UPOZNAJMO MARIJU – SUOTKUPITELJICU 

„Samo je jedan posrednik između Boga i ljudi: Isus Krist.“ Ali da bi upoznali Krista treba nam Marija. Krist je po Mariji došao među ljude i ljudi po Mariji najlakše dolaze Kristu. Marija pokazuje na Krista i govori (Iv 2,5): „Učinite sve što vam kaže.“ Sveti Ljudevi Montfortski, kome je Bog otkrio velike tajne o Mariji, piše: „Evo tajne koju mi je objavio Svevišnji, a koju nisam mogao naći ni u jednoj knjizi, ni staroj, ni novoj: Da bismo pronašli milost, trebamo ići Mariji… posvetiti se Mariji i učiniti osobnu posvetu Isusu Kristu po Marijinim rukama.“ Marija, kao i Svevišnji, poštuje našu slobodu i ako joj posvetom ne damo dozvolu da zahvati u naš život, ona ne vrši nasilja nad našom slobodom. Tu posvetu preporučio je i papa Ivan Pavao II. (Enciklika Redemptoris Mater, br. 48. – Otkupiteljeva Majka) rekavši: „Rado podsjećam na lik svetog Ljudevita Montforta koji je kršćanima ponudio posvetu Kristu po Marijinim rukama, kao uspješno sredstvo da kršćanin može vjerno vršiti svoje krsne zavjete. Sa zadovoljstvom ističem da i danas ima dosta novih vršitelja ove pobožnosti.“ Sveti Ljudevit nastavlja: „Marija je dala život Tvorcu svih milosti i zbog toga je nazvana Majkom milosti. Bog Otac, od kojega dolazi svaka milost, dajući joj svoga Sina, dao joj je sve milosti; tako da joj s Njim dao i volju Božju. Marija je uvijek vršila volju Božju i zato ju je odabrao za blagajnicu i djeliteljicu svih milosti, tako da sve Njegove milosti i svi Njegovi darovi prolaze kroz Marijine ruke. I po toj povlastici ona dijeli milosti Vječnoga Oca, kreposti Isusa Krista i darove Duha svetoga kome hoće, kako hoće, kada hoće i koliko hoće.“ „Isus je na svadbi u Kani pretvorio vodu u vino, na Marijinu molbu. Isus je počeo, i nastavio svoja čudesa činiti po Mariji, i nastavit će ih činiti sve do konca svijeta.“ „Vidim unaprijed puno razjarenih zvijeri gdje bijesno nasrću da svojim đavolskim zubima rastrgnu ovaj mali spis (koji veliča Mariju) i onoga kojim se Duh Sveti poslužio da ga napiše… Ta će zvjerad, dapače, napadati i progoniti sve one koji ga budu čitali i provodili u djelo. Ali ništa zato! Toliko bolje! Ovaj pogled ulijeva mi nadu u sretan uspjeh. A taj je: nadolazak velike čete hrabrih i vjernih Isusovih i Marijinih vojnika, obaju spola, koji će udariti na svijet, na đavla i na pokvarenu narav u pogibeljnim vremenima koja se približavaju više nego ikada.“ „Trebamo braniti Marijinu slavu, kad je netko napada. Trebamo ustati na obranu Njezinih povlastica, kad ih netko osporava.“ Posebno ako joj se osporava titula suotkupiteljice, posrednice i zagovornice. I Zakonik kanonskog prava (Kan. 212/3) kaže da vjernici imaju pravo, dapače, katkada i dužnost, crkvenim poglavarima očitovati svoje mišljenje o onom što je za dobrobit Crkve, i to mišljenje priopćiti i drugim vjernicima.“  

       Svetoj Faustini Isus govori: „Ja želim da se ti prikažeš kao žrtva za grijehe svijeta, posebno za one duše koje su izgubile nadu u Božje milosrđe.“ I Faustina vrši čin prikazanja: „Pred licem neba i zemlje, svih korova anđela i Djevice Marije izjavljujem Trojedinom Bogu, sjedinjena s Isusom Kristom, Otkupiteljem duša, da se danas dragovoljno prikazujem kao žrtva za obraćenje grešnika, a posebno za one duše koje su izgubile nadu u Božje milosrđe. Preuzimam na sebe sva trpljenja i strahove kojima su ispunjeni grešnici i darujem im utjehu svoje duše, koja dolazi iz mojih susreta s Bogom. Jednom riječju, sve prikazujem za spas grešnika: Svete mise, Svetu pričest, pokore, sve moje boli i molitve… O moj Gospodine, ovaj čin žrtvovanja ponavljat ću svaki dan…“ Nakon čina žrtvovanja, Isus joj reče: „Ja ti dajem udio u otkupljenju ljudskog roda.“ – (Dnevnik, str. 111.) Bolesnom Lazaru Isus govori: „Prijatelju moj! Mnogo je prepustiti se Božjoj volji i prihvatiti bol. Ali daj svojoj boli jednu veću vrijednost.“ „A koju, Gospodine moj?“ „Prikaži je za otkupljenje ljudi.“ „Ali ja sam siromašan čovjek, Učitelju. Ne mogu težiti da budem neki otkupitelj.“ „Lazare, u zabludi si. Bog je postao Čovjekom da pomogne ljudima. Ali i ljudi mogu pomoći Bogu. Djela pravednika i njihovo trpljenje bit će sjedinjena s Mojim djelima u času Otkupljenja… Nema veće ljubavi prema Gospodinu i bližnjemu od ove: trpjeti i umrijeti da dademo slavu Bogu i vječno spasenje svojoj braći. Takva ljubav je savršena. I velika će biti nagrada tih velikodušnih.“ Catalini Rivas, bolivijskoj mističarki koja na svom tijelu ima rane Kristove i koja se prikazala Bogu kao duša-žrtva za spas grešnika, Isus govori: „Sjedinjujući svoja trpljenja s Mojim trpljenjima, ti sudjeluješ u otkupljenju mnogih duša.“ „Ima mnogo duša koje trpe, ali beskorisno, jer svoja trpljenja prihvaćaju kao sudbinu, bez ikakvog višeg cilja, bez ijedne geste ljubavi prema Bogu ili bližnjemu. Nužno je stoga ukazati tim dušama da te boli kojim ih podvrgava Božanska mudrost, imaju veliku vrijednost ako se usmjere prema vrhovnom dobru i sjedine s Mojim trpljenjima za otkupljenje duša.“

Ako može čovjek, više ili manje grešan, sudjelovati u otkupljenju ljudskog roda, onda s još većom sigurnošću možemo reći i za Bezgrešnu da je suotkupiteljica. 

Da Marija nije rodila Isusa – Otkupitelja, Raj bi nam još uvijek bio zatvoren. Marija je od vječnosti bila u Božjem umu određena kao suotkupiteljica ljudskog roda, ona koja će ‘zmiji satirati glavu’. Pisano je (Izr 8.22-35): „Bila sam određena odvjeka, prije nego je postojala zemlja. Još nije bilo bezdana… niti su postojala gorja…“ Ako Gospodin proroku Jeremiji kaže: «Prije nego te oblikovah u majčinu krilu, ja te znadoh…», koliko više ima razloga da to kaže za Onu ima roditi Sina Božjega. I kao što se majka unaprijed raduje još nerođenom djetetu, tako se Bog radovao još nerođenoj Djevici, remek-djelu svoga stvaranja. Marija je i po prorocima naviještena kao odvjetnica i zagovornica ljudskoga roda. Isus govori: «Jedna božanska riječ još nije shvaćena u punoj istini. U 9. poglavlju Knjige Postanka (13-16) rečeno je: ‘Dugu svoju o oblak stavljam, da bude zalogom savezu između Mene i Zemlje. I kad nagomilam oblake na nebu (kad se nagomilaju kazne zbog ljudskih grijeha), pokazat će se u oblacima moja Duga, i sjetit ću se svoga saveza… Duga: znak mira – Marija. Duga: most između Neba i Zemlje – Marija. Ona je mironosni most koji spaja Nebo i Zemlju. Najmilija, koja samom svojom nazočnošću kod Boga postizava milosrđe grešnicima. Bog je – i u stoljećima prije Krista, kad su grijesi ljudi nagomilavali oblake božanskih kazni nad čovječanstvom krute šije i ohole duše, promatrajući u svojoj Misli Mariju, Onu, koja je oduvijek bila određena za Kovčeg božanske Riječi, Vrelo Milosti, Prijestolje Mudrosti, sigurnu radost svoga Gospodina – rastjerivao oblake svoje neumoljive kazne, dajući čovječanstvu vremena u iščekivanju Spasitelja. Glas još nerođene Djevice govorio je: ‘Smilovanje, Gospodine moj!’ Njezina savršena ljubav, njezina savršena poslušnost, Bogu poznate i prije nego je prečista Zvijezda već postojala, ublažila je i ublažava gnjev Gospodinov.’» 

     Marija je rođena iz bračne ljubavi svojih roditelja, kao i sva druga djeca. Ali Bog je Mariju, prije nego je začeta u Aninom krilu, oslobodio ljage i svih posljedica Istočnoga grijeha. Tako se u Mariji mogla nastaniti sva Milost i Mudrost Božja istog trena kad je Ona začeta u majčinom krilu. Isus govori: „Milost znači: Bog u vama sa svim svojim darovima. Milost znači imati dioništvo u Božanskoj naravi.“ „A što oduzima Milost? Istočni grijeh i smrtni grijeh. Marija, Bezgrešna, nije baštinila Istočni grijeh a samim tim nije imala niti sjene osobnih grijeha – koji su posljedice Istočnog grijeha.“ Zato ju anđeo kod naviještanja pozdravlja riječima: „Zdravo Marijo, milosti puna, blagoslovljena ti među ženama…“ Biskup Fulton Shen kaže: „Marija je od prvog trena kad je začeta u majčinom krilu bila sačuvana od svake mrlje i posljedica istočnoga grijeha. A tu povlasticu je stekla tako što su joj unaprijed bile plaćene otkupiteljske zasluge njezinog božanskog Sina… Ona je unaprijed otkupljena a mi plodove otkupljenja (Milost zajedništva s Bogom) primamo tek na krštenju.“ Isus govori: „Kad bi se jedna duša znala sačuvati kakva je bila nakon krštenja, tj. kad je doslovce bila napojena milošću, ta duša bi bila malo manja od Boga.“ Baš onako kako Bog reče: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična…“ Marija je ‘Bogu slična’, jer je bez grijeha Istočnog začeta, kao da je bila ‘unaprijed krštena’. Znači, kako Isus reče ‘malo je manja od Boga’. Takva je bila i takva ostala, jer nikada nije sagriješila. Sveti Ljudevit, taj zaljubljenik u Mariju, kome je Bog otkrio velike tajne o Mariji,  piše: „Marija je svetište i počivalište Presvetog Trojstva gdje se Bog nalazi na savršeniji i božanstveniji način negoli na ijednom mjestu svemira… (Isus kaže: „Ja i Otac jedno smo.“ – Iv.10,30; Znači, gdje je Jedan tu su sva Trojica, tu je Presveto Trojstvo; Otac, Sin i Duh Sveti.) Izjavljujem sa svecima: Božanska je Marija zemaljski Raj za novog Adama – Krista, gdje se On utjelovio po Duhu Svetom, da tu učini nečuvena čudesa. Ona je Veličanstvo Svevišnjega, gdje je On sakrio, kao u svome krilu, svoga jedinog Sina i s Njim sve što ima najdragocjenijega. Oh! Koliko li je ovaj svemogući Bog učinio velikih i otajstvenih stvari u ovom divnom stvorenju – Mariji, tako da je i ona sama, u svojoj dubokoj poniznosti, prisiljena izjaviti: ‘Velika mi djela učini Svesilni’ (Lk 1,49). Sveci su izrekli čudesne stvari o ovom svetom Božjem gradu-Mariji… Još kliču, da se ne može pogledom dohvatiti visina njezinih zasluga – koje je ona uzdigla sve do Božjeg prijestolja, da se ne može izmjeriti širina njezine ljubavi – koju je rasprostrla dalje od zemlje, da se ne može pojmiti veličina njezine moći – koju vrši i nad samim Bogom; i napokon, da se ne može doseći dno dubine njezine poniznosti i svih njezinih kreposti i zasluga, u tom bezdanu… Moje mi je srce diktiralo sve što, evo, napisah sa osobitom radošću, da pokažem kako je božanska Marija bila nepoznata do sada, i kako je to jedan od razloga zašto Isus Krist nije poznat koliko bi trebao.“

Isus govori biskupu Ottaviu: „Istočni grijeh je bacio čovječanstvo u duboku tamu. Da rastjera tu tamu, u punini vremena došao je Sin Božji, Svjetlo svijeta i postao Čovjek u krilu Djevice Marije. Ona je više božansko nego ljudsko biće, najljepši cvijet svemira procvjetao u vremenu, ali od vječnosti je planiran u Božjem umu. Marija zauzima opravdano mjesto uz Boga, jer Ona je rodila Mene, Sina Božjega – koji sam pravi Bog i pravi Čovjek. Ona je uzvišena iznad svih anđela… Njeno sjedinjenje s Bogom – Presvetim Trojstvom, je potpuno, savršeno. Poslanje moje Majke nije se sastojalo samo u tome da bude Suotkupiteljica; Ona je vratila cijelom svemiru ravnotežu koja je bila razorena djelovanjem sotone i njegovih pristaša. Kao Suotkupiteljica postala je i Majka Crkve… Time ona sudjeluje u Mom vječnom kraljevskom svećeništvu… Udio moje Majke u otajstvu Križa je jedinstven događaj u povijesti ljudskog roda i Neba. Ona je bila poučena u Svetom Pismu (od treće godine je odrastala u Hramu i poznavala je proroke) i iznad svega je bila prosvijetljena Duhom Svetim. I kada je po Anđelovom Navještenju prihvatila Božansko Materinstvo: ‘Neka mi bude po Riječi Tvojoj’, bila je svjesna velikog trpljenja koje ju čeka. Starac Šimun joj je rekao ono što je ona već znala: ‘I tebi samoj će mač boli probosti dušu.’ To proročanstvo bilo je kao oštar mač koji je probadao njeno majčinsko Srce cijeloga života. Moja Majka je bila prava Svećenica, ne u općenitom smislu, kao što su to na izvjestan način svi koji su kršteni, (kako kaže Evanđelje – 1 Pet 2,9: ‘Rod ste izabrani, kraljevsko svećenstvo…) nego na jedan različit i dublji način od onih koji su primili sakrament krštenja i svetog Reda. Što radi svećenik? Prinosi žrtve Bogu. Moja Majka je bila i jest Svećenica, samim time što je na vrhu Kalvarije prinijela Ocu čistu Žrtvu, svetu Žrtvu, Mene, Jaganjca Božjega, te je sa žrtvenim Jaganjcem prikazala i samu sebe kao žrtvu. Ona je zaista žrtva za grijehe svijeta. Nazočna, i svjesno uključena, trpjela je ne samo na Kalvariji, nego je neprestano sudjelovala sa Mnom u djelu Otkupljenja. Taj dvostruki žrtveni dar (Isusa i Marije), obnavlja se u svakoj Svetoj Misi. Zato je moja Majka Suotkupiteljica. Da bi mogla prinositi tu Žrtvu morala je sama sebe posve žrtvovati, Žrtva se uništava… Ona je morala uništiti svoje majčinsko srce i žrtvovati sve svoje osjećaje. Ona je, pod križem, zajedno sa mnom rekla: ‘Oče, ne moja volja, nego tvoja volja neka bude.’ Samo Njena bezgranična ljubav prema Bogu i prema ljudima, ljubav iznad svake ljudske mjere, mogla ju je osposobiti za tako veliko djelo. Moja Majka je kao svećenica dala Bogu najveći dokaz ljubavi, koji se sastojao ne samo u žrtvi vlastitog života, nego i života Onoga koga je najviše voljela – svoga jedinog Sina. Otajstvo križa se neprestano ponavlja na svakoj Misnoj Žrtvi. Ja sam stvarno prisutan u posvećenoj Hostiji, i zajedno s Mojom Majkom, kao na Kalvariji, prikazujemo se Ocu… Naše zajedništvo je savršeno; Ona živi po Meni i Ja po njoj. Živimo u savršenom jedinstvu. Tamo gdje sam Ja, tamo je i Ona. To bi trebalo biti dovoljno da se ljudima približi veličina moje Majke… Po Njoj je otajstvo ljudskog otkupljenja postalo stvarnost. Sjedinjenje koje je započelo u otajstvu Utjelovljenja postoji i dalje u Euharistijskom Otajstvu, i nastavlja se u vječnost. To sjedinjenje je neponovljiva činjenica… Moja Majka nije prihvatila samo žrtvu Križa izvršenu u povijesti. Ona ju je prihvatila i u tijeku vremena… Njena nazočnost u svakoj Misi je stvarna, kao što je bila i na Kalvariji. Stvarno je i Njeno predanje Ocu u sjedinjenu sa Mojom žrtvom. Doista je stvaran, kao i na Kalvariji, njezin Fiat (pristanak) na oltaru. Kad bi bilo drugačije, Ona ne bi bila Suotkupiteljica. ONA JE BILA SUOTKUPITELJICA, JEST, I BIT ĆE TO UVIJEK u savršenom jedinstvu sa Mnom, u kojem će, svu vječnost, ona biti i s vama. 

Mnogi sveci, pape, crkveni naučitelji i mariolozi govorili su da je Marija istinska suotkupiteljica: Papa Pio XI. Mariju naziva suotkupiteljicom, i kaže: „O Marijo, majko Ljubavi i Milosrđa, kada si, nakon što je Tvoj Sin ostvario otkupljenje ljudskog roda na križu otkupljenja, stajala uz Njega i patila s njim kao otkupiteljica, sačuvaj u nama dragocijene plodove Njegova otkupljenja…“ (Papa pio XI. L’osservatore, Rim, 29. travnja 1935. str. 1.)

Papa Pio XII. također Mariju naziva suotkupiteljicom: „Budući da je Marija bila sjedinjena kao Majka i otkupiteljica s Kraljem Mučenikom u neopisivom djelu ljudskog otkupljenja, ona ostaje zauvijek sjedinjena s njim u gotovo neograničenoj moći u dijeljenju milosti koje proizlaze iz Otkupljenja.“ (Papa Pio XII, Hodočasnicima u Fatimi, 13. svibnja 1946., p. 10., str. 82.

Papa  Benedikt XV. u Apostolskom pismu Inter Sodalicia, (1918., p.10., str. 182.) kaže:  „Činjenica da je Marija bila razapeta i umrla sa svojim Sinom bila je u skladu sa planom nebeskog Oca. Ona je patila toliko da je i sama umrla sa svojim umirućim sinom. Odrekla se i svojih majčinskih prava nad svojim sinom radi spasenja čovječanstva: žrtvovala Ga je da zadovolji Božju pravdu. Tako da s pravom možemo reći da je Marija otkupila ljudski rod zajedno sa Kristom.“

Sveti papa Pio X. u Enciklici Ad diem illum, 14. (2. veljače 1904., ) kaže: „…vrlo smo daleko od pripisivanja Majci Božjoj izvorne moći milosti – moći koja pripada samo Bogu… Ipak, zahvaljujući zajedništvu patnje i namjere koje postoje između Krista i Marije, Ona je zaslužila biti imenovana kao obnoviteljica izgubljenog svijeta. Obzirom da Marija sve nadmašuje u svetosti i zajedništvu s Kristom, i zato što ju je Krist izabrao za svoju suradnicu u djelu ljudskog otkupljenja, ona za nas traži de congruo, (što je prikladno), jezikom teologa, a Krist za nas de condigo (zaslužuje), i kaže: ‘slažem se’. Ona je vrhovna služiteljica dijeljenja milosti.“ 

Sveti Bernard Sijenski, crkveni naučitelj, čije je tijelo do danas neraspadnuto,  (a preminuo je 20. svibnja, 1444.) koji je napisao Litanjje Presvetog Imena Isusova i mnoge teološke rasprave koje su ušle u velike marijanske enciklike pape Lava XII. i svetog Pija X. a papa Pio II. ga proglasio naučiteljem teologije, kaže da nam sve milosti Božje dolaze po Marijinim rukama: „Od trenutka kad je Djevica Marija primila Božansku Riječ u svoju utrobu stekla je određenu moć nad svim Božjim darovima koji nam dolaze od Duha Svetoga, na takav način da ni jedno stvorenje nikad ne dobiva milost od Boga osim posredovanjem Djevice Marije – koja ih dijeli kome želi, kada želi i kako želi i koliko želi.“

Sveti Bernard iz Clairvauxa, crkveni naučitelj, koji je osnovao 164 cistercitska samostana i napisao pravila cistercitskog reda, kaže: „Iako je Marija stvorenje, Bog je nije mogao više uzvisiti nego što je to učinio. Stoga je Svevišnji odlučio da sve milosti koje su nam dane po zaslugama Isusa Krista dođu k nama posredstvom Marije… Bog je puninu svih dobara stavio u Mariju i ni jedna milost ne dolazi s neba na zemlju a da ne prođe kroz Marijine ruke.

Profesor teologije Marko Miravale, Predsjednik Međunarodnog Marijanskog udruženja i profesor mariologije u Rimu od Pia XII. do Ivana Pavla II., dobro je upoznat s temom ‘Marija Suotkupiteljica’. Napisao je više knjiga o mariologiji i tri knjige o Međugorju. U svojoj knjizi „Marija: Suotkupiteljica, posrednica i zagovornica“ iznio je nadu da će papa Ivan Pavao II. proglasiti Mariju suotkupiteljicom. Kardinal Mario Luigi, koji je pisao predgovor za tu knjigu, piše: „S dubokim doprinosom našeg pape Ivana Pavla II. u razumijevanju Marijina posredništva s Kristom i Crkvom, preostaje još samo jedan čin, kako bi se Marijine uloge suotkupiteljice, posrednice i zagovornice dovele do punog priznanja… da Sveti Otac, u svojoj službi Kristova namjesnika na zemlji i vođen Duhom Istine, prizna Marijine uloge kao Otkupiteljice, posrednice svih Milosti i zagovornice Božjeg naroda, kao kršćansku dogmu koju je objavio Bog.“ (Marko I. Miravale, Marija: Suotkupiteljica, posrednica, zagovornica , Verbum, 2007., predgovor.

         Sveti Ljudevit Montfortski, u Duhovnim spisima piše: „Bog je dao Mariji sve one milosti koje bi primio Adam i njegovi potomci da Adam nije sagriješio. Sva punina Božje milosti izlila se na Mariju… O Marijo, remek-djelo Svevišnjega, divoto Vječne Mudrosti, čudo Božje svemogućnosti, bezdane milosti, sa svim svetim izjavljujem da nema nikoga osim Onoga tko te je stvorio, tko bi poznavao svu visinu, širinu i dubinu milosti kojima te je obasuo!“ (str. 51.). „Marija je gospodarica Božanske Mudrosti. Ne, kao da bi ona bila iznad nje, tj. iznad Boga, ili da mu je jednaka – hula bi bila tako nešto i pomisliti – već zato što je Božji Sin bio njoj savršeno podložan kao dijete majci, i što joj je dao majčinsku i prirodnu vlast nad sobom (‘poštuj oca i majku’). I to ne samo za zemaljskog života već i u nebu, jer slava ne uništava narav, nego je uzvisuje. I zbog toga je i u nebu Isus Marijino dijete, a Marija Isusova majka. I kao takva ona ima vlast nad svojim Sinom i On joj je u neku ruku podložan, jer on tako želi. Na taj način, Marija svojim moćnim zagovorom svog Bogo-majčinstva postiže od Isusa sve što želi… Bog je tako odredio, da preko njezinih ruku, otkad joj je povjerio Svoga Sina, primamo sve što nam daje“ (str. 80.). „Volja je Svevišnjega, koji uzvisuje ponizne, da se Nebo, Zemlja i Podzemlje, poklone poniznoj Djevici i uzdigao ju je da bude vođa Njegove vojske, rizničarka Njegova bogatstva, djeliteljica Njegovih milosti, oruđe Njegovih velikih čudesa, obnoviteljica ljudskog roda, zatornica neprijatelja Božjih, i vjerna suputnica Njegove slave i pobjeda,“ (str. 99.). „Marija je s Duhom Svetim proizvela najveće djelo što ga je ikada bilo ili će ga biti: Bogočovjeka. I ona će, dosljedno, proizvesti najveće stvari i u zadnja vremena.“ (str. 101.). „Po Mariji je počelo spasenje svijeta, po Mariji se ono treba i dovršiti. Ali Marija se nije skoro ni pokazala za vrijeme prvog Kristovog dolaska, zato da se ljudi, koji još nisu bili dobro poučeni o njezinom Sinu, ne bi udaljili od istine zanoseći se milinom Presvete Djevice. A to bi se i dogodilo da je bila poznata, zbog miline, kojom je Svevišnji uresio čak i njezinu vanjštinu. Da je to istina, uvjerava nas i jedan spis Dionizija Aeropagite. On u spisu kaže, kad je vidio Mariju, da bi je zbog njezine neopisive ljepote, smatrao nekim božanstvom, da nije bio poučen u vjeri. (Zato apostoli, vođeni Duhom Svetim i Marijom – Majkom Crkve,  u Evanđelju Mariju skoro i ne spominju. Ona je htjela da sva slava pripadne njenom Sinu Isusu Kristu). Ali za drugog Kristova dolaska, Marija će biti poznata i otkrivena po Duhu Svetome, da ljudi po njoj dođu do spoznaje Isusa Krista“(str. 106.). (Slično o Mariji u vrijeme drugog Kristova dolaska, govori Isus i kaže: ‘Kod svog drugog dolaska Jaganjac Božji neće za preteču imati pustinjskog proroka, Ivana Krstitelja… nego će mu preteča biti naš Anđeo, Bezgrešna, Ona koja je, premda je imala tijelo, bila Seraf, Ona, u kojoj smo mi (Presveto Trojstvo) napravili svoje prebivalište, od kojega nismo mogli imati ugodnijega niti dostojnijega, predragi Kovčeg od čistoga zlata, koji nas još drži u sebi, kao što mi držimo Nju. Ona će prelijetati nebom, (prelijeće i Međugorskim nebom, op. a.) bacajući zrake svoje ljubavi, da Kralju kraljeva pripravi mirisan i kraljevski put, i da u svom posljednjem materinstvu rodi – koliko se najviše ljudske djece bude htjelo roditi za Gospodina. Nad tamom, koja sve gušća i sve kletija pokriva Zemlju, već se nazire zora da je ljepše nema. To je Marijino vrijeme: krajnje milosrđe, što ga je ljubav Presvetog Trojstva smislila za vas. Veoma će dug biti njezin put. Opirati će joj se mnogi pod utjecajem njezinog vječnog neprijatelja, sotone, koji, iako zna da je pobijeđen, uporno se bori protiv Nje. Otupljuje umove. Gasi vjeru u Mariju. Stvara maglu. Baca blato. Ali Zvijezda mora odviše je visoko iznad zagađenih valova. Prelazit će i blato neće dotaći ni ruba njezinih haljina… Blagoslivljajte Boga koji je dopustio prečistoj Zvijezdi da započne svoj put, da vas privuče k Bogu milinom svoje ljubavi, samilosna, posljednja Spasiteljica, koja dobrim dušama nadomješćuje sve veće udaljavanje Boga, ozlovoljenoga grijesima ljudi.’) Sveti Ljudevit nastavlja: “Isus je Put, Istina i Život…. Nijedno drugo ime pod nebom nije nam dano po kome bi se mogli spasiti. Ako, dakle, promičemo pobožnost prema Presvetoj djevici to je jedino zato da potičemo pobožnost prema Isusu Kristu… Jer ti si, Gospodine, uvijek s Marijom, a Marija uvijek s tobom… Ona je tako usko s tobom sjedinjena da bi se lakše moglo rastaviti svjetlo od sunca“ (str. 112.). „Zdravomarija je najljepša od svih molitava, poslije Očenaša. To je najsavršeniji pozdrav kojim možete pozdraviti Presvetu Djevicu“ (str. 174.). „Ako budete pobožno molili krunicu sve do svoje smrti, unatoč vaših mnogih grijeha, vjerujte mi, primit ćete vijenac slave. Čak ako ste s jednom nogom već u paklu ili ste prodali dušu đavlu kao kakav vrač… prije ili kasnije ćete se obratiti i spasiti. Ako svakodnevno molite krunicu kako biste upoznali istinu, Marija će vam izmoliti milost pokajanja i oproštenje svih vaših grijeha“ (str. 214.). Ne smijemo misliti, kako to čine neki lažno prosvijetljeni, da nam je Marija zapreka za sjedinjenje sa Stvoriteljem. Jer nije više Marija koja živi, nego živi Krist u Mariji, Bog sam živi u Mariji. Njezino preobraženje u Boga nadilazi ono svetog Pavla (koji kaže – Gal 2,20: ‘Ne živim više ja, nego Krist živi u meni’) i drugih svetaca, daleko više nego što nebo nadvisuje zemlju… Marija je stvorena samo za Boga, i stoga daleko od toga da bi zadržala za sebe koju dušu. Ona ju baca u Božji zagrljaj i sjedinjuje ju s Bogom to više što je ta duša više sjedinjena s njom… (str. 191.). Da se uzdignemo do Boga i s Njim sjedinimo treba se služiti istim sredstvima kojima se On poslužio da dođe k nama da postane Čovjekom i da nam dade svoje milosti, a to sredstvo je prava pobožnost prema Djevici Mariji…  (str. 192).).

Sveti papa Ivan Pavao II. je rekao: „Pod križem, Marija je vjerom sudjelovala u strašnom otajstvu svog samoodricanja. To je možda najveće samoodricanje u ljudskoj povijesti: vjerom je Marija sudjelovala u otkupiteljskoj smrti svoga Sina. Marijina uloga kao suotkupiteljice nije završila proslavom njezina Sina. Ona je sudjelovala u djelu otkupljenja i sudjelovat će do konca svijeta.“ (Papa Ivan Pavao II., Enciklika Otkupiteljeva Majka, 1987., br.18.)

Te riječi pape Ivana Pavla II., da Marijina uloga, kao suotkupiteljice, nije završila proslavom njezina Sina, potvrdio je i sam Isus govoreći Mariji Valtorti: „Svijet vjeruje da je Otkupljenje imalo svršetak s mojim posljednjim dahom. Ne! Dovršit će ga Marija…“ Upoznala si Njenu Muku koja je bila nalik Mojoj Muci… Svijet neće shvatiti ovih stranica, ali oni koji su u svijetu, a nisu od ovog svijeta – shvatit će, i imat će veću ljubav prema Žalosnoj Majci. Zato sam ti ih dao – da ju više ljubite.“ – (Muka, str. 371.)  Isus kaže: ‘Svijet neće shvatiti ovih stranica’ – zato što grijeh zasljepljuje.  (Iz 6,9; Jer 5.21): „Oni imaju oči al’ ne vide, imaju uha al’ ne čuju.“ (Md 1.4-5): „Jer Mudrost ne ulazi u dušu opaku, i ne nastanjuje se u tijelu grijehu podložnu. I Sveti Duh pouke bježi od prijevare i uklanja se od misli bezumnih, i uzmiče kad se grijeh pojavi.“ (Rim 8, 7-8): „Oni koji žive po tijelu (i za tijelo) ne mogu se svidjeti Bogu.“  „Samo čistima Bog objavljuje tajne svog božanskog Srca.“ I onima koji su iznova postali čisti, kao sveti Augustin, koji je prije obraćenja bio rob tjelesne požude. Ali ljubav prema Isusu i Kraljevstvu Božjem toliko je ispunila njegovo srce da nije ostalo ni sjene požude u njegovom srcu. (1 Kor 6,19): „Vaše je tijelo hram Duha Svetoga.“ „I nemojte misliti da će Mudrost, čišća od sunčevih zraka, ući u tijelo okaljano bludnošću…“

Isus, govori: „Naglašavam vrijednost čistoće. Čistoća je uvijek izvor bistrine misli. Sotona dobro zna da sjetilni grijeh ošamuti dušu i čini je laganim plijenom drugih grijeha.“ „Bludnost je tako odvratna da mi se gadi. Svakakva bijeda je oko mene i za sve njih sam Spasitelj. Ali, više volim dotaći se mrtvaca koji trune u svom čestitom tijelu, a koji je svojim duhom već u miru, nego približiti se onome koji zadaje po bludnosti.“ „Znate li kojim stazama dolazi Sotona? Tri su puta općenito utrta, a jedan nikada ne manjka. Tri: bludnost, novac i oholost. Bludnost nikada ne manjka.“ „Opsjednuće se ne očituje samo u neurednim krikovima, u bjesnoćama, ukočenosti udova, u otupjelom razumu… Postoje opsjednuća, ali i posjednuća, koja su puno profinjenija i najopasnija, jer ne sprečavaju niti slabe razum, nego ga, dapače, razvijaju: uvećaju ga da bude snažan u službi Sotone, koji ga je zaposjeo… Ovo su najgora opsjednuća. Ništa se ne pokazuje na vanjštini (često su u odjelima i namirisani parfemima) te se od ovih opsjednutih ne bježi. Ali opsjednuće postoji.“ Svetoj Katarini Sijenskoj, naučiteljici Crkve, Bog govori: „Nijedan grijeh nije toliko odbojan i ne oduzima toliko svjetlo razumu koliko grijeh tjelesnosti.“ A Toma Akvinski kaže: „Duhovna sljepoća je prvorođena kćer razvratnosti.“ A razvratnost i bludnost danas je prisutna na svim prostorima, u svim rasama, generacijama i staležima. Isus govori: „Oko Božje, koje prodire u palače, u savjesti, zavirit će u krilo Crkve i gledat će u dubine duša i pisat će pojedinačne kazne za mlake, za izdajnike, ubojice duha… Ako vama nečistoće tijela i vašeg životinjskog življenja ljuskom prekrivaju oči duše te vas priječe da vidite Boga, Boga ništa ne priječi da vidi vas onakve kakvi jeste.“

       Oni koji kažu da je ‘uvijek neprikladno’ Mariju nazivati suotkupiteljicom, protive nauku Crkve, crkvenih učitelja i mnogih svetaca koji su Mariju nazivali suotkupiteljicom. Ako je Crkva u nauku pogriješila, gdje je Duh Sveti bio 2000 godina? Zar je tek sada počeo voditi Crkvu? Protive se i mnogim papama i mariolozima koji su Mariju priznavali kao suotkupiteljicu. Protive se i Svevišnjemu, jer sveti Ljudevit Montforski,  kome je Svevišnji objavio velike tajne o Mariji, u svojim spisima veliča Djevicu Mariju kao suotkupiteljicu i posrednicu svih milosti. Protive se i Isusu Kristu, jer riječi koje je Svevišnji objavio svetom Ljudevitu Montfortskom o Djevici Mariji, kao jeka odjekuju u djelima Marije Valtorte u kojima Isus veliča svoju Majku kao suotkupiteljicu, posrednicu i zagovornicu ljudskog roda. Tko čita spise svetog Ljudevita Montfortskog i djela Marije Valtorte, vidjet će da su od istog Duha – Duha Božjeg.

Podršku djelu Marije Valtorte, koje veliča Djevicu kao suotkupiteljicu, dale su mnoge kompetentne osobe. Papa Pio XII. rekao je: «Tiskajte to djelo takvo kakvo jest. Tko čita, taj će shvatiti». Podršku djelu dao je i otac Gabriele Roschini, jedan od najvećih mariologa, profesor na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, koji je rekao: «Već pola stoljeća se bavim problemima mariologije… Pročitao sam bezbrojne knjige i otvoreno priznajem da su za mene spisi Marije Valtorte prava objava.» Otac Roschini je napisao više od 125 knjiga, ali kaže: «Gospa u spisima Marije Valtorte je najvažnija od svih mojih knjiga.» Podršku djelu dao je i pater Gabriele Allegra koji je osnovao Biblijski institut u Kini i preveo cijelu Bibliju na kineski jezik. Preminuo je 16. siječnja 1976. u Hong Kongu a proglašen blaženim 29. rujna 2012. godine. U pismu subratu, ocu Fortunatu, koje šalje iz Kine 30. srpnja 1965.g piše: «Prst Božji je ovdje. Ovo djelo je čin Božanskog milosrđa za cijelu Crkvu… Ovdje u samostanu je jedan misionar iz Japana. Preveo je na Španjolski svih deset svezaka Spjeva o Bogu-Čovjeku, Marije Valtorte. Skoro svaki dan razgovaramo o ovom djelu, za koje on živi. Budući da sam navikao sanjati, mislim da, kad bi se mogao imati prijevod na engleskom, zatim na ruskom, pa na arapskom i, konačno na kineskom, bila bi to velika pobjeda nad Sotonom.» (Allegra, M. Gabriele, Spjev? To je od duha Isusova, Jelsa, 1990., str. 6-22.) Nadbiskup Alfonso Carinici, tajnik Kongregacije za nauk vjere, rekao je: «U ovom djelu ne postoji ništa što je u suprotnosti sa Evanđeljem. Naprotiv, pridonosi njegovom boljem razumijevanju.» Podršku djelu dao je i kardinal Augustin Bea, rektor Papinskog biblijskog instituta. Kardinal Bea je rekao: «Pročitao sam knjige Marije Valtorte. Što se tiče egzegeze, nisam našao niti jedne pogreške.» Papa Joseph Ratzinger, rekao je da je „to djelo slobodno od svih pogrešaka u nauku i moralu.“ Don Ottaviu Micheliniu, koji je primio niz diktata od Isusa i Marije, govoreći o Spjevu, Isus je rekao: «To je djelo što ga je planirala moja božanska mudrost i providnost za novo vrijeme: izvor žive, čiste vode… Ja živa i vječna Riječ, dao sam se ponovo za hranu dušama koje ljubim… Također, i to, sine moj, dokazuje da zamračenu dušu ima onaj koji u Pjesmi o Bogo-čovjeku nije osjetio ukus božanskog i miris nadnaravnog.» Podršku djelu dao je i Padre Pio iz Pietrelcine. Na pitanje preporučuje li čitanje knjige Marije Valtorte, odgovorio je: «Ne samo da vam preporučam, već inzistiram da ih pročitate.» U knjizi Zašto toliko katastrofa, str. 34., autor piše: „Kad su vidjelice Marija i Vicka pitale Gospu o spisima Marije Valtorte, Ona ih je toplo preporučila.“

Marija Valtorta je, kao i sveta Faustina, imala viđenja Isusova života i pratila Ga na Njegovim zemaljskim putevima. Faustina u svom Dnevniku piše: „Svijet još ne zna sve o Isusovoj muci. Bila sam s njim na Maslinskoj gori, u tamnici, za vrijeme preslušavanja i za vrijeme bičevanja. Bila sam s Njim pri svakoj vrsti Njegove bolne muke. Nije mi promakao ni jedan Njegov osjećaj, ni jedan Njegov pogled…. Osjećala sam na svom tijelu boli Njegovih rana.“ (S, Faustina K., Dnevnik, str. 302.). Slično piše i Marija Valtorta: „Slijedila sam Isusa po Galilejskim predjelima, čula sam ga kako propovijeda mnoštvu, hodala sam uz njegov bok među žitnim poljima i bila sam pred njegovim nogama, s glavom u njegovom krilu, dok je On propovijedao mnoštvu sjedeći na vrhu jednog stepeništa… Vidjela sam Ga kako trpi u Getsemanskom vrtu i kako umire na Golgoti…Primila sam pričest iz njegovih ruku,,,“ (Autobiografija, str, 267.). Marija je uvijek govorila da je ona samo ‘pero’ u Božjim rukama. Sav nauk Crkve i crkvenih naučitelja sažet je u Spjevu o Bogo-Čovjeku. Dapače, u Spjevu je nauk Crkve izložen na puno razumljiviji način – shvatljiv i laicima. Ništa čudno, jer u Spjevu nauk Crkve izlaže sam Isus Krist – Učitelj nad učiteljima.

Isus govori: „Srce moje Majke spozna ubod mačeva boli od trenutka u kojem Svjetlost (Duh Sveti) prodre u Nju započinjući Utjelovljenje Boga i Otkupljenje čovjeka. Poznavala je svoju sudbinu… i ovaj ubod mačeva boli je rastao, sat po sat… i to radi vas…“ „Otkupljeni ste Krvlju Kristovom i Marijinim suzama. Zaista, vi imate Život ne samo zbog zasluga Isusovih već također i zasluga Marijinih.“ (Ibid., str. 170). „Ne, ne mogu ništa odbiti svojoj Majci. Ona je moja Kraljica prije nego što je vaša, a njezina ljubav prema vama je tako velika i ima oproštenje koje nitko ne može ni zamisliti. Ona, također i bez riječi, ali s biserima svoga plača i sjećanja na Moj križ… zagovara vašu stvar i Mene opominje: Spasitelj si. Spašavaj!“ – (Ibid., str. 182).        

„Nisam zaboravio bolova svoje majke. Morala se razdirati od bola, očekujući moje trpljenje, morao sam je gledati kako plače. I poradi toga joj ništa ne mogu odbiti. Ona je Meni dala sve. I Ja njoj dajem sve. Ona je pretrpjela svu bol. Ja joj dajem svu radost.  Želio bih, kad mislite na Mariju, da promatrate tu njezinu agoniju koja je trajala trideset godina i došla do svog vrhunca na podnožju križa. Ona je tu agoniju trpjela zbog vas. Za vas je podnosila izrugivanje svjetine koja ju je nazivala majkom jednog luđaka… – (Muka, str. 17-18.)

„Kad ne bi bilo skrbi i molitava Marijinih, ljudskog roda više ne bi bilo. Bio bih ga zbrisao, jer je vaše življenje uistinu doseglo dubine zla. Pravda je ranjena. Strpljivost je dokončana. Kazna je spremna. Ali, tu je Marija koja vas štiti svojim plaštem i svojom molitvom I premda Ja, samo jednim pogledom mogu učiniti da preda mnom ničice padne Raj, i da zadršću zvijezde, ne mogu ništa protiv moje Majke. Njezin sam Bog, ali sam uvijek i Njezin Sin. Na tome Srcu odmorio sam se u prvom snu nejačeta i u posljednjem prije moje smrti, te poznam sve Njegove tajne i njenu ljubav prema vama. Znam, dakle, ako vas kaznim, zadat ću oštru bol Majci ljudskog roda, istinskoj Majci, koja se uvijek nada da bi vas mogla dovesti k svome Sinu…  Onima, koji još vjeruju, poručujem: ‘Spasenje svijeta je u Mariji.’ Kad biste znali kako se Bog povlači u pozadinu pred sve većom rastućom plimom zločina koje činite, zadrhtali biste, vi bogoubojice, vi bratoubojice, vi bludnici, vi preljubnici, vi lopovi, vi legla pokvarenosti. Prije sam Ja bio most između svijeta i Neba. Ali uistinu vam kažem, pred vašom ustrajnošću u zlu, Krist se povlači… ostavljajući vas da u moru zla potonete do samoga dna. Sada, jedini most koji vam ostaje je Marija. Ako prezrete i Nju, bit ćete satrti. Ne dopuštam da vrijeđate Onu u koju Duh Sveti siđe da bi rodila Mene, Sina Božjeg i Spasitelja svijeta.“ 

      U ono vrijeme Marija govori apostolima i učenicima: „Ja već više od šest lustara (lustar je 5 godina) promatram svoje Dijete, i osim tijela mekog i čistog što ga gledam i milujem, ja istovremeno gledam i rane Čovjeka boli, što će postati moje Dijete. Sav jedna rana. (Muka, str. (87.)  „Od kada mi Anđeo Gabriel reče da ću, ostajući djevica, začeti sina, koji će se zbog božanskog začeća zvati Sinom Božjim, odmah sam se sjetila Izaijinih riječi: ‘Evo, Djevica će začeti i roditi sina koji će se zvati Emanuel’… I gdje govori o Čovjeku boli, crvenom od krvi, neprepoznatljivom… gubavom, radi ljudskih grijeha, već od tada je mač u mome srcu, a sve je služilo tome da ga sve više zabode.“ „Svaki put kad bi se približavala večer, poput udarca čekićem srce mi je mučio bolni momento (sjeti se): jedan dan Kalvariji bliže’.“ „Znala sam svoju sudbinu. Znala sam je, jer sam poznavala sudbinu Otkupitelja. Proročanstva su govorila o Njegovom velikom trpljenju. Duh Božji, sjedinjen sa mnom, osvjetljavao mi je također i ono o čemu proročanstva nisu govorila. Tako sam od trenutka u kojem sam rekla: ‘Evo službenice gospodnje’, prigrlila Bol zajedno s Ljubavlju.“ 

«Ja sam Vječna Nositeljica Isusa. Tko dolazi k meni, Njega nalazi… Tko se k meni obraća, s Njime govori. Svaka bol se ublažuje i svaka milost dolazi onome koji dolazi k meni. Ja molim za vas. Sjetite se toga. Blaženstvo što sam na Nebu, što živim u svjetlu Božjem, ne dopušta mi da zaboravim svoju djecu koja trpe na zemlji. I Ja molim. I cijelo Nebo moli. Ali, i kad bih tu bila samo ja, za onoga koji se uzda u Boga, već bi i moja molitva bila dovoljna za njegove potrebe»  (Spjev, Priprava, str. 155.)

Tumačenje Marijinog uznesenja na Nebo

Marija govori: „Da li sam umrla? Da, ako hoćete zvati smrću odvajanje višeg, izabranog dijela duha, od tijela. Ne, ako se smrću podrazumijeva odvajanje duše koja oživljuje tijelo…  Posljednje što sam čula na zemlji bila je molitva apostola Ivana, i pratila me, u ekstazi, sve do Neba. Ivan je znao da moje tijelo neće istrunuti…vidio je uznesenje i dao je vjernicima jednu istinu više, da ih utvrdi u vjeri u uskrsnuće tijela, u nagradu vječnog i blaženog života, za one koji su pravedni, i da ih utvrdi u istine Novog Zavjeta: u moje bezgrešno Začeće, moje Božansko Djevičansko Materinstvo, u narav božansku i ljudsku moga Sina, pravoga Boga i pravoga Čovjeka. Koji je rođen ne po volji tjelesnoj, nego Božanskim sjemenom položenim u moje krilo. I na koncu da vjeruju da je u Nebu srce Majke koje kuca ljubavlju za sve ljude: za pravedne i za grešne, željno da ih sve ima sa sobom u blaženoj Domovini… Probudih se iz onog mističnog sna, iz ekstaze, i na koncu poletjeh u Nebo, jer sad je moje tijelo postiglo savršenstvo proslavljenih tijela. I ljubila sam svoga iznova pronađenog Sina, i svoga Gospodina…“

„S moje strane, što je život više prolazio, sve više mi se povećavala želja da se stopim sa Vječnom Ljubavlju. Na to me poticala želja da se stopim sa svojim Sinom, i sigurnost da nikada ne bih učinila toliko za ljude, kao onda kad budem stajala, moleći za njih na podnožju Božjeg Prijestolja … Nikad čovjek nije toliko djelatan za braću kao onda kad nije više među njima, nego je svjetlo združeno Vječnom Svjetlu… I ja sam uzišla kličući k nogama Trojice kojima sam se uvijek klanjala… slijeđena povorkama anđeoskih duhova… očekivana već prije praga Neba od moga Isusa, a na pragu Neba od moga pravednog zemaljskog zaručnika, od Kraljeva i Patrijarha moga plemena, od prvih svetaca i mučenika, uđoh Kraljica, nakon tolike boli u Kraljevstvo beskrajne radosti. I nebo se zatvori s radošću što me ima. Što ima svoju Kraljicu, čije tijelo, jedino, među svim tijelima, poznavaše proslavu prije konačnog uskrsnuća tijela i posljednjeg suda.“

Isus tumači: „Razlika je između odjeljenja duše od tijela kad nastupa prava smrt, i časovitog odjeljenja duha od tijela ekstazom ili kontemplacijskim zanosom. Dijeljenje duše od tijela izaziva smrt, dok kontemplacija u ekstazi, ili vremenski bijeg duha izvan tijela ne izaziva smrti. To je zato jer se duša ne odvaja sasvim od tijela, nego to čini samo svojim višim dijelom, koji uranja u oganj kontemplacije. Svi ljudi, dok su u životu, imaju u sebi dušu, mrtvu ili živu, kakva je po grijehu ili po pravednosti, ali samo veliki ljubitelji Božji postižu pravu kontemplaciju. To dokazuje da duša, dok je sjedinjena s tijelom, ima u sebi jedan viši, izabrani dio: dušu duše, ili duh duha, koji su u pravednicima vrlo jaki, dok u onima koji ne ljube Boga i njegov Zakon, makar i samom svojom mlakošću ili lakim grijesima, postaju slabi, lišavajući stvorenje sposobnosti da kontemplira i da dolazi do spoznaje Boga i njegove vječne istine. Čovjek obdaren razumnom dušom, jest sposobnost koju Bog napunja Sobom. Marija, jer je najsvetija među svim stvorovima iza Krista, bijaše puna sposobnost – puna Boga, tako da prelijeva svoje milosti, dobrotu i milosrđe na braću u Kristu svih vjekova, i kroz vijeke vijekova. Prešla je u Nebo uronjena u valovima ljubavi. Sada, u Nebu, postavši oceanom ljubavi, izlijeva na djecu koja su joj vjerna i na rasipne sinove, valove svoje ljubavi za općenito spasenje, Ona koja je opća Majka svih ljudi.“ 

Marija govori: „Ja sam sigurno svjedočanstvo onoga što je Bog htio za svakog čovjeka: to je život nevin bez grijeha, blagi prijelaz iz ovoga života u vječni život, kojim bi, kao čovjek koji prelazi prag kuće da uđe u kraljevsku palaču, dušom i tijelom, prešao iz Zemlje u Raj… Bog me postavi, uzetu sa Zemlje dušom i tijelom, u slavu neba, u raj, pred patrijarhe, proroke i svete, pred anđele i mučenike, i reče: ‘Evo savršenog djela Stvoritelja. Evo ono, što sam Ja stvorio kao svoju najvjerniju sliku i priliku među sinovima ljudskim. Plod remek-djela Božjeg, divota Svemira… najnevinije i najsvetije od svih tijela, kojemu je prisiljeno da se pokloni svako drugo biće u trim carstvima stvorenoga svijeta. Evo svjedočanstva moje ljubavi prema čovjeka, za kojega htjedoh blaženi udes vječnoga života u mojem Kraljevstvu. Evo moga svjedočanstva oproštenja čovjeku, kome sam, voljom Trojne Ljubavi, dopustio da se povrati u sinovstvo Božje… Ova (Marija) je prsten veze između čovjeka i Boga…  Za njezino neokaljano srce, koje nije poznavalo ni najmanju ljagu, Ja otvaram blagajne Neba, i za njezinu glavu, koja nikada nije poznavala oholosti, činim od svoga sjaja vijenac, i krunim je, jer mi je najsvetija, da bude vaša Kraljica’.“

Dogme katoličke Crkve potvrđuju da je Marija Bogorodica, Bezgrešno začeta, uvijek Djevica i na Nebo uznesena. Sveci i naučitelji Crkve, prosvjetljeni Duhom Svetim, uče da je Marija suotkupiteljica i djeliteljica svih milosti. Trebamo li se odreći istine i prihvatiti laž u ime nekog lažnog ekumenizma? To bi značilo (sl. Mt 7. 24) graditi kuću na pijesku – na laži, a ne na čvrstoj stijeni – na istini. „Zapljušti kiša, navale bujice i ona se sruši. I velika bijaše njezina ruševina.“ A to i jest cilj globalista i masonierie koja se uvukla u Crkvu te iza zavjese ekumenizma širi svoje rušilačke ideje. Papa Pavao VI. je 1972. godine rekao: „Sotonin dim je prodro u Crkvu.“ Još prije njega (1886.) papa Leon XIII. vidio je mnoštvo demona nad Vatikanom. Nakon viđenja požurio je u svoju sobu i napisao molitvu svetom Mihaelu arkanđelu: „Sveti Mihaele arkanđele, brani nas u boju protiv opakosti i zasjeda paklenih, budi nam zaklon…“ i naredio svim svećenicima širom svijeta da je mole nakon svake svete mise na podnožju oltara. Ta molitva svetom Mihaelu arkanđelu molila se sve do Drugog vatikanskog koncila, ali otad se više ne moli, jer po modernim teolozima, đavao ne postoji, po nekima čak ni pakao ne postoji. Biskupu Ottaviu Isus govori: „Može li biti veće đavolske zamračenosti od ove vašeg vremena, kada krivi učitelji tvrde da ne postoji pakao… Ti propovjednici krivih nauka isključuju Božansku Pravednost iako bi morali znati da su u Bogu  Milosrđe i Pravednost neodvojivi.“ „Već smo govorili o sotonskoj crkvi koja se stalno povećava novim pristašama. Mnogi od njih su na visokom položaju kako u političkom životu, tako i u crkvi… Ustrajni su u ostvarivanju zla, koje uvijek vrše pod maskom dobra i lažnog ekumenizma.“ „U kongregacijama, crkvenim redovima, sjemeništima, samostanima, kolegijima, školama, župnim dvorovima i crkvama… svuda je prodro dim pakla. Nije poštedio ni Vatikan.“

Sveti papa Pio V učinio je za Crkvu velike stvari. Po njemu je Crkva dobila tri čvrsta stupa koji su svećenicima davali jasan smjer ispravnog djelovanja. 1. – Donošenjem Katekizma (1566.) uklonio je samovolju u propovijedanju i naredio svim svećenicima da moraju propovijedati prema tome katekizmu. 2. – Donošenjem  Rimskog brevijara (Quod a nobis, 1568.) obuzdao je samovolju onih svećenika koji su proizvoljno skraćivali časoslov. 3. –   Donošenjem Rimskog misala (Quo primum, 1570.) htio je ukloniti razliku u molitvama i samovolju crkvenih službenika u služenju Svete mise i učinio ga obaveznim za cijelu katoličku Crkvu. Kritizirao je one koji su iskrivili izvorni brevijar i misal. U uvodu Bule, između ostaloga, papa piše: “Od prvog vremena što smo primljeni u apostolsku čast rado smo svu našu volju i snage usmjerili na ono što se tiče očuvanja čistim crkvenog kulta… Među ostalim dekretima svetog Tridentskog sabora (1545. do 1563.), na nama bilo da odredimo o izdanju i pročišćenju svetih knjiga: katekizma, brevijara i misala. Izdavši već, uz pomoć Boga, katekizam za pouku puka i pročistivši brevijar… da u svemu brevijar odgovara misalu, kako je i prikladno, jer veoma dolikuje Crkvi Božjoj jedinstven način pjevanja psalama i jedan način celebriranja mise…“ Papa Pio V nije stvarao neki novi obred nego je nastojao popraviti misal prema starim tradicionalnim obrascima, a sve to s nakanom da svećenici znaju što i kako moraju raditi: koje molitve i obrede trebaju činiti kada služe mise. Papa je rekao: „Neka se svugdje usvoji ono što je donijela Sveta Rimska Crkva, Majka i učiteljica svih crkava, te NEKA SE MISE NE SLUŽE PREMA BILO KOJOJ DRUGOJ FORMULI OSIM ONOGA ŠTO SMO MI OBJAVILI. OVA UREDBA SE PRIMJENJUJE OD SADA, I ZAUVIJEK, U SVIM KRAJEVIMA KRŠĆANSKOG SVIJETA… OVIM SADAŠNJIM USTAVOM, KOJI ĆE BITI VALJAN OD SADA, I ZAUVIJEK, NAREĐUJEMO DA SE NIŠTA NE SMIJE DODATI NAŠEM OBJAVLJENOM MISALU, NIŠTA SE IZ NJEGA NE SMIJE IZOSTAVITI, NITI SE IŠTA U NJEMU SMIJE PROMIJENITI… NIKOME NIJE DOZVOLJENO MIJENJATI OVU NAŠU ODREDBU… AKO SE ITKO OSUDI PROTIVITI, OSJETIT ĆE GNJEV SVEMOGUĆEGA BOGA I SVETOG PETRA I PAVLA.“ Papa Pio V je znao da svako skraćivanje i promjena časoslova može u Crkvu donijeti veliko zlo. Kako bi to spriječio papa Pio V je propisao stroge, precizne i obavezne rubrike u brevijaru. Ubrzo nakon objave rimskog misala i rimskog brevijara vjera je posvuda procvjetala i stoljećima stvarala mnoge svece. Unatoč tome, promjenu rimskog misala pape Pia V. učinio je papa Ivan XXIII. tijekom pripreme i prve sjednice II vatikanskog koncila. Papa Ivan XXIII. umro je tijekom Koncila, 3. lipnja 1963. a Koncil je završio papa Pavao VI. koji je tridentsku (latinsku) misu zamijenio ‘novom misom’, kako je tražio II. vatikanski koncil. Za nove liturgijske reforme i ‘novu misu’ papa Pavao VI je rekao: ‘biti će učinkovite, sada i u budućnosti, unatoč odredbi koje su izdali naši prethodnici.’ Prevario se, očito je da nisu bile učinkovite – bile su katastrofalne. Jer činjenica je da promjene u liturgiji nakon Drugog vatikanskog koncila i ‘nova misa’ nije dala rezultate koje su obećavali njezini tvorci. Kardinal Burke kaže: „Nakon koncila, sudjelovanje u liturgijskim slavljima ubrzo se smanjilo, vjernici su u sve većem broju prestali dolaziti na misu, časne sestre su napuštale samostane i naglo su se smanjila redovnička i svećenička zvanja. JEDNA OD NAJŠOKANTNIJIH POSLJEDICA BILA JE GUBITAK VJERE U EUHARISTIJU.“ A kako i ne bi, kad su i sami svećenici okrenuli leđa oltaru a Svetohranište sa Kristom bacili negdje u ćošak Crkve, kao kakvu nevažnu stvar. 

       Zato je papa Benedikt XVI. Moto proprio Summorum pontificum dozvolio upotrebu starog Rimskog misala navodeći da ‘latinska misa’ nikad nije bila zabranjena i na taj način se smatra ‘izvanrednim oblikom rimskog obreda’ dok se misa Pavla VI. treba smatrati ‘običnim oblikom rimskog obreda’. Ipak, danas se u ime ‘jedinstva Kristova Tijela’ i lažnog ekumenizma ograničava slavljenje tradicionalne latinske mise a Djevici Mariji se uskraćuje naziv Suotkupiteljice.      

      Gospa govori don Gobbiju: „Već sam vam u Fatimi najavila ovaj masonski prodor u Crkvu, kad sam vam najavila da će sotona imati pristup do samog vrha Crkve… Cilj crkvene masonerije je da uništi Krista i Njegovu Crkvu… Isus Krist je Sin Boga živoga, utjelovljena Riječ, pravi Bog i pravi Čovjek… Crkvena masonerija djeluje tako da zamrači Njegovu božansku Riječ pomoću prirodnih i razumskih tumačenja… Na kraju se dolazi do nijekanja povijesne stvarnosti čudesa i Kristovog uskrsnuća, dovodi se u pitanje samo Isusovo božanstvo i Njegova misija spasenja… Od Krista utemeljena Crkva je jedna jedina: ona sveta, apostolska, katolička, osnovana na Petru… Crkvena masonerija pokušava uništiti ovu stvarnost lažnim ekumenizmom koji dovodi do prihvaćanja svih kršćanskih crkvi tvrdeći da svaka od njih posjeduje jedan dio istine… Crkva je Život jer daruje milost, i samo ona posjeduje djelotvorna sredstva Milosti, a to su sedam svetih sakramenata. I samo njoj je dana moć da ostvaruje euharistiju preko svojih svećenika. U euharistiji je Krist stvarno prisutan sa svojim Tijelom i svojim Božanstvom. Crkvena masonerija zato na podmukao način nastoji ugroziti crkvenu pobožnost prema sakramentu Euharistije. Od euharistije priznaje samo simbol večere te nastoji na minimum svesti vrijednost svete Misne žrtve i poriče stvarnu prisutnost Isusa u posvećenim Hostijama..… Zbog toga su postupno ukinuti svi oni vanjski znakovi koji pokazuju vjeru u stvarnu Isusovu prisutnost u Euharistiji, kao i klečanja na koljenima, satovi javnog klanjanja pred Presvetim, te sveti običaj okruživanja svetohraništa svjetlom i cvijećem….  Djeco moja, sa mnom se borite protiv one zvijeri slične Janjetu, masonerije koja se uvukla u  unutrašnjost Crkve s namjerom da uništi Krista i Njegovu Crkvu. Crkvena masonerija prima naredbe i moć od raznih masonskih loža i djeluje na sve, potajno ih navodeći da se priključe njezinim tajnim sektama. Tako privlače one ambiciozne za lako ostvarivanje karijere; one gladne novca obilato daruje materijalnim dobrima; pomaže svojim članovima da napreduju i zauzimaju važnija mjesta u Crkvi, dok podmuklo, ali odlučno, odbacuju sve one koji odbijaju sudjelovati u njenom planu…“ „Crkvena masonerija nastoji umanjiti vrijednost Isusove  žrtve… Isusova žrtva ima neizmjernu, nad-vremensku vrijednost. Ova Njegova žrtva se otajstveno obnavlja u svakoj svetoj Misi… Sveta misa je svakodnevna žrtva, koja se prinosi Bogu za otkupljenje grijeha. Misna žrtva obnavlja Isusovu žrtvu na Kalvariji. (Kako bismo se ponašali da smo bili na Kalvariji prije dvije tisuće godina kad je Krist umirao na križu, zbog naših grijeha? Upravo tako bismo se trebali ponašati i danas na svakoj svetoj Misi: sa strahopoštovanjem, sa klanjanjem i zahvalnošću – kao raskajani razbojnik. Sveta Misa je naš stvarni dolazak na Kalvariju, gdje Krist umire na križu u najvećim mukama da nama pribavi (Heb 9,12): vječno otkupljenje naših grijeha. Zbog toga vječnog otkupljenja, koje nije ograničeno ni vremenom ni prostorom, i posljednja sveta Misa prikazana po rukama svećenika, imat će istu vrijednost kao i prva sveta Misa koju je prikazao Isus Krist prije dvije tisuće godina, žrtvujući sama sebe na oltaru križa za spas čovječanstva – op. a.). Po protestantskom učenju Misa nije žrtva, već samo spomen na ono što je Isus učinio na svojoj posljednjoj večeri.“

     Kad je Isus rekao: „Ako budete jeli moje Tijelo i pili moju Krv, imat ćete život vječni“, mnogi su ga učenici napustili. Rekli su (Iv 6,60): „Ovo je tvrda riječ“ – neprobavljiva. Ali Isus nije trčao za njima i vikao da je to mislio samo simbolično. Ove svoje riječi Isus je potvrdio i na Posljednjoj večeri, nakon prikazanja, rekavši: „Uzmite i jedite! Ovo je moje Tijelo… Ovo činite meni na spomen.“ Isus je i Bog i Čovjek. Kako je umnožio kruh, tako je mogao na posljednjoj večeri biti prisutan u svom tijelu i istovremeno pretvoriti kruh i vino u svoje tijelo. Znanost je priznala više od 150 euharistijskih čuda, tj. dokazala je da kod pretvorbe kruh i vino uistinu postaju Tijelo i Krv Kristova. Najstarije poznato euharistijsko čudo, ono iz Lanciana, koje je znanost potvrdila 1971. godine, potvrdili su i Ujedinjeni narodi i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) 1976. godine.

Znanstvena istraživanja priznatog euharistijskog čuda iz Buenos Airesa, koja su provedena u tri neovisna DNA laboratorija, pokazala su mnogo više od toga da se hostija pretvorila u Tijelo i Krv Kristovu, jer nuklearna DNA ispitivanja nisu uspjela proizvesti ljudski genetski profil. U standardnim nuklearnim DNA testovima krvi, odmah se, rutinski, dobiva genetski profil. To je kombinacija genetske informacije od doprinosa majke i oca. Zašto nije dobiven genetski profil u ovom slučaju, gdje nije došlo do razgradnje bijelih krvnih stanica, predmet je daljnjih istraživanja – kaže Ron Tesoriero. On je od prvog dana sudjelovao na istraživanju, i smatra da je DNK testiranje euharistijskog čuda u Buenos Airesu jedno od najznačajnijih nalaza u ljudskoj povijesti, i da imaju velike posljedice za biologiju i za teoriju evolucije. Mike Willesse i Ron Toseriero razgovarali su 7. prosinca 2000. g. sa forenzičkim patologom, dr. Robertom Lawrenceom (sinom poznatog nuklearnog fizičara, dr. Ernesta Lawrencea, koji je razdvojio atom i započeo nuklearno doba), koji je pregledao uzorak euharistijskog čuda iz Buenos Airesa. U tom intervjuu dr. Lawrence je komentirao prisutnost bijelih krvnih stanica koje je mogao vidjeti u uzorku pod mikroskopom, govoreći: „To su bile zdrave, žive bijele krvne stanice.“ Ron kaže: „Znanost o biologiji nam govori da je stanica osnovna jedinica života i da je ona dokaz života. Uzimajući u obzir nalaz živih stanica u slučaju Buenos Airesa, i dokaze o onom što je prethodilo nastanku tih stanica, a nastale iz posvećenog kruha, suočeni smo s poznatim okolnostima trenutnog pojavljivanja složenog života iz nežive materije. Upravo zbog tih činjenica, ja, Ron Tesoriero, formuliram novi argument koji detaljno opisujem u knjizi Uneseen: tvrdim da su činjenice i znanstvena otkrića slučaja Buenos Airesa možda prvi puta u povijesti, izravan dokaz slučaja u kojem je složeni život, nastao bez evolucije, suprotno sadašnjim pretpostavka o podrijetlu života i evoluciji života. Darwinova teorija tvrdi da su svi oblici života na zemlji danas proizvod evolucijskog procesa tijekom milijardi godina. Ne može biti iznimke, inače Darwinova teorija propada. Ipak, složene žive stanice u slučaju Argentine, koje su nastale bez prolaska kroz evolucijski proces, dokaz su iznimke teorije. Čini se da će Darwinovu teoriju sada trebati preispitati u svjetlu ovih novih dokaza.“ Znanstvena istraživanja Euharistijskih čuda već dugo vremena potvrđuju ono što Crkva oduvijek uči: da se kruh i vino, posvećeni na misi u katoličkoj Crkvi, pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu. A činjenica da nije bilo moguće dobiti genetski profil iz ispitanih uzoraka Tijela i Krvi dobivenih iz posvećene hostije, potvrđuje nauk Crkve: da je Krist Sin Božji, začet bez zemaljskog oca. Osim toga, činjenica da se neživa materija – to jest posvećeni kruh, trenutno pretvorio u žive stanice ljudskoga tijela, pobija Darwinovu teoriju evolucije. Myrni Nazzour, stigmatičarki koja proživljava Muku Kristovu, iz ruku istječe 100% čisto maslinovo ulje. A iz njene ikone Gospe od Kazanske istječu puni tanjuri čistog maslinovog ulja. To su potvrdili svjetski priznati znanstvenici što je dokaz da Bog stvara iz ničega. 

       Ipak, unatoč brojnih znanstvenih dokaza euharistijskih čuda, za protestante je Misa samo spomen na posljednju večeru. Bivši protestantski pastor Scott Hahn, koji je prešao na katoličku vjeru i sada predaje na katoličkom sveučilištu u Ohiju, kaže: „Prije sam bio uvjeren da hostija, kojoj se katolici klanjaju, nije Krist, i da je klečanje i molitva pred Euharistijom idolopoklonstvo i bogohuljenje.“ „Netko mi je poštom poslao plastičnu krunicu… Kad sam gledao zrnca, osjećao sam da sam suočen sa najvećom zaprekom za prelazak u katoličku Crkvu: Marijom. Katolici ne mogu ni zamisliti kako protestantima teško pada Marijanski nauk i molitva krunice. Mnoge nauke katoličke Crkve ispostavile su se biblijski utemeljene. Stoga sam odlučio, pun vjere, osmjeliti se i na Marijanski nauk. Zatvorio sam se u sobu i tiho molio: “Gospodine, uvjerio sam se da je katolička Crkva bila u pravu devedeset devet puta od sto. Jedina zapreka koja mi je ostala je Marija. Molim te, oprosti naprijed ako te vrijeđam… Marijo, ako si ti samo pola od onoga što katolička Crkva kaže o tebi, odnesi molim te po ovoj molitvi ovu moju posebnu nakanu, koja mi se čini nemoguća, pred Gospodina. Tada sam izmolio svoju prvu krunici…“ „To je tako snažna molitva, nevjerojatno oružje, nešto što sipa svjetlo na Božje utjelovljenje… U njoj je sadržano Sveto Pismo… Osjećao sam kako je krunica produbila moje shvaćanje Pisma razmatranjem petnaest otajstava.“ „Duh Sveti mi je pokazao da je katolička  Crkva, koja mi se prije toliko gadila, moj istinski dom.“ „Ne znam kako bih to rekao, ali je sam se preko glave zaljubio u našeg Gospodina u Euharistiji.“ Isus govori svetoj Faustini (Dnevnik, str. 128.): „Jedan sat razmatrati Moju bolnu muku (pred Euharistijom, ili moleći krunicu) veća je zasluga, nego se godinu dana bičevati do krvi. Razmatranje mojih bolnih rana od velike je koristi tebi, a meni čini veliku radost.“ „Kada provodite vrijeme sa mnom u molitvi, razmatranju i Euharistijskom klanjanju, tada Ja govorim vašoj duši, a da vi to i ne primjećujete… Iz ovih susreta sa Mnom izlazite obnovljeni jakošću i spoznajom Istine.“ Isus želi da nas istinsko razmatranje Njegove bolne Muke i Njegova smrt na križu potakne na razmišljanje, da nas gane, da upoznamo Njegovu beskrajnu ljubav, i da Mu ljubav ljubavlju uzvratimo. Isus je prosjak ljubavi pred vratima našeg srca. Najveći grijeh čovječanstva je prezir Božje ljubavi koja se neporecivo očitovala u Kristovom Križu.

Biskupu Ottaviu Isus govori: „Sine moj, baština Božje Objave mora ostati netaknuta. Ljudi će je uvijek pokušati promijeniti. To je oholost koja dolazi od samog sotone. On djeluje u duhu lažnih teologa, nekih biskupa i bezbrojnih svećenika koji se usuđuju objašnjavati Božju Riječ prema vlastitom mišljenju. To krivo učenje nije nikakva novost. Koliko je bilo prethodnika, prije svega protestanata, s njihovom pogrešnom reformacijom i slobodnim tumačenjem Biblije.“ „Nitko, ni pastiri, ni svećenici, ni Bogu posvećeni nemaju pravo tvrditi da se Božja Riječ, koja je vječna i nepromjenjiva, treba prilagoditi promjenama vremena ili ljudi. Ukazao sam na neke biblijske istine koje se sada poriču ili tako loše tumače da se sada općenito prihvaća protestantsko načelo slobodnog tumačenja objavljenih istina.“ 

       Nekadašnji protestant Hellmut Laun (otac nadbiskupa Andreasa Launa iz Salzburga) nakon što se u 35-oj godini života preobratio na katoličanstvo, u svojoj autobiografiji piše: „U meni se učvrstilo uvjerenje da je rimokatolička Crkva istinska Crkva, ona na koju je Isus Krist mislio kada je apostolu Petru rekao: ‘Ti si Petar-Stijena, i na toj ću stijeni sagraditi  svoju Crkvu’, i uvjerenje da će Krist uistinu, i kao duša te Crkve, živjeti u njoj do svršetka svijeta…“ A nakon jednog duhovnog iskustva, napisao je: „Jasno sam vidio da je rimokatolička Crkva prava, po Kristu odabrana, i željena Božja Crkva.“  

     Isus govori: „Dobra je stvar ljubav sa svima, i sa narodima koji nisu naše vjere, koji nemaju naših običaja i koji su nam škodili kroz vjekove. Ali ljubav prema njima ne smije nas nikada navesti da zaniječemo svoju vjeru, iz računice, da bi ugrabili kakvu korist.“ „Poučite svoju braću. Neka se nitko ne izuzme od ove obaveze. Čas je težak, opasnost očita. Djevica Marija je ta koja zadržava kaznu. Ako bi vas Djevica Marija prestala zagovarati samo jedan čas, svijet bi bio uništen. Znate li vi dobro tko je Marija? 

     Marija je Majka Kralja nad kraljevima. Kraljica Majka, kojoj Sin ništa ne odbija.  Zato, idite k Mariji…

LB.