Pratite nas

Tko je kriv za smrt Mire Barešića?

Objavljeno

na

Google Hrvatska je u posjedu vjerodostojnih izvješća nastalih nakon akcije u kojoj je, tijekom Domovinskog rata, poginuo hrvatski dragovoljac, jedan od najpoznatijih hrvatskih političkih emigranata Miro Barešić. Okolnosti njegove pogibije do danas nisu rasvijetljene do kraja, postoji osnovana smnja da se zapravo radilo o klasičnom smanuću u režiji bivših djelatnika i visokih oficira jugoslavenskoh tajnih služba. Dokumenti, kojih smo u posjedu, dokazuju takvu mogućnost i otvaraju nova pitanja o cijelom ovom slučaju.

Izvješće članova Barešićeve skupine, tada podneseno u tajnosti Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, i do sada čuvano u najstrožoj tajnosti, opisuje i razloge i način osnivanja vojne skupine kojoj je na čelu bio Miro Barešić, nakon svojeg povratka u Domovinu. “Sa željom da doprinese obrani domovine izvršni odbor HDP-a je odlučio pristupiti formiranju grupe od desetak ljudi koji će se staviti na raspolaganje postojećim hrvatskim obrambenim strukturama. Kao pročelnici odjela društvene samozaštite (Ivan Drviš, Antonio Lekić) u HDP-u izabrali smo desetak istreniranih ljudi koji su već radili na policijskim ili vojnim poslovima i kao takvi imali određena iskustva. Tim povodom pozvan je u domovinu gospodin Miro Barešić koji je stigao 12.7.1991. god. i odmah preuzeo zapovjedništvo nad grupom. Grupu su sačinjavali: Miro Barešić, zapovjednik; Antonio Lekić, bivši pripadnik jedinice za posebne zadatke (Lučko); Ivan Drviš, bivši pripadnik jedinice za posebne zadatke (Lučko); Frano Bokanović, bivši pripadnik jedinice za posebne zadatke (Lučko); Zdeslav Turić, radnik Službe državne sigurnosti; I.B., pripadnik jedinice za posebne zadatke Lučko; N.K., pripadnik jedinice za posebne zadatke Lučko; B.P. vojnik u francuskoj vojsci (Legija stranaca, 5 god.); N.K., vodnik u organizaciji “Sokol”; M.M., vodnik u organizaciji “Sokol”, te tri pridružena člana iz jedinice stacionirane u Kumrovcu”.

U nastavku ovog Izvješća navode se detalji planiranja akcija posebne grupe nakon dolaska Mire Barešića u Hrvatsku i preuzimanja zapovjedništva nad grupom. “Po dolasku gospodina Mire Barešića ostvarern je prvi kontakt s gospodom Gojkom Šuškom i Vicom Vukojevićem gdje je dogovoren okviran način funkcioniranja grupe. Sve ovlasti oko zaživljavanja jedinice i rješavanja tehničkih zahtjeva prenešene su na gospodina Josipa Perkovića”. Ovdje, zapravo, ovo Izvješće postaje najzanimljivije. Gotovo nevjerojatnom zvuči činjenica da je nadređeni dužnosnik u Ministarstvu obrane za Barešićevu skupinu bio čovjek koji je još do prije godinu dana bio na čelu službe koja je naredila uhićenje i likvidaciju Mire Barešića – Službe državne sigurnosti u Hrvatskoj. Josip Perković bio je jedan od autora “Strogo povjerljivog Operativnog glasnika” SDB-a, kojim su popisani opasni emigranti i oni određeni za uhićenja i likvidacije. Na tom je popisu, kao što se može vidjeti na ovom portalu bio ponovno u veljači 1989. godine, upravo po Perkovićevom nalogu, i Miro Barešić. U povjerljivom SDB-ovom popisu Barešić je bio uveden kao jedan od najtraženijih emigranata pod sljedećim podatcima. “Barešić (Jure) Miroslav, pol M, zvani: Miro, državljanin: SFRJ, rođen: 9.19.1950., Drage, Biograd, SFRJ, prebivalište: Španija, mere OUP: lišenje slobode, obavjestiti: centar SDS Split, podnosilac prijedloga: centar SDS Split, podnosilac zahteva: SSUP-org.jed. za operativnu analitiku i dokumentaciju, evidencijski broj 76018722”.

Logičnim se postavlja pitanje je li Perković, zapravo, dolaskom Mire Barešića u Domovinu kako bi sudjelovao u obrani zemlje, dobio priliku izvršiti stari naum (dok je bio na čelu komunističke tajne milicije) likvidacije tog hrvatskog političkog emigranta?! Nije li upravo tada u glavi Josipa Perkovića nastao plan za likvidaciju Mire Barešića, a Perkovićeva pozicija nadređenog dužnosnika Barešiću bila je idealna za takvo što. je li moguć scenarij po kojem je u čelništvu nekadašnjeg SDB-a, nakon “demokratskih promjena” 1990. nastao plan kako spriječiti stvarne hrvatske domoljubne snage da se vrate u Domovinu i preuzmu ključne uloge u političkom životu Hrvatske nakon osamostaljivanja. Čini se kako je jedino fizičkom likvidacijom tih ljudi i njihovom neutralizacijom u javnom životu bilo moguće spriječiti da kroz neko vrijeme upravo ti ljudi preuzmu ključne dužnosničke pozicije u novoj vlasti, pogotovo iz razloga jer je mnoge od njih u Hrvatsku pozvao upravo predsjednik Tuđman sa željom i namjerom da mu u procesu stvaranja hrvatske države budu najbliži suradnici i da aktivno sudjeluju u tom procesu. Takav Tuđmanov naum, nije se dakako, svidio nekadašnjoj komunističkoj nomenklaturi i udbaškim strukturama koje su se uz pomoć tada vodećih HDZ-ovaca Manolića i Mesića uspjele uvući u najvažnije institucije države u stvaranju – Republike Hrvatske. Kako bi zadržali pozicije moći koje su im tijekom preuzimanja vlasti omogućili tajnim dogovorima sa SKH-om Mesić i Manolić, pripadnici nekadašnjih SDB-ovih kadrovskih struktura jednostavno su odlučili neutralizirati neposrednu konkurenciju koja je dolazila iz redova hrvatske političke emigracije. Na tom su putu ljudi poput Barešića bili smetnja tim starim udbaškim strukturama i vrlo vjerojatno je odlučeno kako Barešića i njemu slične treba neutralizirati ako nikako drugačije, tada i fizičkom likvidacijom, ukoliko je potrebno. Iz dokumenata o akciji u kojoj je poginuo Barešić može se isčitati puno više nego što to na prvi pogled može izgledati. Ti dokumenti razotkrivaju i dokazuju jedinu mogućnost tko je mogao ugroziti akciju Barešićeve grupe i organizirati njegovo ubojstvo, prokazujući podatke o akciji i kretanju Mirine grupe četnicima, ili čak osobno Milanu Martiću, jednom od terorističkih vođa velikosrbijanskih pobunjenika.

Kada se pažljivo analizira dokument koji je očito bio upućen Ministarstvu obrane kao izvješće o akcji u kojoj je Barešić poginuo, mogući nalogodavci ubojstva Mire Barešića nameću se sami po sebi. Potrebno je tom prilikom postaviti nekoliko ključnih pitanja. Prvo, tko je bio u Zagrebu koordinator akcije i nadređeni zapovjednik u MORH-u za Mirinu skupinu? Izvješće Lekića i Drviša o tomu nedvojbeno govori. “Prikupljanje opreme i naoružanja potrajalo je nekoliko dana. U tome su sudjelovali osobno gospodin Josip Perković i gospodin Miljenko Filipović. Grupa je bila spremna za polazak 18.7.1991. Osnovna uputstva za djelovanje dobili smo od gospodina Perkovića, a to su: djelovanje prema uniformiranim teroristima tzv. “martićevcima”, kao i svim drugim teroristima u kriznim područjima u koja smo upućeni. Razmatrala se mogućnost upada Knin i likvidacija Mile Martića. Način komunikacie između nas s terena i gospodina Perkovića dogovoren je tako da vezu održavamo preko automatske telefonske sekretarice s brojem u Zagrebu, a koji smo mi odredili.” Iz ovog dijela Izvješća potpuno je razvidno kako je jedino Josip Perković znao za sve detalje akcije u koju je upućena skupina kojom je zapovjedao Miro Barešić. Jedino je Perković operativno izvješćivan o tijeku akcije i djelovanja Mirine grupe te je jedino Perković u svakom trenutku znao za planove grupe kao i za njezino kretanje i napredovanje. Drugim riječima, jedino je Perković u MORH-u bio u mogućnosti smjestiti zamku Barešićevoj jedinici na terenu i dojaviti Martićevim ljudima detalje o kretanju i akciji jedinice Mire Barešića. Nitko drugi osim Josipa Perkovića nije znao dovoljno detalja i podataka koji bi mogli nanijeti štetu akciji ove specijalne skupine.

Osim toga Josip Perković je najbolje poznavao i ljude koji su okruživali Milu Martića, pa i samog vođu krajiških terorista. Naime i Martić i njegovi bliski suradnici bili su nekada dio sigurnosnog sustava u komunističkoj Jugoslaviji, te je u to vrijeme Perković bio jedan od rijetkih dužnosnika u MORH-u sa dobrim vezama među kninskim pobunjenicima. Perković je mnogima, samo nekoliko mjeseci ranije bio šef u SDB-u. To su neraskidive linije povjerenja i komunikacije. Kada znamo te podatke i imamo uvid u Izvješće Drviša i Lekića, nema nikakve dvojbe kako je u likvidaciji Mire Barešića i njegovih suboraca (koji bi da nisu bili likvidirani bili svjedoci kako je Miro ubijen) ključna osoba i vjerojatni nalogodavac upravo Josip Perković. Bez obzira na tu činjenicu Perković nikada ni u kojem obliku nije ispitan o okolnostima ubojstva Mire Barešića. “Zamisao za drugu akciju potekla je ponovno od istih ljudi tj. Mire Barešića, Ivana Drviša, Antonia Lekića i B.P., a na temelju informacija koje je dobio Miro Barešić od nekih ljudi iz sela Vrane. Radilo se o barikadama s mitraljeskim gnijezdima na križanju ceste iz Vrana prema Benkovcu i ulazu u sela Donje Miranje i Ceranje. Troje ljudi: Antonio Lekić, Ivan Drviš, B.P. upućeni su u selo Vrane ispred gostionice x radi stupanja u kontakt s vodičem. Kontakt s vodičem je ostvaren u večernjim satima i bilo je dogovoreno vrijeme kada će se krenuti u izviđanje terena. Drugi dan oko 13 sati Antonio Lekić, Ivan Drviš, B.P. i vodič otišli su u izviđanje terena. U 17 h i 15 min približili smo se na tridesetak metara od križanja (glavnog mitraljeskog gnijezda) i uočili da se tamo nalaze samo dva uniformirana martićevca. Zalegli smo i osmatrali dalje. Također smo vidjeli da postoje još tri kamene barikade duž ceste razmaknute svakih dvadeset metara i dva mitraljeska gnijezda uvučena kraj ceste u raslinju. Te tri barikade i dva mitraljeska gnijezda bili su tada prazni”. U nastavku ovog dijela Izvješća opisuje se tijek priprema za izvođenje akcije, što dokazuje da akcije i nije bila nepripremljena, nego su pripadnici Barešićeve jedinice dobro promatrali i izviđali na terenu prije kretanja u akciju, utvrdili kretanje “martićevaca” njihove položaje, naoružanje, brojnost, termine smjena i popune pojedinih položaja terorista. Drugim riječima, sa te strane nije smjelo niti moglo biti znenađenja, osim ukoliko netko nakon kretanja u akciju ne dojavi Martićevim ljudima da je Barešićeva skupina krenula u akciju i točne položaje na kojima će ta jedinica napasti pobunjenike i teroriste. Ponovno treba naglasiti – jedina osoba koja je mogla odati takve informacije teroristima bio je Josip Perković. Nastavak Izvješća prilično dramatično opisuje trenutke kretanja u isplaniranu akciju i ubojstvo Mire Barešića. “Stigli smo na rub sela Vrane u noći 30.7.1991. između 22.30 i 23 sata.

