Pratite nas

BiH

Ti si dvostruki prvak šugave zemlje, ti si dio mostarskih snova, ti dolaziš sa zapadne strane, volim te bolan!

Objavljeno

na

Odavno se nisam smijao čitajući neki tekst kao neki dan. Obožavam, mogu reći čak i volim Ninu Raspudića. Gledam svaku njegovu emisiju, i svaku njegovu kolumnu čitam. Rijetko kad bi me nasmijale, no kada je posljednji put prepričavao zgode i nezgode sa svog prvog obavijesnog, tj. informativnog razgovora, koji je vođen na Sveučilištu u Zagrebu, plakao sam od smijeha.

No, koliko god situacija bila komična, toliko je i tragična – u 21. stoljeću komunisti još uvijek provode te informativne razgovore kako bi zaštitili svoje kvazi-intelektualce. Tema je bila to što je netko iskrenuo kantu govana na podoficira Antu Tomića. Ja se na to nisam previše ni osvrtao. Osobno sam protiv svake vrste agresije, tako da sam i protiv toga. Ali kad gledam lik i djelo toga druga Ante Tomića, podsjeća me na nekog mutanta, odnosno lošu mješavinu između Tina Ujevića i Indiane Jonesa.

To je dijete sa sela koji se devedesete spustio u grad do feralovaca, te glumio Tina Ujevića. Glavni su mu idoli Miroslav Lazanski i Miroslav Ilić koji je, da ne bi bilo zabune, za mene odličan pjevač, a najdraža mu je pjesma bila ”Jer zavoleh devojku iz grada”, i što on tu može, kad jadan rješava svoje ruralne-podoficirske komplekse.

Međutim, komunisti čuvaju svoje kadrove. Dok takozvani desni intelektualci završavaju na psihijatriji, ako netko dirne lijevog avangarda, automatski djeluje policija. Budući da je ministar policije Ranko Ostojić, koji dolazi iz Splita, napravili su istragu i nad Ninom Raspudićem u Zagrebu, samo zato što je polemizirao s lijevom ikonom Antom Tomićem.

Zanimljivo je da se nije javila nijedna nevladina udruga, pa čak ni Helsinški odbor, na čelu sa Zvonimirom Čičkom. Javio se samo Ivo Banac, jer je čovjek živio u Americi pa zna što je demokracija. To je skandal prvog reda. To je tragedija za cijelu hrvatsku državu.

Su čin pritite?

Koliko ja kužim, izgleda da je Amerika dopustila Njemačkoj da krene raditi lustraciju u Hrvatskoj, ali i ovdje u Federaciji BiH. Na ovim prostorima imamo tri stolna grada s Titovom ulicom, desetog zločinca po rangu europskih demokratskih standarda – Zagreb, Sarajevo i istočni Mostar.

Komunisti se sada svim snagama bore kako bi se spasili. Jer, kakvo je stanje sad u Hrvatskoj, u Remetincu je samo jedan Hercegovac, i to ravnatelj, a ima 20 godina da se govori kako su Hercegovci lopovi i fašisti. S još dva uhićenja, ne samo da će SDP Hrvatske u Saboru imati većinu nad HDZ-om Hrvatske, u kojem su također bili komunisti, nego će i u Remetincu biti većina, te će moći slobodno vršiti preglasavanje, ako netko tražio ”repete” poslije ručka ili večere.

No, čega se bojim? Mačka je najopasnija kad je pribijena uz zid. Nino Raspudić je uvjerljivo naša najjača osoba, koja ima i srce, i hrabrost, i pamet javno govoriti što misli. Ne želim praviti nikakve usporedbe, ali bojim se da ne bi doživio tragediju prof. dr. Ive Pilara i prof. dr. plemenitog Milana Šufflayja, koje je tajna kraljevska policija usred Zagreba 1932. pretukla kao stožerne intelektualce i mislioce hrvatskog naroda. Neka se Nino dobro čuva. Mi ćemo moliti da ga Gospa zaštiti, jer je on postao prejak. Nije on samo institucija nas Mostaraca i Hercegovaca, nego i slobodnomislećeg hrvatskog naroda.

On je prenio što je pričao s milicionerima, no ja sam čuo za izvorni dijalog. Pošto je Nino stari Ultras i veliki navijač Zrinjskog, situacija je tekla otprilike ovako: Kada mu je izvjesni drug prilazio, Nino je pretpostavio o čemu je riječ, pa je odmah upitao ‘Ko je sra’ da sam ja sra’, citirajući rečenicu jednog zapovjednika HVO-a. Ne mogu mu se sjetiti imena, ali ako želite znati kako se zove, samo zovnite Federalnu televiziju u Sarajevu, jer oni znaju što je bilo u HVO-u bolje od nas koji smo u njemu bili. Nakon što mu je ovaj objasnio o čemu se sve radi, Nino je završio citirajući Ultrase: ”A su čin pritite?”

To se završilo u gromoglasnom smijehu, ali…, opet kažem ali! Dok komunisti ne odu s vlasti u Sarajevu, Zagrebu i istočnom Mostaru, te dok se ne provede lustracija, nema slobode na ovim prostorima.

God bless America

Kad mene ovih dana pitaju jesam li za Putina ili Obamu, ja im kažem: kad bi umjesto Putina bio Fjodor Mihailovič Dostojevski, a umjesto Medvedeva bio Lav Nikolajevič Tolstoj, bio bih za Ruse. No, nakon svega što je hrvatski narod dao, najzaslužnija za našu slobodu je opet ta Amerika. Premda je njezina administracija u BiH u posljednjih godina radila protiv nas, uvijek ću biti za nju, i uvijek ću govoriti God bless America, jer sloboda može doći samo preko njih!

Prateći medije prije nekoliko dana, vidio sam da sam bio u pravu. Baš sam i razmišljao napraviti kolumnu o tomu tko glasuje za ovu ”1. mart” koaliciju, koja je kasnije nazvana koalicija ”Domovina”. To je bilo 30. marta, kada su kazaljke išle sat vremena unaprijed, a za one koji žele glasovati za tu koaliciju u RS-u, kazaljke bi išle 22 godine unazad.

No, ovo je stvarni život a ne vremeplov. Ako se u RS-u kazaljke vrate toliko godina unazad, i ako se preko muhura i preglasavanja taj entitet pokuša ukinuti, tu će se proliti krvi. Jer, nisu Srbi Hrvati da bi se s njima moglo raditi što netko hoće ili želi.

Iako nema veleposlanika, čini se da netko ipak radi u tom američkom Veleposlanstvu u Sarajevu. U to sam se uvjerio nakon što je Edward Bestic, čovjek koji vodi politički odjel u tom veleposlanstvu, posjetio jednu malu stranku velikih očiju u Mostaru – HSP „Đapić-Jurišić“. Oni su potpisali tu koaliciju kao jedina stranka s hrvatskim predznakom u čijem programu stoji ”Hrvatska do Drine, a Herceg Bosna do Posavine”.

Čovjek je došao iz Amerike ne da ih pita što misli o Čoviću i HDZ-u, nego što misle napraviti na tim izborima. Jer, Amerikanci znaju da se s nedonesenim zakonom o prebivalištu na takvim izborima može prejudicirati faktičko stanje na terenu. Dakle, čovjek se na dan izbora može prijaviti u nekom gradu u kojem uopće ne živi, tu glasovati te se odjaviti.

To nije realna slika. U RS-u bi ta koalicija moglo biti deset mjesta u Parlamentu, a na razini države bi bilo petero zastupnika, gdje bi bošnjačka politička elita krenula raditi majorizaciju nad Srbima. To vam je onda novi rat u kojem ne bi ratovala gospoda iz Sarajeva nego Amerikanci koji bi trebali otjerali neposlušne Srbe, nakon čega bi ovi iz Sarajeva došli s punom torbom muhura, te sve to lijepo ovjekovječili. Begovska gospoda iz Sarajeva u tome su se već dobro ispraksala, i to nad HVO-om koji, otprilike, nešto obrani i oslobodi, da bi nakon pola godine stigle Sarajlije s muhurima kako bi rekle: ”E to je sada naše!” Što bi u narodu rekli, lako je tuđom nekom stvari gloginje mlatit’.

Da sam bio u pravu, uvjerio sam se kada sam čuo da je vođa te koalicije Emir Suljagić dao ostavku jer se iznenada razbolio. Ima on sreću što je njemu supruga liječnica. No jedina dijagnoza koja vrijedi na ovim prostorima je ona koju ti potpišu američki doktori, a čini mi se uskoro i njemački. No, na potpisima tih doktora se neće moći vršiti revizija, i to dajem na znanje Zlatku Lagumdžiji i njegovu ministru Helezu.

Happy Zrinjski Mostar

Vidim da je u modi snimanje spotova za pjesmu ”Happy”. Kakav je ”Happy” napravio moj Zrinjski u samo osam minuta, to ne bi ni redatelj filma ”Montevideo Bog te video” Dragan Bjelogrdić, pa čak ni Alfred Hitchcock mogli režirati.

Zrinjski je odigrao najbolju utakmicu u svojoj povijesti, i sad je samo nebo iznad nas.

Što na kraju mogu reći: Ti si dvostruki prvak šugave zemlje, ti si dio mostarskih snova, ti dolaziš sa zapadne strane, volim te bolan!

Piše: Marin Topić pogled.ba

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari