Ustoličenje Joanikija Mićovića na Cetinju je repriza Podgoričke skupštine

Za bolje razumijevanje uzavrele političke situacije u Crnoj Gori, u kojoj ništa neće biti isto poslije ustoličenja mitropolita Joanikija, potrebno je malo zagrepsti ispod povijesne površine. Pupčana povezanost SPC-a s državnom politikom Srbije, matematički se može dokazati upravo na primjerima koje donosimo, zahvaljujući povijesti koja s pravom nosi naziv učiteljica života.

Patrijarh SPC German Đorić, rodom iz Jošaničke Banje (Srbija), mitropolit Damaskin Grdanički (iz Leskovca), episkop Vasilije Kostić (iz Pirota), episkop Hrizostom Vojinović (iz Požarevca) i Danilo Dajković (iz Drušića kod Cetinja), odslužili su 12. srpnja 1961. liturgiju u Cetinjskome manastiru. Potom je Danila na tron 4. mitropolita crnogorsko-primorskoga uveo patrijarh German.

To je bila prva intronizacija nekoga arhijereja na Cetinju i u Crnoj Gori obavljena od strane prvojererha iz Srbije. U to doba u Jugoslaviji je jednopartijska komunistička vlast, a diktator Josip Broz Tito je ujedno predsjednik države i premijer, partijski i vrhovni šef oružanih snaga i tajnih službi.

Drugi po hijerarhiji tada je bio Srbin Aleksandar Ranković, koji je 1961. nominalno vicepremijer, ali u praksi, do smjene 1966., stvarni rukovodilac centralizirane zločinačke tajne službe – UDB-e (Uprave državne bezbjednosti).

Podataka o intronizacijama nekoga arhijereja od strane prvojerarha iz Srbije na prostorima Crne Gore nema u srednjovjekovnoj, ili novovjekovnoj povijesti, do 1918.-1920. godine, kada je okupacionim nasiljem Srbije nekanonski ukinuta Sveta autokefalna Mitropolija – Crnogorska pravoslavna crkva.
U Srbiji je 1920. ustrojena Autokefalna Ujedinjena srpska pravoslavna crkva Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se od 1929. službeno nazvala SPC, a podložnu joj Eparhiju crnogorsko-primorsku sa katedrom na Cetinju su u Beogradu ustrojili 1931. godine.
Ali, trojicu prvih mitropolita crnogorsko-primorskih, Gavrila Dožića, Joanikija Lipovca i Arsenija Bradvarevića nije intronizirao patrijarh SPC. To se, dakle, prvi put dogodilo 12. srpnja 1961. u titoističkoj Jugoslaviji.
Povijesni je cinizam je da su zasnivanju takve „prakse” kumovali komunisti, odnosno i rukovodstvo ondašnje Narodne Republike (NR) Crne Gore.

Dotadašnji mitropolit crnogorsko-primorski, Arsenije Bradvarević (rodom iz Banatske Palanke), nije uživao podršku Patrijaršije u Beogradu, jer se netaktički i izazivački konfrontirao sa crnogorskim vlastima. Bradvarević je 1954. u Crnoj Gori osuđen „zbog zavjere u cilju rušenja narodnog režima i antidržavne djelatnosti“. Nekoliko svećenika je svojim izjavama u svojstvu svjedoka na sudu teretilo Bradvarevića. Srpska povjesničarka, dr Radmila Radić, piše da, kada je Bradvarević osuđen, ondašnji patrijarh SPC Vikentije Prodanov odobravao je tu presudu, smatrajući da će „ona imati povoljno djejstvo na srpski episkopat“ („Država i verske zajednice, 1945-1970”, II, Beograd, 2002, 38-47).

Osuđen na 11 godina i šest mjeseci strogoga zatvora, Bradvarević je 1956. ipak, uvjetno pušten na slobodu, upućen u kućni pritvor izvan Crne Gore – u koju se nikad više nije vratio. Tomu je prethodila molba Sabora SPC, upućena Titu godinu ranije. German Đorić je 1958. izabran za novoga patrijarha, a Bradvarević je 1960. premješten na novu eparhiju. Sve to je otvorilo pitanje izbora mitropolita eparhije SPC u NR Crnoj Gori.

U Beogradu i Titogradu od lipnja 1959. do travnja 1961. godine, daleko od očiju javnosti, počela je serija razgovora između: Srpske Patrijaršije, predstavnika NR Crne Gore, crnogorske i savezne UDB-e, te dvojice Srba iz Savezne komisije za vjerska pitanja, Dobrivoja-Bobija Radosavljevića i Miloja Dilparića.

Arhivsku građu o tome objavio je crnogorski povjesničar dr. Zvezdan Folić (1963.-2014.) u sjajnoj knjizi „Država i vjerske zajednice u Crnoj Gori: 1945-1965” (Podgorica, 2008).
Bilo je dvadesetak kandidata, većinom Srba, ali i nekoliko klerika nacionalnih Crnogoraca – među njima je i Antonije Abramović, iguman Manastira Savina u Herceg Novome, koji će 1993. biti predstojnik obnove crnogorske autokefalije.

Neki od kandidata, kao budući mitropolit Danilo Dajković, nisu bili monasi. Dajković, a njegovo kršteno ime je Tomo, rođen 1895., bio je „mirski“, „oženjeni” svećenik, koji je imao suprugu i obitelj. On je bio deklarirani „bjelaš”, policijski službenik Kraljevstva SHS, prije nego je 1920. rukopoložen. Uglavnom je radio u crkveno-sudskoj administraciji, a umirovio se kao upravitelj Patrijaršijskoga dvora u Beogradu.

Penzioner Dajković je u Beogradu održavao „kontakte”, biva po „zemljačkoj liniji”, sa Krstom Lekovićem, službenikom savezne UDB-e. Prema dr. Zvezdanu Foliću, Leković je poznavao Dajkovića i sa njim je u više navrata tijekom 1960. i 1961. godine razgovarao u hotelu „Balkan” u Beogradu. Leković je o svemu izvještavao UDB-u u NR Crnoj Gori. Uz Lekovića, Dajković je održavao veze sa narodnim herojem i aktivnim generalom Blažom Jankovićem, koji je također iz Drušića. Dajković je osobno poznavao Blaža Jovanovića koji je u to vrijeme predsjednik Narodne skupštine NR Crne Gore i šef republičkoga ogranka Saveza komunista.

U prostorijama Savezne komisije za vjerska pitanja u Beogradu, održan je 12. travnja 1961. sastanak, kojem su prisustvovali savezni funkcioneri Dobrivoje-Bobi Radosavljević i Miloje Dilparić, te Dragiša Maksimović, predsjednik Komisije za vjerska pitanja NR Crne Gore i Nikola Đakonović, potpredsjednik Izvršnoga vijeća (vlade) NR Crne Gore, dok su Crkvu Srbije predstavljali patrijarh SPC German i članovi Sinoda: episkop banjalučki Vasilije Kostić, episkop srijemski Nikanor Iličić i episkop banatski Visarion Kostić.

Tu se došlo do preliminarne suglasnosti da je umirovljenik Tomo Dajković najpogodnije rješenje za mitropolita crnogorsko-primorskoga. Slijedi su provjere koje su crnogorski državni organi poduzimali u cilju kompletnijeg sagledavanja njegove ličnosti, te razmišljanja, opredjeljenja, političke filozofije; njihova ključna osoba za vezu bio je Krsto Leković, službenik savezne UDB-e. U dogovoru sa Radovanom Perovićem, šefom Ispostave unutrašnjih poslova na Cetinju, Leković je aranžirao tajni Dajkovićev dolazak u Titograd 18.04.1961. godine. Uz Perovićevo prisustvo, Dajković je vodio četvorosatni razgovor sa Maksimovićem, predsjednikom Komisije za vjerska pitanja NR Crne Gore.

Dajković je „neuvijeno isticao da mu je jasan cilj upriličenog sastanka, te da mu je posebno stalo da postane crnogorsko-primorski mitropolit. Tokom prethodne godinu-dvije, nisu ga visoko rangirali na listi kandidata; čak je postojala sumnja da je s nje eliminiran: „Navodno, Dajković nije znao razloge zbog kojih je eliminiran sa službene liste kandidata, i zbog toga je razgovarao sa generalom Blažom Jankovićem, kao i sa Blažom Jovanovićem. Navodio je da ga veoma tišti i boli negativno mišljenje pojedinih crnogorskih rukovodilaca prema njegovoj ranijoj aktivnosti, jer smatra da je nepravedno anatemiziran. Odbacio je sve zlurade komentare da je kao policijski činovnik u Kraljevini SHS proganjao neistomišljenike, pošto nikome nije napakostio”, piše dr. Zvezdan Folić.