Tamo su nas dočekala četvorica vodiča. Trojicu novih vodiča je organizirao vodič (a). Vodiči su nas sproveli do točke broj 1 gdje smo u šumici prenoćili. Drugi dan 31.7.1991. oko 11 sati krenuli smo prema točci broj 2. U točci broj 2 podijelili smo se u dvije grupe. Grupu koja je išla prema točci broj 3 sačinjavali su Miro Barešić, B.P., Antonio Lekić, Ivan Drviš, I.K., M.M., jedan vodič te dvojica pridruženih iz Rosine jedinice. Grupu koja je išla prema točci broj 4 sačinjavali su I.B., N.K., pridruženi član iz Rosine jedinice i dva vodiča”. Na crtežu među dokumentima točno se može vidjeti raspored ovih položaja o kojima se piše u Izvješću. Sljedeći navodi Izvješća točno opisuju kako je situacija na terenu sada kada je akcija počela bila znatno drugačija od onih uvjeta koje su pripadnici jedinice snimili tijekom izviđanja i planiranja akcije. I sami Lekić i Drvš u ovom izvješću navode činjenicu koja ukazuje na izdaju odnosno kako je netko dojavio teroristima detalje o ovoj akciji – položaji terorista bili su znatno pojačani i popunjeni. Ta činjenica jasno ukazuje kako su četnici, tzv. “martićevci” imali točnu informaciju o akciji Barešićeve jedinice, njezinim položajima, i planu akcije napada na terorističke položaje. “Kod kretanja prema mitraljeskom gnijezdu otkriveno je da su mitraljeska gnijezda već zaposjednuta od strane “martićevaca” i vojske JA i to u pojačanom sastavu. Vratili smo se nazad i obavijestili zapovjednika. Razmatrali smo novonastalu situaciju i u tom trenutku uvidjeli da smo već opkoljeni i da se neprijatelj primiče sa svih strana”.

Drugim riječima Barešić i njegova jedinica ušli su u dobro pripremljenu zamku četničkih terorista i jugoslavenske vojske, koja ih je očito očekivala i znala točno gdje ih trebaju opkoliti, dočekati i koliko će biti pripadnika Mirine jedinice, te kolike su im snage potrebne za neutralizaciju akcije ove hrvatske skupine. Pobunjenici i teroristi znali su detalje, koje je u tom trenutku osim sudionika ove akcije znao i mogao znati jedino Josip Perković kojega su o akciji izvješćivali pripadnici ove jedinice. I jedino je Perković takve informacije mogao proslijediti neprijateljskoj strani. “Kada je prvi od neprijatelja došao na 5m od našeg položaja otvorili smo paljbu. To se dogodilo u 13.30 sati. Krenuli smo u povlačenje, dok su dvojica držala odstupnicu (Antonio Lekić, B.P.). grupa se razdvojila u dvije manje grupice. Jedna se povlačila unazad, a druga više ulijevo. U grupici koja je išla u lijevo bili su Miro Barešić, M.M. i vodič (a). U toj grupici dok su se povlačili bio je ranjen Miro Barešić u nogu i kuk.

U jednom trenutku dok mu je vodič (a) pomagao u povlačenju ponovno je bio prostrijeljen negdje ispod pazuha u trup, a također i vodič (a) koji je okrznut metkom o leđa. Ubrzo zatim Miro Barešić je izdahnuo”. Tako je jedan od najpoznatijih hrvatskih političkih emigranata Miro Barešić poginuo niti mjesec dana nakon njegova povratka u Domovinu. Ovi dokumenti koje danas objavljujemo ostali su šesnaest godina najstrože čuvana tajna, a ubojstvo Mire Barešića i njegovih suboraca, nikada nije razriješeno niti je provedena objektivna istraga. Dokazi ukazuju na izdaju. Ali, što je još važnije, ukazuju i na ime onoga tko je izdao Barešićevu jedinicu četnicima – na Josipa Perkovića, poznatog UDB-inog čovjeka za likvidacije hrvatskih političkih emigranata, koji je očito nastavio s tim poslom i nakon uspostave samostalne Hrvatske. Perković je danas živ, zdrav, zaštićen i uživa sve povlastice u “slobodnoj” Hrvatskoj. Mire Barešća nema već šesnaest godina, a politički zaštitnici Josipa Perkovića niti danas ne dopuštaju istragu i objavu istine o ovom slučaju. S druge, pak, strane hrvatsko iseljeništvo ostalo je najzainteresiranije za rješavanje ovog slučaja. Možda objavljivanje ovih dokumenata potakne javnu raspavu i ponovno aktualizira ovaj slučaj.
Mogo bi se reć da nema osridnji godina Rvata da ne zna ko je bija Miro Barešić. Ja o njemu znan mnogo jer mi je bija kućni prijatelj…
Ovo donosin za one koji ne znaju ko je Miro Barešić, donosin za one koji povrčno o njemu znaju, donosin za one koji o njemu puno znaju, a ponajviše ovo donisin za ONE KOJI SU KRIVI ZA NJEGOVU SMRT I KOJI SU GA IZDALI.

Ako neko oće znati malo više o Miri Barešiću, potrebno je samo ovdje odgovoriti, a onda će Otporaš pregledati škrinju moga dida Gabre u kojoj ima svega sačuvano 🙂

Otporaš/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što se krije iza zahtjeva manjina za vlastitim popisivačima stanovništva?!

Objavljeno

na

Objavio

Fah

Politički predstavnici manjina na prošlotjednoj saborskoj sjednici tražili su da se u Zakon o popisu stanovništva ugrade amandmani među kojima je trebao biti i onaj po kojem kod popisivanja nacionalnih manjina, popisivači moraju biti pripadnici nacionalnih manjina?! Nakon što nije udovoljeno ovom, u najmanju ruku neobičnom zahtjevu, politički predstavnici manjina demonstrativno su napustili sabornicu i tako poljuljali vladajuću HDZ-ovu većinu koja nije imala dovoljno ruku da izglasa Zakon.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Zbog čega je ovaj amandman manjina problematičan pa čak i iznimno nekorektan? Prvo, to što je netko pripadnik manjine ne smije biti prednosti niti pogodnost za nešto kao što je popis stanovništva. Zapravo trebalo bi biti svejedno kakve je tko nacionalnosti, vjere, spola, boje kože… Popisivači bi morali imati kvalifikacije, stručnu spremu, informatičku i druge uvježbanosti s obzirom na to da će se prvi put automatskom obradbom podataka provoditi popis stanovništva. Nema nikakvog opravdanog niti logičnog razloga da se u popisivače trpa manjinska kvota.

Drugo, politički predstavnici manjina ovim zahtjevom pokazuju i odnos prema Republici Hrvatskoj. Iako manjine koje zastupaju imaju sva moguća prava, daleko iznad standarda razvijenih europskih demokracija, njihovi predstavnici ovakvim traženjima pokazuju da im nije do suživota već do stalnog nametanja sukoba i provokacije.
I treće, politički predstavnici manjina ovime su pokazali koliko drže do koalicije s Plenkovićem. Ali i to da ga čvrsto drže u šaci jer se njegova većina, bez političkih predstavnika manjina, ljulja kao šiba na vjetru.

Krenimo redom. Manjine u Hrvatskoj znatno su politički zastupljenije nego što je to uobičajeno u zapadnim demokracijama. U Hrvatskoj zastupnik manjine, izabran s mizernim brojem glasova, sa zajamčenog mjesta na listi, pak, može sve. Sastavljati vlade, voditi politike, kadrovirati po cijeloj državi ili ucjenjivati koalicijske partnere. Pa čak i u slučaju kada nemaju potporu pripadnika vlastite manjine. Evo, primjerice, unatoč zakonskoj mogućnosti, tek 14 posto građana srpske nacionalnosti odlučuje se za glasovanje na toj posebnoj manjinskoj listi. Svi ostali svoje biračko pravo konzumiraju kao i većinski narod. Razloge za to treba tražiti u dva razloga.

Prvi je nezadovoljstvo Pupovčevom politikom koja konstantno vodi u sukobe i podjele između većinskog hrvatskog naroda i srpske manjine. I drugi je razlog taj što građani srpske manjine žele živjeti i raditi, pa onda i glasovati kao i ostali prepoznajući da u Hrvatskoj i druge stranke ili političke opcije mogu kvalitetno zastupati njihove interese. I to je najbolji znak da se Izborni zakon koji političkim predstavnicima manjina daje kruha povrh pogače, treba mijenjati.

Argument za to jest i taj što ni jedna europska država ne poznaje i u svoje zakonodavstvo nije uvela mogućnost da zastupnici s posebnih lista mogu odlučivati na takav način. Štoviše, Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija u svojim parlamentima uopće nemaju predstavnike nacionalnih manjina. U ostalima koje ga eventualno imaju manjine ne ulaze u parlament na zajamčena mjesta već se biraju na općim izborima.

A ako i imaju pravo biti članice parlamenta, ne mogu odlučivati već samo promatrati. Hrvatska se čak nije ni izborila za reciprocitet, odnosno da Hrvati u Srbiji i drugim državama gdje su manjima imaju ista prava ili tretman. Baš naprotiv, u Srbiji su Hrvati još uvijek gotovo građani drugog reda.

U Hrvatskoj, pak, s osam zajamčenih mjesta, manjine vedre i oblače. Do koje mjere, vidi se i u ovom posljednjem primjeru pri izglasavanju Zakona o popisu stanovništva u koji bi Pupovac i ostali „po sili zakona“ ubacili – svoje popisivače?! Legitimno je pitanje kakav je njihov cilj? Ili, žele li iskoristiti svoje igrače kako bi sliku stanovništva prikazali drukčijom nego što ona stvarno jest? Dobar primjer za to je Vukovar u kojem postoje opravdane sumnje, pa i dokazi, da je broj srpskog stanovništva na papiru znatno veći nego u stvarnosti. Stoga se opravdano pitati inzistira li Pupovac na „vlastitim“ popisivačima zbog potencijalne manipulacije i jačanja političkog utjecaja.
Ako do sada nekome nije bilo, nakon ovakvog zahtjeva više je nego jasno da se Izborni zakon, po pitanju izbora manjina, mora mijenjati na način kako je to regulirano u drugim europskim državama.

Uostalom, spomenutu promjenu u hrvatskom izbornom zakonodavstvu već godinama podupiru i najveći pravni eksperti. Ističu da manjine imaju osiguranih osam mjesta u Saboru, bez obzira na broj glasova koje dobiju, a to koriste kako bi utjecali na ključne političke odluke. U ovom svemu najveća je žrtva ironije Andrej Plenković kojemu se ovo Pupovčevo ponašanje vratilo kao bumerang nakon što je učinio sve da onemogući referendumsku inicijativu Narod odlučuje koja je imala za cilj i to da predstavnici manjina birani s posebne liste ne bi smjeli biti oni koji će imati enormnu mogućnost utjecaja, a onda i ucjene i drugih koruptivnih radnji.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Hrvatska udruga logoraša obilježava obljetnicu raspuštanja logora ‘Muzej’ u Jablanici

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska udruga logoraša Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini obilježit će obljetnicu raspuštanja logora “Muzej” u Jablanici u nedjelju, 1. ožujka.

Logor “Muzej” osnovalo je ratno predsjedništvo općine Jablanica u travnju 1993. godine, a kroz njega je u sljedećih godinu dana prošlo 600 logoraša od čega 88 vojno sposobnih, dok su ostalo bili civili.

U logoru su na najgrublji način kršene Ženevske konvencije, logoraši su odvođen na prisilni rad na prvu crtu bojišnice, premlaćivani su i silovani, a osam logoraša je ubijeno.

Logor je raspušten 1. 3. 1994. godine posredstvom Međunarodnog crvenog križa, navodi se u priopćenju. Tužiteljstvo BiH nije podiglo niti jednu optužnicu protiv odgovornih osoba za formiranje logora, dodaje se. Hrvatska udruga logoraša Domovinskog rata u BiH organizirat će prijevoz iz Mostara.

Polazak je planiran u 8 sati s Trga hrvatskih velikana (Rondo), u 9:30 logoraši će položiti vijence ispred objekta muzeja, a u 10 sati u crkvi Bezgrješnog Začeća BDM u Jablanici bit će služena sveta misa zadušnica.

Marić: Kroz logor ‘Muzej’ u Jablanici je prošlo i 60 djece

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari