Connect with us

Povijesnice

Ubojstvo širokobriješke protukomunističke gerile 1946.-1948. – II. dio

Published

on

Kaznene ekspedicije represivnoga aparata KPJ protiv širokobriješke protukomunističke gerile

Okružni komitet KPJ za Hercegovinu u dopisu od 22. travnja 1946. upućenomu Sreskomu komitetu KPJ Široki Brijeg ističe kako je prioritet Okružnoga komiteta KPJ za Hercegovinu uništenje protukomunističke gerila. U daljnjem tekstu dopisa ističu kako je taj komitet angažirao 29. hercegovačku diviziju, KNOJ i Odjeljenje zaštite naroda i narodnosti (OZN-a) za zajedničke kaznene ekspedicije uz suradnju partijskih organizacija na terenu u cilju uništenja istih. U dopisu kritiziraju partijsku organizaciju u srezu Široki Brijeg zbog nemara jer nije dala nikakvu podršku vojsci. U dopisu se ističe da partijske organizacije zajedno s vojskom moraju uništiti protukomunističku gerilu na svome sektoru, a da sreski komiteti moraju kontrolirati partijske organizacije i u punoj mjeri ih pomagati. „Narod treba angažovati i vaspitati u tom duhu – uništenja posljednjih ostataka bandi – fašističkih pomagača. Po ovom pitanju se vrlo malo učinilo (…) U Trebinju je jedna žena jatak rekla oficirima ‘Vaše je da ih gonite a moje da im pomažem’ nato su se komunisti na terenu smijali“. U daljnjem tekstu dopisa navodi se kako se presude sudova jatacima ne koriste i na tim primjerima „ne vaspitavaju ostali ukazujući na njih kao na narodne izdajnike“. Zatim ističu kako često jatake križari proglase narodnim mučenicima. „Naglašavamo da će Okružni komitet zbog neizvršenja zadataka pozivati pojedine sreske komitete na odgovornost“. Iz okružnice je vidljivo kako postrojbe UDBA-e i KNOJ-a nisu bile dovoljne za obračun sa škriparima i pasivizaciju Hrvata u Hercegovini. Pripadnici protukomunističke gerile bili su sigurnosno najveći izazov novoj komunističkoj vlasti na prostoru zapadne Hercegovine.

Sreski komitet KPJ Široki Brijeg u dopisu od 6. kolovoza 1946. upućenomu svim partijskim ćelijama na terenu sreza navodi kako je na zajedničkome savjetovanju članova KPJ od 30. srpnja utvrđeno da je partijska organizacija zakazala po pitanju uništenja bandi na terenu. U tom dopisu istaknuto je nekoliko zaključaka kojima se trebaju rukovoditi partijski dužnosnici kako bi se uništilo djelovanje protukomunističke gerile na širem području Širokog Brijega. Prvi su zaključci s toga sastanka nužnost isticanja narodne vlasti mjesnomu pučanstvu te prokazivanje neprijateljskoga rada i onih koji aktivno pomažu gerili u šumi. Shodno tomu navodi se kako treba konkretno ukazivati narodu koliko je protukomunistička gerila štetna za narod, od pljačkanja do ubojstva odbornika i vojnika. U drugome zaključku navodi se kako rukovodeće gerilce na terenu treba izolirati od jataka, s konačnim ciljem da se jataci izoliraju i da ih mjesno pučanstvo izopći iz zajednice i počne napadati. Shodno tomu navodi se da kod neprijatelja treba stvarati strah i nesigurnost te da vojska ima zadatak vršiti ekonomsko kažnjavanje. Zatim, u zaključku se ističe kako članovi KPJ moraju biti u stalnome dodiru s vojskom kako ne bi došlo do druge krajnosti, do okretanja protiv naroda i oduzimanja od istoga naroda, što koristi neprijatelju. U trećem zaključku navodi se kako treba poštivati osnivanje dobrovoljačke milicije i paziti da u miliciju ne uđu neprijatelji. „S postojećim milicajcima treba politički raditi, čitati razne članke iz Borbe, često ih okupljati i davati im razne prijedloge što bi se moglo napraviti po pitanju bande, a u izvjesnim trenutcima održavati s njime zasjede itd. Kroz ovakav rad će te isprobati svakog pojedinca od kojih ćemo omasoviti našu partiju“. U zadnjoj četvrtoj točki navodi se kako komunisti na terenu trebaju što bolje razviti obavještajnu službu koristeći svoju obitelj, bližu rodbinu i sve dobre simpatizere na terenu. Potonje treba pridobiti ako im se vješto pristupi. U zadnjoj točki predlaže se povezivanje partijskih rukovoditelja i vojnih postrojbi na terenu u sastanke u kojima treba razmijeniti informacije u cilju uništenja škripara. KPJ nije ništa prepuštala slučajui s najviše razine izrađena je strategija obračunavanja s pripadnicima protukomunističke gerile. Bio je to totalni rat partije protiv ostataka poražene hrvatske vojske na prostoru zapadne Hercegovine.

KPJ je po hercegovačkim selima formirala dobrovoljačke milicije, sastavljene od svojih članova, kandidata za prijam u Partiju i skojevaca. To su bili domaći ljudi koji nisu mogli zadržati povjerenje mjesnoga pučanstva u trenutku kada bi ubili nekoga od pripadnika hrvatske protukomunističke gerile. Taj čin ubojstva najčešće je izazvao mržnju mjesnoga pučanstva prema njima, što je te mladiće natjeralo da budu odani sljedbenici KPJ. Prema mišljenju povjesničara Lučića „takvi su kasnije bez pogovora obavljali sve zadaće, budno motreći na neprijatelje KPJ, koja je na taj način dobivala odanea gente u neprijateljskom kraju”.

Pripadnici jugoslavenske armije (JA) bili su nemilosrdni prema kažnjavanju ustaških jataka. Širokobriješki komunisti DragaŠoljić i Blaž Bušić kritizirali su u siječnju 1946. Ludviga Zadru jer je „plakao za ustaškim jatacima kada ih je naša vojska ubila u Donjim Mamićima“. U dopisu Sreskoga komiteta KPJ Široki Brijeg od 17. lipnja 1946., upućenomu Okružnomu komitetu KPJ za Hercegovinu, navodi se kako pripadnici 11. hercegovačke brigade teroriziraju mjesno hrvatsko pučanstvo. U tome dopisu stoji da su navedeni pripadnici prilikom borbe s protukomunističkom gerilom u Donjem Gracu tukli pojedine seljake. Shodno tomu, iste večeri je jednoga čovjeka u Grabovoj Dragi vojska izvela pred kuću i držala ga svezana do 3 sata u noći. U selu Crnač vojska je preko mjesnoga odbora naredila da im seljaci moraju davati janjce i drugu hranu. „Na ovakav postupak vojske narod zadobiva još veće nepovjerenje u vojsku. Na ove postupke od strane vojske ukazali smo Štabu 11. hercegovačke brigade“. Povjesničar Ivica Lučić smatra kako je borba KPJ protiv pripadnika širokobriješke gerile i jataka imala najmanje dva cilja: uništiti svaku opasnost po svoju vlast i po osobnu sigurnost članova Partije, a opasnost su predstavljale naoružane grupe i pojedinci na terenu.

Njihovo uništenje demonstriralo je snagu nove vlasti iosiguravalo političku stabilnost. S druge strane u hrvatskim krajevima u kojima Partija nije imala znatnija uporišta organiziranom prisilnom masovnom hajkom naroda na škripare događala se diferencijacija. Do tada prilično kompaktna masa dijelila se na one koji su ustrajavali u potpori protukomunističkoj gerili, te na taj način ostajali na starim političkim pozicijama, i one koji su sudjelujući u akcijama protiv škripara prihvaćali novu vlast, pa su se radikalnim postupcima vezali za nju.

