. godine.

Stanje kršćana. Na Zapadu pokrajinski crkveni sabor u Elviri u Španjolskoj oko 300. godine prikazuje vjersko stanje tamnim bojama: brojni se kršćani odriču vjere u pravoga Boga i prihvaćaju čašćenje drvenih kumira; kršćanski se moral rastače, obitelji raspadaju, supruge se, ostavljene od muževa, preudaju. U jednom pismu sv. Jeronim navodi primjer kako je kao tajnik pape Damaza naišao na jedan spis u kojem stoji da je u nekom zaručničkom postupku za vjenčanje nova mladenka do tada napustila 22 muža, a taj njezin novi mladoženja preživio do tada 20 žena. I sada bi im ta nova ženidba bila, ne znam koja po redu.

Povjesničar Euzebije (265.-340.), biskup cezarejski, u svojoj Crkvenoj povijesti izvješćuje kako se živjelo na Istoku: Doktrinarno udarili biskupi na biskupe, narodi na narode, svađe se i pobune množile, prijevare i podvale raspirivale, samo se čekala kazna Božja! Nije ni ona izostala. Car je Dioklecijan kao najveću opasnost vidio kršćane koji mu osvajaju Carstvo, naučavajući neko drugo Božanstvo, Krista Isusa, a ne Cara rimskoga, koji se proglasio dominus et deus – gospodin i bog! I zato 303. izdaje prvi dekret: crkveni se sastanci zabranjuju, crkve se sa zemljom sravnjuju, svete se knjige spaljuju, a kršćane nagoni da se idolima klanjaju! I čudiš se kako u tolikoj vatri nije očuvano više crkvenih dokumenata iz prvih stoljeća. Ali kako se nije moglo kršćane lako ukloniti, jer što ih više srpom žanju, oni to bolje klasaju, objavljuje se iste 303. godine i drugi carski edikt: pod kaznom smrti, svi kršćani moraju žrtvovati idolima, napose biskupi, odričući se Krista. I tako otpoče ne samo mučiteljski progon, nego pravi mučki pokolj.

Kvirinov bijeg, uhićenje i svjedočenje. Taj je progon zahvatio i našega Kvirina, biskupa grada Siscije. Nakon pokušaja uzaludna bijega, uhićen je godine 309., pod vlašću cara Galerija (305.-311.), naredbom predstojnika Savske Panonije Maximusa. Na suđenju kao da pratimo ovakvo preslušanje i svjedočenje:

Predstojnik Maximus: Jesi li ti Quirinus?

Biskup Kvirin: Jesam. Ja sam Quirinus, episcopus ovoga grada Siscije.

Maximus: Čuo sam da si bježao od rimskih vlasti. Zašto i kamo?

Quirinus: Bježao sam jer je i naš Gospodin Isus, od svoga rođenja do svoga raspeća, svaki put umaknuo svojim neprijateljima dok nije došao njegov čas. On je i nama rekao: Ako vas progone u jednome gradu, bježite u drugi (Mt 10,23).

Maximus: Pa jesi li samo to zapamtio iz Evanđelja?

Quirinus: Zapamtio sam ja, čestiti Predstojniče, i drugih Isusovih božanskih izreka i vidim da je sada došao moj čas: da nas privodite na sudove radi imena Njegova, ali da se ne bojimo što ćemo na sudu govoriti (Mt 10,18), jer će nam to Duh Sveti nadahnuti, i, ako ustrajemo, čeka nas život vječni na nebu.

Maximus: Kvirine, ne pričaj mi mitove! Optužuju te da ne častiš Cara?

Quirinus: Ja poštujem i častim cara, kao što blaženi apostol Petar napisa: „Boga se bojte, kralja  častite“ (1 Pt 2,17). Ja se cara Galerija ne bojim, ali ga poštujem. I kada bih ga večeras susreo, ja bih ga počastio svečanom večerom i uljudnim razgovorom. Ali ne častim cara klanjanjem koje se dolikuje Kristu Isusu, Sinu  Božjemu, niti mu palim tamjana, kao što ga palim Bogu jedinomu.

Maximus: Je li taj tvoj Bog, zvani Isus, išta govorio o bičevanju?

Quirinus: Jest. Gospodin Isus – klanjam mu se svim bićem svojim! i duboko se nakloni – govorio je da će nas neki predavati vijećima i po svojim nas sinagogama bičevati i da će nas pred predstojnike i kraljeve voditi poradi imena Njegova (Mt 10,17-18). Njega su bičevali, i nas će bičevati. Nije učenik nad Učiteljem!

Maximus: U redu, ispunit ćemo proročanstvo toga tvoga Isusa i malo te propustiti između bičeva. A čuo sam da je taj Isus navodno rekao: Ako sablazniš drugoga, bolje bi ti bilo da ti se teški kamen sveže oko vrata i potoneš u dubine mora. Ti sablažnjavaš sve nas što se ne klanjaš Caru kao što se klanjaju i pale tamjan toliki tvoji svećenici i vjernici.