Slijedeći citati iz dokumenata svjedoče da se Dajković nudio vlastima NR Crne Gore: Izložio je da je spreman da surađuje s”. Maksimović je rekao da bi crnogorsko rukovodstvo „voljelo da se izabere pošteni i iskreni Crnogorac”, na što je Dajković rekao da „tu uzvišenu poziciju NE BI PRIHVATIO U SLUČAJU DA TO NE ODOBRE Blažo Jovanović i Filip Bajković”. Jovanović je, dakle, tada najmoćnija osoba komunističke NR Crne Gore, a Bajković predsjednik Izvršnoga vijeća NR Crne Gore. Očigledno, Jovanović i Bajković su dali „amen” za izbor Dajkovića. Potom ga je Sabor SPC 20. svibnja 1961. izabrao za mitropolita crnogorsko-primorskoga. No, najprije su Dajkovića morali zamonašiti, to je obavljeno 2. lipnja 1961. godine, također u Beogradu, uzeo je monaško ime Danilo; a sutradan je proizveden u čin arhimandrita. Hirotonisan je 25. lipnja 1961. u Beogradu.
Sedam dana ranije, Dajković se sastao u salonu hotela „Balkan” u Beogradu, sa Krstom Lekovićem iz UDB-e i Božom Martinovićem, sekretarom Komisije za vjerska pitanja NR Crne Gore. U dokumentima se navodi da im se Dajković „ŽALIO NA NEZAVIDNE MATERIJALNE PRILIKE, NEPOSJEDOVANJE ADEKVATNOG AUTOMOBILA, a naročito se osjećala želja da njegovo ustoličenje, zakazano za 12.07.1961. u Cetinjskom manistiru, protekne što svečanije”. (Izvori: 1) Mitropolit Crnogorsko-primorski Danilo – Izvršnom vijeću NR Crne Gore, 26.VII.1961. 2) Mitropolit Crnogorsko-primorski Danilo – Izvršnom vijeću NR Crne Gore, 17. XII.1961.)

U prvome dokumentu, Dajković izražava „zahvalnost na pomoć od 300.000 dinara”, od čega je plaćen kompletan ceremonijal njegova ustoličenja na Cetinju, a u drugome „zahvalnost na poklonu“ – novome automobilu tipa „Fiat 1100”! Ceremonijalu Dajkovićeva ustoličenja, uz par stotina okupljenih, prisustvovao je i tada diplomant Bogoslovskoga fakulteta u Beogradu, nesuđeni stipendist Blaža Jovanovića – Risto Radović, kasnije Amfilohije Radović …
On je tek drugi arhijerej koji je na Cetinju – i uopće u Crnoj Gori – ustoličen od strane nekoga prvojererha SPC. Amfilohija su 1990. ustoličili i pored živoga mitropolita Danila Dajkovića!
Jovan (Joanikije II.) Mićović je vjerni sljedbenik politike i ideologije nekadašnjeg kolaboracioniste i kvislinga, bivšeg srpskog mitropolita u Zetskoj banovini i Kraljevini Jugoslaviji Jovana-Joanikija Lipovca, vjernog sljedbenika i pripadnika četničkog pokreta i suradnika fašističke talijanske i nacističke njemačke okupacije Jugoslavije, i Crne Gore (1941.-1945.).

Što se tiče njegovog ustoličenja u Cetinju 5. rujna, teško će biti osim mirnim putem iskazati stav neslaganja i negodovanja mirnim protestima, obzirom da je u Krivokapićevoj Crnoj Gori već prisutna naoružana specijalna jedinica srbijanskog MUP-a „Kobre“, te stotine agenata srbijanske BIA-e i ruske obavještajne službe. Stoga je za pretpostaviti da će biti jedva moguće mirnim demonstracijama energično i jasno iskazati, svoje neslaganje tim činom ponovne velikosrpske okupacije Crne Gore. Kako je najavljeno, ustoličenje mitropolita Jovana-Joanikija Mićovića u režiji Beograda i Sinoda SPC, pod kontrolom Aleksandra Vučića prvi je čin pokoravanja Crne Gore, drugog oka u glavi Srbije .

Zašto se Joanikije II. ne “ustoliči” 4. ili 5. rujna, npr. u velebnom Hramu Svetog Save u Beogradu ili u novom hramu SPC u Podgorici, kojeg je financirala Vlada Crne Gore. To bi bilo rješenje, u ovoj opasnoj situaciji. Da Vučić i njegovi podrepaši imaju pameti, trebali su u činu “ustoličenja” Joanikija zaobići Cetinje, odnosno, Cetinjski manastir.

Situacija u Crnoj Gori u Cetinju zbog najave “ustoličenja” Joanikija Mićovića za metropolita (koji je uspio završiti fakultet teologije u Beogradu tek u 42. godini) “uznemirujuća je i nepovoljna”, te se tim činom, pokušava napraviti svojevrsna repriza kapitulantske Podgoričke skupštine iz 1918., odnosno, to će biti važan pokušaj podčinjavanja i discipliniranja Crne Gore i Crnogoraca, te početak operacionalizacije stvaranja tzv. Srpskog sveta u Crnoj Gori.

U tom kontekstu stvaranja „srpskog sveta“, Aleksandar Vučić je nedavno uručio Miloradu Dodiku na usvajanje zakon o obveznoj uporabi srpskog jezika i ćiriličnog pisma u Republici Srpskoj. Iz navedenog se da iščitati da , A. Vučić, vodstvo SANU, i SPC neće odustati od ustoličenja Joanikija na Cetinju. Ako se ustoličenje dogodi, to je formalno početak novog osvajanja i pokoravanja Cetinja i najave sloma Crne Gore i njene teško stečene samostalnosti.

Krsto Knez-geopolitički analitičar
Kazimir Mikašek-Kazo