Partijskim dužnosicima bilo je itekako u cilju „omekšati” mase i privući ih u Partiju. Danilo Bilanović ispred Sreskoga komiteta KPJ Široki Brijeg uputio je dopis od 19. srpnja 1946. Okružnomu komitetu KPJ za Hercegovinu u Mostaru u kojem stoji da je komitet u Širokome Brijegu dobio dopis od partijske organizacije 29. hercegovačke divizije po pitanju prostorija za smještaj vojničkih ustanova.

Nepravilno je da opatice (sestre) stanuju u jednoj zgradi s oficirima što ometa rad i život kako oficira tako i samih opatica. Ovakav rad i trvenje između Sreskog narodnooslobodilačkog odbora i vojske štetan je i može koristiti samo neprijatelju. (…) U zajednici sa partijskim rukovodiocem 11. hercegovačke brigade donesite zajedničku odluku od smještaju opatica. Ako nema drugih zgrada osim one u kojoj sada stanuju oficiri i sestre, i ako je dobra zgrada gdje stanuju druge sestre, a mogu se smjestiti zajedno, onda ih preselite. Ovo posljednje učinite ako nema drugog izlaza i ako politički ne bi izgubili u masama.

Kako je vrijeme odmicalo, KPJ je uvodila sve nemilosrdnije metode uništenja pripadnika širokobriješke protukomunističke gerile. U izvješću Sreskoga komiteta KPJ Široki Brijeg od 24. siječnja 1947., koje je upućeno Okružnomu komitetu KPJ Široki Brijeg, piše da je povodom poduzetih mjera internacije zavladao strah kod naroda.

Povodom dizanja fratara s ovog terena kod naroda se pojavilo negodovanje i jedan mali broj ljudi odobrava djelovanje vlasti kao ispravno ali to ne govori javno. Sami fratri pri polasku nastojali su sa svojim držanjem izazvati veći revolt kod naroda po ovoj stvari. Kad je selio fratar iz Mamića, preko 200 ljudi i žena okupilo se oko njega plačući što odlazi. Ovakva slična stvar se zapazila i na drugim mjestima odakle su fratri polazili. Narod je ovu stvar shvatio, da je nastao progon vjere od strane komunista, a ovu stvar neprijatelj ilegalno propagirao.

U daljnjem tekstu dopisa navodi se kako je malen broj prijavljenih pripadnika protukomunističke gerile i da je u siječnju ubijen jedan. Nadalje, navodi se da se slabo uspjelo u prijavljivanju istih, u siječnju je ubijen jedan pripadnik protukomunističke gerile, a petero ih se predalo. Zaključuju kako se nije prijavilo više križara na amnestiju jer su Vinko Škrobo, Božo Mandić i ostali okupili oko sebe sve pripadnike protukomunističke gerile. Nadalje, navodi da po selima nemaju odane ljude koji će im pomoći u hvatanju istih jer dobar dio naroda misli da su oni čuvari vjere i ako se oni predaju, nestat će vjere. Zatim se ističe da u Širokome Brijegu svaki dan iščekuju internaciju, ali i da se s prezirom gledaju poduzete mjere. „Kod obitelji Penavić, Zadro itd. zapažala se izrazita mržnja prema Narodnooslobodilačkom pokretu“. U dopisu se navodi da je obustavljena podjela hrane na čitavome terenu, osim na terenu Mjesnoga odbora Čerin. U Mjesnome odboru Crnač, odakle su se tri križara prijavila na amnestiju, povratit će se obitelji u mahalu iz koje su se isti prijavili, a ujedno će biti podijeljena i hrana.

Ove poduzete mjere donijele su korist u tome, što je spriječena banda u svome djelovanju i što je nastala djelomična demoralizacija neprijatelja, jer mi očekujemo, da će se prijaviti još jedan manji broj odmetnika. Ima jedan manji broj naših simpatizera, koji namjeravaju seliti iz ovoga kraja u Vojvodinu ili Slavoniju iz straha pred pripadnicima protukomunističke gerile. Mjere internacije će negativno djelovati na sadnju duhana kod seljaka. Mi ćemo dalje uporno raditi na prijavljivanju istih i to preko pojedinih ljudi, jer se to do sada pokazalo u praski korisnije, nego putem konferencija. Povodom poduzetih mjera, a naročito interniranje obitelji Penavić zapaža se kod Nikole Zadre, narodnog poslanika, i Joze Čuljka, zamjenika narodnog poslanika, kolebljiv stav prema Partiji s obzirom da im se obraća narod, a naročito čaršija kao najuglednijim ljudima radi intervencije i isti padaju u ovome trenutku pod utjecaj pojedinaca i sami nepravilno reagiraju. Radi ovoga mi ćemo opširnije razgovarati sa Zadrom i Čuljkom i ubjeditiih u ispravnost poduzetih mjera.

Takve metode gdje su obitelji pripadnika protukomunističke gerile premještane, premlaćivane i uzimane kao taoci izazvale su niz reakcija vodstva Prvoga hercegovačkog ustaškog križarskog zdruga prema Sreskomu komitetu u Širokome Brijegu. Prilikom likvidacije istih u zapadnoj Hercegovini glavni i odgovorni rukovoditelji komunističke tajne policije UDBA-e i KNOJ-a bili su Teufik Selimović Buđoni iz Tuzle, Mirko Praljak kao predsjednik Prijekoga suda i šef Opunomoćstva OZNA-e za Hercegovinu u Posušju 1947. godine. Praljak je kasnije došao u sukob s nekim rukovoditeljima i premješten je u Mostar u UDBA-u na niski položaj. Prema istraživanjima povjesničarke Blanke Matković jedan od načelnika OZNA-e bio je Teufik Selimović Buđoni, brat književnika Meše Selimovića. Obnašao je dužnost u vrijeme poraća kao pomoćnik ministra za unutarnje poslove Narodne Republike BiH. Prozvan je nadimkom Buđoni zbog tjelesne sličnosti sa sovjetskim maršalom Semjonom M. Buđonijem. Prema izjavi Ismeta Serdarevića, zatočenika s Gologa otoka, Buđoni je bio prosrpski orijentiran, a od Aleksandra Rankovića dobio je sat s posvetom za posebne zasluge. Podređeni Buđoniju 1947. u Posušju bio je Mirko Praljak. U Širokome Brijegu visokopozicionirani časnik UDBA-e bio je Marko Šoljić. Niži časnici UDBA-e bili su Lovro Kovačević, major UDBA-e, rodom iz Makarske, gdje je kasnije bio na dužnosti predsjednika općine, a dok je bio u UDBA-i, obnašao je ulogu glavnoga odgovornog za likvidacije hrvatske protukomunističke gerile u Hercegovini. Nadalje, tu su bili i Mirko Despot, viši časnik UDBA-e iz Makarske koji se nije slagao s mostarskim utjecajima u UDBA-i odstupio je s dužnosti, Ante Primorac iz Ljubuškoga, časnik UDBA-e i Neđo Ljepava, tajnik UDBA-e u Lištici (današnji Široki Brijeg) koji je činio čuda, a kasnije je prebačen u Foču pa u Novu Goricu gdje je obavljao dužnost carinika na granici prema Italiji. Poslije je završio kao skitnica u Mostaru. Uz navedene pripadnike UDBA-e još su bili i Himlija Cisić i Duka Pudar, Srbin iz Čapljine koji je kasnije postao glavni sudac Okružnoga suda u Mostaru. Pudar je osudio na smrt mnogo Hrvata iz zapadne Hercegovine, a naposljetku je opušten iz svih dužnosti i radio je kao tajnik u Boksitnim rudnicima u Mostaru. Vasa Masalo je poslije likvidacije pripadnika hrvatske protukomunističke gerile prebačen u Kopar za šefa UDBA-e, a kasnije je u Zagrebu u zračnoj luci bio šef za putovnice. Nadalje, Krešo Primorac, šef UDBA-e za Lišticu i Vice Sopta, jedini pripadnik UDBA-e iz Širokoga Brijega bili su angažirani za progon pripadnika protukomunističke gerile.