Quirinus: Ja i odavde pozivam svoje svećenike i vjernike da ne pale idolima krijesa, nego da se klanjaju samo Bogu Stvoritelju i Spasitelju! Isus je rekao: „Tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku” (Mt 18,6). Isus je onaj kojemu se klanjamo i ne želimo sablazniti nijednoga od najmanjih koji u njega vjeruju.

Maximus: Naći ćemo ti mlinski kamen i objesiti ga oko vrata umjesto toga križa da vidimo hoće li te tvoj Isus spasiti da isplivaš.

Quirinus: Čestiti Predstojniče, Isus nam je zajamčio: i kada nas s mlinskim kamenom u dubine rijeke potopite, i kada nas kao zlikovce na pravdi Boga bičujete, i kada nas kao razbojnike na križ razapnete, opet nam ništa ne možete, jer Golgota nije naša sramota, nego Isusova zora uskrsnuća! I naša! Predstojniče Maxime, ti radi svoj posao, ja ti od srca opraštam – u tvojim sam lancima, ali u Božjim rukama!

Nakon tri dana Kvirin je poslan u Sabariju, današnji Szombathely u Mađarskoj, glavni grad tadašnje Prve Panonije, nadređene Savskoj Panoniji. predstojniku Amanciju, s porukom: Quirinus episcopus zaslužuje utapanje s mlinskim kamenom o vratu – Demergatur! Nakon što ga je Amancije ponovo pokušao nagovoriti da se odrekne vjere u Krista, ali uzalud, osuđen je na smrt utapanjem. Kvirina su na most doveli, vezana s mlinskim kamenom o vratu, i bacili u rijeku Perint. Bilo je to na današnji dan, 4. lipnja godine 309. Kristove ere.

Nakon što su mu tijelo izvadili iz vode, sabarijski su ga kršćani časno pokopali.

Onima koji su ga počeli častiti, nisu nedostajala čudesa.

Između svršetka 6. i početka 7. stoljeća, kada je barbarsko stanovništvo već bilo napalo Panoniju, papa Grgur Veliki (590.-604.) naredio je da se tijelo mučenika Kvirina prenese u Rim u baziliku sv. Sebastijana.

Poruke. Braćo u biskupstvu i svećeništvu, poštovani vjernici!

Poruke s ovoga dana i slavlja sv. Kvirina, zaštitnika i Siscije i Siska, pretvaramo u molitve istomu zaštitniku da nas kod Svevišnjega preporučuje:

– Mi se kršćani klanjamo samo Bogu svemogućemu, a ne klečimo ni pred kakvim „božanstvima“ ovoga svijeta, ni osobnim ni drvenim. Razlučujemo i poštujemo da se Bogu daje Božje, a caru carevo. Zaštitniče Kvirine, spomeni nas pred Bogom i isprosi nam duhovnih kandidata, i svećeničkih i redovničkih, koji će se pravo klanjati Bogu, u duhu i istini!

– Naš vanjski izraz opsluživanja Božjih zakona jest poštovanje Boga mišlju mozga, osjećajem srca i govorom jezika te priznajući bogoštovnim činom i Ime i Dan Gospodnji. Mučeniče Kvirine, izmoli nam od Boga svjetla i snage!

– Roditelji su nas svojom ljubavlju najviše zadužili u našem odrastanju i odgoju, zato njima najveću dugujemo zahvalnost brinući se za njih u njihovim teškim danima, a ako su preminuli, moleći se za njihove duše. Blaženi Kvirine, sve nas preporuči Božjemu milosrđu!

– Kršćani se žene kao i ostali ljudi, i djecu rađaju, ali djecu ne odbacuju ni prije ni poslije poroda! Ili nisu kršćani! Sv. Kvirine, zagovaraj nas da budemo pravi kršćani koji vole i svoj i tuđi život, brinu se za obitelj, žrtvuju za domovinu!

– Za protunaravnu Sodomu ne znamo drugoga imena osim Sodome, ni za oholi Babilon osim Babilona. I ne želimo opsluživati njihove perverzne deklaracije, konvencije i rezolucije koje su protiv Božjega zakona o životu i ljudskom zajedništvu. Sv. Kvirine, štiti svojim zaslugama naše školarce, mlade, obitelji, vojnike, radnike, predstojnike i upravitelje!

– Poštujemo imovinu i ime drugoga: ne gradeći život na krađi i laži, nego na pravdi i istini. Sv. Kvirine, prenesi naše ponizne i žarke molbe Bogu za kojega si mučenički položio život  svoj!

