Uhićenje ili politička neutralizacija Nicolása Madura nije tek još jedan incident na periferiji svjetske politike, nego simptom dubljeg i opasnijeg pomaka u međunarodnim odnosima. Pitanje više nije tko je jači, nego tko je ostao nezaštićen u trenutku kada su maske pale, a sila postala otvoreni instrument politike. Kolumna Dubravka Gvozdanovića polazi upravo od tog ključnog pitanja, ne kako je Maduro pao, nego tko je odlučio da ga se više ne brani i zašto, otvarajući širu sliku svijeta u kojem dogovori velikih brišu granice, savezništva i iluzije sigurnosti:
Svijet dogovora, dvorišta i sile bez rukavica
U zadnje vrijeme više nego ikada se možemo uvjeriti kako u globalnoj politici danas nije presudno samo ono što se dogodilo, nego i ono što je svijet spreman povjerovati da se dogodilo.
Recentni događaji u Venezueli, u kojima su oružane snage Sjedinjenih Američkih Država, pod izravnim političkim nalogom predsjednika Trumpa, izvele brzu i beskompromisnu komandosku operaciju prilikom koje su uhitile predsjednika Nicolása Madura i njegovu suprugu te izvele ih iz zemlje, predstavljaju jasan prijelomni trenutak suvremenog svjetskog poretka. Time je definitivno skinuta svaka diplomatska maska jer se uporaba gole sile više niti ne pokušava skriti, uljepšavati nit opravdavati suvišnim frazama.
Bez obzira na to kako će se ova akcija naknadno pravno interpretirati ili medijski zapakirati, činjenica je da je ovdje, unatoč pokušajima prikazivanja borbe protiv „narkoterorizma“ riječ o isključivo otvorenoj, brutalnoj i hladno kalkuliranoj demonstraciji moći. Prvenstveno usmjerenoj na ostvarenje geopolitičkih interesa jakih, dok će slabi očito ponovno služiti tek kao statisti odnosno svojevrsni poligoni.
No sama percepcija da je predsjednik jedne zemlje, u ovom slučaju Venezuele Nicolás Maduro uopće mogao biti tako lako uhićen ili izravno ugrožen specijalnom vojnom akcijom sama po sebi govori dovoljno.
Netko ga nije zaštitio, a trebao je.
Jer svi znamo kako Venezuela nije bila sama. Iza režima u Caracasu godinama su stajali Rusija, Kina i Iran. Oružje, savjetnici, obavještajna suradnja, protuzračna obrana (kineska i ruska) sve je to formalno postojalo. Pa ipak, u trenutku kada se pojavila priča o američkoj operaciji, kinesko/ruski protuzračni „štit” se pokazao preporoznim ili bolje rečeno nepostojećim.
Ta činjenica sama po sebi nameće logično pitanje koje je u današnjem trenutku važnije od samog Madura.
Je li Moskva svjesno pustila da se to dogodi?
U geopolitičkom smislu, nije nezamislivo. Dogovor velikih više nije teorija zavjere nego radna metoda. Evidentno je da Washington „čisti svoje dvorište” dok istodobno Moskva dobiva prešutni prostor za djelovanje u Ukrajini, što je očigledno već duže vrijeme. Ovdje je definitivno riječ o klasičnoj trgovini interesima. Amerika se fokusira na zapadnu hemisferu, u skladu s proširenom i osuvremenjenom Monroeovom doktrinom protekcionizma i kontrole Latinske Amerike, dok se Europa, a ponajviše njen istočni dio pretvara u sivu zonu raskusurivanja dvije sile.
Ovakav scenarij posebno dobiva na težini ako se promatra kroz prizmu politike Donalda Trumpa koji ne skriva dvije ključne smjernice djelovanja, a to su: prvenstveno, protekcionizam kao temelj američke politike i drugo, bezrezervna potpora Izraelu i otvorena suradnja sa židovskim lobijem u SAD-u. Njegovo prebacivanje američkog veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem i priznanje Jeruzalema kao glavnog grada Izraela upravo dobiva na važnosti u dubljem kontekstu njegove politike.
A u tom kontekstu Venezuela ima više „grijeha” od same nafte.
Nafta je, naravno, ključna. Presijecanjem venecuelskog izvoza po damping cijenama Kina gubi jeftin energent, cijene rastu, a time se posredno stabilizira i ruski energetski prihod. No valja istaknuti taj posebni grijeh Venezuele koja je istodobno bila i političko pravni štit za aktere koje Washington i Tel Aviv smatraju neprijateljima, a to su prvenstveno Hezbolah odnosno Iran kao njegov pokrovitelj. Naime, oni u Caracasu nisu imali samo simpatizere, nego diplomatski i pravni prostor djelovanja te posebice međunarodnu državnu zaštitu Venecuele Hezbolahovim operativcima diljem svijeta.
I upravo ta veza je bila krajnja crvena linija za Trumpovu administraciju. U njegovoj logici, to nije bilo samo pitanje međunarodnog prava nego isključivo sigurnosti Izraela. A Izrael, što god Europa o tome mislila, danas, jednako kao i ranije, djeluje kao produžena ruka američke sile na Bliskom istoku i to brzo, precizno i bez bilo kakvih isprika.
Kada sve to spojimo imamo jasnu sliku u kojoj nije presudno je li Maduro fizički uhićen ili samo politički neutraliziran. Presudno je to što je svijetu pokazano kako može biti dohvatljiv. I to je svakako ključna poruka Kini i Iranu svakako, a donekle u unaprijed dogovorenom paketu i Rusiji.
Dakako najvažnija poruka ide prema Moskvi i Pekingu i glasi otprilike ovako „vaši saveznici vrijede onoliko koliko ih možete i zaštititi“. A upravo je na tom ispitu Rusija zakazala ili se dogovorno povukla. Bilo kako bilo u oba slučaja, šteta njenoj reputaciji postala je realna.
U tom kontekstu treba promatrati i američko zanimanje za Grenland. I sasvim jasno treba reći kako se ovdje ne radi o ekscentričnosti niti hiru pojedinog predsjednika već o dugoročnoj strategiji kontrole resursa, prometnih pravaca i cijelog arktičkog prostora.
A Europa?
Europa gleda, raspravlja i piše rezolucije. Inertna, podijeljena i nesposobna govoriti jezikom koji se nažalost danas najbolje razumije, a to je jezikom moći. Ona, kao i obično, stoji indolentno sa strane. Bez ikakve ozbiljne moći, a što je i najgore bez strategije i jezika koji bi netko uopće ozbiljno shvatio. Dok se svijet dijeli prema interesnim zonama, Bruxelles „as usual“ raspravlja o formulacijama i pravnim definicijama. Misli li itko da je Danska, pod čijom nadležnosti je Grenland, vojno ili bilo kako drugačije sposobna suprotstaviti se Americi? Ili bilo kojoj drugoj super sili bez pomoći NATO-a? A ako uzmemo da je NATO u zadnje vrijeme isključivo savez koji zastupa interese Amerike, možemo pretpostaviti što će se u budućnosti dogoditi! Sumnjam da bi se ostatak NATO saveza suprotstavio Americi ukoliko odluči, a po svemu sudeći i hoće, staviti šapu na Grenland! Prije će sklopiti nekakav dogovor, a koji će u načelu biti kapitulacija, a ne istinski obostrano koristan dogovor.
I tu dolazimo do Hrvatske.
Hrvatska nije globalna sila i to nikada neće biti. Ali to nije opravdanje za slabost. U svijetu u kojem se ciljevi ostvaruju silom, samo dovoljno jaka i suvremenim naoružanjem opremljena država ima ikakav manevarski prostor.
Hrvatska mora gledati ovaj svijet onakav kakav jest, a ne onakav kakav bi željela da bude. U svijetu u kojem se dogovori sklapaju silom, a „pacifizam” služi kao sredstvo obeshrabrivanja slabih, vojna snaga nije agresija već osiguranje budućnosti. Mi smo mali, dakako, ali to ne znači da smijemo i trebamo biti slabi. Trebamo biti dovoljno vojno snažni da se naša spremnost na obranu ne propitkuje. I dovoljno ozbiljni da ne postanemo prostor tuđih eksperimenata. Posebice u današnjem geopolitičkom trenutku u kojem ponovno rastu teritorijalni apetiti onih koji su na nama polomili zube devedesetih prošlog stoljeća.
Stoga moramo imati na umu da ovaj pacifizam koji se stalno nameće Hrvatskoj, bez ikakve realne sigurnosne alternative, nije idealizam već pravo kukavičje jaje. U stvari to je pokušaj da se malu državu, a mi to jesmo, zadrži u stanju trajne ovisnosti, moralnog ucjenjivanja i strateške nemoći.
Trebamo li konstantno podsjećati da nas je povijest već naučila koliko je skupa slabost? I zato moramo biti svjesni okolnosti u kojima nas današnji svijet uči kako se ta lekcija ponavlja brže i brutalnije nego ikad.
U današnjem svjetskom poretku bez rukavica, snažna oružana komponenta se ne smije smatrati prijetnjom miru nego upravo preduvjetu opstanka.
Sve ostalo je isključivo samozavaravanje koje u budućnosti može biti fatalno za opstojnost ne samo države već i naroda u cijelosti.
Dubravko Gvozdanović