Andrej Plenković je izjavom za javnost prezentirao dva izrazito čvrsta stajališta: prvo, da je kao demokrat protiv bilo kakvih zabrana, koje u principu nikada ne donose željene rezultate već obrnuto, a drugo stajalište još je znakovitije, jer bez ikakve rezerve pokazuje poštovanje prema nasljeđu Domovinskog rata, poglavito pjesmi „Bojna Čavoglave“ u originalu kakva je nastala na prvoj crti bojišnice.
Piše: politički analitičar, Kazimir Mikašek-Kazo
Bez imalo sumnje, Hrvatska je u 2026. uplovila kao sigurna, stabilna i prosperitetna država, što je u kontekstu velikih prijetnji i neviđenih geopolitičkih stresova ohrabrujuća vijest, osobito za one kojima je čaša uvijek polupuna, a ne obrnuto. Pokušaj destabilizacije Hrvatske hiperproizvodnjom ustašizacije i fašizacije, čemu je prethodila medijska mega Thompsonizacija Hrvatske, kao projekt lijevo liberalne oporbe na čelu s Možemo i SDP-om, totalno je propao, jer Thompson i njegovi fanovi nisu nasjeli na provokacije očajne sektaške oporbe, koja je priželjkivala da se domoljubno slavlje i svehrvatsko zajedništvo na Thompsonovim koncertima pretvori u radikalne ideološke sukobe začinjene krvlju, što bi eventualno moglo dovesti do prijevremenih izbora u situaciji kada vladajuća većina ima tek minimum prevage u Hrvatskom saboru. Minimum, ali stabilan minimum!
Andrej Plenković, još jednom je u ovako složenim okolnostima, kada je upravo on optužen za ustašizaciju i fašizaciju Hrvatske i puštanje „duha iz boce“, zbog činjenice što je pozdravio Thompsona na generalnoj probi dan prije veličanstvenog koncerta na Hipodromu, pokazao kako se na jednostavan način može dokazati da su fašizacija i ustašizacija Hrvatske izmišljotine nemoćne ljevice koja polako, ali sigurno tone prema četvrtom parlamentarnom porazu za redom.
Andrej Plenković: „Mislim da je velika politička pogreška gradonačelnika Tomaševića i većinske vlasti da donesu odluku o zabrani drugog koncerta. Ta odluka je po meni politički sporna, nije principijelna, nekonzistentna je i diskriminirajuća. Realno. Zašto? Zato što je isti pjevač imao ne znam koliko koncerata u Zagrebu u zadnjih 35 godina s repertoarom koji se zanavljao, ali ova pjesma je tu od ’91. i ne vidim ništa problematično u tome niti se igdje pokazalo problematično”, započeo je Plenković.
“Drugo, to se radi u momentu kada gradovi poput Varaždina, gdje je gradonačelnik SDP-ov, gdje je većina isto SDP-ova, dopušta dva koncerta. Ja iskreno nisam ni znao prije koncerata da su se održali nego sam čuo tek naknadno. Nikog to nije zanimalo, to nije bila tema. Ista stvar će se dogoditi u Poreču gdje je IDS. Ista stvar će se dogoditi u Rijeci gdje je na vlasti netko tko nema veze s parlamentarnom većinom i koalicijom, ali eto, u Zagrebu ne može”, dodao je premijer.
Andrej Plenković je ovom izjavom javnosti prezentirao dva izrazito čvrsta stajališta: prvo, da je kao demokrat protiv bilo kakvih zabrana, koje u principu nikada ne donose željene rezultate već obrnuto, a drugo stajalište još je znakovitije, jer bez ikakve rezerve pokazuje poštovanje prema nasljeđu Domovinskog rata, poglavito pjesmi „Bojna Čavoglave“ u originalu kakva je nastala na prvoj crti bojišnice. Istovremeno pokazuje nepoštovanje, odnosno kritiku prema onima (Tomaševiću), koji su zabranili drugi koncert u Zagrebačkoj Areni, nakon što su dva puta istu stvar dozvolili. Treći koncert zabranjen je bez ikakvih novih dokaza, ili argumenata da štetno djeluje na javnost.
Ipak, nakon ovako jasnih stajališta i kritika uperenih protiv „zabranitelja“ Tomaševića, osvanule su naslovnice koje insinuiraju da su HDZ i Možemo u tajnoj koaliciji, jer eto, Plenković ne podržava rušenje gradonačelnika Tomaševića i prijevremene izbore u Zagrebu. Svaki polupismeni analitičar, promatrač, ili glasač u Zagrebu, zna da je rušenje Tomaševića Thompsonovim pozivom na demokratske prijevremene izbore nemoguća misija sve dok Možemo i SDP velikom većinom u Gradskoj skupštini čvrsto drže vlast u Zagrebu u svojim rukama. Isto tako svaki polupismeni analitičar zna da je rušenje Tomaševića referendumom nemoguća misija i unaprijed izgubljena politička bitka. A predsjednik Hrvatske vlade i HDZ-a nije nepismen političar da ulazi u unaprijed izgubljene političke bitke, što je do sada dokazao mnogobrojnim političkim pobjedama od unutarstranačkih, lokalnih, europskih ili parlamentarnih. Za promjenu vlasti u Zagrebu nije se stvorila dovoljno velika kritična masa nezadovoljnih, a Thompsonov doprinos toj ideji je legitiman, ali bojim se nedostatan za bilo kakvu radikalniju mobilizaciju biračkog tijela, koje u Zagrebu u zadnja dva, pa i tri desetljeća, gotovo da i ne postoji, ili je potpuno nevidljivo.
Thompsonizacija i ustašizacija Hrvatske, kao ideja lijeve oporbe koja je trebala rezultirati ideološkom eksplozijom u Hrvatskoj, završena je porazno, što se pokazalo na „antifašističkom maršu“, pod vodstvom, kako to neki kažu, „najljepše“ Maje Sever i ne treba previše dokazivati da je bilo sve pomno organizirano za stvaranje razdora i izvanrednog stanja Hrvatskoj po uzoru na Vučićevu Srbiju. Thompsonovi fanovi protkani vjerom, domoljubljem i pameću, shvatili su namjeru neprijatelja i jednostavno su se pomolili za njih i njihove duše.
Politički analitičar, Kazimir Mikašek-Kazo