Kao što je široj javnosti poznato u tijeku je rad zajedničke komisije predstavnika Katoličke crkve u Hrvata i Srpske pravoslavne crkve koja bi trebala razjasniti djelovanje blaženog kardinala Alojzija Stepinca u povijesnom kontekstu. Na to, između ostalog, upućuje uključivanje priznatih povjesničara s obje strane. Kako se s hrvatske strane često spominje, rezultati rada komisije ne će utjecati na kauzu o kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca, budući je ona već završena. Poznato je i kako je cijeli taj postupak vrlo rigorozan i potanko vrednuje osobne čine kandidata unutar povijesno-vremenskog konteksta njegova djelovanja. Iz toga hrvatski predstavnici zaključuju kako je svrha rada komisije da se srpskoj strani razjasne neke povijesne činjenice i uloga kardinala Stepinca u s njima povezanim događajima.
S druge strane, cilj srpske strane je otkrio predsjednik Srbije Nikolić koji se nakon sastanka s papom Franjom ne krijući trijumfalizam pohvalio kako je uspio isposlovati odgodu proglašenja Stepinca svetim na pet godina. Dobronamjeran promatrač bi mogao pomisliti kako je to cilj samo svjetovnih srpskih vlasti, ali ne i crkvenih. Nažalost, njihova kroz povijest višestruko potvrđena združenost u pregnućima usmjerenim ka ostvarenju ciljeva srpske državne politike ovakva nadanja ostavlja na klimavim nogama. Kako bilo, činjenica je da je proglašenje Stepinca svetim već odgođeno. Jer, nije li i trenutak proglašenja sastavni dio samo procesa? Štoviše, radi se o njegovu vrhuncu, ma koliko se umirivalo javnost tvrdnjama da je proces već završen i kako ništa ne može preinačiti njegov ishod. A kako stvari stoje, u iščekivanju tog vrhunca proći će ne samo predstojeća, već i dvadeseta godišnjica proglašenja kardinala Stepinca blaženim. I mnoge su duše kojima bi u trpljenju zemaljskih nedaća i svladavanju kušnji kanonizacija kardinala puno značila već napustile ovaj svijet, a značila bi još i više u ovom tisućljeću iznova posrnulom hrvatskom narodu.
Pa pogledajmo tko je to pozvan za zajednički stol kako bi sudjelovao u razjašnjavanju uloge kardinala Stepinca u burnim i krvavim povijesnim vremenima sredinom dvadesetog stoljeća. Jedno od bitnih obilježja Srpske pravoslavne crkve (u nastavku teksta SPC) je da se kroz povijest nije libila davati upute strateškog karaktera srpskim vladarima, niti im je uskraćivala operativnu i logističku podršku pri provedbi njihovih agresivnih poduhvata. Ni vremena ratnih zbivanja u Hrvatskoj devedesetih godina prošlog stoljeća ne predstavljaju u tome iznimku. Tako u jeku zadnjeg rata, pred Sve Svete 1991. godine, tri tjedna prije pada Vukovara, dakle na vrhuncu srpske vojne premoći na bojišnici, patrijarh Pavle upućuje pismo međunarodnom mirovnom posredniku, lordu Carringtonu. U njemu zahtijeva da se “teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre genocida izvršenog nad njim od strane hrvatskih kvislinških vlasti, ne mogu ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama“. Da kojim slučajem ne bi ostao neshvaćen, patrijarh svoj zahtjev pojačava apelom kako je “vreme da se shvati da žrtve genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući, vinovnici ne mogu više živeti zajedno“. Kako je iz konteksta razvidno da su “žrtve genocida” Srbi a njegovi “vinovnici” Hrvati, patrijarh kristalno jasno, razgovjetnije i od vojvode Šešelja, razotkriva strateški srpski plan i zapravo postavlja pravila ratne igre – tamo gdje dva ne mogu živjeti zajedno, jedan mora otići! Kako je ova smjernica shvaćena na terenu, dobro oslikava citat iz knjige “Rat za Srpsku krajinu” Marka Vrcelja, oficira u vojsci pobunjenih hrvatskih Srba – osnovni je moto SDS-a bio ‘proteraj ili ubij, pljačkaj i spali’ sve što je hrvatsko, jer mi Srbi nikada više ne možemo živeti zajedno sa Hrvatima, zato što su svi Hrvati ustaše ili izdajnici. Konačno, svrhu i provedbu tog plana Međunarodni sud pravde u Haagu u pravorijeku presude vezane uz tužbu Hrvatske protiv Srbije za genocid vidi kao prisiljavanje Hrvata da napuste svoje domove s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Štoviše, Sud u toj prisili uočava sustavnost i isti modus operandi na svim dijelovima Hrvatske kojima su JNA i srpske snage ovladale.
Ono na što, opijen premoći srpskog oružja, patrijarh u tom trenutku nije računao je da bi prema njegovim pravilima igre i Srbi mogli biti ti koji će morati otići – možda i iz krajeva gdje su bili većina i 1991. godine, a ne samo 1941. godine (iako se ta područja skoro navlas podudaraju što zorno svjedoči o razmjerima navodnog genocida za vrijeme NDH). A moguće je taj krhki 77- godišnji starac samo pokleknuo pod pritiskom kolega mu u naponu životne moći – Amfilohija, Atanasija, Artemija i današnjeg mu nasljednika Irineja, tih navjestitelja evanđelja koji su se našli kao prst i nokat s vodećim srpskim intelektualcima toga vremena okupljenim u Udruženju književnika Srbije (UKS) i Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU). Radilo se mahom o bezbošcima, društvenim uglednicima u komunističkom totalitarizmu – koji su, osjećajući nove geopolitičke vjetrove, preko noći postali žestoki antikomunisti zadržavajući pritom komunistički mentalni sklop i misaoni refleks – sposobnim od svega što ima neke veze s kršćanstvom prihvatiti tek svetosavlje, ali tek kao puko sredstvo za ostvarenje nacionalnih političkih ciljeva.
Precizna definicija opisuje svetosavlje kao jedan specifični srpski religijsko-filozofsko-ideološki pravac koji zagovara samodostatnost i „izabranost“ srpske nacije, veliča njezinu snagu, važnost i veličinu, oštro se protivi ekumenizmu i bilo kakvom napretku, uz to podrazumijeva samoizolaciju i kolektivni autizam kao temeljne preduvjete opstojnosti srpskog naroda, koji će samo tako „sačuvati sebe i svoju dušu“ – sve drugo vodi ga u sigurnu propast i nestajanje. Osim toga, „svetosavlje“ obuhvaća i „narodnu odbranu“ – ono je izraz srpskog „organskog nacionalizma“ pri čemu su narod, crkva, država i vjera jedno te isto tijelo.
Svetosavlje kakvim ga danas znamo oblikovano je sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća, a jedan od istaknutijih tvoraca je vladika Nikolaj Velimirović (SPC ga je proglasila svetim 2003. godine). Sav oduševljen tadašnjim njemačkim vođom, Adolfom Hitlerom, vladika Velimirović u svojim srednjim pedesetima lucidno zapaža: „ Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX veku on je došao na ideju Svetog Save, i kao laik poduzeo je u svom narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju.” “Svetitelj, genij i heroj” nadahnut sv. Savom se zacijelo nije odveć zamjerio vladiki ni metodom rješavanja problema stiješnjenog životnog prostora na kojem se njegov narod našao – Drang nach Osten kojim bi se osigurao prijeko potreban mu Lebensraum. Vladiki mora da su na tu ideju – moguće opet prepisanu od jednog drugog svetosavskog sljedbenika, Ilije Garašanina – zasjale oči i zaigralo mu srce, samo što je u slučaju srpskog naroda životni prostor trebalo osigurati prodorom na zapad. Ideju je razradio i precizno artikulirao četnički ideolog Moljević, a na njoj temeljeni plan su pokušali provesti u djelo razni nitkovi nadahnuti ideologijom svetosavlja – što pod četničkim, što pod partizanskim znakovljem. U realizaciji obje ideje, u jednom slučaju “arijevskog”, a u drugom “nebeskog” naroda, za narode koji bi im se našli na putu predviđen je sasvim skučen prostor. A i to samo u početnoj fazi.
Ipak, bilo bi prilično pretenciozno iz ovoga zaključiti kako svetosavlje predstavlja neki iskonski nacizam, pra-nacizam ili ur-nacizam. Vladičin izljev radosti prije treba protumačiti kao izraz opsesivne potrebe Srba da budu u svemu prvi, da u sebi samima vide iskon i počelo svega što im se učini velikim. Ustvari, vladika Velimirović je osjećajući vrenja i trvenja koja su zahvaćala međuratnu Europu zajahao na val ideologije za koju je procijenio kako ima najviše izgleda za uspjeh (nisu li i u tezama iznesenim u pismu patrijarha Pavla Carringtonu izgledi za uspjeh imali presudnu ulogu?). Na nju je nakalemio sv. Savu kao prauzor koji je poslužio kao vezivno tkivo za homogenizaciju, mobilizaciju, te horizontalnu i vertikalnu integraciju svih sastavnica mitovima izrazito podložnog srpskog društva. Simpatije prema velikom njemačkom vođi Velimirović nije izgubio sve do kraja rata, pa ni za vrijeme tromjesečnog zatočenja u rezidencijalnom dijelu logora Dachau. Tamo se našao u ulozi taoca, svojevrsnog zaloga njemačko-srpskog savezništva, jer Hitler pred kraj rata, očito brifiran od vrhunskih stručnjaka za srpsku povijest, više nije vjerovao u odanost svojih srpskih političkih saveznika, Nedića i Ljotića. Kao prominentni zatočenik, uživajući u istoj hrani kao oficiri SS-a, vladika uspijeva napisati i cijelu knjigu iz koje je razvidno da s njemačkim “svetiteljem i genijem” dijeli visok stupanj suglasnosti i u pogledu na židovsko pitanje. U isto vrijeme, u Zagrebu je stolovao jedan katolički nadbiskup koji je poput vapijućeg u pustinji, još i prije početka velikog rata, digao glas protiv komunizma, nacizma i fašizma, javno ih nazivajući najvećim zlima toga vremena – nadbiskup koji je i u jeku rata javno propovijedao tako da je jedan nacistički dužnosnik na službi u NDH zaključio da u Njemačkoj ne bi živ sišao s propovjedaonice.
Prvi plodovi osuvremenjenog svetosavlja izašli su na vidjelo za tzv. konkordatske krize kasnih tridesetih godina prošloga stoljeća. Interes političkih krugova Kraljevine Jugoslavije ali i Katoličke crkve bio je sklapanje sporazuma (konkordata) između Kraljevine Jugoslavije i Vatikana kojim je trebalo regulirati položaj Katoličke crkve u Jugoslaviji. Sličan je sporazum Vatikan dotad već sklopio sa skoro svim europskim zemljama, pa i s Kraljevinom Srbijom još 1914. godine. No, Kraljevina Srbija je tada imala neznatan broj katolika za razliku od Kraljevine Jugoslavije u kojoj ih je bilo skoro 40% što se pokazalo nepremostivom zaprekom. Već potpisani sporazum trebalo je još samo potvrditi u parlamentu, no SPC predvođena patrijarhom Varnavom digla je histeriju i paniku masovnih razmjera, svojevrsnu pokaznu vježbu moći svetosavlja u praksi. Smatrala je da sporazum favorizira Katoličku crkvu zbog čega se osjetila ugroženom. Time su svaka logika i prostor za raspravu u okvirima razuma pokopani, jer SPC-u je pripadala vladajuća dinastija i cijela društvena elita uključujući i one koji su konkordat potpisali – sporazum koji sad, eto, favorizira neku drugu crkvu. U općem bjesnilu otišlo se dotle da su svi zastupnici u Narodnoj skupštini pravoslavne vjere koji bi digli ruku za sporazum unaprijed ekskomunicirani. Konačno, stvoreno je tako nesnošljivo ozračje da se od potpisanog i napola potvrđenog sporazuma na kraju odustalo.
Ipak, ono što neutralnog promatrača ostavlja bez riječi je taj sveprisutni militaristički duh koji duboko prožima SPC, tim teže razumljiv jer se, barem nominalno, radi o kršćanskoj crkvi. U hrvatskoj javnosti poznatoj snimci Velimirovićevih čikaških nasljednika (upravo u Chicagu je vladika našao utočište poslije II svjetskog rata) kako zaneseno pjevaju deseterac u čast kolege im popa Đujića, ratnog zapovjednika četničke dinarske divizije, možda još i veću nevjericu izaziva stih ” … Moga brata ubila granata, žao mi je što i mene nije …”. Treba li onda čuditi što je – usporedno dok je Ratko Mladić masakrirajući Škabrnju zasluživao čin generala JNA – arhimandrit Filaret Mičević, šepureći se u mantiji s puškomitraljezom koji mu je prilično zasjenio krst na prsima, haračio Banovinom revno skupljajući bodove za rukopoloženje “generalom” SPC-a? Koju godinu potom bit će ustoličen kao episkop mileševski.
Promatrajući geografski razmještaj manastira SPC u Hrvatskoj i Hercegovini u oči upada kako su oni u pravilu smješteni na samom rubu etničkog prostora pravoslavnog življa, uglavnom tamo gdje je pomiješano s katoličkim, a ne u njegovoj dubini što bi bilo prirodno. Ovako vire upravo kao vojne utvrde isturene prema neprijatelju. Dobri primjeri za to su manastiri SPC-a Lepavina u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Gomirje u Gorskom kotaru, Orahovica u zapadnoj Slavoniji, Krka i Dragović u Dalmaciji, kao i manastir Komogovina – logistička baza za Filaretove pohode na Banovini, konačno i manastiri Zavala i Žitomislić u Hercegovini. Razvoj povijesnih zbivanja podupire zaključak o strateškom karakteru razmještaja manastira s ekspanzionističkom svrhom.
Stavljanje nacionalne ideje iznad jedinstva vjere naziva se filetizam (ili etno-filetizam). Ta je pojava osuđena na Pravoslavnom saboru u Carigradu održanom 1872. godine kao hereza. S obzirom da je svetosavlje proželo u tolikoj mjeri SPC, postavlja se pitanje je li u svojoj biti SPC i dalje kršćanska crkva (na papiru svakako jest, ali papir, poznato je, sve trpi) ili tek svetosavska sljedba u čijem poslanju i djelovanju prevladavaju jasna protukršćanska obilježja – upravo kao u nekoj sotonističkoj sekti.
Jer tko bi drugi osim Nečastivog, glavom, bradom i rogovima, mogao kanonizacijom počastiti popa Milorada Vukojičića Macu što je SPC učinila 2005. godine, sedam godina nakon što je Stepinac beatificiran kad joj je zacijelo bilo poznato da je na dobrom putu da bude i kanoniziran? Naime, u Vukojičićevu slučaju hipokoristik “Maca” se ne odnosi na omiljenu vrstu kućnog ljubimca, nego na talijansku riječ za čekić (macola). Ovaj je mladac u svojim dvadesetima na začudan način pokušao sjediniti “krst i čekić”, u svojstvu člana četničke trojke likvidirajući civile za II svjetskog rata, među njima čak i žene. Od linča svjetine u kojoj su se isticali rođaci ubijenih, spasio ga je sud Partije osudivši ga na smrt vješanjem što je kasnije preinačeno u strijeljanje. Njegova je kanonizacija od strane SPC-a izazvala sablazan, i to ne u tzv. nevladinom sektoru koji nerijetko djeluje kao produžena ruka obavještajnih krugova pri čemu se ne ustručava operirati friziranim i krivotvorenim podacima doturanim iz tih istih krugova, nego među konkretnim ljudima s imenom i prezimenom – uglavnom potomcima i rođacima Macinih žrtava.
Iako po broju žrtava daleko iza i dan-danas lustrirane Hrvatske pravoslavne crkve (smaknuti su patrijarh Germogen kao i 28 njezinih svećenika), onu katoličku na području bivše države da i ne spominjemo, malo je vjerojatno da u SPC-u među svojim svećenstvom nisu mogli naći neku manje “kontroverznu” žrtvu komunizma. No, iz nekog razloga izabrali su upravo barabu. Koji bi ih motiv u tome mogao voditi? S obzirom da je najčešći argument korišten s hrvatske strane, najprije za opravdavanje beatifikacije, a potom i kanonizacije kardinala Stepinca, bio da je on prije svega žrtva totalitarnog komunističkog sustava, u SPC-u su se dosjetili parirati im koljačem Vukojičićem. On je, eto, također žrtva tog istog režima. Kao da su time željeli poručiti – pa šta ako je Stepinac žrtva komunista, evo i naš Maca je! Tako su našli odgovor kojim će zagrebačkog kardinala najpodlije uniziti.
Uzme li se sve navedeno u obzir, čini se da postoji i gora mogućnost od odgađanja kanonizacije Stepinca unedogled. Naime, znatno bi gore bilo kad bi “suglasnost” za proglašenje Stepinca svetim, odnosno prekid neizvjesnosti oko iste, dala SPC, takva kakva jest. To bi tek bila istinska i teško izbrisiva mrlja na procesu kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca, na savjest onih koji su ga vođeni tko zna kakvim motivima zakomplicirali. Stoga nemojmo prestrogo suditi hrvatskim biskupima kad je ova tema u pitanju. Radije im oprostimo možebitna nesnalaženja i nađimo više mjesta za njih u našim molitvama kako bi izdržali sve kušnje i poniženja kojima su ih braća izložila. Alternativa njihovom trenutnom ponašanju bio bi neposluh prema Vatikanu, ironično, pomalo i dijabolično, upravo ono što Stepinac nije prihvatio ni pod cijenu komunističkog progona, a što ujedno predstavlja i temelj za njegovo proglašenje svetim. Pred ovim posustaje svako ljudsko umovanje i jedino što nam preostaje je sklopiti ruke na molitvu, jer tad ćemo, kako “svetac u čekaonici” reče, biti najjači.
Na kraju, nije moguće izbjeći pitanje kako se ispravno, vjerski i ljudski, postaviti prema onim pripadnicima srpskog naroda koji su se rođenjem i krštenjem našli u okrilju SPC-a, a koji su “papire” na kojima se, barem deklarativno, temelji i vjera SPC-a shvatili ozbiljno? Kako, dakle, postupiti prema onima koji su riječi patrijarha Pavla, izrečene u smiraj njegova života nakon što se ratna drama na prostoru bivše države već odigrala, protumačili ne samo kao naučenu povijesnu lekciju, već i kao kritiku pogubnog svetosavskog koncepta? Naime, šesnaest godina nakon pisma lordu Carringtonu patrijarh Pavle poručuje: “A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi poslednji Srbin, ja da sam taj poslednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga.” Što poručiti toj braći u Kristu nego – ako im je doista stalo do spasa duše njihova patrijarha, da ne traže zagovor niti Nikolaja Velimirovića Žičkog, ni popa Mace, niti nekog drugog sveca iz kalendara SPC-a, nego da se za tu nakanu obrate upravo onome koji je znao i usudio se naći pravu riječ u pravi čas, a ne s protekom vremena – blaženom Alojziju Stepincu? Sigurno ih ne će razočarati, makar za ovaj svijet ostao “samo” blažen i nikad ne postao svet.
Grgur S.
Kamenjar.com