Pod krinkom borbe protiv ustašizacije i porasta fašizma u Republici Hrvatskoj, jačaju titoističke i neojugoslavenske snage, pa su tako najveća oporbena stranka SDP i neki njihovi istaknuti članovi skloni javno obećati vratiti ime maršala Tita današnjem Trgu Republike, a bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović ironično je govorio „kako je dobro što su skinute ploče s imenom trg Tita pohranjene u muzej, jer će se tako uštedjeti novci, s obzirom na to da se neće morati naručivati nove ploče kada se bude vratio Trg maršala Tita“. U tim nastojanjima potpuno ih podržava i stranka Možemo s kojom obnašaju vlast u Zagrebu. To su već dokazali promjenom naziva nekih ulica u metropoli. Može li se donijeti zakon nakon čega se više nikada ne će veličati Tita u bilo kojim prigodama?
Tito je i nadalje na našu sramotu počasni član HAZU-a, a mnogi ga glorificiraju kao najvećeg sina hrvatskih naroda nasuprot istinskim velikanima kao što su blaženi Alojzije Stepinac i prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman. Predsjednik Zoran Milanović, dok preko noći nije postao „najveći domoljub“, više puta je izjavio da je Tito najbolje što smo imali. Zbog toga bi, nakon najnovijeg podizanja tenzija oko pokladničke pjesme Josipa Dabre iz DP-a, kojom veliča Antu Pavelića, trebalo najozbiljnije razmotriti njihov prijedlog donošenja novog zakona o svim totalitarizmima i postaviti pitanje hoćemo li mi zahtijevati politiku pisanja istinite hrvatske povijesti, ili ćemo i nadalje prihvaćati lažnu i mitomansku komunističko-velikosrpsku povijest Hrvatske, koja je zapravo pisana diktatorskom rukom Josipa Broza Tita.
U recentnom slučaju ono što me smeta jest činjenica da nije bilo nikakve potrebe prvo veličati Antu Pavelića da bi to bio izgovor za prijedlog donošenja bilo kakvog zakona. DP i HDZ prigodom dogovaranja koalicijskog sporazuma trebali su načelno otvoriti tu temu bez ikakvih ucjena spinova, ili prethodnih kontraproduktivnih provokacija. Ovako se na cijeli mogući proces donošenja predloženog zakona koji zadire i u Ustav Republike Hrvatske i nije ni malo jednostavan, nadvila sjena sumnje iza koje možda stoje neki sasvim suprotni interesi. Najvjerojatnije se radi o saniranju počinjene pokladne štete.
Ipak, postavlja se pitanje zašto donositi „Lex Tito“, a ne „Lex Pavelić? Veličanje NDH i Ante Pavelića zakoni već kriminaliziraju, iako se i to može preciznije doraditi, dok o veličanju Josipa Broza Tita ne postoji ništa slično. Ističu se njegove zasluge za borbu protiv fašizma i nacizma te stvaranje Jugoslavije u kojoj je Hrvatska bila kmetski porobljena, a prešućuju se, odnosno ne sankcioniraju poratne masovne likvidacije usporedive s genocidom protiv hrvatskog i drugih naroda. U Srbiji je Titov režim u prvim danima poraća likvidirao najmanje 60 000 narodnih neprijatelja! U Hrvatskoj se ta brojka penje do 300 000 duša! Ukupan broj pogubljenih bez suđenja doseže pola milijuna duša. Konačno smatram da Pavelićev i Titov totalitarizam i počinjene zločine ne možemo nikako staviti u isti zakonski koš, u čemu vidim nedostatak DP-ovog prijedlog o donošenju zakona.
Za Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća, predsjednik Milanović je pisao zakon „Lex Perković“ kako bi se spriječilo njihove izručenje Njemačkoj zbog udbaških ubojstava. Milanović je tvrdio da su oni zaslužni za stvaranje Hrvatske kao najbliži Tuđmanovi suradnici i to je vjerojatno istina. No ta istina, kako smo vidjeli nakon teške osuđujuće presude njemačkog pravosuđa, ne može ih nikada ekskulpirati od odgovornosti za počinjena ubojstva i zločine, pa po toj logici sjajni maršal i ljubičica bijela Tito mora odgovarati za masovne zločine počinjene protiv Hrvata i drugih naroda po modusu operandi uklanjanja ideoloških protivnika njegove Jugoslavije. Licemjerna je ljevica kada priznaje poratne Titove zločine, a ne traži nikakvu zakonsku, moralnu niti etičku osudu. Može li Tito biti oslobođen za zločine da su se dogodili na samo jednoj lokaciji, a ona se zove Huda jama? U Hudoj jami organizirano je i monstruozno likvidirano 2-3 tisuće ljudi bez suđenja što se, kao i drugi masovni zločini nisu mogli dogoditi bez Titovog blagoslova, koji je po funkciji bio na čelu tog udruženog zločinačkog pohoda protiv ideoloških neistomišljenika. Udbaški zločini nisu se mogli događati bez blagoslova Titovog zločinačkog režima.
U izdanju Školske knjige objavljena je opsežna znanstvena monografija Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji, autora prof. dr. sc. Mitje Ferenca i dr. sc. Uroša Košira, koja donosi dokumentirane i znanstveno utemeljene spoznaje o masovnim ubojstvima Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata na području Slovenije. Knjiga je u srijedu, 11. veljače, u 11 sati predstavljena na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, a promociji su nazočili predstavnici državnog vrha Republike Hrvatske premijer Andrej Plenković i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković uz ostale uvažene goste iz politike, kulture i javnog života općenito.
Monografija Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji predstavlja važan doprinos kulturi sjećanja i nastojanjima da se žrtvama poratnog nasilja osigura istina, dostojanstvo i trajno mjesto u povijesnoj svijesti. Isto tako monografija donosi mnoštvo dokaza o masovnim zločinima Titovog komunističkog režima bez kazne. Zanimljivo je da je ta tema pod hitno maknuta iz mainstreama, a pokladni veseljak Josip Dabro već danima uveseljava lijevi mainstream. Monografija Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji, može biti motiv za donošenja zakona „Lex Tito“!
Zbog toga je potrebno hrabro i odlučno predložiti, da se bez odgode donese “Nacrt zakona o zabrani manifestacija, udruga, oznaka i obilježja jugoslavenskoga totalitarnog komunističkog režima” koji je – na moju inicijativu još 28. veljače 2016. godine izradila skupina hrvatskih pravnih stručnjaka na temelju snažnih pravnih i etičkih argumenata pod kolokvijalnim naslovom „Lex Tito“! Potrebno je inicirati široku javnu raspravu o toj temi, jer čini se da će upravo ideološke teme u nedostatku oporbenih argumenata dominirati na svim slijedećim izborima.
Hrvatski sabor, na sjednici održanoj 30. lipnja 2006., donio je Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine. Ova Deklaracija izglasana je velikom većinom i izražena je neupitnim činjenice da je:
– komunistički režim bivše Jugoslavije i bivše SR Hrvatske bio je nedemokratski i totalitaran.
– u diktatorskom, totalitarnom, zločinačkom, jugoslavenskom režimu Josipa Broza Tita učinjeni su brojni pojedinačni i masovni zločini protiv čovjeka, naroda i čovječnosti, kršena su ljudska prava, a osobito su bile ugrožene temeljne slobode čovjeka i građanina, inače zajamčena i najvišim aktima te totalitarne države.
Temeljem navedenog, čl. 12. Deklaracije Hrvatskoga sabora ustvrđeno je sljedeće:
“Hrvatski sabor se pridružuje pozivu koji je Parlamentarna skupština Vijeća Europe uputila svim komunističkim ili postkomunističkim strankama da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća”.
Sukladno navedenom utvrđenju, počinjene zločine totalitarnih komunističkih režima, u koji se nedvosmisleno ubraja i totalitarni režim Josipa Broza Tita, može se osuditi “bez ikakvih nejasnoća” jedino donošenjem zakonodavnog okvira, i potrebnih podzakonskih akata, o osudi totalitarnoga i zločinačkoga jugoslavenskoga režima, a takav obvezujući zakonodavni akt još nije predložen u zakonodavni postupak u Republici Hrvatskoj. Naime, sama deklarativna osuda nema nikakvu društvenu vjerodostojnost, niti ima ikakve pravne učinke.
Deklaracija Hrvatskoga sabora ustvrđuje:
“Podsjećajući hrvatsku javnost – s osjećajem iskrenoga žaljenja, pijeteta i sućuti prema svakoj i svim nevinim i nemoćnim žrtvama jugoslavenskoga i hrvatskoga komunizma – na brojne zločine koji su u ime komunizma, klasne borbe i diktature proletarijata, počinjeni nad građanima današnje Republike Hrvatske i Hrvatima izvan Hrvatske”.
Temeljna utvrđenja
– Zabrinuti zbog činjenice što se u hrvatskoj javnoj upravi, kao i u nevladinim udrugama, nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj;
– Odlučni u nakani da učinimo sve kako se tragična prošlost zločina i teške povrede ljudskih prava u vrijeme totalitarnih poredaka ne bi nikad više ponovile;
– Jedinstveni u osudi svakog pojedinačnog i svih zločina koji su se doista dogodili u vrijeme totalitarnog komunističkoga jugoslavenskoga režima u današnjoj Republici Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji;
Predlažemo Hrvatskom saboru donošenje navedenog zakona.
Temeljci za donošenje zakona
1. Rezolucija 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe prihvatila 27. lipnja 1996
2. Rezolucija 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka (režima) koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe prihvatila 25. siječnja 2006. godine;
3. Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Jugoslaviji i Hrvatskoj 1945. – 1990. godine, koju je donio Hrvatski sabor, na sjednici održanoj 30. lipnja 2006. godine.
4. Europski parlament usvojio je 19. rujna 2019. rezoluciju naziva “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))“, kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih režima. U njoj se između ostaloga podsjeća kako su “nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”, a također i poziva “sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim”.
5. Zaključci “Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih i totalitarnih režima” pod predsjedanjem akademika Zvonka Kusića, koje zaključuje da je potrebna javna rasprava o ovoj povijesnoj temi kao i predlaganje zakonskih i podzakonskih akata.
Ustavna osnova za donošenje predloženoga zakona je članak 87. st.3. u svezi sa stavkom 1. istoga članka Ustava Republike Hrvatske.
Politički analitičar, Kazimir Mikašek-Kazo