– Boraveći na ovome kršćanskom sisačkom tlu, koje je bilo i Kvirinova domovina prije 17 vjekova i naša domovina danas, živimo kao došljaci i prolaznici čuvajući svoj moralni i nacionalni identitet, očekujući pravu domovinu na nebesima. Sv. Kvirine, po tlu zemljače, po vjeri svjedoče, pomozi nam doći u nebo pa makar se stalno oboružavali strpljivošću Krista trpećega!

– Ne želimo se suobličavati duhu i mentalitetu ovoga svijeta – požudi tijela, požudi očiju i oholosti života – a želimo djelovati u svijetu po zapovijedi Gospodnjoj, boreći se za kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. Sv. Kvirine, čuj naše iskrene molbe i prenesi ih na prijestolje Božje!

– Kao što je duša u tijelu, tako i mi kršćani moramo biti u ovome društvu, kojemu želimo služiti a ne od njega krasti. Jer znamo da je blaženije davati nego primati. Bog nas je postavio na takav položaj odakle nam nije dopušteno uzmicati pa ni po cijenu života! Mito stvara izdajnike, a muka mučenike. Sv. Kvirine, mučeniče u rijeci Perintu, pomozi nam, tako ti Mučeništva tvoga!

Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka (1 Iv 2,17). Kao kršćani, ne želimo prolaznih požuda, želimo vršiti volju Božju!

Zato hoćemo Boga za Oca svoga! Hoćemo Krista za Kralja vijek!

(Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Kardinal Bozanić pozvao katoličke roditelje da vjeronaukom djeci omoguće cjelovit odgoj

Objavljeno

na

Objavio

Kardinal Josip Bozanioć uputio je u četvrtak pismo u kojem katoličke roditelje poziva da kod upisa djece u prvi razred izborom vjeronauka svojoj djeci omoguće cjelovit odgoj, koji integrira temeljne kršćanske vrjednote, kako bi ih se odgojilo za zrele, odgovorne i cjelovite osobe.

“Poštovani katolički roditelji, obraćam se posebno vama koji ove godine upisujete svoje dijete u prvi razred osnovne ili srednje škole”, piše kardinal i potiče roditelje da za svoje dijete izaberu “važnu odgojnu priliku koja se nudi u katoličkom vjeronauku”.

To će, ističe, djeci dati dublji i širi pogled na životno obzorje, upoznati ih s temeljima kršćanske vjere i kulture, koja duboko obilježava hrvatsku društvenu zbilju; približiti im vrijednost i ljepotu kršćanskih blagdana, tradicije i običaja.

Ova školska godina ostat će učenicima duboko urezana u pamćenje jer su bili prisiljeni napustiti svoje škole i uključiti se u online učenje, te zbog izvanrednih životnih iskustava uslijed pandemije koronavirusa i razornog potresa koji je pogodio Zagreb i okolicu.

Mnogima od djece i učenika, ocijenio je Bozanić, veći izazov bili su izolacija i ograničenje kretanja nego učenje na daljinu, koje su zbog svoje otvorenosti za novo vrlo brzo svladali i time pokazali tehničku i informatičku osposobljenost.

No, brojna su druga pitanja na koja nije moguće pronaći odgovore u tehničkim znanjima ili definicijama – poput pitanja čovjekove ograničenosti, krhkosti, nemoći, straha, patnje i smrti.

Ali ti događaji, naglasio je, postali su i novi izazovi te su iznjedrili puno dobra. “Pred našim su se očima nizali lanci dobrote, velikodušnosti, brižljivosti, požrtvovnosti i darežljivosti brojnih zdravstvenih djelatnika, volontera, karitativnih institucija, ljudi svih životnih dobi koji su posvjedočili što je stvarna snaga u nepredvidivim životnim događajima, kao i u prirodnim katastrofama”.

Djeca i učenici mogli su vidjeti što je zapravo najvažnije u životu pojedinca, obitelji, zajednice i društva te učiti kako biti dobar, brižljiv, osjetljiv, solidaran, požrtvovan, velikodušan i hrabar. To su vrline s kojima se nitko ne rađa, nego ih svatko od najranije dobi usvaja kroz životni odgoj i obrazovanje, ističe Bozanić.

Stoga je važno djeci i učenicima ponuditi sadržaje koji će ih usmjeravati te im otkrivati dublji životni smisao, a tu posebno misli na predmet školskog vjeronauka.

Prisutnost vjeronauka u školi znak je “pozitivne laičnosti” društva, jer bez religiozne dimenzije nema cjelovitog odgoja. Vjeronauk potiče na razmišljanje o najdubljem smislu ljudske egzistencije, onkraj pojedinih znanja, te pomaže pronaći jedinstven smisao, stavljajući u središte ljudsku osobu i njezino dostojanstvo, poručio je kardinal. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari