U Splitu se danas mnogo zna i raspravlja o antifašističkoj borbi, o splitskom odredu, fašističkim zločinima. Određeni lokalni političari i građani Splita obilježavaju antifašističke obljetnice, te govore o njenom značaju za sam grad.
[ad id=”68099″]
Međutim, koliko građana Splita je upoznato sa činjenicom kako je na području Splita postojalo nekoliko partizanskih logora koji su egzistirali tijekom i nakon Drugog svjetskog rata (1944.-1946.)?
Neki od tih logora su tzv. logor Gripe, te logor Firule, koje je držala OZN-a, te gdje su dovođeni brojni partizanski borci dezerteri, zarobljeni domobrani, ustaški, njemački i talijanski vojnici, te brojni civili. O tome svjedoče i mnogi dokumenti iz Državnog arhiva, a strojopise nekoliko dokumenata dostavljamo svim hrvatskim medijima u privitku ovog maila.
Tim povodom 02. lipnja 2015. istakli smo transparent ispred tvrđave Gripe, preko kojeg želimo upoznati hrvatsku javnost i građane Splita sa događajima koji su prešućivani dugi niz godina. Ovaj datum nije nasumično izabran, nego je ujedno obljetnica kada je tog istog dana 1945. iz logora na Gripama autobusima odvezeno nekoliko stotina zarobljenika, među kojima je bilo i mnogo civila. Njihovim obiteljima koje su ih došle ispratiti, obećano je kako će zarobljenike odvesti u njihove „kotare“ (mjesta). Ti zarobljenici nikada se nisu vratili svojim kućama, nego su prema svjedočenjima mještana današnjeg Stobreča i splitskog predjela Duilovo, najprije smješteni i mučeni u Stobreču uz jednu stražaru, a nakon toga likvidirani na Lovrincu, te bacani u jame po istočnim djelovima Splita, koje su nakon toga nasute zemljom i u većini slučajeva betonirane. Napominjemo kako zarobljenici nisu odvedeni i likvidirani samo tog datuma. Radilo se to neprestano u vremenskom periodu od 1944. – 1946., što se vrlo lako može isčitati iz dokumenata i iskaza svjedoka.
U svjedočenju N.N. iz Splita, kojoj je otac (civil) odvezen iz logora Gripe i pogubljen na Lovrincu, dotična navodi kako je nekoliko mjeseci nakon njihove likvidacije, sa majkom se prikrala Lovrincu, jer su čule priče o navodnim likvidacijama i tamo je zatekla tri jame pored kojih su bile razasute čahure, a jedna od tih jama bila je zatrpana zemljom. Njeno ime nećemo navoditi, zbog toga što i dan-danas, zbog likvidacije njenog oca, strahuje za vlastiti život. Jako teško priča o tom nemilom događaju. Od 1945. šuti o pogibiji svog oca, te se tek ove godine nakon nagovaranja od strane njenog unuka, ohrabrila i ispričala nam svoju osobnu tragediju.
O istom ovom događaju svjedočio je 2011. za Slobodnu Dalmaciju i don Ivan Bilić.
– „Došli smo mi sjemeništarci u pratnji svećenicima na groblje Lovrinac na Mrtvi dan, dakle u studenome 1945. godine blagoslivljati grobove i moliti za pokojnike. A kako se stalno govorilo o ljudima koji su nestajali na splitskom groblju, čak i o dvadesetorici mojih sa Studenaca, kazao sam don Jakovu Maroviću da me zabolio želudac, kako bih prošvrljao malo okolo, bio sam znatiželjan 19-godišnjak. I kad sam povirio iza jednog brijega, a to bi bilo sjeverno od nove zgrade mrtvačnice i istočno od stare gdje je sada uprava, moj sinko…
Vidio sam tri masovne grobnice, duge između 120 i 150 metara, široke oko četiri metra, na njima nasuto zemlje oko metar i pol. Tu su nekoć bile podzidane njive. Ondje i danas leže ostaci, moguće i do desetak tisuća ljudi koji su od listopada 1944. pa do polovice 1946. dovođeni iz cijele Dalmacije i ubijeni bez suđenja.“
– „Lovrinac je bio daleko od grada, par kilometara uokolo nije bilo ničega. U Split su se zarobljenici dovozili brodom, slijedilo je ispitivanje na Gripama ili Roku, a zatim u logor koji je ostao od Talijana, a bio je kod današnje bolnice na Firulama. Kraj je bio na groblju. Dvadesetorica bi iskopala rupu, skinula sve sa sebe, onda bi ih postrijeljali i doveli druge koji bi ih zatrpali i iskopali sebi rupe. Prije nekoliko godina pokazivao sam našim ljudima iz Zagreba to mjesto na Lovrincu, kad jedan prolaznik čuje i dođe k nama. Bio je Stobrečanin, a imali su posjed na Duilovu, ispod groblja. Ispričao nam je kako mu je ćaća govorio da su dvije godine svake noći s ovog mjesta odjekivali pucnjevi.
I naši šoferi koji su poslije vozili zemlju svjedočili su o pustim kostima koje su ispadale iz nasipa. Postoje svjedočanstva, ali tko je smio pisnuti… Ode glava. Ali ljudi nema, 180 je samo Neorićana nestalih, a gdje su druga mjesta, nema sela bez žrtve. Za vrijeme rata komunistički zločinci su bacali u jame sve koji bi ih krivo pogledali, a iza rata je Lovrinac bio glavno stratište.“
Brojne zarobljenike bi odvodili na prevaru, pitajući ih tko se od njih želi priključiti partizanskoj vojsci. Svi koji bi se javili, strpani su u kamione i odvođeni su na istočne djelove Splita, posebice na Lovrinac, gdje su i likvidirani.
O takvim zločinima svjedoči i dokument od 04.12.1944.g. kojeg dostavljamo u privitku, a radi se o odgovoru komandanta logora Gripe, vojno sudskom istražitelju. U tom dokumentu zloglasni Ante Kilaf navodi kako je oko 350 zarobljenika odvezeno iz logora Gripe, bez dozvole istražitelja, a na traženje majora Sekulića i druga Ljubuškoga, koji mu je podnašao zapise onih koje treba „uputiti u vojsku“. Odvodili su ih u više grupa po 30-50 ljudi, a jednom prilikom 121, a drugi put 101.
Iskreno se nadamo kako će političari koji obilaze antifašističke spomenike i slave antifašističke obljetnice u gradu Splitu ubuduće obilježiti i ovu tragičnu obljetnicu, kada je isti taj „antifašizam“, predvođen OZN-om, zlostavljao i likvidirao ratne zarobljenike, te civile i time činio ratni zločin, što je sramota za takav „antifašizam“ i europski grad Split.
Ovom akcijom ne želimo buditi stare rane, niti upirati prstom na bilo čijeg oca ili majku koji su u to vrijeme bili dijelom antifašističke vojske ili su u njoj nastradali. Svaki zločin ima svoje ime i prezime, nalogodavce, a svaka nevina ljudska žrtva zaslužuje naše poštovanje, kao i potomci tih žrtava koji su o vlastitim tragedijama morali svih ovih godina šutjeti zbog straha.
Mnogo podataka postoji o logoru Gripe i Firule, nalaze se u Državnom arhivu i brojnim publikacijama, ali o njima se jako malo zna. Nadamo se kako ćemo ovom akcijom progovoriti u ime svih onih koji su se bojali reći istinu više od 70 godina. Isto tako se nadamo kako ćemo ove tragične događaje dostojno u budućnosti i obilježavati, zbog povijesne istine, te zbog toga da se takva totalitaristička povijest više nikada ne bi ponovila.
Preuzmi dokumente: Download