Josip Astaloš, rođen je 20. listopada 1897. godine, u Osijeku. Školovao se u Osijeku i u Đakovu. Za svećenika je zaređen 1921. u Đakovu. Bio je župnik u Dalju, a zatim u Osijeku. Partizani su ga objesili kolovoza 1945. u Dalju.
Josip Astaloš uhićen je 16. travnja 1945. od strane službenika OZN-e. Njegova je sudbina bila zapečaćena i prije službene istrage, što potvrđuje izvješće Okružnog komiteta KPH Osijek od 29. svibnja 1945. godine. U tom se dokumentu, upućenom Oblasnom komitetu za Slavoniju, najavljuju javna suđenja i likvidacije, pri čemu se Astaloš izravno spominje kao “poznati krvnik” kojeg planiraju javno osuditi u Dalju.
Dana 12. veljače 2026. godine Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vlaste Šimenić- Kovač, predsjednice vijeća, sutkinje Azre Salitrežić i suca Davora Mitrovića, članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika – specijalista Daniela Bogovića- PRESUDIO JE
Na temelju članka 570.d stavak 4. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine”, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19. – Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 130/20. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25. – dalje: ZKP/08.) u cijelosti se poništava u odluci o kaznenoj odgovornosti presuda Vojnog suda vojne oblasti Slavonije Jugoslavenske armije, sud. br. 651/45 od 1. srpnja 1945., kojom je Josip Astaloš proglašen krivim zbog kaznenih djela iz članka 13. i 14. Uredbe o vojnim sudovima od 24. svibnja 1944. i kaznenih djela (zločina) iz članka 2. točka 2. i 8. Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj od 24. travnja 1945. te je osuđen na kaznu smrti vješanjem, trajni gubitak građanske i vojničke časti i konfiskaciju cjelokupne imovine u korist države.
Poništenjem presude Vojnog suda iz 1945., Josip Astaloš se s pravnog stajališta smatra neosuđivanim. Njegova kaznena odgovornost je pravno izbrisana.
Sudske odluke su u Republici Hrvatskoj obvezujuće za sve fizičke i pravne osobe.
Nakon presude Županijskog suda u Osijeku Općina Erdut pozivajući se na Komisiju za nazive ulica i trgova na području općine Erdut zatražila je Pravno mišljenje o pravnoj neprihvatljivosti odluke o imenovanju ulice po Josipu Astaloš u Dalju koje za njih, a na zahtjev udruge Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću izradio Izv.prof.dr.sc. Aleksandar Maršavelski s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Profesor Aleksandar Maršavelski u svom mišljenu negira presudu Županijskog suda u Osijeku, smatrajući ju neobavezujućom. Tako u svom obrazloženju profesor Maršavelski piše:
“Sudska odluka o rehabilitaciji osuđenog ratnog zločinca poslije 80 godina ima učinak formalne nedužnosti, ali ne nužno i materijalne nedužnosti iz razloga što danas nije više moguće ponovno suditi Josipu Astalošu kako bi se utvrdila njegova krivnja. Činjenica je da gotovo nijedno suđenje neposredno nakon Drugog svjetskog rata ne bi zadovoljavalo današnje kriterije pravičnog postupka. Ako bi se prihvatio stav da povreda prava na pravični postupak u tom razdoblju znači da osuđeni za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u Drugom svjetskom ratu nisu počinili zločine, praktički gotovo nitko ne bi bio odgovoran za te stravične zločine. Automatsko opravdavanje imenovanja ulice po Josipu Astalošu zbog procesne rehabilitacije bi značilo pravnu prihvatljivost imenovanja ulice i po Draži Mihajloviću, koji je bio osuđen u sličnom postupku (1946.) kao i Astaloš, a koji je također rehabilitiran zbog nepravičnog postupka, što je također apsolutno ustavnopravno neprihvatljivo”
Argument koji iznosi prof. Maršavelski čest je u pravnoj teoriji, iako kontroverzan u praksi rehabilitacije:
Formalna nedužnost: Zbog kršenja prava na pravično suđenje (što je u sustavu OZN-e i prijekih vojnih sudova 1945. bilo pravilo, a ne iznimka), presuda se ukida.
Materijalna nedužnost: Profesor sugerira da ukidanje presude zbog procedure ne znači nužno da osoba nije počinila djela koja su joj se stavljala na teret, već da mu se krivnja nije dokazala u civiliziranom procesu.
Međutim, u demokratskom pravu vrijedi presumpcija nedužnosti: ako nema valjane presude, osoba je nedužna. Svako drugo tumačenje, s stajališta profesora Maršavelskog , predstavlja “suđenje izvan sudnice”.
Nezamislivo je i nedozvoljivo da itko osporava presude i rehabilitacijske postove, a pogotovo je nedopustivo da to radi sveučilišni profesor koji predaje na pravnom sudu. Ovakvo obrazloženje,odnosno drugo mišljenje niti može ni smije niti će ikada u demokratskoj državi biti dozvoljeno. Sudska presuda je obvezujuća i nitko ju ne može poništiti niti je u Hrvatskoj nadležan sud partije.