Širenje koronavirusa svijetom već poprima obrise pandemije. Kao i uvijek u sjeni moguće katastrofe, ljudi gotovo sladostrasno paničare. S jedne strane smišljaju šale na račun virusa i straha od njega, a s druge strane potajice gomilaju zalihe šećera, ulja, tjestenine, konzervirane tune…
Međutim, u sjeni korone politički život teče kao i dosada, a dosta toga prođe i ispod radara javnosti zaokupljene širenjem virusa i popratnom medijskom panikom. Na svoje su došli i estradni hrvatski znanstvenici ”svjetskog glasa”, kao primjerice Đikić, a o koronu se očešao i Andrej Plenković. On je za sebe prisvojio pravo da objavi otkriće prvog zaraženog u Hrvatskoj. Vjerujući valjda da će sama njegova pojava, praznjikava retorika i ”ugled u Bruxellesu” umiriti ljude.
Prvi dobitnik skretanja pažnje s politike na virus jest Zoran Milanović. Zapravo, još je paramasonska afera skrenula pozornost s Milanovićevog laganja glede članstva u Komunističkoj partiji Jugoslavije, a strka oko širenja zaraze koronavirisom definitivno je tu temu maknula s dnevnog reda i poslala u zaborav. Doduše, hrvatski su medili ili, bolje rečeno, mediji u Hrvatskoj Milanoviću neobični skloni te bi oni ionako našli načina da njegovo učestalo zaobilaženje istine, sprdnja s nacionalnom himnom i slični nestašluci lagano skliznu u zaborav i bez Gabrićevih wannabe masona i virusa iz roda korona. No uzaludna je nada da nas Milanović neće svojim novim potezima podsjetiti na svoju staru narav.
Manjini je dopušteno ono što se kod većine osuđuje kao ”govor mržnje”
Koronavirus dobro dođe i Bandiću, evo ga već dulje od tjedan dana nema u nekoj novoj nevolji. Kažu, povukao se, to je kao nova strategija za preživljavanje. Ne znam, meni se to više čini kao da njegovi oponenti još nisu odabrali koga će instalirati na njegovo mjesto nego da je Bandić konačno našao strategiju kako se oduprijeti Marasu, Tomaševiću, Juričanu i drugim drugovima. Za nestašluke Pupovčeve baze ne treba korona, oni se nikada ne problematiziraju jer nepisano pravilo pozitivne diskriminacije glasi: manjini je dopušteno ono što se kod većine osuđuje kao ”govor mržnje”. Tako se uzalud jada Ivan Penava u okviru unutarstranačke predizborne kampanje u Imotskomu: ”Čula je cijela Hrvatska za karneval u Imotskom, ali za ono od 24. veljače u selu Bršadinu kod Vukovara – na cesti povučena linija, granica Republike Srpske s četiri S – to niste čuli u javnosti. Evo vam slike pa gledajte. Ima li tu kaznene prijave, pitam vas. Nema!”
Da se ne uznemirava Milorada
Ne samo da nema kaznene prijave, nego nema ni vijesti o tomu u medijima. Da se ne uznemirava Milorada. Otkako mu je ono stradao bajam u rodnom selu kao žrtva ”ustaškog divljanja” malo je nervozan, dočim mu tkogod štogod uskosu kaže, njemu suza u oku zaiskri i plačnim glasom stane uljudno prijetiti svim Hrvatima na biranom hrvatskom jeziku. Za taj bajam sam saznao iz jedne televizijske emisije od prije dosta godina u kojoj je Pupovac tako uvjerljivo tronutim glasom pričao o tomu svomu velikom gubitku da sam se, empatičan kakav jesam, na trenutak suosjećao s njim. Mislim, ljetne večeri pod bajamom u seoskoj idili, priče o srpskim junacima, sav taj folklor… Ali kad malo bolje razmislim, što ima današnji nevjerojatno napredni Milorad s malim Miloradom ispod bajama? Ništa. Osim srpskog sna, naravno.
Ipak, te hrvatsko-srpske zadjevice mogle bi uskoro postati nevažne pred većom nevoljom koja nastupa. Na jednom portalu čitam vijest kako su ogorčeni stanovnici Lezbosa spriječili iskrcavanje skupine migranata na njihov otok te da su također napali autobus u kojem je policija sprovodila jednu drugu skupinu u pretrpani migrantski kamp na otoku. Vijest je znakovita, govori o tomu kako je suvremena policija u europskim državama postala dio problema, a ne dio rješenja. Takva je jer je negdje na vrhu odlučeno da granice budu propusne kako se provela kolosalna promjena sastava stanovništva. Bojim se da ćemo vidjeti u budućnosti da je policija više tu da zaštiti migrante od domicilnog stanovništva, čiji će strah gotovo sigurno u jednomu trenutku prijeći u agresiju.
Znakovito
Znakovito je također da u televizijskim i novinskim izvještajima migranti zazivaju UN i ”šeficu Europe” Angelu Merkel: gdje su, zar ne vide njihovu muku, oni su samo ljudi koji žele bolji život i neće se vratiti u Tursku… Zvuči kao napamet naučen refren. Sve u svemu, u sjeni korone napreduje i dobiva na zamahu jedna puno veća kataklizma.
Pravi odgovor na nju nitko nema jer se na samom početku kao aksiom postavila nelogična tvrdnja da nitko ne može spriječiti ljude da idu gdje hoće. A znamo da stvari stoje upravo suprotno: cijelu se povijest ništa drugo i ne događa nego manjina tjera mase da idu tamo kamo ih ta manjina tjera, a ne kamo sami odluče. Mase su same po sebi uvijek inertne.
Damir Pešorda
Hrvatski tjednik