Pratite nas

U potrazi za Istinom

Tko je bio zapravo Josip Broz Tito?

Objavljeno

na

I danas kruži anegdota da je britanska kraljica rekla: ako je ovaj gospodin Tito po struci bravar, onda ja nisam britanska kraljica! 

Na današnji je dan 1934. godine Josip Broz u zapisniku sjednice Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije po prvi put predstavljen pod nadimkom Tito. Premda ime Tito danas zvuči neobično za naše krajeve, ipak je to nekada bilo često i kršćansko ime (Sveti Tit, biblijski pisac) upravo u sjevernoj Hrvatskoj, te rodnom kraju Josipa Broza. Sjetimo se samo poznatog kajkavskog pisca Tita Brezovačkog (1757. – 1805.), autora poznate komedije “Matijaš grabancijaš dijak”.

Josip Broz koristio je kao komunist i mnoge druge pseudonime i nadimke: primjerice Walter (u Kominterni), Ivan Kostanjšek i Slavko Babić. Isto tako, posjedovao je navodno švedsku putovnicu na ime John Alexander Karlsson i kanadsku na ime Spiridon Mekas, piše narod.hr

A tko je bio zapravo Josip Broz Tito?

O tome postoje razne teorije, ali i danas mnogi sumnjaju u Titov pravi identitet kao seljaka i  Hrvata iz Kumrovca, te smatraju da je Josip Broz bio osoba drugog identiteta.

Valja priznati su se mnogi bavili ovom tematikom, ali nitko još nije napisao kvalitetnu knjigu koja bi procijenila i analizirala Titov psihoprofil kao što je učinjeno za neke druge velike zločince poput Hitlera, Staljina ili čak Napoleona.

A za Tita bi zaista bilo potrebno napraviti takav psihoprofil, s obzirom da je bio značajni vođa zločinačkih komunista u Jugoslaviji, a koja je bila druga komunistička država svijeta iza SSSR-a.  Njegovu vladavinu obilježavao je teror masovna ubojstva, progoni Katoličke crkve i drugih nepodobnih skupina, ubijanje svećenika, zatiranje nacionalnog identiteta Hrvata, uspostavljanje kulta ličnosti, ali i mnoge neobičnosti koje baš nisu pojava kod ljudi seljačkog porijekla tog vremena. Kasnije dolazi i do odmicanja od SSSR-a i Staljina, otvaranja granica, slabljenja nevjerojatnog i zločinačkog terora nad ljudima, i na kraju nakon Titove smrti do strašnih ratova na području bivše Jugoslavije, koji su bili dio genocidnog srbijanskog plana.

Notorne su činjenice da je Josip Broz Tito pravilno govorio njemački (iako hrvatski nije znao dobro govoriti); da je svirao glasovir, poznavao mačevanje, odlično jahao konje, obožavao šah, volio se lijepo oblačiti, provodio vrlo hedonistički život, imao pet žena od kojih je posljednja Jovanka bila mlađa čak 32 godine, te brojne ljubavnice, mercedese, otoke, prave hotele i dvorce… U to vrijeme, prije gotovo jednog stoljeća, mislilo se da sviranje i mačevanje spada u red snobizma, a tome je J. B. Tito bio duboko naklonjen.

Tito je bio hedonist s manirama i, govoreći žargonskim jezikom bio šminker, fajnšmeker, bonvivan. Volio se, netipično za komunista i seljaka, luksuzno oblačiti po zadnjoj modi, (npr. na fotografiji s prvom suprugom ima crnobijele cipele, što su nosili manekeni iz 20-ih godina), volio je bijela odijela, bijele rukavice, cigare kubanke, skupocjene prstene, odlično je plesao….

Gdje je sve to Tito uspio naučiti – nitko ne zna!

Sve netipično za seljaka bravarske struke iz tada zabačenog zagorskog sela, koji je k tome vrlo rano otišao od kuće u rat sa 20-ak godina, pa zatim u SSSR…gdje i kada je to sve uspio naučiti, dobro je pitanje.

Međutim, poznavatelji glazbe, koji su ga neposredno slušali, izjavili su da položaj njegovih ruku, kod sviranja neke Chopinove sonate, iskazuje da je imao profesora za instruktora. Ako tomu dodamo mačevanje, koje ne spada u običaj seljaka iz Kumrovca, proizlazi, izgleda, da se rodio i odrastao u nekoj otmjenoj, vjerojatno, plemićkoj kući.

Zagovornicima teorija o Titu i lažnom identitetu sviranje klavira, plesna vještina, mačevalačko umijeće ili poznavanje šaha nikako ne idu uz kumrovečki rodni list i proletersku mladost po SSSR-u, zatvorima i skrivenim mjestima.

Sigruno je da mačevanje, jezike i jahanje konja nije učio u ratu, u Moskvi koja se protiv toga borila kao buržoarskog relikta ili u zatvoru nakon bombaškog procesa.

Sumnjamo da je učio i na Drvaru i Sutjesci ili kao već stariji čovjek kada je završio II. svjetski rat, kada je već imao 53 godine.

Kada je Tito bio u posjeti Velikoj Britaniji, na prijemu kod tada mlade kraljice Elizabete, ostavio je snažan utisak. Ne smijemo zaboraviti da je Elizabeta od djetinjstva bila stalno trenirana za svoje mjesto u budućnosti na kraljevskom dvoru i da je ipak znala procijeniti neke stvari po tome pitanju. Naime i danas kruži anegdota da je tada rekla: ako je ovaj gospodin Tito po struci bravar, onda ja nisam britanska kraljica!

Zbog toga mnogi tvrde da Tito kojeg poznajemo zapravo nije bio Josip Broz, rođen u Kumrovcu 1892., već njegov godinu dana stariji polubrat.

Je li Tito bio Joshua Ambroz Mayer?

Naime, Brozova majka Marija Javeršek, koja je bila Slovenka iz Podsrede, radila je u Beču kao sluškinja kod bogatog poljskog Židova Samuela Mayera, inače vlasnika tvornice medicinskih proteza. Iz njihove ljubavničke veze 7. svibnja 1891. rodio se sin Joshua (Franc) Ambroz Mayer, piše 24sata.hr

Zahvaljujući svojemu porijeklu, Joshua je odrastao u carskom Beču te se školovao u najboljim školama na bečkome njemačkom jeziku (wiener-deutsch). Završio je glazbenu školu kao odličan pijanist i najbolji izvođač Verdija i Chopina u svom razredu. O njegovom talentu kasnije je svjedočila Zinka Kunc koja je govorila kako je Tito na glasoviru pratio njezino pjevanje.

Marija Javeršek u međuvremenu se vratila suprugu u Kumrovec. Pravi Josip Broz rodio se 21. svibnja 1892. Bio je dijete Marije i Franje Broza, seoskog radnika iz Kumrovca. Josip je bio dječak manjeg uzrasta i umjerenih intelektualnih mogućnosti, te je nakon četverogodišnje pučke škole poslan u Sisak na učenje bravarskog zanata.

Jedan od njegovih tadašnjiih kolega, Niko Ivšić, tvrdio je kako je Broz izgubio prst na stroju. Poslije rata 1945. kad je Tito došao u Sisak, Ivšić se pred svjedocima rukovao s njim i rekao: “Ti nisi Josip Broz”, jer je Tito s kojim se rukovao imao sve prste. Poslije toga, OZN-a je Ivšića mučila i na kraju ubila.

Pravi Josip Broz poginuo u I. svjetskom ratu?

Josip Broz mobiliziran je 1914. u austro-ugarsku vojsku i iste godine je poginuo. Tu navodno završava njegov put.

Njegov identitet tada preuzima njegov polubrat iz komunističkog podzemlja, Joshua Ambroz Mayer koji mijenja ime u Josip Broz Tito. On je taj koji je 1914. u Budimpešti osvojio srebrnu medalju na prvenstvu austro-ugarske vojske u mačevanju, a ne pravi Josip Broz.

Mayer, koji je tada već bio Tito, također je mobiliziran u austro-ugarsku vojsku i poslan na Istočni front, gdje ga Rusi, nakon ranjavanja, zarobljuju u Bukovini 1915. godine. Proveo je 13 mjeseci u zarobljeništvu, a tijekom tog vremena dobro je naučio ruski. Uspijeva pobjeći 1917. i pridružuje se Internacionalnoj crvenoj armiji u Omsku, gdje je bio više mjeseci, ali bez borbe.

Vjenčao se s Ruskinjom Pelagijom (Pelkom) Belousovom. S njom se 1920. vraća u Kraljevinu Jugoslaviju gdje pristupa Jugoslovenskoj Komunističkoj Partiji i počinje djelovati kao treći sabornik te stranke u jugoslavenskom saboru. Kralj 1921. zabranjuje tu stranku, te Tito djeluje kao ilegalac u podzemlju, a tamo se ne uči sviranje klavira i jahanje.

Godine 1934. izabran je u Centralni Komitet Komunista Jugoslavije, najveće i vrhovno tijelo komunista, a 1935. se ponovno vraća u SSSR i Staljinu gdje počinje biti aktivan u Kominterni.

Je li Tito umro buncajući na njemačkom s bečkim naglaskom?

Kao rođeni Bečanin, tvrde mnogi, Tito nikad nije naučio ispravno govoriti hrvatski jezik. Njegov ‘hrvatski’ zapravo je bio mješavina poljskog, slovenskog i ruskog s pokojom rječju iz srpskog jezika.

Kada je nakon Drugog svjetskog rata došao u svoj ‘rodni’ Kumrovec nitko od susjeda i prijatelja nije ga prepoznao, ali bojali su se bilo što reći.

Tito je umro u Ljubljani 4. svibnja 1980. godine. Neki svjedoci pričaju da je, dok je ležao u bolnici, buncao na wiener-deutschu (njemački s bečkim naglaskom).

Novinari i publicisti iz država koje su nastale u jugoistočnoj Europi poslije raspada bivše Jugoslavije danas pišu da je Josip Broz Tito bio slobodni zidar ili mason. Najveći razlog je što na njegovu grobu u Beogradu stoji samo natpis Josip Broz Tito 1892.-1980., bez ikakvih drugih podataka, što je običaj među slobodnim zidarima.

Osobito je bilo šokantno da vođa komunista Josip Broz Tito na grobu nema – petokrake.

Drugi je razlog bila tvrdnja da je među jugoslavenskim komunistima bio veliki broj prikrivenih masona.

Ugledni mason Zoran Nenezić je još 1980. objavio da je 1939. godine “sedam članova jugoslavenskog komunističkog vodstva pripadalo masovskoj loži Concordia. Od njih su petorica najvažnijih, navodno su bili: Josip Broz, Vladimir Bakarić, Edvard Kardelj, Josip Kopinić i Vladimir Velebit”.

Neki pobornici Titovog navodnog slobodnozidarskog članstva navode mogućnost da je Churchill za vrijeme posjeta 1952. odveo Tita iz Londona na neki kraći izlet, u masonski hram i tamo ga inicirao u slobodnozidarski savez ili mu barem predstavio ciljeve, namjere i rituale tzv. Bratstva, koje je baš u Londonu davne 1717. godine počelo svoj podzemni i spletkarski pohod u sve demokratske države svijeta.

Pogledajmo što o Titovom identitetu, u izuzetno zanimljivom predavanju, kaže admiral Davor Domazet-Lošo. Domazet tvrdi da Tito ima izmijenjen identitet, ali njegova izuzetno zanimljiva teorija je malo drugačija od gornjih tvrdnji:

Tko je pravi Tito?

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari