Pratite nas

Kolumne

Trojni pakt protiv Plenkovića

Objavljeno

na

Razumski gledano, priča o zahtjevima štrajkaša, učitelja i nastavnika u osnovnim i srednjim školama i reakciji Vlade svodi se na dvije ključne stvari.

Zahtjevu u smislu traženog povećanja plaće je udovoljeno čak i u većoj mjeri nego što je traženo – jer 6,12% je više od 6,11%. Uz to, dijelom je udovoljeno i zahtjevu za promjenom odnosnih koeficijenata zaposlenih u državnim i javnim službama, pri čemu je određen razuman rok provedbe istog do sredine sljedeće godine.

Jedino čemu nije udovoljeno je ultimativni zahtjev sindikata da se koeficijenti učiteljima i nastavnicima podignu odmah za 6,11%, a da drugima ostanu isti. Drugim riječima, nije prihvaćeno da se tim temeljem plaće povećaju samo njima. Prosvjednici pravo na to opravdavaju subjektivnim osjećajem kako zaostaju za ostalima, što pak narušava njihovo dostojanstvo.

Budući je posve predvidljivo da bi bezuvjetno prihvaćanje traženog proizvelo spiralu nezadovoljstva i sličnih zahtjeva sindikata drugih javnih službi, što zahtjev već u startu očito čini destruktivnim i neprihvatljivim, nije se zgoreg zapitati kako bismo nazvali dijete koje nastupa na takav način – ultimativno traži dobro samo za sebe, a nauštrb drugih? Dišpetoža? Durilo? Cvilidreta?

Kako ispraviti nepravdu?

Dozovemo li iz sjećanja stari srpski priručnik „Vi i Vaše odojče“ (ne, nema veze s gastronomijom), prisjetit ćemo se što sve može dijete starosti godinu dana. I zbilja može svašta – samostalno hodati, sjediti, ustajati, ispunjavati jednostavnije zadatke, prepoznaje predmete po nazivu i bliske osobe po imenu,… može podići predmet s poda i dignuti ga uvis…, može već dosta toga, kako uostalom i priliči stvorenjcu živom već godinu i devet mjeseci.

No, jedno ipak ne može. Kako doslovce piše – „ne ume da kaže niti jednu jedinu reč!“ E, sad, ako se netko pobojao da mentalna dob učitelja i nastavnika, prosvjednika, koji na pristojan upit odgovaraju šutnjom i podizanjem transparenta, odgovara jednogodišnjem djetetu, grdno se prevario.

Naime, ona prije odgovara djetetu u dobi u kojoj „može da kaže, ali neće da kaže“. A iskazivanje inata na takav način opaža se tek u djeteta starog negdje tri-četiri godine. I kakve će onda vrijednosti kod djece poticati i razviti oni koji javno nastupaju djetinje prkosno kao da su učenicima mentalni vršnjaci ili čak i mlađi?

Kad bi ti ljudi bili pošteni i odgovorni prema široj zajednici, ponajprije bi potražili prostor za povećanje plaća u okviru unutarnjih rezervi, vodeći računa da se ne poveća ukupno izdvajanje za plaće u školstvu. A da tog prostora ima napretek, može se nazrijeti iz sljedećih statistika. Broj učitelja u Hrvatskoj je svega 4-5 puta manji nego u Francuskoj koja ima 16 puta više stanovnika, ali i, zbog povoljnije demografske strukture, još veći omjer učenika naspram učitelja.

Satnica, ne u smislu plaće nego minimalnog broja odrađenih sati da bi se ostvarilo pravo na punu plaću, u Hrvatskoj iznosi 60% one u Kanadi i SAD-u. Usporedimo li, pak, Hrvatsku danas s Hrvatskom nekad, broj učenika je 30% manji nego prije 25 godina s daljnjom tendencijom smanjivanja, dok se broj učitelja i nastavnika ne smanjuje. K tome, i sva ta nova tehnološka pomagala u nastavi otvaraju široke mogućnosti racionalizacije, recimo, poučavanje na daljinu video-linkom, pri čemu bi se za čuvanje reda u razredu moglo angažirati umirovljene učiteljice, kojima bi to činilo dodatni prihod skromnoj mirovini.

Uz minimum dobre volje i poštenja nesumnjivo bi se brzo našao dostatan prostor za porast plaća učitelja i bez povećanja stavke proračuna na ime plaća u školstvu. Tržište rada, naime, već neko vrijeme vapi za radnom snagom, spremno usisati viškove iz javnih djelatnosti.

Nije li krajnje vrijeme suočiti se s istinom i napokon početi ispravljati kronične nepravde koje obrazovni sustav čini bahato se oglušujući na potrebe tržišta rada, a sve u ime dogme nabijanja norme broja visoko obrazovanih?

Ovako se poslodavci svim silama upinju dovesti ljude s kraja svijeta kako ljetina ne bi ostala neubrana, sobe u turističkim kompleksima nepospremljene, gosti neposluženi,… a i za druge poslove koje Hrvatima nije mrsko raditi u Njemačkoj, Irskoj,… U tom preusmjeravanju s ciljem ispravljanja nepravde sigurno ne bi bilo nepravedno prednost dati najokorjelijim prosvjednicima i bundžijama, te onima mlađima, koji su po naravi mobilniji i lakše se mogu prilagoditi promjeni. Čisto kako bi se uvjerili koliko njihova umijeća i vještine stvarno vrijede, kad se već zaostajanje u plaćama pokazalo nedostatnim poticajem za to suočavanje.

Mentalni Slovenci

Da je pobunjenim učiteljima do dostojanstva u uobičajenom smislu te riječi, a ne samo onog izraženog u kunama, sjetili bi se zahvaliti vlastima na dodjeli statusa službenih osoba, uslijed čega će se napad na njih odskora tretirati kao napad na državu.

Ovako, potpuno usredotočeni na mjerenje vlastitog dostojanstva primanjima u odnosu na druge, ostavljaju dojam kako bi se osjećali dostojanstvenije čak i kad bi se svima umanjio koeficijent, ali njima manje nego drugima. U tom smislu podsjećaju na zavidljivca iz vrlo poučne priče iz starine, koja izgleda ne nalazi mjesta u našim školama.

Na ponudu da izabere što god hoće i koliko god toga hoće, no koliko god toga izabrao, njegov će sudrug dobiti to isto, samo u dvostrukoj mjeri, zavidljivac odluči izabrati da mu se iskopa jedno oko. Slično tome, slovenska politika podmeće Hrvatskoj na svakom koraku kako bi ju spriječila da uđe u schengenski prostor, iako bi to i Sloveniji očigledno koristilo budući bi joj smanjilo troškove održavanja vanjske schengenske granice, što uočavaju i glasovi razuma iz dežele. Štrajkaši su zapravo po mentalitetu Slovenci, no nipošto ne po radnim navikama, nego po ćoravosti od zavisti.

Zacijelo najžalosniji trenutak štrajkaške halabuke nastupio je kad su, zakrivši se maskom domoljublja, pjevajući „Moju domovinu“ đipali i bučili pred zgradom Vlade da bi pali u potpuni delirij kad im se obratio neki Slovenac, šef nekakvog međunarodnog učiteljskog sindikata, svi sretni što i njih, eto, podržavaju drugovi iz EU. E, sad, kolika je šansa da visokopozicionirani Slovenac u međunarodnoj instituciji pritom nije bio pripremljen od slovenskih tajnih službi, koje ne prezaju ni od teških prekršaja, kako je zorno pokazao prije koji dan definitivno razotkriveni slučaj prijevare oko međunarodne arbitraže?

S obzirom na opčinjenost slovenske politike Hrvatskom i brojnih pretrpljenih diplomatskih šamara u srazu unutar institucija EU, je li nelogično pomisliti nisu li možda i najgorljiviji sindikalni zagovornici štrajka svezani na istoj uzici? Kako bilo da bilo, i koliko god se pokrivali „kockicama“, štrajkaši su, nakon što se sve zbroji i oduzme, ovdje odigrali i još uvijek igraju utakmicu u korist slovenskih interesa.

Naime, usporedno dok su predsjednika Vlade RH optuživali kako ne želi s njima razgovarati, pritom ignorantski omalovažavajući ministra delegiranog ispred Vlade za pregovore s njima (jer kaj bu taj šmrkavac z njima pregovaral?), Andrej Plenković se na mjestu gdje se vode mirnodopske bitke izborio otkloniti još jedan slovenski balvan na putu Hrvatske prema Schengenu. A borio se i za još jednu, svima u Hrvatskoj bitnu stvar.

Riječ je o osjetljivim pregovorima oko iznosa sredstava EU fondova solidarnosti za sljedeće sedmogodišnje proračunsko razdoblje, uključujući i odluku o omjeru financiranja pojedinačnih projekata (umjesto trenutnih 85:15 u korist EU sredstava u odnosu na ulog države primateljice, neki neto-davatelji se sad zalažu za omjer 70:30, što bi dvostruko opteretilo Hrvatsku u odnosu na trenutno stanje). Treba li reći kako i o tome posredno ovisi koliki će se dio kolača, pardon dostojanstva, moći osigurati državnim i javnim službenicima u idućih sedam godina?

Smijuljenje Plenkoviću iz pozadine profesora Puhovskog

Na uspješno Plenkovićevo vanjskopolitičko djelovanje podsmjehuje se trojni pakt do jučer naizgled suprotstavljenih aktera. U prvom redu tu su već spomenuti mentalni Slovenci, štrajkaši, isti oni koji su prije tri godine prosvjedovali zato što se „škola za život“ ne uvodi, a sad prosvjeduju, među ostalim, i zato što im njezino uvođenje teško pada.

Osjetivši naglo, baš pred izbore, gubitak dostojanstva (što uoči prethodnih izbora unatoč smanjenju koeficijenata nisu osjećali), u buntovnoj su raboti predvođeni sindikatima i podržani lijevim političkim opcijama, kao šapa i pandža naslijeđenima od komunističke totalitarne zvijeri. U pozadini su mjesto zauzeli „neovisni“ lijevo-liberalni intelektualci, a zapravo mentalni marksisti, kojih je zaštitni znak profesor Žarko Puhovski.

Konačno, u debelom hladu njegove pozadine čuče nezaobilazni „domoljubi“ i „katolici“, intelektualci odrekli se razuma, i mediji odrekli se istine, koji vođeni Pavlovljevim refleksom podržavaju baš sve što bi Andreju Plenkoviću moglo otežati posao. Ma prodali bi za taj uzvišeni cilj, štono se kaže, i rođenu mater, sve samo da Plenkoviću nekako naude. S njim u mislima liježu, s njime se bude. Štoviše, Andrej ih ne napušta ni u međuvremenu, tijekom REM faze drijemanja.

Štogod vladajući napravili, bez zadrške će omalovažiti, lakomo se hvatajući na ješku Žarka Puhovskog, podmetnutu u formi „ili-ili“ marksističke logike razdora, kojom se po već uhodanom obrascu dijeli neodvojivo i nedjeljivo, u ovom slučaju vanjsku politiku od unutarnje. Pritom ih ne će sputati ni što sami taj posao nikad nisu radili, niti su se bilo čemu sličnom u životu približili. Ali zato o tome sve znaju. Tako, na krilima od Puhovskoga bačene zavodljive mantre znaju i da postoje dva Plenkovića – razigrani, prpošni, vanjskopolitički Plenković i autistični, tromi, unutarnjopolitički Plenković.

Vanjska i unutarnja politika kao dvije strane iste medalje

Da su vanjska i unutarnja politika spojene a ne odvojene posude, uvjerljivo pokazuju neki primjeri iz bliske prošlosti – uzdrmavanje iz komunizma naslijeđene upravljačke strukture izručenjem Perkovića i Mustača na zahtjev iz EU, blagotvorni učinak iskorištavanja fondova EU na razvoj hrvatske infrastrukture, ali i općenito na državne financije te blagostanje Hrvata, neutralizacija ishoda arbitraže sa Slovenijom, što neposredno utječe na hrvatske granice i ozemlje.

Ne manje važno, nedjeljivost vanjske politike od unutarnje odražava se i u potrebi usklađivanja s civilizacijskim pravilima ponašanja u zajedničkoj europskoj kući, što beskrajno iritira one naviknute na komunističku kulturu nemara i neodgovornosti. No, zahvaljujući aktivnoj hrvatskoj politici ni to usklađivanje više ne protječe jednosmjerno.

Hrvatska više ne provodi samo zadane joj smjernice, nego sad i sama stavlja teme na stol, poput, recimo, demografije i položaja Hrvata u BiH. Pritom, znakovito, obje nailaze na zgražanje lijevo-liberalnih komentatora, ali i na omalovažavanje zadriglih socijal-nacionalista i kleromarksista. A nije zgoreg podsjetiti i kako je Plenković odigrao veličanstvenu rolu u igri oko sprječavanja pokušaja da vodstvo Unije preuzmu Hrvatskoj tradicionalno neskloni Milanovićevi ideološki sumišljenici, ne podlegavši pritisku neviđene medijske harange protiv više ministara u Vladi.

Naposljetku se ministrima ipak morao zahvaliti, no primarni cilj za Hrvatsku je ipak ostvaren. U konačnici, unutarnjopolitički uspjesi Plenkovićeve vlade, kao zrcalni odraz jedne zrele, aktivne i, nadasve, učinkovite vanjske politike, omogućili su višekratna zamjetna povećanja plaća kako u javnom, tako i u privatnom sektoru, u mjeri o kojoj se donedavno moglo samo maštati.

Hoće li Hrvatska i dalje tako, pitanje je koje se postavlja pred svakim Hrvatom. Pri nalaženju odgovora  nije moguće tek tako zanemariti dojam kako je pobuna protiv trenutne hrvatske političke vrhuške jednako „razumna“ kao ona protiv vodstva još uspješnijeg hrvatskog nogometa. A i istom se uličnom metodom i retorikom provodi, što upućuje na zaključak da konce iz pozadine povlači ista ruka.

Konačno, u pripravljenu im, brižno spletenu mrežu uvijek se uhvate iste ribice, dok su u središtu pobune, kao i uvijek, oni koji isporučuju slabe ili nikakve rezultate, oni koji bi samo rušili jer ne znaju graditi.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari