Danas ne slavimo samo jednu osobu. Danas slavimo glas. Glas koji je znao biti tih kad je trebalo trpjeti, ali snažan kad je trebalo ustati. Glas koji nije tražio dopuštenje da voli – jer ljubav prema Bogu, domu i narodu ne traži opravdanje.
Ovu nagradu ne dodjeljuju institucije, mediji ni trendovi.
Danas ovu nagradu dodjeljuju oni koji su je platili najskupljom cijenom – hrvatski branitelji. Ljudi koji znaju što znače riječ žrtva, riječ vjernost i riječ domovina.
Zato ova nagrada ima posebnu težinu.
Nagrada Osoba godine danas s pravom pripada čovjeku koji je kroz pjesmu postao savjest, kroz stihove utjeha, a kroz godine – simbol postojanosti. Marko Perković Thompson nije samo ime na bini. On je priča o čovjeku koji je ostao svoj onda kada je to bilo najteže, čovjeku koji je kroz pjesmu svjedočio ono što su branitelji živjeli – vjeru u Boga, ljubav prema obitelji i odanost Hrvatskoj. Pripada čovjeku čije pjesme nisu nastajale u tišini komfora, nego u odjeku stradanja, molitve i nade.
Marko Perković Thompson nikada nije bio samo glazbenik.
On je bio i ostao glas naroda koji se nije odrekao svog identiteta.
U vremenima kad su se mnogi povlačili, on je pjevao. Kad su drugi birali šutnju, on je birao istinu – često skupu, često neshvaćenu, ali uvijek iskrenu. Njegove pjesme nisu samo glazba; one su molitva, zavjet i sjećanje. One su most između prošlosti koju ne smijemo zaboraviti i budućnosti koju dugujemo onima koji dolaze.
U vremenu kada su mnogi savjetovali da se šuti, da se prilagodi – on je ostao vjeran. Vjeran Bogu, jer bez vjere nema snage. Vjeran obitelji, jer bez obitelji nema budućnosti. I vjeran domovini, jer bez domovine nema slobode.
Njegove pjesme nisu pjesme razdora, nego pjesme pamćenja. One podsjećaju da Hrvatska nije nastala slučajno, nego krvlju, molitvom i zajedništvom. One podsjećaju da sloboda nije dar, nego zavjet.
Marko je pokazao da domoljublje nije mržnja, nego odgovornost.
Da hrabrost nije galama, nego postojanost.
Da vjera nije slabost, nego snaga koja drži čovjeka uspravnim kad je najteže. Da identitet nije nešto čega se odričemo kad postane neugodno, nego nešto što nosimo još čvršće kad zapušu oluje.
Ova nagrada nije samo priznanje uspjehu, nego zahvalnost za dosljednost. Za to što je ostao čovjek naroda. Za to što je mnogima dao snagu kad je nisu imali gdje pronaći. Za to što je pokazao da se može hodati uspravno, čak i kada je put strm.
Ovu nagradu mu dodjeljuju hrvatski branitelji – ljudi koji prepoznaju istinu kad je čuju, jer su je sami živjeli. Ljudi koji znaju da se Hrvatska brani i puškom kad treba, ali i riječju, pjesmom i srcem.
Marko, hvala ti što nisi zaboravio tko si i odakle dolaziš.
Hvala ti što si ostao uz svoj narod kad to nije bilo lako.
Hvala ti što si dokazao da pjesma može biti više od zvuka – može biti dom.
Hvala ti i što si dokazao da pjesma može biti molitva, a bina – mjesto svjedočenja.
Neka te Bog čuva, neka ti obitelj i dalje bude snaga, a Hrvatska uvijek u srcu.
Dragi Marko Perković Thompson čestitam ti od srca.
Zorica Gregurić