Pratite nas

Reagiranja

Tko je Vladimir Ranogajec – Zagreb ima ulicu po imenu komunističkoga manijaka i zločinca

Objavljeno

na

Zagreb ima ulicu po imenu komunističkoga manijaka i zločinca koji je zatražio da hitno uhapse čak i popa Dukljanina

Nakon što su doneseni važni dokumenti europskih institucija, Rezolucija 1481. Skupštine Vijeća Europe – Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima (25. siječnja 2006.) i Rezolucija Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu, (2. travnja 2009.), ali i Deklaracija Hrvatskoga Sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkoga poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990., 30.lipnja 2006., mnogi su se u našoj zemlji naivno ponadali da će hrvatske državne institucije, političke

stranke i udruge znatno brže prionuti na ispunjavanje zadaća koje proizlaze iz ovih važnih dokumenata. Napose, se to očekivalo od Partije tzv. reformiranih komunista, boračkih udruga (proisteklih iz bivšega Subnora), različitih tzv. antifašističkih udruga, društava i sličnih ustanova. Osim općih izjava i priopćenja koja ništa i nikoga ne obvezuju, na djelu je zapravo žestoko obrušavanje na bit navedenih dokumenata.

Totalitaristički sustav i zla koja je počinio prema nevinim ljudima pretvoren je u antifašistički pokret, a oni koji traže primjenu dokumenata, odnosno preispitivanje i osudu počinjenih zločina, prozvani su revizionistima i fašistima, a u Hrvatskoj ustašama, ni više ni manje, kako je to uostalom uvijek i bilo. U toj falangi čuvara nedjela totalitarističkoga sustava, oličenoj u staljinističkoj vlasti Tita, njegovih tajnih službi, Partije, srpske JNA, orjunaša, pobornika propale države i antihrvata svih fela, gnijezdo su svili svi oni kojima Hrvatska smeta kao neovisna država. Oni sanjaju o bivšoj velikosrpskoj Jugoslaviji, regionu, protivni su Domovinskome ratu, za mirenje su s okupatorima bez ikakvih uvjeta – njima je Beograd još uvijek prestolnica, nikako Zagreb. Dovoljno je za ilustraciju spomenuti samo kako se pripadnici te falange čvrsto drže za očuvanje lika i (ne)djela Tita na primjeru nastojanja za promjenom naziva najljepšega zagrebačkog trga, koji je do danas nosio ime, jednog od desetorice najvećih europskih zločinaca 20. stoljeća. No nije u pitanju samo ovaj trg već brojni simboli koji još uvijek veličaju totalitarni sustav, rasprostrti diljem zemlje. Ovih smo dana mogli čuti vijest iz Ukrajine u kojoj je maknuto 1350 Lenjinovih kipova i preko 5000 različitih simbola bivšega totalitarnog sustava. U ovome tekstu htio bih kazati nekoliko riječi o zaštiti zločinca čije ime nosi i jedna zagrebačka ulica na Trešnjevci.

Vladimir Ranogajec – revni sljedbenik Titova staljinizma i sudstva Andreja Višinskoga

Partizanska represija

Iz mnogobrojnih knjiga i publikacija objavljenih od uvođenja demokracije u Hrvatskoj, razvidno je kako je funkcionirao tzv. pravosudni sustav, koncem Drugoga svjetskog rata ondje gdje su “oslobodioci” prigrabili vlast, i u poraću na tlu Hrvatske, ali i u drugim dijelovima bivše države. Najveći dio smaknutih nepoćudnih osoba, neprijatelja ili mogućih neprijatelja, završio je u tisućama jama, (u Hrvatskoj oko 900?!), tenkovskih rovova, u špiljama, rijekama, Hudim jamama, na Križnim putovima… Tako je oko 200.000 ljudi ubijeno samo u Sloveniji, bez suda, suđenja, prava na obranu, prava na žalbu, prava na grobno mjesto. Oko Zagreba u preko stotinu grobišta. Prema Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1929., koja je, naime, u vrijeme događaja o kojima se ovdje raspravlja bila na snazi, i koje su se trebali pridržavati i pripadnici NOV i POJ/JA, čiji je vrhovni zapovjednik bio J.B. Tito, – silom ili dobrovoljno razoružani protivnik više nije neprijatelj, nego ratni zarobljenik i kao takav mora biti pošteđen, – ratni zarobljenik ne potpada više pod vlast vojnika ili jedinice koja ga je zarobila, nego države čijoj vojsci taj vojnik odnosno jedinica pripada, – ubiti razoružanog protivnika u ratu nije dopušteno i predstavlja zločin, a svako zlostavljanje znači kukavičluk i barbarstvo. Partizanska i komunistička represija u Hrvatskoj 1944.-1946. Hrvatski institut za povijest, Zagreb- Slavonski Brod, 2008./str. 49./

Međutim, postojala su i “suđenja”. Uglavnom, izmišljena, ali i stvarna. U Dubrovniku, u listopadu 1944., pogubljeno je samo na Daksi preko 50 ljudi. Nakon što su pogubljeni, u Gradu je svanuo oglas U ime naroda, u kojemu se spominju imena osuđenih i potpis suda, koji nije postojao, kao što nisu postojala suđenja tim nesretnim ljudima. Na dubrovačkome je području od ruke tzv. oslobodilaca stradalo gotovo tisuću ljudi, a sudski je procesuirano tek nekoliko posto. A znamo kakva su bila i ta suđenja. I ono malo suđenja u tome vremenu bilo je organizirano prema poznatome inkvizicijskom načelu Andreja Višinskoga, tvorca sovjetskoga kaznenog prava i tužitelja u staljinističkim procesima: optuženi moraju dokazati svoju nevinost. Jedan od takvih nositelj je trešnjevačke ulice koju je dobio za zasluge u športu?! Pod brojem 131. na stranicama 458. do str. 477 . (Partizanska i kom. represija…., op. cit. objavljena je presuda Vojnoga suda Komande grada Zagreba Miroslavu Filipoviću-Majstoroviću i družini, Sud br. 290/45, U ime naroda Jugoslavije. Optužnica i presuda objedinjavala je, kako to se to cinički navodi – zbog racionalizacije, proces protiv 58 međusobno nepovezanih optuženika različitih zvanja i vjera. Na čelu Vojnoga suda (predsjednik) bio je kapetan Vladimir Ranogajec. Opisanim djelima, kako se navodi u presudi, svih 58 počinilo je krivična djela ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja iz čl. 13. i 14. Uredbe vojnim sudovima.

Partizanska pravda je bila neumoljiva: na kaznu smrti vješanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine osuđeno je šest optuženika, na kaznu smrti strijeljanjem 43 osobe te devet na vremenske kazne. Spomenut ćemo samo nekoliko poznatijih optuženika i zbog čega su tako drastično kažnjeni: Germogen Maksimov, patrijarh Hrvatske pravoslavne crkve; Šegvić Kerubin, katolički svećenik i znanstvenik, promicatelj teze o gotskome porijeklu Hrvata; Guberina Ivo, katolički svećenik, novinar, publicist, pisac; Muftić Ismet, muftija u Zagrebu; Glavaš Radoslav, franjevac, profesor i pisac… U presudi za Glavaša tako stoji da je odgojio čitav niz ustaških koljača(?!). Slične su invektive prilijepljene ostalim žrtvama. O kakvom sudcu se radi, svjedoči ispitivanje Kerubina Šegvića koji je strijeljan u 78. godini života. Na pitanje Ranogajca odakle mu ideja o gotskome porijeklu Hrvata, Šegvić mu je smireno objasnio da je o tome, među inima, pisao i pop Dukljanin. Čuvši da se radi o nekome popu, Ranogajec ponovno upita Šegvića: „Jesam li ja dobro čuo, radi se o nekome popu Dukljaninu?“ Šegvić odgovori potvrdno kako se doista radi o popu Dukljaninu. Na to, ovaj sudac zatraži od stražara da mu hitno dovedu tog popa Dukljanina!?

Ljudevit Jurak, Đuro Stanešić, novinari, publicisti i stotine drugih

Vranesic

Osim nekoliko spomenutih, Ranogajec je pod zemlju poslao i dr. Ljudevita Juraka kojega je Ozna uhitila 15. svibnja 1945., najvjerojatnije po nalogu NKVD-a. Nikada se nije bavio politikom, za NDH štitio je svoje suradnike ljevičarskih sklonosti. Kao član Međunarodnoga povjerenstva Crvenog križa, bio je poslan u Vinicu (Ukrajina), gdje se nalazio drugi “kontingent” pobijenih pripadnika poljske Domovinske armije. Poslije uhićenja vlasti su mu ponudile da izjavi kako je pod prisilom stavio svoj potpis na izvješće Međunarodnoga povjerenstva. Učini li to, ništa mu se ne će dogoditi. Profesor je Jurak odbio opovrći ono što je prije dvije godine utvrdio kao znanstvenu istinu. Znao je da na taj način stavlja potpis na svoju smrtnu presudu. I doista, kao “ratnome zločincu” sudio mu je Vojni sud Komande grada Zagreba i on je 9. lipnja 1945. strijeljan. Presudu je potpisao zloglasni (čuveni) Vladimir Ranogajec. Na žalost, Ranogajec je bio samo izvršitelj politike kojoj su se na čelu nalazili Tito i Bakarić: Ranogajci i Rudani (Rudan jedan od zločinačkih sudaca u Zagrebu, poput Ranogajca) – kojemu između ostalih na duši leže Mortigija,(hrvatski novinar i pisac), Uvanović,(znanstvenik – fizičar i publicist) Židovec (odvjetnik i diplomat) i Magdić( novinar i publicist). Sudili su tako diljem Hrvatske i diljem Jugoslavije. – Stanko Lasić: Autobiografski zapisi, Globus, Zagreb, 2000. str. 481.

Ranogajec je poznat i po suđenju Đuri Vranešiću koji je štitio i spašavao Krležu, Krstu Hegedušića, skladatelja Milana Sacha, 80-ak židova – u knjizi je njihov popis, Vasu Bogdanova, Antuna Augustinčića i mnoge druge. Sudac Šnidaršić u prvome je postupku oslobodio Vranešića da bi ga potom, zbog takve presude, stigla zatvorska kazna. Glavni je tužitelj bio Vlado Ranogajec, a uz njega Iveković Stjepan. Vranešića je branio Ivo Politeo., (…) Ranogajec „glavosječa“ nije sitna riba, ali je u odnosu na druge ipak sitna riba i on je fanatični manijak kakva Zagreb do njega nije vidio (Bedeković i njegova „mučenja“ dječji su vrtić prema Ranogajčevoj logici) i napokon je dobio u tom Zagrebu i ulicu, ali kao navijač i funkcionar „Dinama“ – vrhunac hrvatske groteske… Milan Gavrović: Čovjek iz Krležine mape, – Život i smrt dr. Đure Vranešića, Novi Liber, Zagreb, 2011.str. 266.

Stepinac mu odgovorio: Ustaše ne mogu biti okupatori svoje zemlje

Stepinac

Ranogajec je u početku sudjelovao i u saslušanju zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca. Jedan od prvih Stepinčevih biografa Aleksa Benigar u svojoj knjizi Alojzije Stepinac,hrvatski kardinal, Zagreb, 1993. u nekoliko rečenica, zabilježio je taj razgovor:

… U toj kući (u Mlinarskoj ulici u kojoj je 17. svibnja 1945. bio, po vlastima, smješten nadbiskup, op.a.) … počeo ga je ispitivati “neki Ranogajac”. /Ranogajec, op. a.). Zauzevši pred nadbiskupom važnu pozu, rekao mu je:
– Vi ste surađivali s okupatorima.

Nadbiskup ga oštro pogleda te mu povišenim glasom kaže:

– A što je to okupator?

– Nijemci i ustaše – reče ovaj.

Nadbiskup mu još jačim glasom, fiksirajući ga, odgovori:

– Što se tiče Nijemaca, transeat, stvar je jasna. A što se tiče ustaša, mogu reći samo to da nitko ne može okupirati svoju vlastitu zemlju na kojoj je. (…)

Zašto su optužene brojne žrtve ovoga hrvatskog Višinskog, vidljivo je iz optužnica koje su pune ideoloških natruha, bez imalo bilo kakvih činjeničnih argumenata i vjerodostojnih dokaza. Primjerice: služio kao oficir u neprijateljskoj vojsci i što je sudjelovao u nekim operacijama protiv NOB-a; što je počinio krivična djela ratnoga zločina kao naredbodavac, pomagač i neposredni izvršitelj; sudjelovao u porobljavanju našega naroda /nema olakšica/; što je služio kao ustaša ili domobran čime je služio neprijatelju i njegovim oružanim snagama /postoje indicije?!/; kriv je što nije došao na oslobođeni /partizanski teritorij/ a za to je imao mogućnosti; postoje indicije da se bavio špijunažom; što je bio doušnik, ili bio u dosluhu; što nije obavještavao Srbe i Židove da im prijeti opasnost a to je mogao znati; indicije da je sudjelovao u hapšenjima; što je surađivao s Mačekom i njegovom reakcionarnom klikom; što je lažno prikazivao međunarodnu političku situaciju; što je njegov rad na terenu o okviru Narodne fronte bio „labav“, “demobilizirajući” i t sl. ; što je prijavljivao sudionike NOB-a /dakako bez imenovanja dotičnih/, ili imenovanih čijih izjava nema u tzv. sudskom spisu; što je sudjelovao u pljački narodne imovine; što je sudjelovao u masovnim zločinima /kojim?/!; što je odgajao ustaške koljače i organizirao masovni teror; što je radio na djelima veleizdaje?!; što je raspirivao nacionalnu mržnju između Hrvata i Srba te nacionalnu, rasnu i vjersku; što je poticao na razbijanje bratstva i jedinstva naših naroda, itd. Itd.

U Hrvatskoj je bilo mnogo ranogajaca

Obitelji žrtava na komadiću su papira saznavali za presudu, a gdje su ubijeni pokopani – nikada. Imovina – stanovi, zemljišta, novac, umjetnine, obrtničke i slične radnje i sl. – sve je to postalo predmet jagme, pljačke i otimačine među pobjednicima. Tako je sudio Ranogajec, ali i različiti rudani, vimpulšeki, hrnčevići, čulinovići i brojni drugi. Bilo bi vrijedno pripremiti jednu znanstvenu studiju u kojoj bi se prikazao sustav suđenja po uzoru na Višinskoga. Kako je Ranogajec sudio u Zagrebu, tako su njegovi istomišljenici sudili diljem Hrvatske. Jesu li i oni dobili ulice, trgove, parkove ?! I do kada će ti zločinci, poput Ranogajca, sramotiti ambijent u kojemu živimo? Ne smeta li to stanovnicima tih gradova, naselja i ulica? Kada će i oni, poput svoga prethodnika zla Tita, otići u ropotarnicu povijesti? Nadamo se uskoro, a s njima i tzv. zaslužni športski radnik u Dinamu, Vladimir Ranogajec. I ne samo, kao dinamovac. Predlažem nadležnoj komisiji grada Zagreba da što prije ukine ulicu staljinističkoga Andreja Višinskog – zločinca Vladimira Ranogajca. A da tu ulicu nosi neka od njegovih žrtava. A zaslužnih itekako ima.

Mijo Ivurek
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Zašto šute zastupnici SDP-a u EU parlamentu o rezoliciji za koju su glasovali?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 19. rujna 2019. godine, Europski parlament je donio Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)). Integralni tekst ovog dokumenta dostupan je na: http://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html) i o njemu se u posljednje vrijeme dosta piše i govori – ali uglavnom u „desnim medijima“.

Tako se ponavlja priča kojoj svjedočimo od 2006. godine, kada je Vijeće Europe donijelo Rezoluciju 1481, o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (engl. Resolution 1481 (2006) Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes).

Naši „antifašisti“, tobožnji „liberali“ i skloni im krugovi, prešućuju ono što im ne odgovara – i u tim slučajevima ne priznaju nikakve „europske vrijednosti“ za koje se inače grčevito bore onda kad im idu u korist: kad treba rastakati ovo društvo agresivnim nametanjem LGBTIQ fašizma, kriti krvave tragove ideoloških prethodnika (komunista i partizana) iza „antifašizma“ (koji nikakve veze nema s onim što se u tom smislu događalo u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraću na Zapadu), ili neobaviještenoj europskoj javnosti servirati laži o stanju u Hrvatskoj prikazujući je kao zemlju u kojoj vladaju „ksenofobija“, izmišljati „ustaške zmije“ itd., itd.

Sjećam se kao da je jučer bilo, kako je naša Željka Proleterka (Antunović), javljajući se iz Strasbourga iste večeri kad je usvojena Rezolucija 1481 (2006. godine), u kasnim večernjim satima (u trećem Dnevniku HTV-a) u potpunosti zaobišla razgovor o osudi komunističkog režima kao totalitarnog naslijeđa od kojega se moramo ograditi i osuditi ga i sve svela na priču o „pojedinačnim incidentima partizana u poraću“ tijekom kojih je pobijeno 600-700 tisuća Hrvata i pripadnika drugih naroda od Bleiburga preko Slovenije i Hrvatske, do Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Crne Gore, Srbije, Makedonije i Kosova.

Za Željku Proleterku su masovni zločini partizana i komunista bili tek „ekscesi pojedinaca“, a problem komunističkog totalitarizma ne postoji i upravo je to najbolji dokaz izopačenosti mentalnih sklopova u kojima postoje „naši“ i „vaši“ zločini. „Naši“ su zločini uvijek opravdani i poželjni, ali zato „vaši“ (pa taman bili i deset puta manji) nisu.

Partizani su imali pravo na mržnju i odmazdu (a što se pravda ustaškim zločinima u vrijeme rata – koji su prenapuhani do fantastičnih razmjera), ali Hrvati na to nisu imali pravo nakon 22 godine krvave diktature i terora u Kraljevini Jugoslaviji, pa i svih onih zločina četnika i kraljevske vojske što su počinjeni prije uspostave NDH.

Umjesto realnog i objektivnog prihvaćanja stavova Vijeća Europe, po tko zna koji put su ideološki sljedbenici komunističkih krvnika pokušali opravdati masovne zločine svojih prethodnika – bioloških i ideoloških otaca i tako je Rezolucija 1481 i dana (gotovo 14 godina poslije usvajanja) ostala mrtvo slovo na papiru.

Isto se pokušava i danas, kad se najnovijom Rezolucijom Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) još eksplicitnije navode razlozi potrebe osude komunističkog zla, pa i uporabe njegovih simbola.

Pitam Biljanu Borzan, Tonina Piculu i Predraga Freda Matića:

Do kada ćete se gospodo baviti na zaplotnjački, balkanski, šićardžijski način politikom i držati fige u džepu, odnosno, glasovati za rezolucije koje se u Hrvatskoj ne provode i šutjeti o njima?

To je sramotno, dvolično, nedostojno hrvatskih predstavnika u Europi i nemojte misliti da građani Republike Hrvatske toga nisu svjesni.

Mi jako dobro znamo da ste vi prije svega dio SDP-ove mašinerije i da u EU parlament niste ušli boriti se za nacionalne nego osobne interese, da vam politička budućnost i egzistencija ovise od Davora Bernardića i drugova, ali nemojte se zavaravati i misliti kako se vaše dvolično ponašanje može prikriti bilo čime.

Glasovati za dokumenta kako bi se pokazalo „civilizirano“ i „uljuđeno“ lice hrvatske ljevice, a u isto vrijeme perfidno i zaplotnjački opstruirati provođenje istih, nepošteno je ne samo prema biračima u Hrvatskoj, nego i prema ovoj zemlji i tako se ne ponašaju oni koji imaju minimum časti, ljudskog dostojanstva i savjesti.

Zločin je zločin, laž je laž, totalitarizam je zlo (kojega god ideološkog predznaka bio), a svakoj prijetvornosti i neprincipijelnosti jednom dođe kraj.

Naravno, isto se odnosi i na sve druge „hrvatske“ EU parlamentarce koji šute kao ribe o osudi zločinačkog komunističkog sustava koji je svojim krvavim tragovima obilježio XX stoljeće, pa i na najodgovornije iz državnog vrha.

Ako misle da će taj problem nestati sam od sebe zato što oni zavlače glave u pijesak, grdno se varaju.

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Dr. Hebrang odgovorio SDP-ovom Srići: Mladi kolega se ne sjeća da je to doba rata i da sam uvodio ratnu medicinu

Objavljeno

na

Objavio

“Ministar zdravstva u sjeni Saša Srića predstavlja SDP-ovu zdravstvenu reformu”, naveo je Večernji list za dr. Sašu Sriću, člana Nacionalnog Savjeta za zdravlje SDP-a, koji bi mogao biti ministar zdravstva dođe li na vlast SDP.

“Želimo da svi imaju jednako pravo pristupa zdravstvu. Vraćamo se javnozdravstvenom sustavu iz 1993. koji je funkcionirao, a ukinuo ga je tadašnji ministar Andrija Hebrang i započeo agoniju javnog zdravstva. Tada je ukinuo preventivu, javno zdravstvo, preventivnu školsku medicinu, preventivnu stomatološku medicinu i tada je krenuo najtiši oblik privatizacije koju je ministar Kujundžić pretvorio u glasnu privatizaciju. Borimo se i borit ćemo se protiv tihe privatizacije zdravstva”, naveo je Srića.

Dr. Hebrang na navedeni intervju poslao je demanti te ustvrdio da “je ministar u sjeni iznio neistine”. Upozorava i da je cenzura opet napravila svoje jer su mu iz odgovora Večernjem listu izbacili dva podatka (koji su podebljani da ih lakše vidite).

Komentar dr. Hebranga na optužbe iznesene u Večernjem listu prenosimo u cijelosti:

“U Vašem cijenjenom listu od 3. studenoga 2019. godine objavili ste intervju s SDP-ovim ministrom zdravstva u sjeni. Tom prilikom je ministar u sjeni dr Saša Srića izjavio da sam ja kao ratni ministar 1993. godine ukinuo javnozdravstveni sustav i „započeo agoniju javnoga zdravstva“. Navodi da sam ja „ukinuo preventivu, javno zdravstvo, preventivnu školsku medicinu…i pokrenuo najtiši oblik privatizacije…“.

Radi se o potpunom nepoznavanju zdravstvenog sustava tog doba pa je potrebno iznijeti istinu potkrijepljenu činjenicama. Mladi kolega se ne sjeća da je to doba rata i da sam uvodio ratnu medicinu kako bih smanjio pogubne posljedice srpsko- crnogorske agresije. Znam da se on toga ne sjeća, da nije mogao dobiti podatke od svojih stranačkih kolega jer ih tada nije bilo ni u politici (imali su oko 5% na izborima), a niti u ratnom sanitetu. Primjerice, u Glavnom stožeru saniteta, kojega sam vodio cijeli rat, nije bilo ni jednoga. Da se je raspitao znao bi da su to bile ratne godine a u ratnoj medicini se potiču prioriteti na račun onoga što neposredno ne ugrožava život. Kao liječnik mladi kolega bi se trebao služiti literaturom kao što su ljetopisi službenih institucija tog doba.

Pogotovo bi se trebao služiti stručnom literaturom o našem ratnom sanitetu, a objavljeno je u zemlji 371 a u inozemstvu 308 dokumentiranih i recenziranih članaka te 28 knjiga. Kako za učenje nikada nije kasno, navodim ključne pokazatelje o zdravstvu tog doba. U razdoblju od 1991. do 1995. godine brinuli smo o preko stotinu tisuća ranjenika, od kojih 30 520 najtežih, i o preko pola milijuna izbjeglica i prognanika. Istodobno zbog razaranja srpsko-crnogorskog agresora srušeno nam je 14 bolnica, od koji neke potpuno kao one u Pakracu i Vinkovcima. S lica zemlje zbrisano je nekoliko stotina terenskih ambulanti i isto toliko sanitetskih vozila. Točni podaci nalaze se u stručnim i znanstvenim člancima kao i knjigama koje smo tada pisali da se ne zaboravi. Još jedan, možda i najvažniji podatak je taj, da nam je zbog rata ulaz novca u zdravstveni sustav samo 1991. godine smanjen za 61 posto, dok su istodobno izdaci za ratno zdravstvo porasli 2 puta! U sljedećim godinama godišnja smanjenja ulaza novca u sustav bila su također dvocifrena! Kako nam je cilj bio spašavanje žrtava agresije i zadržavanje zdravstvene skrbi za ostalo pučanstvo, 2 morali smo u hodu raditi drastične reforme.

Pri tome nismo ništa ukidali nego samo reorganizirali. Primjerice, tvrdnja da smo ukinuli preventivnu medicinu je neistinita jer smo njezine nositelje, zavode za javno zdravstvo, decentralizirali u županije. Posljedica toga je bi rat bez i jedne alimentarne intoksikacije naših boraca i izbjeglica, bez gotovo i jednog tetanusa, uz minimalni broj slučajeva mišje groznice i drugih zaraznih bolesti tipičnih za rat. Postigli smo manji broj svih zaraznih bolesti, uključujući i dječje, nego u godinama prije rata. Toliko o navodnom ukidanje javniga zdravstva. Samo te 1993. godine osnovali smo 11 novih ratnih bolnica i u njih dislocirali preko 300 liječnika i medicinskih sestara dragovoljaca. Pripremali smo sustav za nastavak rata i te promjene ozakonili.

Rezultati, zahvaljujući okviru koji smo stvorili za dragovoljce u sanitetu, pokazauju objektivnu istinu. Postigli smo smrtnost ranjenika (1991.-1995.) od 1,4 posto što je jedan od najboljih rezultata objavljenih u svjetskoj literaturi. Cijelo vrijeme smo osigurali plaće za sve protjerane zdravstvene djelatnike i sačuvali ih za povratak nakon ratne popbjede u koju smo vjerovali. Ne treba naglašavati da su stotine tisuća izbjeglica i prognanika imale besplatnu zdravstvenu zaštitu. Unatoč takvoj situaciji, uspjeli smo zaštiti naše bolnice od privatizacije koju su istodobno provodile neke zemlje u susjedstvu. Što se tiče zakupa ordinacija liječnika primarne zdravstvene taštite, rezultati o boljoj dostupnosti takvih ordinacija publicirani su u nas i u svijetu, a neke zemlje su preuzele dio našega modela na preporuku Svjetske zdravstvene organizacije.

Rezultate takve transformacije objavili su najznačajniji europski časopsi za javno zdravstvo kao što je Eurohealth. Isto kao što su i neke velike vojne sile preuzele naše modele pokretnih kirurških ekipa i pomicanje liječnika u prvi ešalon u ratnim situacijama što smo publicirali na zahtjev najvećih časopisa za ratno zdravstvo kao što je američki Military Medicine. Upravo zbog toga sam te 1993. godine bio izabran za predjedatelja sastanka svih europskih (plus izraelski) ministara zdravstva i tada je jednoglasno usvojen naš model financiranja sustava zdravstva u kriznim stanjima. Zahvaljujem to svim hrvatskim zdravstvenim djelatnicima tog doba, a ponajviše dragovoljcima u borbene redove jer to je i njima najveće priznanje.

Zbog dobrih zdravstvenih pokazatelja u teškim kriznim godinama (1991.-1995.) Svjetska zdravstvena organizacija me je izabrala za specijalnog savjetnika za zdravstvo Šri Lanke, ali i to priznanje zahvaljujem svim aktivnim sudionicima tadašnjeg hrvatskog zdravstvenog sustava.

Sve to smo postigli zahvaljujući hrabrim i odlučnm liječnicima, sestrama i medicinskim tehničarima, ali i spoznaji da upravljanje tim glomaznim ali najznačajnijim sustavom ne počinje od nas. Sve reorganizacijske mjere poduzeli smo na temelju proučavanja tuđih iskustava, njihovih rezultata i brojnih osobnih kontakata s onima koji su prošli teške zdravstvene krize.

Trebao bi tuđa iskustva proučiti i mladi kolega, mogući budući ministar, jer zdravstvo je i sada u teškoj krizi, ali barem ne padaju bombe. Iako i neistine u jednom tako ozbiljnom sustavu mogu djelovati kao bombe.

Prof. dr. sc. emeritus Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari