Pratite nas

Kolumne

Trojni pakt protiv Plenkovića

Objavljeno

na

Razumski gledano, priča o zahtjevima štrajkaša, učitelja i nastavnika u osnovnim i srednjim školama i reakciji Vlade svodi se na dvije ključne stvari.

Zahtjevu u smislu traženog povećanja plaće je udovoljeno čak i u većoj mjeri nego što je traženo – jer 6,12% je više od 6,11%. Uz to, dijelom je udovoljeno i zahtjevu za promjenom odnosnih koeficijenata zaposlenih u državnim i javnim službama, pri čemu je određen razuman rok provedbe istog do sredine sljedeće godine.

Jedino čemu nije udovoljeno je ultimativni zahtjev sindikata da se koeficijenti učiteljima i nastavnicima podignu odmah za 6,11%, a da drugima ostanu isti. Drugim riječima, nije prihvaćeno da se tim temeljem plaće povećaju samo njima. Prosvjednici pravo na to opravdavaju subjektivnim osjećajem kako zaostaju za ostalima, što pak narušava njihovo dostojanstvo.

Budući je posve predvidljivo da bi bezuvjetno prihvaćanje traženog proizvelo spiralu nezadovoljstva i sličnih zahtjeva sindikata drugih javnih službi, što zahtjev već u startu očito čini destruktivnim i neprihvatljivim, nije se zgoreg zapitati kako bismo nazvali dijete koje nastupa na takav način – ultimativno traži dobro samo za sebe, a nauštrb drugih? Dišpetoža? Durilo? Cvilidreta?

Kako ispraviti nepravdu?

Dozovemo li iz sjećanja stari srpski priručnik „Vi i Vaše odojče“ (ne, nema veze s gastronomijom), prisjetit ćemo se što sve može dijete starosti godinu dana. I zbilja može svašta – samostalno hodati, sjediti, ustajati, ispunjavati jednostavnije zadatke, prepoznaje predmete po nazivu i bliske osobe po imenu,… može podići predmet s poda i dignuti ga uvis…, može već dosta toga, kako uostalom i priliči stvorenjcu živom već godinu i devet mjeseci.

No, jedno ipak ne može. Kako doslovce piše – „ne ume da kaže niti jednu jedinu reč!“ E, sad, ako se netko pobojao da mentalna dob učitelja i nastavnika, prosvjednika, koji na pristojan upit odgovaraju šutnjom i podizanjem transparenta, odgovara jednogodišnjem djetetu, grdno se prevario.

Naime, ona prije odgovara djetetu u dobi u kojoj „može da kaže, ali neće da kaže“. A iskazivanje inata na takav način opaža se tek u djeteta starog negdje tri-četiri godine. I kakve će onda vrijednosti kod djece poticati i razviti oni koji javno nastupaju djetinje prkosno kao da su učenicima mentalni vršnjaci ili čak i mlađi?

Kad bi ti ljudi bili pošteni i odgovorni prema široj zajednici, ponajprije bi potražili prostor za povećanje plaća u okviru unutarnjih rezervi, vodeći računa da se ne poveća ukupno izdvajanje za plaće u školstvu. A da tog prostora ima napretek, može se nazrijeti iz sljedećih statistika. Broj učitelja u Hrvatskoj je svega 4-5 puta manji nego u Francuskoj koja ima 16 puta više stanovnika, ali i, zbog povoljnije demografske strukture, još veći omjer učenika naspram učitelja.

Satnica, ne u smislu plaće nego minimalnog broja odrađenih sati da bi se ostvarilo pravo na punu plaću, u Hrvatskoj iznosi 60% one u Kanadi i SAD-u. Usporedimo li, pak, Hrvatsku danas s Hrvatskom nekad, broj učenika je 30% manji nego prije 25 godina s daljnjom tendencijom smanjivanja, dok se broj učitelja i nastavnika ne smanjuje. K tome, i sva ta nova tehnološka pomagala u nastavi otvaraju široke mogućnosti racionalizacije, recimo, poučavanje na daljinu video-linkom, pri čemu bi se za čuvanje reda u razredu moglo angažirati umirovljene učiteljice, kojima bi to činilo dodatni prihod skromnoj mirovini.

Uz minimum dobre volje i poštenja nesumnjivo bi se brzo našao dostatan prostor za porast plaća učitelja i bez povećanja stavke proračuna na ime plaća u školstvu. Tržište rada, naime, već neko vrijeme vapi za radnom snagom, spremno usisati viškove iz javnih djelatnosti.

Nije li krajnje vrijeme suočiti se s istinom i napokon početi ispravljati kronične nepravde koje obrazovni sustav čini bahato se oglušujući na potrebe tržišta rada, a sve u ime dogme nabijanja norme broja visoko obrazovanih?

Ovako se poslodavci svim silama upinju dovesti ljude s kraja svijeta kako ljetina ne bi ostala neubrana, sobe u turističkim kompleksima nepospremljene, gosti neposluženi,… a i za druge poslove koje Hrvatima nije mrsko raditi u Njemačkoj, Irskoj,… U tom preusmjeravanju s ciljem ispravljanja nepravde sigurno ne bi bilo nepravedno prednost dati najokorjelijim prosvjednicima i bundžijama, te onima mlađima, koji su po naravi mobilniji i lakše se mogu prilagoditi promjeni. Čisto kako bi se uvjerili koliko njihova umijeća i vještine stvarno vrijede, kad se već zaostajanje u plaćama pokazalo nedostatnim poticajem za to suočavanje.

Mentalni Slovenci

Da je pobunjenim učiteljima do dostojanstva u uobičajenom smislu te riječi, a ne samo onog izraženog u kunama, sjetili bi se zahvaliti vlastima na dodjeli statusa službenih osoba, uslijed čega će se napad na njih odskora tretirati kao napad na državu.

Ovako, potpuno usredotočeni na mjerenje vlastitog dostojanstva primanjima u odnosu na druge, ostavljaju dojam kako bi se osjećali dostojanstvenije čak i kad bi se svima umanjio koeficijent, ali njima manje nego drugima. U tom smislu podsjećaju na zavidljivca iz vrlo poučne priče iz starine, koja izgleda ne nalazi mjesta u našim školama.

Na ponudu da izabere što god hoće i koliko god toga hoće, no koliko god toga izabrao, njegov će sudrug dobiti to isto, samo u dvostrukoj mjeri, zavidljivac odluči izabrati da mu se iskopa jedno oko. Slično tome, slovenska politika podmeće Hrvatskoj na svakom koraku kako bi ju spriječila da uđe u schengenski prostor, iako bi to i Sloveniji očigledno koristilo budući bi joj smanjilo troškove održavanja vanjske schengenske granice, što uočavaju i glasovi razuma iz dežele. Štrajkaši su zapravo po mentalitetu Slovenci, no nipošto ne po radnim navikama, nego po ćoravosti od zavisti.

Zacijelo najžalosniji trenutak štrajkaške halabuke nastupio je kad su, zakrivši se maskom domoljublja, pjevajući „Moju domovinu“ đipali i bučili pred zgradom Vlade da bi pali u potpuni delirij kad im se obratio neki Slovenac, šef nekakvog međunarodnog učiteljskog sindikata, svi sretni što i njih, eto, podržavaju drugovi iz EU. E, sad, kolika je šansa da visokopozicionirani Slovenac u međunarodnoj instituciji pritom nije bio pripremljen od slovenskih tajnih službi, koje ne prezaju ni od teških prekršaja, kako je zorno pokazao prije koji dan definitivno razotkriveni slučaj prijevare oko međunarodne arbitraže?

S obzirom na opčinjenost slovenske politike Hrvatskom i brojnih pretrpljenih diplomatskih šamara u srazu unutar institucija EU, je li nelogično pomisliti nisu li možda i najgorljiviji sindikalni zagovornici štrajka svezani na istoj uzici? Kako bilo da bilo, i koliko god se pokrivali „kockicama“, štrajkaši su, nakon što se sve zbroji i oduzme, ovdje odigrali i još uvijek igraju utakmicu u korist slovenskih interesa.

Naime, usporedno dok su predsjednika Vlade RH optuživali kako ne želi s njima razgovarati, pritom ignorantski omalovažavajući ministra delegiranog ispred Vlade za pregovore s njima (jer kaj bu taj šmrkavac z njima pregovaral?), Andrej Plenković se na mjestu gdje se vode mirnodopske bitke izborio otkloniti još jedan slovenski balvan na putu Hrvatske prema Schengenu. A borio se i za još jednu, svima u Hrvatskoj bitnu stvar.

Riječ je o osjetljivim pregovorima oko iznosa sredstava EU fondova solidarnosti za sljedeće sedmogodišnje proračunsko razdoblje, uključujući i odluku o omjeru financiranja pojedinačnih projekata (umjesto trenutnih 85:15 u korist EU sredstava u odnosu na ulog države primateljice, neki neto-davatelji se sad zalažu za omjer 70:30, što bi dvostruko opteretilo Hrvatsku u odnosu na trenutno stanje). Treba li reći kako i o tome posredno ovisi koliki će se dio kolača, pardon dostojanstva, moći osigurati državnim i javnim službenicima u idućih sedam godina?

Smijuljenje Plenkoviću iz pozadine profesora Puhovskog

Na uspješno Plenkovićevo vanjskopolitičko djelovanje podsmjehuje se trojni pakt do jučer naizgled suprotstavljenih aktera. U prvom redu tu su već spomenuti mentalni Slovenci, štrajkaši, isti oni koji su prije tri godine prosvjedovali zato što se „škola za život“ ne uvodi, a sad prosvjeduju, među ostalim, i zato što im njezino uvođenje teško pada.

Osjetivši naglo, baš pred izbore, gubitak dostojanstva (što uoči prethodnih izbora unatoč smanjenju koeficijenata nisu osjećali), u buntovnoj su raboti predvođeni sindikatima i podržani lijevim političkim opcijama, kao šapa i pandža naslijeđenima od komunističke totalitarne zvijeri. U pozadini su mjesto zauzeli „neovisni“ lijevo-liberalni intelektualci, a zapravo mentalni marksisti, kojih je zaštitni znak profesor Žarko Puhovski.

Konačno, u debelom hladu njegove pozadine čuče nezaobilazni „domoljubi“ i „katolici“, intelektualci odrekli se razuma, i mediji odrekli se istine, koji vođeni Pavlovljevim refleksom podržavaju baš sve što bi Andreju Plenkoviću moglo otežati posao. Ma prodali bi za taj uzvišeni cilj, štono se kaže, i rođenu mater, sve samo da Plenkoviću nekako naude. S njim u mislima liježu, s njime se bude. Štoviše, Andrej ih ne napušta ni u međuvremenu, tijekom REM faze drijemanja.

Štogod vladajući napravili, bez zadrške će omalovažiti, lakomo se hvatajući na ješku Žarka Puhovskog, podmetnutu u formi „ili-ili“ marksističke logike razdora, kojom se po već uhodanom obrascu dijeli neodvojivo i nedjeljivo, u ovom slučaju vanjsku politiku od unutarnje. Pritom ih ne će sputati ni što sami taj posao nikad nisu radili, niti su se bilo čemu sličnom u životu približili. Ali zato o tome sve znaju. Tako, na krilima od Puhovskoga bačene zavodljive mantre znaju i da postoje dva Plenkovića – razigrani, prpošni, vanjskopolitički Plenković i autistični, tromi, unutarnjopolitički Plenković.

Vanjska i unutarnja politika kao dvije strane iste medalje

Da su vanjska i unutarnja politika spojene a ne odvojene posude, uvjerljivo pokazuju neki primjeri iz bliske prošlosti – uzdrmavanje iz komunizma naslijeđene upravljačke strukture izručenjem Perkovića i Mustača na zahtjev iz EU, blagotvorni učinak iskorištavanja fondova EU na razvoj hrvatske infrastrukture, ali i općenito na državne financije te blagostanje Hrvata, neutralizacija ishoda arbitraže sa Slovenijom, što neposredno utječe na hrvatske granice i ozemlje.

Ne manje važno, nedjeljivost vanjske politike od unutarnje odražava se i u potrebi usklađivanja s civilizacijskim pravilima ponašanja u zajedničkoj europskoj kući, što beskrajno iritira one naviknute na komunističku kulturu nemara i neodgovornosti. No, zahvaljujući aktivnoj hrvatskoj politici ni to usklađivanje više ne protječe jednosmjerno.

Hrvatska više ne provodi samo zadane joj smjernice, nego sad i sama stavlja teme na stol, poput, recimo, demografije i položaja Hrvata u BiH. Pritom, znakovito, obje nailaze na zgražanje lijevo-liberalnih komentatora, ali i na omalovažavanje zadriglih socijal-nacionalista i kleromarksista. A nije zgoreg podsjetiti i kako je Plenković odigrao veličanstvenu rolu u igri oko sprječavanja pokušaja da vodstvo Unije preuzmu Hrvatskoj tradicionalno neskloni Milanovićevi ideološki sumišljenici, ne podlegavši pritisku neviđene medijske harange protiv više ministara u Vladi.

Naposljetku se ministrima ipak morao zahvaliti, no primarni cilj za Hrvatsku je ipak ostvaren. U konačnici, unutarnjopolitički uspjesi Plenkovićeve vlade, kao zrcalni odraz jedne zrele, aktivne i, nadasve, učinkovite vanjske politike, omogućili su višekratna zamjetna povećanja plaća kako u javnom, tako i u privatnom sektoru, u mjeri o kojoj se donedavno moglo samo maštati.

Hoće li Hrvatska i dalje tako, pitanje je koje se postavlja pred svakim Hrvatom. Pri nalaženju odgovora  nije moguće tek tako zanemariti dojam kako je pobuna protiv trenutne hrvatske političke vrhuške jednako „razumna“ kao ona protiv vodstva još uspješnijeg hrvatskog nogometa. A i istom se uličnom metodom i retorikom provodi, što upućuje na zaključak da konce iz pozadine povlači ista ruka.

Konačno, u pripravljenu im, brižno spletenu mrežu uvijek se uhvate iste ribice, dok su u središtu pobune, kao i uvijek, oni koji isporučuju slabe ili nikakve rezultate, oni koji bi samo rušili jer ne znaju graditi.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što je čudno u zadnjem slučaju Beljak?

Objavljeno

na

Objavio

Dohvativši se kormila HSS-a, tradicionalne hrvatske stranke čije je djelovanje obilježilo prvu polovicu 20. stoljeća, Krešo Beljak ga je skrenuo posve ulijevo, pozicioniravši ga ljevije od ostalih SDP-ovih partnera, pa čak i nekih s ljevice izvan Partijina kišobrana.

Kao čelnik dotad umjerene stranke s određenim ugledom u dijelu konzervativnog biračkog tijela pokazao se upravo idealnim za ulogu gromobrana Zoranu Milanoviću uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pored njegovih krajnje lijevih ideoloških stajališta, a iskazao se i osebujnim tumačenjem događaja iz prošlosti koji izazivaju buru i u sadašnjosti, Milanovićeve verbalne akrobacije bez zdravorazumske legitimacije doimale su se pitomima, gotovo prihvatljivima i normalnima, odatle mu valjda i nadahnuće za slogan na predsjedničkim izborima. Zoran Milanović je znao cijeniti Beljkov angažman osiguravši mu osjetno veći broj saborskih mandata na zajedničkoj listi od realne HSS-ove snage.

Ni poslije izbora samoborski gradonačelnik nije odstupao od zadanog smjera. Štoviše, nastavio je nesmanjenom žestinom udarati ritam avangardnom procesu preobrazbe HSS-a u političku lubenicu (izvana zeleni, iznutra crveni), zaključivši mrtav-hladan – ako je Bleiburg zločin, onda je i Oluja zločin. Što je logički jednakovrijedno tvrdnji – ako Oluja nije zločin, onda ni Bleiburg nije zločin. Temelj za usporedbu Bleiburga i Oluje Beljak nalazi u argumentu kako je prvo bilo osveta za ustaške zločine, a potonje za četničke, što se zapuštenu, nezrelom umu, kakve marljivo proizvodi sustav medijske indoktrinacije, na prvu može učiniti efektnim i privlačnim. No, u tom promišljanju ipak ima jedan mali nedostatak, doduše dovoljno malen da ga nije tako teško prikriti – ni jedno ni drugo nije istina!

Niti je Bleiburg, osim tek u iznimnim slučajevima, bio osveta za bilo čije pa tako ni ustaške zločine, nego pomno planirani, organizirani sveobuhvatni program masovne likvidacije potencijalnih protivnika revolucionarnog komunističkog režima. To, uostalom, potvrđuje i što su egzekutori većinom bili pripadnici slovenskih postrojbi Maršalove soldateske, koji se nisu imali zbog čega ustašama osvećivati.

Niti je Oluja, osim doista sporadično, bila osveta, nego vojna operacija vraćanja međunarodno priznatog državnog ozemlja Republike Hrvatske pod nadzorom odmetnika u njezin ustavnopravni poredak. Napokon, da se radilo o osveti, bi li neprijatelj, koji se doživjevši vojni poraz našao u okruženju i predao, bio tako pažljivo propušten do Srbije a da mu ne padne dlaka s glave?

Proteklih je dana pozornost javnosti izazvala nova umotvorina iz Beljkova arsenala, koja sadržajno zapravo i nije drugo doli parafraza ne tako davne misli istaknutog SDP-ovca Nenada Stazića koji je ustvrdio kako posao u svibnju ’45 nije obavljen dovoljno temeljito, spočitnuvši usput „oslobodiocima“ i šlampavost. Beljak je u biti rekao to isto, samo izravnije – da Udba nije pobila dovoljno emigranata.

Naime, u oba slučaja koalicijski partneri negoduju što nije pobijeno dovoljno onih koji su se borili za samostalnu hrvatsku državu, ili Beljkovim rječnikom rečeno – onih koji su radili sr…

No, ono što upada u oči glede zadnjeg zapaženog Beljkovog ispada je medijska reakcija. Dosad bi njegove eskapade nailazile tek na osudu desne medijske scene, dočim bi ih lijevo-liberalni mainstream prenio prilično nezainteresirano kao agencijsku vijest o prilikama u Džibutiju, bez ikakva popratnog komentara i primjerene karakterizacije riječcom skandalozno. Jednako suzdržano bi ih tretirali kao čuvene zoranizme ili, recimo, informaciju o školovanju darovanom Davoru Bernardiću u vrijednosti većoj od 260 tisuća kuna. Time zapravo navikavaju javnost na ulično ophođenje i nemoralno ponašanje kao nešto bezazleno i prihvatljivo – jer oni su jednostavno takvi i pojeo vuk magare.

I dok su od odgojnih mjera prema drugovima odustali, netko bi pomislio i zato što im njihovo divljaštvo godi ušima – jednostavno, govore naglas ono što oni ne smiju reći, mada bi to rado izrekli – za neke druge, čini se, i dalje misle kako još ima nade da se mogu popraviti. Tako se u sklopu nesmiljene preodgojne harange svjetonazorske desničare čereči već i poradi tračka povijesne istine, a endemski korumpiranim HDZ-ovcima propitkuje boja svakog novčića – previše imaju zato što rade, umjesto da imaju a da ne rade kao sav normalan svijet.

Suprotno uvriježenom, zadnji Beljkov eksces iz nekog razloga nije nestao iz fokusa medija srednje struje već idući dan. Tu začudnu anomaliju u medijskom ponašanju može objasniti tek jedina politički mjerljiva posljedica čitave priče. SDP je, tobože pod pritiskom javnosti, srameći se Beljka zbog istog onog zbog čega se Stazića nije sramio, iskoristio prigodu prepoloviti ponudu broja prolaznih mjesta za HSS-ovce na SDP-ovim listama sa 6 na 3. Po prilici, kako bi se zaštitio od rizika ponašanja predizbornog partnera nakon izbora.

Naime, poučeni iskustvom s HNS-om u tekućem mandatu (pet zastupnika izabranih sa zajedničke liste s SDP-om sklopili su postizbornu koaliciju s HDZ-om), u SDP-u su zaključili kako se smanjivanjem HSS-ovih mjesta smanjuje i potencijal njegova prebježništva, izglednog, primjerice, u slučaju svrgavanja Beljka s čelnog mjesta. S time da nije skroz isključeno kako bi se i sâm Beljak tomu priklonio (ta nije li spočetka u Saboru podržao Plenkovićevu vladu posredno se nudeći kao partner?).

Napokon, nije li Hrvatima u emigraciji, mnogima i u domovini, dobro znano kako se upravo oni najbučniji i najekstremniji obično pokazuju tek provokatorima u službi druge strane? U SDP-u to znaju i bolje, pa njihovi su pređi takve i slali u suparničke redove.

Ostaje jedino pitanje je li čitava ta akcija pokrenuta u dogovoru s Beljkom ili im je jednostavno naletio na volej kako, primjerice, sugerira partijski riječki dnevni bilten. Ako je dogovorena, usput su na vidjelo izašle one lokalne organizacije i utjecajniji pripadnici HSS-a koji bi se mogli pokazati nepouzdanima, i ti se sigurno ne će naći na listama za parlamentarne izbore.

Čime su zapravo jednim udarcem ubijene dvije muhe. Ako nije, iznimno je važno da Beljak odoli pritiscima iz SDP-a za smanjenjem broja mandata, pri čemu ga u njegovoj pravednoj borbi valja svesrdno podržati napadima zdesna.

Bilo ovako ili onako, ostaje razvidno kako je programirana svrha sveg ovog meteža oko Beljka predizborno zbijanje redova u lijevoj koaliciji i zaštita od mogućih neželjenih postizbornih događaja. Usporedno je već uspješno provedeno, i to u dva kruga, testiranje projektila za razbijanje protivničkih redova.

Grube radove pred najvažnije izbore ljevica je, dakle, što uz pomoć sklonih joj medija, što uz pruženu joj ruku kripto-desnice, već obavila.

Razmisli li se hladne glave, u trenutnoj konstelaciji snaga za HDZ bi bilo najpovoljnije da HSS isposluje što bolju poziciju na zajedničkim listama sa SDP-om, pa da mu, baš poput dijela HNS-a u tekućem saborskom sastavu, nakon izbora prenese mandate osvojene kao učinak SDP-ovih glasova.

S time da bi bilo idealno kad bi pojedinci poput Marijane Petir i Branka Hrga pokupili gro glasova HSS-ovog biračkog tijela, onemogućivši tako Beljkov HSS da bitno pridonese rezultatu SDP-ove liste. Zapravo, to se doimlje i najrealnijom mogućnošću izbjegavanja dolaska SDP-a na vlast – bilo sa kvazi-desnim prirepcima, s kojima već nastupa zajednički u Saboru, a mogao se pouzdati u njihovu pomoć i tijekom oba kruga predsjedničkih izbora, bilo kao partner, mlađi ili stariji, a što nipošto nije svejedno, u tzv. velikoj koaliciji s HDZ-om.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Izbori u HDZ-u odredit će i ishod parlamentarnih

Objavljeno

na

Objavio

Još se nije slegnula prašina oko predsjedničkih, a javnost se već zabavlja novim, unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Članstvo te stranke će na koncu birati između dvije opcije, Plenkovića i “desne oporbe” koju predvode Stier, Kovač i Penava.

Iako se još ne zna datum izbora, Plenkovićeva kampanja se već zahuktala, i to u dva osnovna pravca. Započelo je obilno medijsko pomazanje. No, paradoksalno, Plenkovića hvale isključivo lijevi novinari. Je li stvarno prosječnom članu HDZ-a važno koga na čelu te stranke preferiraju novinari medija koji uvjeravaju javnost da je Plenković najbolji, najmoderniji, najkohezivniji izbor?

Druga poluga kampanje su “spontani” iskazi potpore. Niz istaknutih HDZ-ovaca ovog je tjedna iskazao potporu Plenkoviću uz obrazloženja koja su vrlo slična, kao da su pisana jednom rukom.

Opća mjesta u tim javnim iskazima ljubavi i odanosti je da je vođa 1. moderan, 2. podigao ugled Hrvatske u EU i 3. pozicionirao HDZ “točno tamo gdje je htio pokojni predsjednik Tuđman”. O vrlo niskom mišljenju koje vladajući imaju o sposobnosti rasuđivanja biračkog tijela svjedoči i to što ne prestaju s mistificiranjem hrvatskog polugodišnjeg predsjedanja Vijećem EU.

Jednu birokratsku rotaciju, u kojoj smo sada mi došli na red, prezentiraju kao pothvat gotovo veći od stvaranja i obrane države. Ni u jednoj drugoj zemlji koja je do sada predsjedala to se nije ni blizu ovoliko spominjalo.

Jandroković svojevremeno na pitanje koja je zemlja predsjedala u prethodnom mandatu nije znao odgovor, a nas uvjeravaju kako živimo šest zlatnih mjeseci hrvatske povijesti i da su, eto, oči cijele Europe uprte u naše ćate. Ministar vanjskih poslova kori medije jer propituju imovinu ministra Kujundžića “umjesto da prate naše predsjedanje Vijećem EU”.

Dakle, zašto pišu o nečemu, a ne o ničemu? Taj adut im je, dakle, još slabiji od “modernog”. Stratezima Plenkovićeve kampanje silno je važno otkloniti prigovore da je stranku odveo ulijevo i izgubio birače na desnici. Papagajski ponavljaju kako ju je smjestio u desni centar. Sve je relativno, pa Plenković može biti blagi desni centar, ali samo onda ako je Beljak u centru.

Potpore su brižljivo orkestrirane, što znači da je pomno određen tajming, tempo i redoslijed guđenja pojedinih instrumenata. Brzo su ih ispucali kako bi ostvarili dojam lavine potpore, koja bi onda povukla i druge.

Prvo su krenule prve violine poput Kalmete, a u pozadini linija puhača iz Splita, Boban, Opara & co, a potom je posebno dojmljiva bila smijenjena Murganić koja je isplivala poput neke neočekivane solo oboe. Oglasilo se i puno nepoznatih, lokanih udaraljkaša. Sve te iskaze ljubavi i odanosti znakovito su najviše prenosili lijevi mediji, što je smisleno kao da u vegetarijanskom glasilu oglašavaš svinjske polovice.

Vidjet ćemo uskoro kakav je odgovor na sve to Plenkovićevih oponenata. Predstojeći izborni obračun u HDZ-u odrediti će umnogome i ishod parlamentarnih izbora. Ako ostane na čelu stranke, nastavit će se tendencija gubljenja tradicionalnih birača, pogotovo ako se konsolidira i nastupi zajedno konzervativni blok koji je na predsjedničkim izborima podržao Škoru.

Crni labud je uspio dovesti Milanovića na Pantovčak, dovest će i Bernardića u Banske dvore. Predvidiljivo je da u tom slučaju SDP dobiva izbore, ali će za formiranje vlasti morati koalirati s Plenkovićem kao manjim partnerom. To će u sljedećem ciklusu značiti definitivni potop HDZ-a.

U slučaju da na čelo HDZ-a dođe netko iz “desne oporbe”, stranci se, berem teorijski, otvaraju dvije mogućnosti, koje su zatvorene s Plenkovićem. Prvo je djelomičan povratak tradicionalnog biračkog tijela.

No upitno je hoće li ti birači povjerovati da je odjednom sve drugačije, i da u nekom novom budućem spletu okolnosti i nova ekipa neće činiti isto kao pod Plenkovićem ili Sanaderom?

Povratak povjerenja tih birača ovisit će o tome hoće li u novim timu biti onih koji su držali ljestve Plenkovićevoj većini s HNS-om, opstruirali referendum, glasali za Istanbulsku konvenciju. Ako i skinu Plenkovića čeka ih veliki posao sanacije političke štete.

Plenkovićevi stranački oponenti, za razliku od njega, imaju potencijal postizborne suradnje s novim konzervativnim savezom. Ali i tu im je teren sklizak. Zašto bi opcija koja je narasla na praznini nastaloj odvlačenjem HDZ-a ulijevo pristala pomoći novom, desnijem HDZ-u formirati vlast i time dugoročno izbiti sebi političko tlo ispod nogu?

Formirati vlast s deplenkiziranim HDZ-om ima im smisla jedino ako nametnu jasna pravila igre, očekivanja i zasluge za njih. Test je li u HDZ-u ista dubinska struktura samo zamijenila istrošenu figuru na čelu novom vrlo je jednostavan – dovoljno je uvjetovati formiranje vlasti otvaranjem arhiva i zakonom o lustraciji. U svakom slučaju, počela je zanimljiva politička sezona, piše Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari