U povijesti će biti uklesano: ‘Bio jednom, jedan Thompson’

„Uostalom, indikativno je da je politički najutjecajniji današnji umjetnik u Hrvatskoj Thompson, a nisu ni Rundek ni Let 3. Tako – ne bih bio sklon romantizirati političke efekte umjetnosti. Oni mogu biti grozni“. Izjavio je Jurica Pavičić.

Efekti Thompsonove umjetnosti mogu za Juricu Pavičića biti razorni i ostavljati grozan dojam, što je legitimna stvar umjetničkog ili glazbenog ukusa, a vjerojatno u Pavičićevom slučaju  još više ideološko svjetonazorskih uvjerenja, pa bi u tom groznom ozračju, kad bi mogao, Pavičić na Thompsonu vjerojatno primijenio povijesnu poslovicu Ceterum censeo Thompson esse delendam. Censeo međutim u danome kontekstu i pravom prijevodu znači zahtijevam. Znači zahtjev da se Thompsona razori, na čemu se intenzivno radi i bez da se Pavičić o tome izjasnio.

Piše: Kazimir Mikašek-Kazo

Nakon još dva domoljubna spektakla u Porečkoj Žatiki, na redu je Rijeka, kao donedavna metropola ljevice u Hrvatskoj. Za 27 minuta rasprodana su dva koncerta!  Kažem „ljevice u Hrvatskoj“, zato što hrvatska ljevica ne postoji.

Ljevica u Hrvatskoj možda je bila na tragu neuspjele ideje postati hrvatskom ljevicom, ili hrvatskom socijaldemokratskom strankom, a za tu se ideju svim svojim bićem, političkim iskustvom i znanstvenim radom zdušno  zalagao pokojni prof. Zdravko Tomac, čijeg odlaska u vječnost sam se sjetio neki dan (04.01.) na obljetnicu njegove smrti.

U svojim idealima i snovima, da se rigidna mentalnokomunistička ljevica u Hrvatskoj može promijeniti i postati prava, postati hrvatska, Tomac je poražen, ali je nagrađen Božjim darom obraćenja na katoličku vjeru čemu sam bio živi svjedok o posljednjim godinama i danima njegovog života. Umro je i sahranjen je s vjerom i katoličkim sakramentima u duši. „Tražio sam crvenu nit, a pronašao vjeru i Boga“! (prof. Tomac)

Sliku ljevice u Hrvatskoj danas možemo promatrati i kroz jedan zanimljiv događaj, jer ako ne znaš što je bilo, zna internet. „Thompson je već nastupio u Rijeci, u gradskoj dvorani, i to u vrijeme najveće popularnosti riječkog i državnog SDP-a.

Bilo je to u siječnju 2008. godine, kada je gradonačelnik Vojko Obersnel, za razliku od danas kada je pred vratima kazamata, bio u političkom naponu snage.

Kako je moguće da njegovi nasljednici danas tvrde da Thompsonov koncert “vrijeđa inteligenciju i zdravu pamet“, a on je istog tog Thompsona hladno pustio u „Dvoranu mladosti“ bez ikakvog problema?

Čini se da je jedan od razloga da se Thompsonu da zeleno svjetlo te godine bio predvidljiv pad Sanadera i HDZ-a na sljedećim parlamentarnim izborima, a još praktičniji razlog popuštanja Thompsonu jest činjenica da je Thompson svojim umjetničkim performansima jačao desnicu, koja je penetrirala u HDZ-ovo biračko tijelo što je 2011. rezultiralo padom HDZ-a na povijesni minimum saborskih mandata.

Ipak, Sanader je bio glavni glumac tog filma. Dakle, ne radi se ni o kakvoj metanoji ljevice koja je preko „ prihvaćanja“ Thompsona slala poruke o svojoj ideološkoj hrvatizaciji i preobrazbi, već o pametno smišljenom konceptu razbijanja HDZ-ovog biračkog tijela.

Tim konceptom uz pomoć Škore, doveli su Milanovića na Pantovčak. Taj koncept, srećom, danas nije moguć, jer Andrej Plenković je pozdravio Thompsona i njegovu umjetnost svehrvatskog domoljubnog okupljanja u vjeri i ljubavi prema Domovini.

Već je pomalo degutantno ponavljati da je Zoran Milanović grobar SDP-a i bilo kakve naznake pozitivnih genetskih promjene u toj tvrdokorno neojugoslavenskoj stranci s njim i s njegovim premijerskim mandatom su isparile kao dim cigarete. On je svojim užasnim političkim nerazumijevanjem i egomanijačkom nesposobnošću stvorio stranku Možemo!

Ta „aktivistička sekta“ snažno promiče antihrvatska stajališta, Možemo je osvajanjem Zagreba postala jača stranka od SDP-a, a svojim isticanjem antifašizma kao jedinog ispravnog povijesnog naslijeđa i promicanjem pogubne rodne ideologije Možemo+SDP postaju komplot opasne radikalne ljevice koja s hrvatstvom nema baš nikakve sveze.

U Hrvatskoj radikalna desnica ne postoji, ustaše i fašisti ne postoje, ali zato postoji radikalna ljevica koja danas raspravlja što će učiniti prije: imenovati jednu zagrebačku ulicu ulicom 08. maja 1945., ili vratiti maršala Tita na njegov trg? SDP se slaže, s tim da prvo bude ulica onima koji su „oslobodili Zagreb“ 08. maja 1945., a  oslobodili su ga masovnim ubojstvima hrvatskih domoljuba i neviđenom pljačkom njihove imovine. Nakon toga može i Tito, bez problema!

Na dan priznanja Republike Hrvatske 15.01.1992. organizirano je veliko slavlje i u Splitu, a gradska Pjaca po svjedočanstvu ljudi bila je prepuna ljudi. Na velikom koncertu uz brojna popularna imena s hrvatske glazbene scene, nastupio je branitelj i Marko Perković Thompson.

Tada nikome nisu smetale Čavoglave’! Thompson je tom prigodom na zahtjev publike  budnicu “Bojna Čavoglave” izveo čak 17 puta zaredom. “To nije nikad nitko napravio“. Prisjetimo se Thompsonova koncerta na Poljudu 2002. godine.

U to vrijeme na vlasti je bio SDP s Ivicom Račanom na čelu. Na prepunom stadionu moglo se uočiti 20 do 30 mladih momaka s crnim beretkama HOS-a ‘Za dom spremni’, ali ni jedan mainstream medij nije tome pridavao nikakav značaj, jer se radilo o grupici mladih momaka bez ikakvih izgreda, ili političkih poruka. Ni jednom mediju tada nisu smetale ‘Čavoglave’ u izvornoj izvedbi.

Što se to dogodilo u 24 godine hrvatske opstojnosti i demokracije da je jedna pjesma s jednim braniteljskim pozdravom izazvala tsunami mržnje s lijevog političkog spektra, a oni koji vole Thompsona i njegovu umjetnost i oni kojima ne pada napamet to zabranjivati, proglašeni su fašistima i ustašama? Ista partija 2002., 2008. i 2026., isti antifašisti, gotovo isti mediji preko noći su promijenili svoje stavove i udaraju po vladajućima i Hrvatskoj da to odjekuje i u međunarodnim krugovima.

Umjesto povampirenih ustaša, gledamo povampirene antifašiste, koji su jako dobro primijetili da je Thompson postao „politički najutjecajniji današnji umjetnik“ i čini se da im je Jurica Pavičić otvorio oči. Thomson je mega popularan, Thompson je mega utjecajan, Thompson je onaj koji lakoćom okuplja mlade ljude željne ljubavi, zajedništva i duhovne obnove u Kristu, u ovom surovom, nepredvidljivom svijetu.

Thomson je onaj koji je braniteljsku krunicu vratio u centar promišljanja o utjecaju Božje pomoći na tijek Domovinskog rata, ali i promišljanja o obrani hrvatsk budućnosti.

Milijunti obožavatelj Thompsona s plaćenom ulaznicom za jedan koncert u ovoj seriji, kuca na vrata mentalnih komunista i nevjernika s porukom da im neće dati svoj glas i zbog toga je Thompson u političkom smislu najutjecajniji i najopasniji protivnik, deklariranim neprijateljima domoljubne Hrvatske.

Zbog toga se s jednom neviđenom, kazao bih, životinjskom energijom radi na oživotvorenju latinske poslovice Ceterum censeo Thompson esse delendam.

Svakodnevni zahtjevi i pozivi na uništenje Thompsona i lavež čopora bijesnih pasa ne će i ne mogu nikada srušiti jednu instituciju, koja izvire iz samih temelja Domovinskog rata. Gledajući ovu razjarenu rulju, na žalost mora se konstatirati da nam je unutarnja mržnja puno jača i puno nam je veći neprijatelj nego onaj vanjski, na istočnim granicama naše Domovine.

Politički analitičar: Kazimir Mikašek-Kazo