Otvoreni rat širokobriješke protukomunističke gerile protiv KPJ i njezine mreže doušnika

Na meti širokobriješke protukomunističke gerile bio je visokopozicionirani komunist i časnik UDBA-e Marko Šoljić. Protukomunistički gerilci Benko Penavić i Mariofil Mandić zajedno su sastavili pismo, potpisali ga i uputili 6. svibnja 1946. prijeteće pismo Marku Šoljiću, časniku UDBA-e. U pismu ga prozivaju jer je organizator zločina nad križarima i jatacima. „Svojom ćeš glavom ti, Šolje, platiti za svaki zločin koji bude od danas učinjen nad našim narodom“. U pismu mu nude mogućnost pregovora i poručuju mu da mora prestati s organiziranjem kaznenih ekspedicija protiv njih i jataka ili će platiti glavom kao i njegova obitelj. Još oštrije pismo uputio je zapovjednik ustaško-križarskoga zdruga, satnik Božo Mandić 21. svibnja 1946. Marku Šoljiću. U pismu navodi kako je došao kraj njegova opstanka: „Sad u ovom bijesu ne znajući što ćete drugo napraviti pokupili ste naše obitelji kao taoce (…) Udarite na nas svim mogućim sredstvima, a i mi ćemo na Vas pa šta kome da Bog i sreća junačka. Ne možete nam ništa koji smo pod oružjem pa onda možete iskaljivati svoj bijes nad nezaštićenom golorukom djecom i ženama“. Mandić zatim ističe:

(…) ako ne pustite naše obitelji u roku od 48 sati mi se nećemo obazirati ni našto, nego će krv proteći potocima i rijekama. Na području zapadne Hercegovine, u selima i mjestima, neće više postojati narodna vlast. Svi pojedinci, odbornici, bit će pobijeni kao i njihove obitelji. Svi oni koji se nalaze u Komunističkoj partiji, Savezu komunističke omladine Jugoslavije, Narodnooslobodilačkom frontu i ostalim vašim organizacijama i njihove obitelji, obitelji svih onih koji se nalaze u vojsci i miliciji. Shvatite ovo najozbiljnije i najažurnije.

Prema dostupnim arhivskim izvorima pripadnici Prvoga hercegovačkog ustaškog križarskog zdruga započeli su kaznene ekspedicije protiv komunističke vlasti na širem području Širokoga Brijega. Tako je zapovjednik Božo Mandić naredio ubojstvo Mile Vuletić, zastavnice JA. Ubio ju je Benko Penavić 23. lipnja 1946. u Dobrkovićima. U Borajni su 27. srpnja 1946. škripari Vinko Škrobo i Mariofil Mandić ubili seljaka Milu Šimića. Sutradan su u Medovićima objesili seljaka Matu Alpezu i njegovu suprugu Katu. Navodno je Ivan Lasić 12. srpnja 1946. ubio jednoga vojnika JA u Gornjem Gracu. Zatim, u Crnču su 16. prosinca 1946. pod vodstvom Vinka Škrobe pripadnici protukomunističke gerile ubili Blagu Zeljku i njegovu suprugu. Isti su sutradan, 17. prosinca, ubili demobiliziranoga vojnika u Uzarićima. U Mokrome su pripadnici protukomunističke gerile Stanko Slišković, Jozo Musa, Stanko Karačić, Vinko Škrobo i drugi 18. prosinca 1946. ubili dvojicu omladinaca. Iste godine ubili su Stipu Leku i njegovu suprugu Dragicu. Benko Penavić ubio je odbornika Ivana Svrzu 1946. u Knešpolju. Vinko Škrobo ubio je jedan bračni par u Dobrkovićima. V. Škrobo i Niko Vladić su u Krivodolu ubili jednoga odbornika. Skupina pripadnika protukomunističke gerile pod vodstvom Vinka Škrobe je u selu Dužicama 17. ožujka 1947. ubila jednoga omladinca, a par dana kasnije u selu Ledincu ubili su još jednoga. U selu Rakitnu 14. travnja 1947. Stipe Brekalo Nević opljačkao je kuću Stojana Tokića. U Borajnoj je 11. svibnja 1947. V. Škrobo ubio Matišu Mikulića. U njegovoj skupini još su bili Jozo Brekalo, Jago i Vinko Pavković te Petar Ljubić Čutić. U Dobrkovićima su 30. lipnja 1947. Vinko Škrobo i Tomo Mandić likvidirali vojnika KNOJ-a. Nekoliko dana kasnije, točnije 1. srpnja, Vinko Škrobo objesio je dva seljaka u Gorancima. U istome selu Jozo Vidović Busovača objesio je 5. kolovoza 1947. seljake Džidića i Stojkovića. U Gorancima su 8. kolovoza 1947. Vinko Škrobo, Jozo Vidović Busovača, Slavko Naletilić, Marijan Naletilić, Tomo Mandić, Jozo i Vinko Pavković objesili jednoga mladića, a drugoga su ubili iz vatrenoga oružja. U Crnim Lokvama Benko Penavić je 18. kolovoza 1947. ubio Matiju Galića. U Dabilu je desetak pripadnika protukomunističke gerile pod vodstvom B. Penavića 31. kolovoza 1947. napalo pripadnike JA. U okršaju je ubijen jedan vojnik, a dvojica su ranjena. U Tribistovu su pripadnici protukomunističke gerile 14. rujna 1947. pod vodstvom Joze Brekala objesili dva seljaka. Četiri dana kasnije križari Stipe Brekalo, Vinko Pavković, Slavko Naletilić, Stanko Ćavar, Bože Mandić i Božo Ćavar objesili su u Rakitskome Gvozdu Franju Rezu. Isti dan je druga skupina u Kolobarića Docu opljačkala Franju Martinovića. Skupina pripadnika protukomunističke gerile pod vodstvom Vinka Škrobe 21. listopada 1947. ubila je jednoga seljaka u Rujnu i ubacila ga u jamu. Na području Širokog Brijega isti su ubili Peru Mikulića, Božu Brekala, Ivana Galića, Andriju Zovko, Andriju Češkića i Juru Čolaka. Zatim, pripadnici protukomunističke gerile ubili su i 18 vojnika JA i dva časnika KNOJ-a, ranili 12 vojnika JA i tri časnika KNOJ-a. Opljačkali su 35 domaćinstava.

Kada se bolje pogleda ovaj pregled počinjenih ubojstava, uočljivo je da su pripadnici protukomunističke gerile počinili niz ubojstava od kraja rujna do prosinca 1946. i od veljače 1947. pa do daljnjega. Smatram da su nakon UDBA-ina ubojstva skupine pod vodstvom Mariofila Mandića na Mosoru 18. rujna pripadnici protukomunističke gerile pojačali napade na KPJ i na njihovu mrežu doušnika. Nakon ubojstva zapovjednika Bože Mandića krajem siječnja 1947. na planini Čvrsnici uslijedio je slom Prvoga hercegovačkog ustaškog križarskog zdruga. Preostali preživjeli pripadnici protukomunističke gerile djelovali su neorganizirano i najveći dio ubojstava počinili su od veljače do prosinca 1947. kako bi osvetili zapovjednika Božu Mandića.

Pokolj ostalih pripadnika širokobriješke protukomunističke gerile od siječnja 1947. do srpnja 1951.

Agenti UDBA-e 1. siječnja 1947. likvidirali su skupinu pod vodstvom Nike Vladića. Devet dana nakon toga ubijen je Ivan Kolobarić. Nadalje, agenti UDBA-e su u kaznenoj ekspediciji 25. siječnja ubili Šimuna Šuška, Jozu Musu i Neđu Jakovljevića, a uhitili su Stipu Karačića i Stanka Zeljku. Prema istraživanjima povjesničara Lučića u Poklečanima je 28. studenoga 1947. ubijen Stanko Zeljko iz Crnča.

Agenti UDBA-e izveli su akciju Volarić i Ivan Lasić 27. siječnja 1947. u kojoj je u Pologu uhvaćen Ivan (Jure) Lasić. U kaznenoj ekspediciji UDBA-e 29. siječnja 1947. Likvidirani su Božo Mandić i ostali na Čvrsnici. Uhvaćeni Ivan Lasić bio je ključan za ubojstvo zapovjednika Bože Mandića. Lasić je u iskazu od 8. svibnja u sjedištu UDBA-e u Mostaru izdao lokaciju zapovjednika Mandića. U završnim riječima optuženi Ivan Lasić je na Okružnome sudu u Mostaru 1948. u predmetu Vinko Pavković i drugi istaknuo kako je uz pripadnike UDBA-e osobno sudjelovao u likvidaciji glavnoga križarskog rukovodstva na čelu s Božom Mandićem i njegovim četvoricom časnika 1947. na planini Čvrsnici. Nadalje navodi kako je pokazao sve križarske baze i veze između križara. Te informacije koristile su agentima UDBA-e za potpunu likvidaciju širokobriješke protukomunističke gerile. „Od moje predaje pa do mog hapšenja osobno sam sudjelovao u likvidaciji križara. Javni tužitelj potvrđuje navedene činjenice i iznosi da su one točne“. Ivan Lasić završio je u tamnici presudom Okružnoga suda u Mostaru u lipnju 1948. i robijao je u Zenici deset godina za nedjela počinjena za vrijeme NDH.

Benedikt Benko Penavić oduzeo si je život 11. prosinca u Bogodolu jer je bio opkoljen agentima UDBA-e, KNOJ-a i JA. Tijelo mu je bilo izloženo u Širokome Brijegu tri dana kao upozorenje narodu da će tako završiti svatko onaj tko se nastavi boriti protiv komunističke vlasti. UDBA je 23. prosinca 1947. likvidirala Mandu Vrljić te Franu i Juru Vrljića jer su pomagali teško ranjenomu Benediktu Benki Penaviću.

Agenti UDBA-e pri su put su teže ranili Vinka Škrobu 1947., a spasila ga je Anica Ćavar Djevojka. Naposljetku su ga likvidirali 1948. kod Ugrovače, na prostoru Visoke Glavice. Njegovo su tijelo izložili na mostu u Širokome Brijegu. Godine 1947. uhitili su znatan broj pripadnika Prvoga hercegovačkog križarskog zdruga. Presudom Okružnoga suda u Mostaru 24. svibnja 1948. Vinko Pavković, Božo Karačić, Stanko Ćavar, Milan Bošnjak, Ivan Pavković i Slavko Naletilić osuđeni su na smrtnu kaznu. Pripadnici Narodne milicije strijeljali su optuženike u ponoć 4. kolovoza 1948. kod Južnoga logora, iza vojničkoga groblja u Mostaru. Isto tako, Okružni sud u Mostaru osudio je pripadnike širokobriješke komunističke gerile, Iliju Ljubića, Tomislava Mandića, Slavka Pavkovića i ostale, na dvadeset godina robije, dok je Ivan Lasić osuđen na deset godina. Posljednje križarske grupe iz širokobriješke općine likvidirane su 1951. godine.

dr. sc. Hrvoje Mandić

Članak “Kaznene ekspedicije komunističkih vlasti protvi širokobriješke protukomunističke gerile 1945.-1948.” dostupan je na mrežnim stranicama časopisa Hum – Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. https://hum.ff.sum.ba/?page_id=839

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari